Živorad Kovačević - Evropski pokret u Srbiji

Transcript

Živorad Kovačević - Evropski pokret u Srbiji
MONOGRAFIJA
Živorad
Kovačević
MONOGRAFIJA Živorad Žika Kovačević
MONOGRAFIJA
Živorad Kovačević
Beograd, 2012.
Živorad
Kovačević
Živorad
Ž
ŽŽivo
Žika
K
Kovačević
1930—2011
Sadržaj
PREDGOVOR
Uprkos zaboravu,
Vlastimir Matejić _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 7
BIOGRAFIJA ŽIVORADA KOVAČEVIĆA_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 11
Poglavlje I - GRADONAČELNIK _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 13
a) Večna slava manje smrači,
Petar Rakić _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 13
b) Projekat i izgradnja Sava centra – sećanja i uspomene,
Stojan Maksimović _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 18
Poglavlje II - DIPLOMATA _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 23
a) Briljantni diplomat s minimalnim diplomatskim stažom,
Budimir Lončar_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 23
b) Dužnost je bila radost, Diplomatska akademija,
Božin Nikolić _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 26
Poglavlje III – AKTIVISTA _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 35
a) Večiti mudri mladić,
Maja Bobić _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 35
b) Najugledniji član Igmanske inicijative,
Aleksandar Popov _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 37
c) Decenija prijateljstva,
Zoran Pusić _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 42
Poglavlje IV – LINGVISTA I PISAC _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 47
a) Ljubav za reči,
Ivan Klajn _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 47
PRILOZI _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 53
IN MEMORIAM - iz Evrope + _ _ _ _ _ _ _ _ _
a) Dovoljno dobro samo ono najbolje,
Mirko Tepavac_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _
b) Čovek bez malodušnosti,
Vojin Dimitrijević _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _
c) Sećanje na godine promena i prijateljstva,
Jelica Minić _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _
d) Nulla Dies Sine Linea,
Borivoj Erdeljan _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _
e) Umro je iskreni prijatelj Sarajeva,
Tarik Karavidić i Midhat Aganović _ _ _ _
f) Odlučan kao tragički junak,
Aleksandar Gatalica _ _ _ _ _ _ _ _ _ _
_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 55
_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 55
_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 57
_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 60
_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 62
_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 64
_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 66
FOTO-DOKUMENTACIJA _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 69
IZ ŠTAMPANIH MEDIJA _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 79
AUTORSKI TEKSTOVI I GOVORI _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _
a) Jugoslavija i svet, 2. novembar 2000. _ _ _ _ _ _ _ _ _ _
b) Govor povodom 18 godina Evropskog pokreta u Srbiji _ _ _
c) Istrajnost u kritičkom viđenju - 15 godina
Foruma za međunarodne odnose Evropskog pokreta u Srbiji
d) Revija propuštenih šansi - neobjavljeni sinopsis za
TV serijal ŠTA BI BILO DA JE BILO _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _
_ _ _ _ _ 93
_ _ _ _ _ 93
_ _ _ _ _ 99
_ _ _ _ 101
_ _ _ _ 103
SADRŽAJ
6
PREDGOVOR
Živorad
Ž
ŽŽivo
Žika
K
Kovačević
1930—2011
Autor
Uprkos zaboravupodnaslov
Ove, 2012. godine, Evropski pokret u Srbiji navršava 20 godina postojanja i sleda svoje misije zavidnim bogatstvom raznorodnih aktivnosti i uspeha koje su
ostvarili brojni članovi i poklonici ideje i svrhe postojanja i rada Pokreta. Među
onima koji su uspesima Pokreta dali najveće i najviše prepoznate doprinose
izdvaja se Živorad Kovačević, predsednik ove organizacije čitavih dvanaest godina. Sasvim svesni da Pokret nikada neće moći da se oduži delu i doprinosu
Živorada Kovačevića i da on nešto takvo nikada ne bi ni očekivao niti prihvatio,
izdajemo ovu monografiju sa nekoliko namera, od kojih navodimo sledeće:
Prva, da održimo osećanje da je delo Živorada Kovačevića sa nama, da se
tom delu i na ovaj način zahvalimo i da se suprotstavimo neumitnom zaboravu koji rađa svaki protok vremena. Živimo u uverenju da će pojava ove
monografije u jubilarnoj godini Pokreta biti način i znak da i Živorad Kovačević učestvuje u tom podsećanju na proteklih 20 godina preko onoga što su
o njemu zapamtili, i u monografiji zabeležili, autori priloga od kojih je ova
monografija sačinjena.
Druga namera je da svakog čitaoca ove monografije i tim putem dovedemo
u vezu sa životom, delima i posvećenostima Živorada Kovačevića. Posebno
mlađe čitaoce kojima ono što je zapisano i ispričano u ovoj monografiji može
poslužiti da se upoznaju sa vremenom u kome je živeo i delovao ovaj izuzetan čovek i da u tom izuzetnom životu i delu nađu inspiracije za svoja životna opredeljenja, istrajnosti i dostizanja visokih, moralnih vrednosti.
Naša treća namera je da se ovom monografijom omogući onima koji su dobro poznavali, zajedno radili sa njim i veoma uvažavali Živorada Kovačevića,
da iskažu ono što misle o ovom čoveku tako da ga i drugi mogu verodostojno, detaljno i sveobuhvatno upoznati. Ova namera je ostvarena monografijom o kojoj sledi nekoliko reči.
Monografija ima osam delova od kojih ovde pominjemo onih pet u kojima
su opisani ključni aspekti talenata, kompetentnosti, delovanja i zaostavštine
Živorada Kovačevića. Prvi od tih delova, koji je nazvan GRADONAČELNIK,
7
čine dva teksta: jedan je napisao šef kabineta Živorada Kovačevića, na funkciji gradonačelnika, drugi zapis je sačinio glavni arhitekta na izgradnji Sava
centra. U prvom tekstu je ispisana, veoma ekonomično i do mogućih granica obuhvatno, biografija razvoja Beograda tokom osam godina obavljanja
funkcije gradonačelnika. Pored krajnje instruktivnih opisa, za sve one koji se
bave ili će se baviti poslovima gradonačelnika, ovaj tekst oslikava taj period
razvoja Beograda na spoju razvojnih šansi koje su dolazile iz okruženja Beograda i liderskih, administrativnih i stručnih sposobnosti Živorada Kovačevića da spolja nastale razvojne šanse iskoristi i, što je za svaki razvoj još važnije, kreira one razvojne prilike koje su za poželjan razvoj nedostajale. Ovaj
tekst opisuje tu retku kombinaciju liderskih, političkih, administrativnih i
stručnih sposobnosti koje je posedovao, razvijao i koristio, za javnu dobrobit
Beograda i njegovih žitelja, Živorad Kovačević, u vremenu koje je, suprotno
mnogim tekućim uverenjima, bilo veoma bogato nizom političkih i drugih
rizika na koje je nailazio svako ko je pokušavao da ostvari veće od prosečnih
javnih rezultata i doprinosa. Tekst nam otkriva atmosferu bogatu naporima
i posvećenostima u savladavanju teškoća izgradnje i razvoja jednog velikog
grada, jednog veoma kompleksnog poduhvata, obuhvata veoma veliki broj
aktera te stoga predstavlja krajnje težak izazov koordinacije, kontrole i motivisanja njihovog rada. Prepoznaje se da sve to vodi jedna ruka koja vidi
daleko, koja okuplja oko sebe sposobne i posvećene saradnike, primenjuje
moderne tehnike rešavanja složenih problema. Pred nama je slika jednog
veoma uspešnog perioda u razvoju Beograda tokom koga na najbolji način
centralnu ulogu ima i igra njegov tadašnji gradonačelnik.
U zapisu koji je sačinio glavni arhitekta na izgradnji Sava centra nemoguće
je prepoznati koji od ova dva graditelja – gradonačelnik i glavni arhitekta - je
veći jer su obojica uistinu, ne samo na ovom poduhvatu, bili veliki graditelji.
Ovaj tekst otkriva čitaocu atmosferu, posvećenost graditelja, sposobnost za
saradnju na realizaciji veoma kompleksnog i stoga konfliktima podložnog
posla i, za sadašnje tehnološki naprednije vreme, začuđujuću sposobnost
da se sve obavi na kvalitetan način, u veoma kratkom roku. Zapis iz koga se
može učiti kako se realizuju veliki graditeljski poduhvati.
8
PREDGOVOR
Drugi deo monografije, naslovljen DIPLOMATA, počinje da otkriva mnogostrukost sposobnosti i uspešnosti Živorada Kovačevića: od veoma uspešnog
graditelja i gradonačelnika postaje, kako već kaže naslov jednog priloga ovog
dela, briljantni diplomat. Najpre, u sasvim standardnom razumevanju suštine poziva diplomate – umešnost i odgovornost predstavljanja i zastupanja
jedne male zemlje, sa već opadajućim značajem u međunarodnim odnosima,
i to ništa manje nego u Vašingtonu, u zadnjoj četvrtini XX veka, za koju znamo kakva je bila i šta se sve u njoj dogodilo. Potom, briljantna demonstracija
moralnosti i otmenosti pri napuštanju ovog poziva na zahtev tada vladajuće,
svi ćemo pre ili kasnije saznati, do nazadne politike i nekompetentnog viđenja sveta i njegove dinamike. Najzad, vraćanje diplomatiji ne kao nastavak
karijere već kao uspešan pisac radova i knjiga o suštini diplomatije i procesa
kojima se ova delatnost odvija i, ono što je od najvećeg značaja, prenošenje
sopstvenog i tuđeg diplomatskog znanja, iskustva, veštine i umetnosti na
mlađe generacije. Uistinu, malo je ljudi u bilo kojoj profesiji koji su visoko uspešni u praktikovanju svoje profesije, u izučavanju i saznavanju same
Živorad
Živo
Žika
Kovačević 1930—2011
suštine te profesije i sposobnosti da se sve to prenese obrazovnim procesom,
na veoma motivišući i sadržajno bogat način, onima koji se pripremaju odnosno usavršavaju za svoje profesije.
Treći deo monografije nazvan je AKTIVISTA. Više ili manje srećno izabran
naslov, jer je Živorad Kovačević u svemu bio i aktivista tako da nam izgleda da bi, možda, adekvatniji naziv bio EVROPEJAC. Ovaj deo monografije iscrpno, iako nikako dovoljno, opisuje posvećenost Živorada Kovačevića
evropeizaciji Srbije, najviše preko rada u Evropskom pokretu u Srbiji, kojim
je – to ponavljamo – rukovodio čitavih dvanaest godina i u kome je tri godine
rukovodio radom veoma uspešnog Foruma za međunarodne odnose. Pokretu je ostala značajna zaostavština Živorada Kovačevića, koja nenametljivo
usmerava njegov dalji rad i oblikuje ponašanja onih koji rade u Pokretu i za
Pokret preko čestih podsećanja „tako je radio Žika”, „tako bi to učinio (ili
rekao) Žika”, „u Žikino vreme” itd.
LINGVISTA I PISAC je naziv četvrtog dela monografije u kome će čitalac
naći veoma vredan tekst, napisan od strane poznatog lingviste, o uspešnom
bavljenju lingvistikom, čemu je veliki deo svog vremena, sa izuzetnim rezultatima, posvetio Živorad Kovačević. Iz ovog i drugih tekstova koji čine ovu
monografiju, nalazimo čoveka koji je bio uspešan u svemu čega se prihvatio,
čoveka koji je napuštajući jednu preokupaciju kreirao novu, često veoma daleku od napuštene. Čitalac ove monografije naći će se ohrabrenim da preduzme nešto novo, da se na taj način uklopi u novo vreme koje je sačinjeno od
stalnih promena i potreba da im se ljudi prilagođavaju, da pokuša da inovira
najpre sebe, svoju posvećenost novoj stvari na način na koji je to činio Živorad Kovačević. Reklo bi se da je ovaj čovek tokom celog svog života izlazio
pred izazove, odgovarao na njih novim stvaralaštvom; ne novim hobijem,
već istinskim dostignućima u svakoj novoj oblasti koje se prihvatao. Ne bi se
moglo smatrati preterivanjem ako bi se u ovome prepoznala i primetna doza
renesansne svestranosti koju je posedovao Živorad Kovačević.
PREDGOVOR
Izabrani i ovde objavljeni AUTORSKI TEKSTOVI I GOVORI Živorada Kovačevića otkrivaju sposobnosti dalekog viđenja budućnosti procesa koji su
veoma kompleksni te stoga lako izmiču ljudskoj sposobnosti predviđanja.
U ovim tekstovima čitalac će, sigurni smo, ostati zadivljen preciznošću u
predviđanju budućih događaja u bivšoj Jugoslaviji i šire. To potvrđuje negde
izrečenu tvrdnju da je sposobnost viđenja budućnosti, nekada nazivana i intuicija, nagrada za veliki trud u učenju i razumevanju sveta u kom se živi. Tu
sposobnost je svojim tekstovima potvrdio Živorad Kovačević.
Na stranicama ove monografije nalaze se i tekstovi koje su napisali nekolicina javnosti poznatih ličnosti sa kojima je Živorad Kovačević radio, drugovao
i rešavao probleme. U pitanju su veoma lepa zapažanja, oslobođena svake
patetike i preterivanja, ka čemu uvek vuče povod za njihovo pisanje. Tu nalazimo gotovo literarne „crtice” o čoveku čijem životu, stremljenjima i delu je
posvećena ova monografija. Pisac ovog predgovora tome dodaje, pošto je Živorada Kovačevića bliže upoznao u njegovom i svom kasnijem dobu, nikako
toliko intimno kao što je slučaj sa svim autorima tekstova ove monografije,
kratak opis jednog doživljaja u vreme kada je Kovačević bio gradonačelnik
Beograda.
9
Jednog kasnog jutra, veća limuzina je, silazeći niz tadašnji Bulevar revolucije
skrenula nalevo, ka kolovozu koji vodi u Skupštinu grada Beograda. Saobraćajni policajac je znao da se u tim kolima nalazi gradonačelnik te je hitro
zaustavio dolazeći saobraćaj sa Terazija da bi propustio limuzinu u njenom
levom skretanju. Tada je prozor otvorio Živorad Kovačević i, po mom mišljenju neočekivano oštro, ukorio policajca naredbom da mu se nikada više ne
desi da njega propušta tako što druge zaustavlja. Redak i neočekivan doživljaj, ne samo za to, već za svako vreme u Srbiji, gde se odvajkada „vlasti ne
staje na put”. Živorad Kovačević je učinio najviše što je mogao da ta velika
distanca moći u Srbiji počne da nestaje. Ne bi se reklo da je u tome uspeo,
ali je učinio najviše što je mogao da bude tako.
Ostajemo, nadam se svi, u uverenju da će čitalac ove monografije dočarati
sebi lik i delo čoveka kome je posvećena i time izraziti svoje poštovanje za to
uistinu veliko i značajno delo, ime i život.
Vlastimir Matejić
Predsednik Evropskog pokreta u Srbiji
PREDGOVOR
10
BIOGRAFIJA
Živorad
Ž
ŽŽivo
Žika
K
Kovačević
1930—2011
Živorad Kovačević
(1930–2011)
Rođen je 30. maja 1930. godine u Jagodini. Završio je Šestu mušku gimnaziju i diplomirao 1952. godine na Visokoj novinarsko-diplomatskoj školi u
Beogradu.
Magistrirao je političke nauke 1961. na Univerzitetu Berkli u Kaliforniji i
specijalizirao međunarodne odnose 1963. na Harvardu, SAD.
Bio je dugogodišnji član SKOJ-a, a kasnije Saveza komunista.
Bio je glavni urednik časopisa „Komuna” (1954–62), direktor Republičkog
zavoda za javnu upravu (1962–64), podsekretar u Republičkom izvršnom veću Srbije (1964–67), generalni sekretar Stalne konferencije gradova i opština Jugoslavije (1967–73).
Od 1974. bio je osam godina gradonačelnik Beograda, a potom član Saveznog izvršnog veća (SFRJ) i predsednik Komisije za odnose sa inostranstvom
(1982–86).
Bio je ambasador SFRJ u Vašingtonu od 1987. do 1989. kada je opozvan
zbog neslaganja sa politikom Slobodana Miloševića. Iz tog mandata, ostao
je upamćen njegov doprinos prebacivanju zaostavštine američkog naučnika
srpskog porekla, Nikole Tesle, iz SAD u Beograd.
Po povratku iz SAD, dao je otkaz u Saveznom sekretarijatu (ministarstvu) za
inostrane poslove i sa nekoliko prijatelja formirao konsultantsku firmu „Proman”, iz koje se ubrzo povukao i otišao u prevremenu penziju 1991.
Bio je aktivan član nekoliko nevladinih organizacija. Od 1994. je bio aktivan
u Evropskom pokretu u Srbiji, a od 1999. do 2011. i predsednik organizacije.
Bio je kopredsednik Igmanske inicijative.
Kovačević je bio i funkcioner Civilnog (srpsko-albanskog) dijaloga; predsednik Asocijacije multietničkih gradova jugoistočne Evrope - PHILIA, koja je
osnovana u junu 2005. godine u Zagrebu. Predavao je na diplomatskim akademijama u Beogradu i Podgorici.
11
Bio je predsednik Spoljnopolitičkog saveta Ministarstva spoljnih poslova koji
je formiran 6. septembra 2007. na inicijativu ministra spoljnih poslova Republike Srbije, Vuka Jeremića.
Dobitnik je međunarodne nagrade „Haas International Award” 2000. godine.
Autor je knjiga „Urbanizacija u svetu i u Jugoslaviji”, „SAD i jugoslovenska
kriza”, „Srbija i svet: između arogancije i poniznosti”, „Međunarodno pregovaranje” i „Amerika i raspad Jugoslavije”, kao i tri rečnika na kojima je radio
14 godina: „Srpsko-engleski rečnik idioma, izraza i izreka”, „Englesko-srpski
frazeološki rečnik” i „Srpsko-engleski frazeološki rečnik”.
Govorio je engleski, francuski i ruski jezik. Bio je oženjen Margitom. Iza sebe
je ostavio kćerku Jelenu i sina Radovana.
BIOGRAFIJA
12
GRADONAČELNIK
Živorad
Ž
ŽŽivo
Žika
K
Kovačević
1930—2011
I
Petar Rakić
Večna slava manje smrači
Živorad Kovačević je bio prvi predsednik Skupštine grada Beograda posle
Drugog svetskog rata koji nije imao ratnu biografiju, pa ni ratnih odlikovanja. Intelektualac u punom smislu te reči, magistar političkih nauka, Živorad
Kovačević došao je na tu funkciju, na kojoj je bio od 1974. do 1982. godine,
sa mesta potpredsednika Skupštine grada. Prethodno je dugo radio u Stalnoj konferenciji gradova i opština Jugoslavije.
Bio je priznat kao vrhunski stručnjak za probleme razvoja velikih gradova.
Godinama se bavio gradskom rentom kao osnovom za finansiranje gradske
infrastrukture i problemima ravnomernog razvoja gradova i komunalne privrede. Učestvovao je na brojnim, međunarodnim, stručnim skupovima o uticaju razvoja gradova na cenu ukupne infrastrukture i funkcionisanje svih
gradskih službi. Iz te oblasti pripremio je i doktorsku disertaciju, ali je nikada nije branio, jer je smatrao da to ne bi trebalo da čini dok se nalazi na
javnim funkcijama.
Stečena znanja iz navedenih oblasti znalački je iskoristio na novoj dužnosti, u vreme kada je Beograd zaista bio veliko gradilište. Od 1975. godine,
u gradu je svake godine bilo izgrađeno između 9000 i 10500 stanova! Za
današnje pojmove, to su nezamislive cifre. Da bi se svake godine izgradilo
toliko stanova, bilo je potrebno da u izgradnji bude oko 17000 stanova! Da bi
toliko stanova bilo u izgradnji, bilo je neophodno da se svake godine pripremi imovinsko-pravna, planska i tehnička dokumentacija za oko 27000 stanova! Razume se, uporedo sa stanovima, gradili su se i prateći objekti: centri
mesnih zajednica, škole, domovi zdravlja, tržni centri, parkovske površine,
parkirališta i, podrazumeva se, odgovarajuća komunalna infrastruktura. U
to vreme je otpočela priprema za gradnju ili su u celini izgrađena naselja:
„Cerak vinogradi”, „Čukarička padina”, „Novi Dorćol”, „Sava Kovačević” u
Zemunu, „Banjica”, „Medaković”, „Braće Jerković”, mnogi blokovi u Novom
Beogradu itd. Imajući u vidu organizacione, stručne, tehničke i finansijske
probleme koji neminovno prate ovakav obim stambene izgradnje, bio je to
ogroman posao, što može da shvati samo onaj koji se tim poslovima bavio.
13
Živorad Kovačević, kao ekspert za probleme razvoja gradova, dobro je znao
kakav negativan uticaj na komunalni standard i ukupni kvalitet života u gradu imaju i veliki mehanički priraštaj i gore navedeni obim stambene izgradnje, ali je, isto tako, znao da je to cena koju grad mora platiti u uslovima brze
industrijalizacije zemlje, koju su, uostalom, plaćale metropole svih zemalja
u razvoju. Zbog toga je nastojao da neke veće industrijske objekte izmesti iz
centralnog jezgra grada i preseli u prigradske opštine, s ciljem da se njihovim bržim razvojem stvori zaštitni prsten oko grada koji bi smanjio mehanički priraštaj na urbani deo Beograda. Tako je, na primer, Industrija kugličnih
ležajeva preseljenja u Barajevo, a pored same fabrike izgrađeno je i naselje
„Gaj” za potrebe radnika te fabrike. Fabrika šećera sa Čukarice preseljena je
u Padinsku skelu, Industrija trikotaže „Zelengora” preseljena je na Umku,
jedan veći tekstilni pogon izmešten je u Grocku itd.
U toku mandata Živorada Kovačevića, pored navedene stambene izgradnje,
građen je putnički železnički čvor i prolazna železnička stanica „Prokop”,
izgrađen je novi železnički most preko Save, privedeno je kraju projektovanje prve linije metroa, započela je izgradnja Kliničkog centra Medicinskog
fakulteta u Beogradu, izgrađena Ledena dvorana SC „Pionir”, uređena leva
obala Save, u rekordnom roku od godinu dana izgrađen je „Sava centar”,
izgrađena je pasarela pored Kongresnog centra i hotel „Interkontinental” i
mnogi drugi objekti.
S obzirom da tada nije bilo računara, interneta ni silne elektronike koja danas vlada i svetom i ljudima, ali i zbog značajne promene „kulturne klime”,
Bitef, Bemus, Fest, Oktobarski susret pisaca sveta, Oktobarski salon, Međunarodno takmičenje muzičke omladine, Susret dece Evrope „Radost Evrope”, bili su neuporedivo značajniji i svečaniji događaji za grad nego što su
to danas. Sve te manifestacije, koje su tada imale veliki ugled u svetu, bile
su organizovane na najvišem nivou, uz učešće svetski poznatih imena pozorišta, muzike, filma i književnosti. Žika Kovačević je bio čovek najšireg
interesovanja, čovek kulture i umetnosti koji se predano angažovao da ovim
manifestacijama Beograd što više otvori prema svetu i njegovim najvišim
umetničkim vrednostima. On je, takođe, inicirao ili davao podršku uređenju
pojedinih gradskih trgova izgradnjom javnih gradskih česmi, podizanju spomenika Despotu Stefanu Lazareviću na Kalemegdanu, vraćanju terazijske
česme na njenu prvobitnu lokaciju itd.
Živorad Kovačević je bio poliglota, a engleski je govorio perfektno. Trebalo
je videti i čuti sa kakvom lakoćom i šarmom je vodio razgovore sa istaknutim
predstavnicima javnog i kulturnog života iz inostranstva, sa gradonačelnicima svetskih metropola ili prilikom susreta sa najvišim državnicima sveta.
Sa Margaret Tačer, na primer, prema protokolu, svečana večera u Skadarliji
14
GRADONAČELNIK
Događaj za pamćenje u životu Živorada Kovačevića, kao predsednika Skupštine grada Beograda, svakako je proslava tridesetogodišnjice oslobođenja
Beograda, koja je održana 20. oktobra 1974. godine, u SC „Pionir”. Naime,
toga dana, Živorad Kovačević je u ime grada Beograda, iz ruku predsednika
republike, primio najviše odlikovanje, orden Narodnog heroja, kojim je predsednik SFRJ odlikovao grad Beograd za veliki doprinos Beograđana u borbi
protiv fašizma u Drugom svetskom ratu.
Živorad
Živo
Žika
Kovačević 1930—2011
trebalo je da traje do 22:30, a na njen izričit zahtev, trajala je do ponoći. Po
povratku u London, našem gradonačelniku poslala je telegram u kome je,
između ostalog, rečeno: „I u ovom, za mene, najsrećnijem trenutku u životu,
kada sam postala predsednik Vlade Njenog kraljevskog Visočanstva, sa radošću se sećam vremena provedenog u vašem lepom gradu...”
Njegov najbliži saradnik bio je Miljenko Zrelec, predsednik Izvršnog saveta
Skupštine grada, koji je, pored Josifa Papića, verovatno najbolji administrator koga je Srbija imala. Svestrani znalac, pronicljiv, pedantan, sistematičan
i neverovatno efikasan, a da, pri tome, te svoje osobine nije nikada ispoljavao neprimerenim odnosom prema saradnicima. Bio je sjajan operativac koga su svi izuzetno uvažavali i kod koga niko nikada nije došao nepripremljen
za razgovor. Svedočim da su njih dvojica bili neponovljiv tandem kojim bi se
ponosili i mnogo veći, svetski gradovi nego što je to Beograd. Tako ozbiljni,
odgovorni i stručni ljudi ne mogu da dođu niotkuda, već se stvaraju postepenim napredovanjem ka sve odgovornijim funkcijama.
Živorad Kovačević ostao mi je u sećanju kao čovek izuzetne širine, studiozan, vredan, pažljiv, čovek finih manira i velikog autoriteta u svim sredinama, a istovremeno pitome naravi. Zaštitu interesa Beograda smatrao je
svojim osnovnim zadatkom, a mišljenje Beograđana za njega je bio „vrhovni
sud” kome se bezrezervno pokoravao kad god je bilo u pitanju donošenje odluka od vitalnog značaja za grad i njegovo efikasnije funkcionisanje. I pored
toga, publicitetu nikada nije davao prednost u odnosu na realizaciju poslova
kojima je bio posvećen. Za njega su samo rezultati i rokovi bili podobni za
ocenjivanje, a sve ostalo smatrao je čistim marketingom i nepotrebnom ličnom promocijom.
GRADONAČELNIK
Imao je tri osobine koje su najbitnije za svakog ozbiljnog političara ili državnog službenika višeg ranga: stručnost, odgovornost za javni interes i uvažavanje problema ljudi i mišljenja javnog mnjenja. Bio je to čovek velike tolerancije, koji je umeo da sasluša i uvaži sagovornika i po tome je, po mom
mišljenju, do svog poslednjeg časa, bio oličenje istinskog demokrate, kada se
demokratija, i kod onih koji se u nju kunu, na žalost, samo nazire, ili je puka
poštapalica u svakodnevnim besedama onih koji bi o njoj trebalo da brinu.
Kao predsednik Skupštine grada u dva mandata, bio je više nego dostojan
naslednik legendarnog Branka Pešića, iako, poput Branka, nije imao ratnu
biografiju što mu je, ponekad, otežavalo posao. Naime, u vreme Živorada
Kovačevića, u gradu i Republici, bilo je mnogo onih na čijim su grudima zveckala mnogobrojna ratna odlikovanja, koji su u ime „partijskog čistunstva”
imali neke svoje ideje i prioritete, pa je Žika, za razliku od Branka, sa njima morao da se „nosi” na drugačiji način, ispoljavajući veliku snalažljivost i
upornost kako bi se planovi grada sprovodili na najefikasniji i najracionalniji
način. Zbog tih starijih kadrova koje je sve brže gazila i biologija i vreme i
problemi grada i društva u celini, Živorad Kovačević je imao i neveselih dana,
ali je zahvaljujući svojoj prirodi, svom vaspitanju i intelektualnoj nadmoći,
te dane sveo na najmanju meru, tako da se nisu mnogo osećali u sprovođenju planova grada, izuzev na dinamiku izgradnje putničkog železničkog čvora i na pripremu za izgradnju prve linije beogradskog metroa.
15
Danas, posle toliko godina, to vreme mi sve više bledi. Jedino raste ponos što
sam imao čast da blizu deset godina radim pored tog časnog čoveka kome i
ovim tekstom pokušavam da dam samo skroman prilog podsećanju na njegove inače velike zasluge za sveukupni razvoj našeg glavnog grada.
Kada je odlazio sa dužnosti predsednika, sa setom sa kojom se verovatno ne
silazi ni sa jedne druge funkcije – tako je bilo i pre i posle njega – mom predsedniku, u ime kabineta predsednika Skupštine grada Beograda, poslao sam
pismo sledeće sadržine:
Beograd, 29. april 1982. godine
Dragi druže Kovačeviću,
Evo nas, na kraju našeg osmogodišnjeg, odnosno desetogodišnjeg zajedničkog rada i saradnje.
Dozvolite nam da, sada na kraju, izrazimo naše veliko zadovoljstvo što smo
imali tu privilegiju da Vam budemo skromni saradnici u jednom značajnom
delu Vašeg životnog i radnog puta.
Teško da možemo, u ovom trenutku, da Vam se zahvalimo onako i onoliko
koliko Vaša ljudska pažnja, briga i toplina koju ste nam podarili, zaslužuju.
Uveravamo Vas da niste samo prošli kroz naš život, da niste samo deo naših
uspomena, već i više od toga. Imali smo to zadovoljstvo i priliku da od Vas – i
kao čoveka, i kao rukovodioca – koristimo i prihvatimo deo Vašeg znanja,
iskustva, metoda i stila i sa osećanjem da je to sada deo nas, mislimo da više
znamo, da smo iskusniji i zreliji.
Imali smo hiljadu šansi da Vas dovedemo u neprijatnu situaciju i sigurni
smo, na žalost, da smo mnoge i iskoristili. Nadamo se da nas nećete po tome
pamtiti, ne samo zbog toga što se, kad nešto prođe, pamti samo ono što je
lepo i prijatno, već i zbog toga što nikada niste sumnjali da smo se trudili da
budemo dostojni Vašeg poverenja.
Svedoci smo da ste za ovih osam godina učinili najviše što ste mogli, da su
rezultati Vašeg rada, i oni vidljivi, i oni manje vidljivi, trajan doprinos ovom
gradu i njegovom daljem razvoju.
Dozvolite nam i tu neskromnost da poverujemo da smo Vam u tome pomogli
i da smo Vam upravo mi bili najbliži. Možda ne toliko u poslu koliko po željama da uspete u svim Vašim nastojanjima.
Najlepše želje na Vašem putu; ljubav i poštovanje ostaju i u našim uspomenama,
Petar Rakić
16
GRADONAČELNIK
Na kraju, neka nam bude oprošten setni ton ovih reči, kao što ćemo i mi Vama oprostiti Vašu melanholiju zbog rastanka koji nismo teško uočavali.
Živorad
Živo
Žika
Kovačević 1930—2011
Istog dana, poslao mi je sledeće pismo:
Dragi Pero,
Zahvaljujem Ti od srca za sve ove godine Tvog poštenog, vrednog, odgovornog rada sa mnom, za Tvoje strpljenje, upornost, za toleranciju prema
ljudima koji su se meni obraćali i toleranciju prema mojoj nestrpljivosti i
ponekad nepravdi.
Mnogo Te cenim i volim,
Tvoj Žika Kovačević
GRADONAČELNIK
Autor je nekadašnji šef kabineta gradonačelnika Živorada Kovačevića.
17
Stojan Maksimović
Projekat i izgradnja Sava centra sećanja i uspomene
Projektovanje i izgradnja kompleksa Sava centra, umnogome se razlikovala
od tada uobičajene prakse na sličnim poslovima u bivšoj Jugoslaviji, a rekao
bih i u svetu. Pokušaću da objasnim tu specifičnost.
Početkom marta, 1976. godine, u jednom od jutarnjih dopisa koje sam dobijao kao direktor projektnog biroa Direkcije za izgradnju Beograda, našao
se zahtev Skupštine Grada Beograda da Direkcija obezbedi uslove za održavanje Samita za Evropsku bezbednost i saradnju (KEBS) u Beogradu. Samit
je trebalo da se održi 15. juna 1977. godine. Na tom, jednom papiru, koji je
u zaglavlju nosio naslov „Kabinet predsednika SFRJ”, pisalo je: „Potrebno
je obezbediti rad konferencije svih evropskih i drugih delegacija u više sala
kapaciteta od 250 do 1000 mesta, uz centar za medije, TV centar i potrebne,
prateće službe i usluge.” Dakle, bio je to zahtev za prostorom koji Beograd
u to vreme nije imao.
U narednih nekoliko sastanaka sa Živoradom Kovačevićem, Miljenkom Zrelecem i Velizarom Maslaćem, izložio sam predlog mog angažovanja na pomenutom projektu, koji se sastojao iz sledećeg:
- da uradim program i koncepcijsko rešenje objekta i idejni projekat uređenja terena;
18
GRADONAČELNIK
Zatražio sam prijem kod gradonačelnika Živorada Kovačevića i izneo mu
svoje mišljenje da je potrebno izgraditi poseban objekat - KONGRESNI
CENTAR. Njegovo uzbuđenje je bilo očigledno. Shvatao je da je to ogroman izazov, ali i rizik budući da je trebalo isprojektovati i izgraditi otprilike
50.000 kvadratnih metara objekta veoma komplikovanog sadržaja za godinu dana. Bio je to naš prvi susret. Ne znam da li je Kovačević išta o meni
kao arhitekti znao, ali mi je dozvolio da mu, u ne baš kratkom razgovoru,
iznesem svoja viđenja i ideje. Mislim da se tada rodilo uzajamno poverenje, zahvaljujući kom je nastala plodna saradnja na ovom pojektu tokom
naredne 3 godine, ali i jedno bezrezervno prijateljstvo koje je trajalo sve do
njegove tragične smrti.
Živorad
Živo
Žika
Kovačević 1930—2011
- da mi se omogući da sam odaberem tim saradnika na daljem projektovanju;
- da se investitor opredeli za generalnog izvođača radova sa kojim ću sarađivati na realizaciji objekta, paralelno sa projektovanjem.
Predlog je prihvaćen i dat mi je rok od tri, četiri nedelje da investitoru predstavim program i koncepcijsko rešenje. Skupština grada formirala je posebnu
radnu grupu za praćenje svih aktivnosti na izradi projektne dokumentacije i
realizacije projekta. Članovi radne grupe su bili: Živorad Kovačević (predsednik), Miljenko Zrelec, Velizar Maslać, Branko Gardašević i Dragan Vasić.
Projekat „Sava centar” bio je za mene veliki izazov, a za Živorada Kovačevića
i ostale iz Skupštine grada veliki rizik i iskušenje, ali i ogroman uspeh. Zahtev kabineta Predsedništva SFRJ bio je jasan - sa datumom završetka objekta i danom početka njegovog korišćenja za potrebe pomenutog Samita, koji
se nije mogao odlagati.
Zamolio sam Žiku Kovačevića da budem oslobođen obaveza koje sam imao
kao direktor projeknog biroa Direkcije za izgradnju Beograda, kako bih mogao
da se u potpunosti posvetim angažovanju na projektovanju kongresnog centra. Učinjen mi je i dodatni ustupak - da za rad na ovom projektu koristim prostorije jedne od gradskih kuća za smeštaj gostiju u Užičkoj ulici, na Dedinju.
Kako su objekti kongresnog turizma tek počeli da niču po svetu (u Parizu,
Helsinkiju, Kjotu i drugim gradovima), većeg profesionalnog iskustva nije
bilo. To je otežalo moj posao već u programskoj fazi, posebno imajući u vidu
želju investitora da se izgradnjom ovog objekta omoguće i dodatne funkcije
centra poput koncertnih predstava, pozorišnih, muzičkih i bioskopskih festivala i drugih manifestacija za koje Beograd tada nije imao mogućnosi, a koje
bi centar učinile rentabilnim u budućnosti.
GRADONAČELNIK
Izuzetno kratak rok za projektovanje, izgradnju i opremanje veoma složenog
objekta kongresnog centra, doprineo je odluci o prefabrikovanoj, odnosno
montažnoj gradnji objekta. To je postupak izrade različitih elemenata konstrukcije objekta, kao i delova zatvarajućih spoljnih i unutrašnjih zidova, od
prednapregnutog betona, finalno obrađenog i spremnog za montažu na budućem objektu. Izrada ovih delova obavljana je na različitim lokalitetima, u
fabričkim halama u Beogradu, Kraljevu i drugim gradovima Srbije, nezavisno od vremenskih uslova, a njihova montaža odvijala se na gradilištu Sava
centra. Primenom ovakog načina gradnje rešen je problem manjka vremena,
posebno u zimskim uslovima kada je rad na betonu, na otvorenom prostoru,
pri niskim temperaturama nemoguć.
U saradnji sa inženjerom Radomirom Mihajlovićem, budućim glavnim projektantom konstrukcije objekta, veoma brzo sam postavio koncept, na bazi
usvojenog projektnog programa, koji se nije bitno izmenio do kraja realizacije objekta. Koncepcijsko rešenje objekta sa prikazom idejnog urbanističkog rešenja celog bloka u Novom Beogradu završeno je u obećanom roku
i podneto na uvid i odobrenje investitoru. Posle toga je održana i posebna
prezentacija projekta članovima Predsedništva SFRJ.
Predloženi projekat je prihvaćen i donesena je konačna odluka o njegovoj
realizaciji. Bilo je to polovinom meseca aprila 1976. godine. Tokom narednih
19
desetak dana, obavljeni su svi poslovi organizacije projektantskog tima,
organizacija službi za praćenje i nadzor realizacije, imenovanje generalnog
izvođača radova, priprema terena i organizacija gradilišta. Sve ovo se nije
moglo ni zamisliti bez ogromne angažovanosti ljudi iz Skupštine grada, pre
svega predsednika Živorada Kovačevića i njegovih najbližih saradnika: Miljenka Zreleca, Velizara Maslaća, Branka Gardaševića i Dragana Vasića.
Od samog početka, ustanovljen je Odbor za praćenje svih projektnih i građevinskih aktivnosti tokom realizacije projekta. Ovaj odbor, koga su sačinjavali: Živorad Kovačević, Miljenko Zrelec, Velizar Maslać, Branko Gardašević,
Dragan Vasić, Stojan Maksimović i Milutin Dovijanić, sastajao se jednom nedeljno radi razmatranja aktivnosti, realizacije projektne i građevinske operative i praćenja finansijskih izveštaja. Odbor je u svakom momentu imao
jasan uvid u dinamiku realizacije poslova. Sve odluke su donošene jednoglasno i istovremeno. Nikakva kašnjenja niti odlaganja nisu bila moguća, niti je
iko na njih računao.
Program i koncept rešenja
Od početka sam imao jasnu ideju šta želim da uradim. Imao sam viziju budućeg objekta različitih sadržaja: konferencijske i koncertne sale, radne prostorije, pres centar, restorani, uslužne i tehničke delatnosti, informacije i
drugo, komponovani su unutar jedinstvenog, staklom pokrivenog volumena,
koji će učesnicima velikih međunarodnih skupova omogućiti laku preglednost i dostupnost različitih sadržaja, a istovremeno i doživljaj okoline: pogled na panoramu starog Beograda, na Novi Beograd i međurečje Dunava i
Save. Ideja grupisanja svih aktivnosti na istoj etaži, obogaćenih elementima
atraktivnog enterijera poput fontana, potoka i žubora vode, bašte zelenila,
loze u lobiju, restorana i prodavnica omogućuje posetiocima centra optimalne uslove rada, ali i jedinstveni doživljaj ambijenta. Istovremeno, tako
koncipirani objekat pruža mogućnosti višestruke namene za političke i druge konferencije, samite, koncertne, bioskopske, pozorišne i druge predstave,
festivale, prigodne izložbe i druge slične manifestacije, što ukupno obogaćuje upotrebnu vrednost objekta.
Projektna i građevinska operativa
20
GRADONAČELNIK
U vremenu od kraja aprila 1976. do početka maja 1977. godine, kada je projekat završen i predat na upotrebu, na projektu je radilo oko 200 projektanata - saradnika u izradi različitih vrsta projektne dokumentacije i u različitim
fazama projekta, raspoređenih po grupama delatnosti i rukovođenih mojim
saradnicima iz projektantskog tima. Moj rad i rad grupe mojih neposrednih
saradnika odnosio se na razradu svih faza projekta, koordinaciju i usaglašavanje projekata mnogobrojnih instalacija, enterijera, izradu detalja objekta
i odabiranje materijala za finalnu obradu i opremu. Sve vreme projektovanja
i izgradnje objekta, ostvarena je besprekorna saradnja projektanata, investitora, generalnog izvođača radova i mnogobrojnih podizvođača i isporučilaca
najraznovrsnije opreme iz zemlje i inostranstva.
Živorad
Živo
Žika
Kovačević 1930—2011
Po završetku „Objekta A” (kako smo tada zvali prvi deo Centra), nastavljen
je rad na projektu „Kongresno - koncertne sale”, sa nepromenjenim scenarijem. Uradio sam idejno rešenje, a već uhodani tim saradnika preuzeo je
razradu projekta paralelno sa izgradnjom. Objekat je završen i predat na
upotrebu maja 1978. godine. Hotel „Interkontinental”, treći objekat u kompleksu „Sava centar”, rađen je istom metodologijom kao i prethodna dva.
Projektovanje i izgradnja obavljeni su za godinu dana. Glavni izvođač svih
građevinskih radova bio je GP Trudbenik iz Beograda, koji je, angažovanjem
i drugih građevinskih preduzeća, na gradilištu imao više hiljada radnika u
periodu od tri godine.
Korišćenje centra i priznanja
GRADONAČELNIK
Sava centar je već posle otvaranja, na prvoj konferenciji KEBS-a doživeo
svoju sjajnu premijeru. Ugledni posetioci, predsednici država, izrazili su divljenje prema objektu koji im je pružio gostoprimstvo i idealne uslove za rad.
Svoje oduševljenje zabeležili su u knjizi utisaka Sava centra. Mnogi šefovi
država su posećivali Sava centar prilikom svojih poseta Beogradu i nisu štedeli komplimente za ovo zdanje, a posebno su isticali njegovu funkcionalnost i jedinstven ugođaj i lepotu prostora u kojima su radili i boravili.
U Sava centru su tokom proteklih decenija uspešno održani mnogobrojni politički, profesionalni i drugi skupovi, samiti, konferencije, kao i brojni muzički, bioskopski i pozorišni festivali uz gostovanja poznatih svetskih umetnika
i izvođaca. Kao i većina drugih objekata u gradu, i „Sava centar” je prošao
kroz nemile godine izolacije, embarga i nemaštine, što je umnogome doprinelo njegovom današnjem izgledu. Nisu se mogla naći sredstva ni za njegovo
elementarno održavanje. Doživeo je i „naknadne intervencije i prilagođavanja” uslovima ponude i potražnje: zatrpavanje potoka i izgradnja kioska
- prodavnica, zasipanje jezera ispred hotela „Interkontinental”, prekrajanje
enterijera bojenjem originalno postavljenih palisander zidnih elemenata i
drugo. Sve je to moglo da se uradi sa više projektanske pažnje, ukusa i bolje
harmonije sa celinom. Lično sam, i pored mog dugogodišnjeg odsustvovanja iz Beograda, uvek nalazio vremena i raspoloženja da održim kontinuitet
postojanja i korišćenja kompleksa „Sava centra”, nudeći svoje profesionalne
usluge. Ipak, sa žalošću moram da konstatujem da u prošlosti nisam često
bivao konsultovan. Po završetku izgradnje kompleksa „Sava centar”, moj život je pošao novim putevima. Na tom poslednjem projektu u Beogradu, u
procesu projektovanja i izgradnje jednog tako složenog kompleksa u izuzetno kratkom periodu, upoznao sam i zbližio se sa velikim brojem kolega, inženjera, specijalista, stručnjaka. Saznao sam i naučio mnogo više nego tokom
ukupnog prethodnog školovanja i rada, što mi je dalo snage, ali i podstaklo
želju da se oprobam i van granica naše zemlje. Osetio sam se „doškolovanim” u svom profesionalnom razvoju i punim energije za buduće projekte.
Okolnosti su mi išle na ruku i već sledeće godine sam dobio poziv od kuvajtske vlade za učešće na pozivnom konkursu za „Kuwait Conference Center”.
U konkurenciji najeminentnijih svetskih projektnih organizacija iz SAD-a,
Skandinavije i Engleske, stigao sam prvi na cilj. Predstavnici Kuvajta
21
su se odlučili za moj projekat, što je za mene bilo veliko priznanje i uspeh
u međunarodnoj konkurenciji, koji je u tadašnjoj Jugoslaviji proslavljen sa
velikim zadovoljstvom. Živorad Kovačević, tada član vlade SFRJ, i Petar Kostić, jugoslovenski ambasador u Kuvajtu, bili su uvaženi gosti na svečanosti
potpisivanja ugovora za ovaj projekat sa ministarstvom Javnih radova države
Kuvajt.
Proveo sam u Kuvajtu više od četiri godine radeći na tom grandioznom projektu (površine oko 100.000 kvadratnih metara objekata na oko 120 hektara
uređenog terena). Projektni biro, kojim sam kao autor projekta rukovodio, a
koji je osnovan na zahtev kuvajtske vlade, ”SM Archicenter Office”, uradio je
kompletnu tehničku dokumentaciju za ovaj veliki kompleks. Radeći sa ovakvim internacionalnim timom u mnogo čemu sam nadogradio svoje profesionalno iskustvo. Drugo podneblje, kultura, običaji i istorijsko nasleđe, predstavljali su novi projektanski izazov.
Nažalost, „vetrovi arapske pustinje”, rat Irana i Iraka, nisu mi pružili zadovoljstvo da taj projekat i realizujem. Država Kuvajt, osetivši se ugroženom
zbog ratnih operacija u susedstvu, odložila je realizaciju ovog kompleksa na
neodređeno vreme. Moje razočaranje i razočaranje mog projektnog tima bilo je ogromno. Ostavili smo u Kuvajtu tačno 4.000 crteža našeg izvođačkog
projekta, koji će, na veliko naše, ali i investitorovo razočaranje, biti samo
svedočanstvo jednog velikog napora sa neostvarenim ciljem.
Na kraju, ostaje mi divna uspomena na prijatelja Živorada Kovačevića sa
kojim sam proveo nezaboravne tri godine rada na projektu „Sava centra” i
više decenija bezrezervnog prijateljstva, i koji mi je pružio priliku da realizujem svoje životno delo. Za života, više puta izrazio je ista osećanja simpatija
prema meni. Tokom bezbrojnih susreta, često smo se u razgovorima vraćali
prošlosti pominjući drage nam uspomene na vreme gradnje Sava centra i
vremena zajedničkih napora i uspešnog završetka jednog izuzetnog projekta. Jednom prilikom me upitao: „Šta je bilo najbitnije što ti je omogućilo
ostvarenje projekta?” Odgovorio sam mu: „Dragi prijatelju, tri stvari su za
mene bile od suštinskog značaja tokom projektovanja i izgradnje: prvo, imao
sam jasnu ideju šta želim da uradim; drugo, imao sam odlične saradnike tokom projektovanja i izgradnje; i treće, vreme izgradnje bilo je toliko kratko,
da niko nije mogao da menja bilo šta ni u projektu niti prlikom izgradnje, a
posebno ne zlonamernici.
U jednom sam se ipak prevario. Zlonamernici su, ipak, ostvarili deo svog cilja. Mene su oterali iz mog Beograda, neosnovanom i bestidnom optužbom,
a Živorada Kovačevića smenili sa mesta jednog od najuspešnijih ambasadora
Jugoslavije u SAD-u.
22
GRADONAČELNIK
Autor je bio glavni arhitekta na izgradnji Sava centra.
DIPLOMATA
Živorad
Ž
ŽŽivo
Žika
K
Kovačević
1930—2011
II
Budimir Lončar
Briljantni diplomat
s minimalnim
diplomatskim stažom
Žika Kovačević bio je veoma kratko vrijeme, svega dvije godine, u diplomatskoj službi kao ambasador SFRJ u Washingtonu. U međunarodnim je temama i u svijetu bio, međutim, već od mladih dana. Poslije završetka Visoke
novinarsko-diplomatske škole u Beogradu, usavršavao se na dva od desetak
najboljih američkih i svjetskih sveučilišta, na Kalifornijskom sveučilištu u
Berkliju i Harvardskom sveučilištu. Upoznao je najveću i najrazvijeniju zemlju svijeta, da bi kroz prizmu američke politike prepoznao i svu složenost
i povezanost svjetskih kretanja. Već se tada zaljubio u engleski jezik, kojim
će se baviti još dugo nakon što će izaći iz diplomacije. O tome svjedoče tri
njegova sjajna frazeološka riječnika kojima je zadužio brojne stručnjake i
prevoditelje na ovim prostorima.
Nije stoga čudno da je Žika Kovačević na svim svojim, veoma odgovornim
funkcijama, od gradonačelnika Beograda i člana Saveznog izvršnog vijeća
do predsjednika Komisije za odnose s inozemstvom i šefa diplomatske misije
u SAD-u, uvijek razmišljao i postupao imajući na umu širi međunarodni kontekst i svijet u cjelini. U tom je smislu preuzimanje ambasadorske dužnosti
u Washingtonu predstavljalo nastavak, ovaj put na diplomatskoj pozornici,
njegova dotadašnjeg političkog i javnog angažiranja.
Došao je na to mjesto kao predstavnik Jugoslavije, ali i kao svjetski čovjek
širokog znanja, svestranog obrazovanja i otvorenih pogleda. Washingtonska
je sredina, bilo da je riječ o administraciji, Stejt Dipartmentu, Kongresu ili
kulturnoj eliti to vrlo brzo prepoznala i uzvratila mu poštovanjem. Bila je to
svojevrsna rijetkost, jer se radilo o ambasadoru jedne male (doduše, u međunarodnim odnosima interesantne) zemlje koja je upravo ulazila u fatalna
previranja.
Žika je bio sjajan govornik i sugovornik, izvanredan komunikator. Bio je blaga i humana osoba, puna duha i šarma. Znao je govoriti, ali je istovremeno
23
znao, što je rijetkima dano, i slušati sugovornika, ne iz puke pristojnosti nego iz istinskog interesa da čuje drugog. Pri tome je imao izuzetan osjećaj i
dar za uvažavanje drukčijih argumenata i stajališta, za strpljivo nalaženje
puta do kompromisa i zajedničkog interesa. Ostavio je iza sebe najbolji dokaz toga svog dara, kao i svog poznavanja povijesti, međunarodnih odnosa i
svjetskog pravnog sustava, kao i te istraživačke strasti u knjizi „Međunarodno pregovaranje” iz 2004.
Knjiga je jedinstvena u području znanosti o diplomaciji jer je Žika Kovačević
obuhvatio, s njemu svojstvenom akribičnošću i lucidnošću ne samo tehnologiju pregovaranja, nego i povijest diplomacije, ključna razdoblja povijesti
20. stoljeća i pojavu multilateralizma kao nove i sve snažnije forme međunarodne politike i suradnje. Knjiga obrazuje i osposobljava mlade diplomate
za jedan od najtežih poslova u diplomatskoj profesiji, ali istovremeno predstavlja i izvanredan putokaz svima onima koji vode međunarodne pregovore
i rješavaju međunarodne probleme i konflikte.
U svim svojim diplomatskim aktivnostima Žika Kovačević bio je nestandardni diplomat u nestandarnim vremenima za zemlju koju je predstavljao: nije
lakirao politička kretanja u Jugoslaviji koja je detaljno poznavao. Kao što ga
je citirao ”The New York Times”, Jugoslavija nije bila ni čudo niti fatamorgana,
neither a miracle nor a mirage, nego mala zemlja duge i teške povijesti i velikih
suvremenih proturječja. Nije ublažavao ni kritičke američke ocjene toga razvoja, uključujući upozorenja o nadolazećoj političkoj i ljudskoj kataklizmi.
Tadašnja jugoslavenska diplomacija i njezini vodeći ljudi bili su pred posebnim, povijesnim, profesionalnim i ljudskim ispitom. Jugoslavija je bila već
počela tonuti u tragičan konflikt, u rat koji će odnijeti stotine tisuća života i
prouzročiti stradanja milijuna ljudi. Žika Kovačević bio je svjestan velikoga
jaza između jugoslavenske vanjske politike i unutarnjih kretanja, kao i povijesnog imperativa da se diplomacija maksimalno angažira u zaustavljanju
političke regresije u zemlji. U tome je bio jedan od malog broja jugoslavenskih ambasadora i diplomata koji su prepoznali znakove vremena i nastojali, objektivno prenoseći u zemlju diplomatske i političke poruke iz svijeta,
poticati demokratsko rješavanje problema i konflikta, vući zemlju naprijed.
Diplomatska karijera Žike Kovačevića završila je naglo i nasilno. U jesen
1990. godine, predsjednik Predsjedništva Slovenije Janez Stanovnik održao
je u Washingtonu, u organizaciji ambasade, vrlo zapaženu konferenciju za
štampu u National Press Club-u. Interes novinara bio je veoma velik, a Stanovnik je otvoreno, objektivno i kritički ukazao na opasnosti koje nosi Miloševićeva politika za budućnost zemlje. Žika Kovačević, koji je bio prisutan,
nije osporio stajališta slovenskog predsjednika.
24
DIPLOMATA
Slobodan Milošević odmah je pokrenuo akciju za njegovo smjenjivanje. Pošto smo se premijer Ante Marković i ja tome suprotstavljali, zaobišao je Vladu i iznudio odluku Predsjedništva SFRJ o hitnom povlačenju ambasadora
Kovačevića iz Washingtona. Kad sam iz Karakasa o tome razgovarao s Kovačevićem, reagirao je smireno, nastojeći umiriti i mene. Rekao je: „To je to. Ni
Ti ni ja ne možemo ništa napraviti. Vratit ću se.” Nakon povratka, otišao je s
puno dostojanstva i, naravno, s puno gorčine u mirovinu. Do kraja je života
Živorad
Živo
Žika
Kovačević 1930—2011
aktivno bio angažiran u nevladinom, anti-ratnom sektoru i, posebno, Europskom pokretu čiji je bio i predsjednik od 1999. Bio je jedan od utemeljitelja
Igmanske inicijative za obnovu mira, povjerenja i suradnje u regiji.
Žika Kovačević otišao je iz diplomacije kao jedna od prvih Miloševićevih političkih žrtava. Lavina koja se zakotrljala tada, a koje je bio veoma svjestan,
pokopat će sljedećih godina i zemlju koju je predstavljao. I o tom je vremenu
napisao osebujnu knjigu „Amerika i raspad Jugoslavije”. U njoj se, na impresivno studiozan i originalan način, bavi odnosom između Jugoslavije i Amerike u to tragično doba kroz interakciju glavnih aktera jedne i druge zemlje.
Žika je u knjizi postavio pitanja koja su ostala aktualna i do današnjeg dana:
Jesu li raspad Jugoslavije i krvava drama bili neizbježni? Je li međunarodna
zajednica, uključujući Ameriku, mogla više napraviti da se spriječi najbrutalniji rat u Europi nakon II svjetskog rata? Zorno je pokazao povijesno, političko i intelektualno vrludanje glavnih svjetskih aktera nakon pada komunizma
i raspada sovjetske imperije. Zaključio je, na kraju, da se raspad vjerojatno
nije mogao izbjeći, ali da „definitivno nije morao biti krvav, sa više pameti i
drukčijim liderima i uz veću pažnju i djelotvorniju ulogu međunarodne zajednice”. Njegov zaključak dijele mnogi njegovi čitatelji i poštovatelji.
Žika Kovačević mogao je biti, da je povijest krenula u drugom smjeru, jedan
od tih lidera. To se, na žalost, nije dogodilo. U svakom slučaju, njegovo je
mjesto u povijesti jugoslavenske diplomacije i u svijesti njegovih suvremenika i novih generacija diplomata izuzetno. On ostaje rijedak, svjetao primjer
briljantnog diplomata koji je svojim profesionalnim i ljudskim kvalitetama,
otvorenošću i širinom pogleda, te moralnim integritetom dokazao da je moguće vlastitim djelovanjem prevladati iskušenja vremena i politike koja je
pokušala, ali ipak nije uspjela, zloupotrijebiti prijelome historije.
DIPLOMATA
Autor je predsednik Saveta predsednika Republike Hrvatske za spoljnu politiku
i međunarodne odnose i nekadašnji Savezni sekretar za spoljne poslove
Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.
25
Bоžin Nikоlić
Dužnоst је bilа rаdоst
Аngаžоvаnjе nа Diplоmаtskој аkаdеmiјi
Мinistаrstvа spоlјnih pоslоvа
„Spаvао sаm i sаnjао dа је živоt rаdоst. Prоbudiо sаm sе i оtkriо dа је živоt
dužnоst, dеlао sаm i pоsmаtrао: dužnоst је bilа rаdоst”. (R. Таgоrе)
Gospodina Živorada Žiku Kovačevića sam upoznao 1986. godine, tokom njegovih priprema u SSIP-u pred odlazak na dužnost ambasadora SFRJ u SAD.
Bliže smo se upoznali dvadesetak godina kasnije, 2006. godine na Diplomatskoj akademiji, neposredno po mom povratku sa službovanja u Vašingtonu.
Još tokom prvog razgovora, sa zadovoljstvom smo evocirali uspomene na prvi susret, u periodu njegovih priprema za preuzimanje jedne od najodgovornijih funkcija u tadašnjoj diplomatiji. Pokazalo se da je taj naš davni susret i
period, kojeg se Ž. Kovačević rado sećao, bila dobra osnova za uspostavljanje
međusobne saradnje.
26
DIPLOMATA
Na Diplomatskoj akademiji Ž. Kovačević je, zbog bogate političke i diplomatske karijere, uživao ugled svojstven izuzetnim ličnostima. On je nesumnjivo, uz Vojina Dimitrijevića, Obrada Račića, Ljubišu Adamovića, Milana
Šahovića, i kao što su to donedavno bili Miodrag Mitić i Dejan Janča, spadao u red doajena bez kojih ova i slične institucije jednostavno ne mogu da
postoje na tom prestižnom nivou. Jer on, kao predsednik Upravnog odbora
Diplomatske akademije, odnosno sve do preuzimanja nove prestižne funkcije predsednika Spoljnopolitičkog saveta Ministarstva spoljnih poslova, neosporno, spada u red zaslužnih ličnosti koje su svojim znanjem, iskustvom i
nesebičnim zalaganjem, osavremenili program i obezbedili zavidan položaj
Diplomatskoj akademiji, kakav već duži niz godina, može se slobodno reći,
uživa u regionalnim, ali i u svetskim okvirima. Naime, u skladu sa odlukom
Međunarodnog foruma za diplomatsku edukaciju Diplomatska akademija
će biti domaćin 41. sastanka direktora diplomatskih akademija i instituta,
koji će se održati u septembru 2013. godine u Beogradu.
Živorad
Živo
Žika
Kovačević 1930—2011
Ono što bi, međutim, trebalo naglasiti jeste odnos Živorada Kovačevića prema obavezama na Akademiji, prema predavanjima i polaznicima, koje nipošto nije hteo da izneveri. Od namere da svoje nastavne obaveze ispuni
do kraja, nije ga odvratila ni bolest, koja ga je, tih prohladnih martovskih
dana, skoro sasvim iscrpila. Jednom se, kažu, od iznemoglosti gotovo srušio
na stepeništu, ali se odmah dostojanstveno uzdigao i nastavio ka Akademiji,
gde su ga očekivali njegovi polaznici. Ali, predavanja, uprkos opakoj bolesti
koja je sve više uzimala maha, nisu obustavljena. Održao je poslednje predavanje, dostavio ispitna pitanja Akademiji, i svojevoljno napustio ovaj svet u
skladu sa sopstvenim poimanjem dostojanstva.
Predsednik Upravnog odbora Diplomatske akademije
Živorad Kovačević je u svojstvu predsednika Upravnog odbora Diplomatske
akademije aktivno učestvovao u kreiranju novog koncepta diplomatske edukacije, naročito u osmišljavanju Osnovnog programa diplomatske obuke. S
obzirom na to da je u SAD stekao zavidno obrazovanje u oblasti međunarodnih odnosa, kao i da je bio izvrstan poznavalac savremenih diplomatskih
tokova i tendencija, na Akademiji mu je poverena funkcija koordinatora i
predavača na predmetu „Međunarodno pregovaranje”.
Na počasnoj funkciji predsednika Upravnog odbora Diplomatske akademije bio je od 2002. do 2007. godine, dok je poslove koordinatora i predavača
obavljao od 2002. godine, pa sve do svoje smrti.
Savremena diplomatska obuka u našoj zemlji, a slobodno se može reći i u
regionu, dodatno je unapređena i upotpunjena novim sadržajima i konceptima, zahvaljujući i doprinosu Živorada Kovačevića, odnosno njegovom ukupnom angažovanju i aktivnostima na Diplomatskoj akademiji. To su rezultati predanog, savesnog i odgovornog odnosa prema obavezama koje je kao
predsednik Upravnog odbora, koordinator i predavač dobrovoljno preuzeo.
Naime, njemu je kao bivšem ambasadoru u Vašingtonu, koji je magistrirao
na Berkliju i specijalizirao međunarodne odnose na Harvardu, bilo apsolutno jasno da se diplomatska profesija, zahvaljujući intenzivnom naučnom i
tehnološkom razvitku, neprestano menja i da treba da se svakodnevno prilagođava savremenim izazovima.
DIPLOMATA
Za predsednika Upravnog odbora Diplomatske akademije Ž. Kovačević je
jednoglasno izabran 15. maja 2002. godine, na konstitutivnom sastanku koji
je, u prisustvu novoimenovanog i prethodnog direktora Akademije (P.Simić,
B. Lazović) i članova Odbora, otvorio savezni ministar za spoljne poslove
Goran Svilanović.
Iako je funkcija predsednika Upravnog odbora u suštini bila počasna, Živorad Kovačević je preuzete obaveze, u periodu od 2002. do 2007. godine, vrlo
savesno i profesionalno obavljao u maniru izvanrednog organizatora, koji se
istovremeno odlikuje pravovremenom i adekvatnom reakcijom. U ovom periodu Upravni odbor je održao niz sastanaka, tokom kojih je uspeo da razreši
mnoga važna pitanja iz domena nadležnosti Akademije, kao i da sistematski
izgradi pravila od kojih se većina i danas primenjuje.
27
Koordinator i predavač predmeta „Međunarodno pregovaranje”
Svake godine, skoro deset godina zaredom, Živorad Kovačević je, u sklopu
Osnovnog programa diplomatske obuke, na Diplomatskoj akademiji vodio
kurs iz međunarodnog pregovaranja.
Prvo predavanje je održao u januaru 2003. godine. Temeljne pripreme za
svako predavanje doprinele su da je već 2004. godine objavio knjigu „Međunarodno pregovaranje” o kojoj će kasnije više biti rečeno. Povodom objavljivanja knjige direktor Akademije Predrag Simić uputio je „zahvalnost autoru
Živoradu Kovačeviću na doprinosu koji je dao pisanjem ove knjige i ukupnim
radom na razvoju Diplomatske akademije”.
Ž. Kovačević je govoreći o kursu iz međunarodnog pregovaranja i kompetencijama koje se stiču nastavom smatrao da on ima za cilj da se slušaoci osposobe „da razumeju proces međunarodnog pregovaranja, da se upoznaju sa
najpoznatijim pregovorima u istoriji diplomatije i da ovladaju osnovnim metodama i tehnikama pregovaranja”. On je nastavu iz ovog predmeta podelio
na više tematskih celina. Sva predavanja držao je isključivo Ž. Kovačević.
Nekoliko poslednjih, koje je održao početkom 2011. godine, imao sam čast
da sa posebnom pažnjom odslušam. Posvećenost, kompetentnost i sigurnost
kojom je izlagao su utisci koji me i sada impresioniraju.
U poslednje vreme razmišljao je da, u zavisnosti od teme i raspoloživog
vremena, angažuje i druge predavače, koje je smatrao poznavaocima pojedinih oblasti. Predložio je i konkretna imena, koja bi svako poželeo na
ovom ili sličnim programima, ali to, na žalost, nije stigao da realizuje. S obzirom na to da je smatrao korisnim, Diplomatska akademija je, u saradnji
sa stranim partnerima, i uz učešće svetskih stručnjaka za pregovaranje (P.
Mirc, M. Rinard i dr.), organizovala više seminara, koji su, svojim praktičnim simulacijama, bili posvećeni nekoj oblasti međunarodnog pregovaranja ili pregovaračkim iskustvima tokom procesa evropskih integracija pojedinih zemalja.
„Prvo, sve vidove i načine međunarodnog pregovaranja: preventivnu diplomatiju, multilateralnu diplomatiju, sastajanje na vrhu (samitsku diplomatiju), mirovne konferencije, tajnu diplomatiju, šatl diplomatiju i alibi diplomatiju i uticaj polarne strukture i kriza na pregovaranje.
28
DIPLOMATA
Živorad Kovačević je smatrao da je pregovaranje u međunarodnim odnosima
uvek imalo centralno mesto, kako u funkcionisanju država-nacija i odnosima
među njima, tako i međunarodnih i globalnih sistema kolektivne bezbednosti koji su postepeno nastajali. Međunarodno pregovaranje ili, kako se u teoriji alternativno naziva, diplomatsko pregovaranje, po njemu ne obuhvata
međunarodne poslovne pregovore između privatnih nacionalnih ili transnacionalnih kompanija, ali se zato njegovi okviri šire na mnoge nedržavne činioce, koji su često pregovarači, skupa sa predstavnicima država, bilo u multilateralnim pregovorima ili u rešavanju bilateralnih sporova. Pregovaranje
je, kako je isticao na svojim predavanjima, najčešći način na koji se ostvaruje
diplomatska aktivnost i predstavlja srž diplomatije. Predmet međunarodno
pregovaranje, prema njegovoj kocepciji obuhvata:
Živorad
Živo
Žika
Kovačević 1930—2011
Drugo, sve osnovne vrste pregovaranja: rešavanje graničnih sporova, pregovore o kontroli naoružanja i razoružanju, pregovore o disoluciji, sukcesiji i
ponovnom ujedinjenju država, pregovore o životnoj sredini, trgovinske pregovore, finansijske i dugovne pregovore, pregovore o evropskoj integraciji i
pregovore sa teroristima.
Treće, strukturu pregovaranja, intervenciju treće strane (posredovanje),
metode pregovaranja, razvijanje pregovaračkog umeća, pregovarački proces
(uključujući pretpregovaranje, unutrašnje pregovaranje, faze pregovaračkog
procesa i međunarodne ugovore), građenje pregovaračke strategije, jezik u
diplomatiji i pregovaranju i pregled dela klasika o pregovaranju.
Četvrto, studije pojedinih značajnih pregovora (case studies), posebno onih
koji se tiču naše zemlje, bilo da se radi o pregovorima koje je naša diplomatija vodila sa drugim državama ili međunarodnim organizacijama (kao što su
pregovori o Tajnoj konvenciji između Austrougarske i Srbije iz 1881. godine,
o tršćanskom pitanju, o Prevlaci i o sukcesiji SFRJ), ili o pregovorima čiji je
ishod imao velike reperkusije na našu zemlju (kao što je Londonski ugovor iz
1915.), ili pak o onima koje je inicirala i organizovala međunarodna zajednica povodom jugoslovenske krize (Dejton i Rambuje), drugi značajni međunarodni pregovori, koji ilustruju pojedine teme kursa, kao što su pregovori o
Panamskom kanalu, pregovori između Izraelaca i Palestinaca u Oslu, kinesko-ruski pregovori o granici, pregovori o smanjenju i kontroli naoružanja,
pregovori koji su doveli do ponovnog ujedinjenja Nemačke i Jemena, pregovori o kiselim kišama i o klimatskim promenama, Urugvajska runda pregovora u GATT-u, pregovori o pridruživanju Slovenije Evropskoj uniji i pregovori
o Severnoj Irskoj”.
DIPLOMATA
Zoran Stanojević, ambasador Republike Srbije u Meksiku, koji je na mestu direktora Akademije nasledio Predraga Simića i u periodu od 2004. do
2006. godine obavljao tu dužnost, Ž. Kovačevića je doživeo kao „renesansnu ličnost”, sa više angažmana, koji su naizgled bili udaljeni (gradonačelnik, ambasador, istraživač idioma engleskog jezika, predavač na predmetu
o međunarodnom pregovaranju, pisac knjiga o američkoj diplomatiji, lider
Evropskog pokreta, itd.). Stanojević je, međutim, posebno bio impresioniran
njegovom logikom i njegovim uvodnim predavanjima kojima je uvek voleo
da prisustvuje, jer se, kako ističe, nikada nisu ponavljala. Sve u svemu, ambasador Stanojević ističe da je zahvalan sudbini koja ga je u jednom momentu povezala sa Kovačevićem i dala mu priliku da kontaktira sa autentičnim,
ali i nedovoljno iskorišćenim, diplomatom u potencijalno najplodnijem delu
njegove karijere.
Diplomatska akademija, kao što je poznato, svake godine angažuje preko
150 izuzetnih predavača, iz redova istaknutih diplomata, visokih državnih
funkcionera, univerzitetskih profesora i naučnika. Ipak, Živorad Kovačević
je, prema Aleksandru Subotiću, koordinatoru nastave na Diplomatskoj akademiji od 2003. godine, bio jedan od onih ličnosti kojima su generacije polaznika priznavale ugled predavačke zvezde. A. Subotić, koji je i u svojstvu
polaznika Osnovnog programa diplomatske obuke Akademije imao priliku
da se u to lično uveri, navodi da je svakom polazniku imponovalo čak i samo
29
prisustvo na njegovim predavanjima, nezavisno od eventualnog nesaglasja
sa političko-filozofskim stavovima koje je iznosio – jer, Kovačevićev način
argumentacije kojim se uvažava sagovornik, odmerena analitičnost i principijelnost utemeljena u višedecenijskom iskustvu, bile su školski primer diplomatskog takta u predavačkom nastupu. Znalo se – reč Ž. Kovačevića je
ili reč neposrednog aktera, ili rezultat detaljnog proučavanja svih dostupnih
izvora. On dalje svedoči da je Ž. Kovačević sa posebnom pažnjom, brižno i
pokroviteljski, radio na tome da Diplomatska akademija postane oaza u kojoj će mladi ljudi biti zaštićeni od uobičajenih izliva ostrašćene dnevno-političke komunikacije. U skladu sa tim, sa posebnim zadovoljstvom je pozdravljao svaki bljesak nečijeg autonomnog kritičkog mišljenja.
Profesionalizam Ž. Kovačevića je, međutim, prema Subotiću, posebna priča.
Polaznici su, za razliku od drugih kurseva, jedino na njegovom kursu, imali
mogućnost da koriste udžbenik koji je u potpunosti proizišao iz nastavnog
programa, inicijalno namenjen upravo slušaocima Diplomatske akademije.
Nejasnoća nije bilo – ispitna pitanja su bila potpuno usklađena sa poglavljima ove njegove, i van granica Srbije, veoma poštovane knjige. A na samim
ispitima, kao i na predavanjima, trudio se da deluje blago i pedagoški dobronamerno. Iako nije bio profesor po vokaciji, stekao je autoritet profesora
koji se pamti.
Na svojim predavanjima, nastojao je da slušaoci budu uključeni u raspravu o
pojedinim temama, kao i da organizuje praktične vežbe pregovaranja posvećene rešavanju graničnih sporova Srbije sa susednim zemljama.
Tako, na primer, 2007. godine, u okviru svog predmeta, uz pomoć Mirjane Milosavljević, tadašnjeg pomoćnika direktora Akademije, organizovao
je praktičnu vežbu – simulaciju pregovaranja, svestan novih metoda u diplomatskom obrazovanju i dosledan teorijskom stavu „da se veliki pregovarači ne rađaju, već da se pregovaranje uči”. Spoj teorijskog i praktičnog
znanja, bio je poseban izazov za njega kao predavača, jer je u svojoj knjizi
već napravio naučni iskorak u ovom smeru prikazujući veliki broj studija
slučajeva iz međunarodnih odnosa. Simulacija je bila poseban izazov i za
polaznike, budući da su se, našli u ulozi pregovarača, koji rešavaju granične
sporove novonastalih država na prostoru bivše Jugoslavije. Tokom simulacije Živorad Kovačević je nastojao, na njemu svojstven način, da motiviše
i podstakne konstruktivna sagledavanja i kreativna razmišljanja u rešavanju sporova, ukazujući istovremeno da se sporna pitanja mogu rešavati u
otvorenom duhu i dobroj volji, korak po korak, i da tako uvek ima pomaka
u pregovaranju.
30
DIPLOMATA
Nenametljivo, stilom prefinjenog intelektualca, darovitim pristupom u analizi i kritici međunarodnih odnosa, njenih aktera, savetima oštroumnog
diplomate i čoveka temeljnog znanja, vodio je simulaciju i polaznike kroz
pregovaračke veštine, principe pregovaranja i poželjni model pregovaranja.
Polaznici Diplomatske akademije su iz ove praktične vežbe izašli sa zavidnim
znanjem o graničnim sporovima, budući da su prethodno morali da dodatno
prouče odgovarajuću dokumentaciju. Zahvaljujući ovim vežbama polaznici
su naučili kako komisije pregovaraju, koje se protokolarne radnje sprovode,
kako se pišu i podnose izveštaji, izvukli su pouke iz različitih pregovaračkih
Živorad
Živo
Žika
Kovačević 1930—2011
uloga, stavljajući se pritom u tuđu kožu, ili kako je Ž. Kovačević imao običaj
da doda: ”Put yourself in their shoes”. Ovu simulaciju g. Kovačević je iste te
godine održao i polaznicima na Diplomatskoj akademiji u Podgorici.
O angažovanju Živorada Kovačevića na Diplomatskoj akademiji prof. dr Ljubiša Adamović, koordinator i predavač kursa „Međunarodni ekonomski odnosi”, uz isticanje da se sa Žikom Kovačevićem zna od 1948. godine, kada su
započeli studije, navodi da je bio odličan student, preduzimljiv i inicijativan, i
da je takav bio tokom čitavog života. Odlikovala ga je „Briljantna inteligencija, neiscrpna radna energija, plemenite ambicije, i spremnost da pomogne...”.
Životni putevi i profesionalne karijere su im bile različite, ali su međusobno
stalno bili „u toku” onoga što im se dešavalo.
Drugi ciklus njihovog druženja i saradnje bio je tokom njihovog boravka u
Americi, odnosno tokom Kovačevićeve ambasadorske funkcije u Vašingtonu
i Adamovićeve profesorske karijere na Državnom univerzitetu Floride.
Treći ciklus njihove saradnje ostvaren je na Diplomatskoj akademiji „Koča
Popović” gde su obojica angažovani kao koordinatori i predavači kurseva. U
ovom razdoblju njihove saradnje, kako prof. Adamović dalje ističe, „Žika je
stoički podnosio neizlečivu bolest i ona nije mogla da slomi njegovu kreativnost i nastojanje da maksimum svog znanja i dragocenog iskustva prenese
mladoj generaciji srpskih diplomata”.
Autor knjige „Međunarodno pregovaranje”
DIPLOMATA
Knjiga Živorada Kovačevića „Međunarodno pregovaranje” je objavljena, u
sklopu edicije „Diplomatske sveske”, u izdanju izdavačkog preduzeća „Filip
Višnjić” i Diplomatske akademije. Iz predavanja, koja je održao na Diplomatskoj akademiji u školskoj 2002-2003. godini, nastala je izuzetna i vredna
knjiga „Međunarodno pregovaranje”, kao dragoceni udžbenik za diplomate,
koji je proizašao iz njegove najdraže maksime Nulla dies sine linea (Nijedan
dan bez linije - bez napisanog reda). Knjiga je protkana ličnim iskustvom
u politici i diplomatiji, ogromnim znanjem stečenim tokom školovanja na
Visokoj novinarsko-diplomatskoj školi u Beogradu (1952), poslediplomskim
studijama na Političkim naukama na Berkliju (1961), na Međunarodnim odnosima na Harvardu (1963), kao i dugogodišnjim i istrajnim istraživanjem
diplomatske literature i arhivske građe.
Knjigu o međunarodnom ili diplomatskom pregovaranju je posvetio svojim
unukama Danici i Katarini u nameri da koristi, ne samo mladim budućim
diplomatama, da iz nje uče i pripremaju svoj diplomatsko-konzularni ispit
iz ove oblasti, već i teoretičarima, analitičarima i svima onima koje pregovaranje zanima. U obradi ove veoma složene materije (P. Simić) Živorad Kovačević je diplomatskoj javnosti dao kapitalno delo u oblasti pregovaranja (J.
Kurbalija) na kome mogu da pozavide i mnogo veće zemlje (M. Mitić). Njen
poseban kvalitet, za prof. dr I. Viskovića, ambasadora Republike Srbije u SR
Nemačkoj, inače višegodišnjeg člana Saveta Diplomatske akademije, pored
toga što sveobuhvatno i sistematično objašnjava materiju o kojoj se praktično svakodnevno sluša ili čita u medijima, je u spoju teorije i prakse.
31
U knjizi je, kako Živorad Kovačević u predgovoru ističe, „učinjen pokušaj da
se sistematizovano obrade opšta pitanja teorijske, načelne i praktične prirode, koja su vezana za proces međunarodnog, međudržavnog, diplomatskog
pregovaranja i drugih oblika rešavanja sporova mirnim putem. Opisane su
kardinalne promene na međunarodnoj sceni koje su uticale na tokove i prirodu pregovaranja, zatim uticaj međunarodnih kriza na pregovaranje i uloga preventivne diplomatije u njihovom rešavanju. Posebno su obrađeni tzv.
konferencijsko pregovaranje, odnosno multilateralna diplomatija i sve intenzivnija samitska diplomatija – sastajanje na vrhu. Zatim su opisane najznačajnije mirovne konferencije”.
Pokazalo se da su mnogobrojni primeri konkretnih pregovora, od izuzetne
koristi za polaznike Akademije, jer je u knjizi detaljno prikazano 16 studija
(case studies), sa posebnim osvrtom na pregovore koji se odnose na našu zemlju.
Knjiga „Međunarodno pregovaranje”, kao izvrstan savremeni udžbenik (P.
Simić), do sada je doživela svoje četvrto izdanje i danas se, kao obavezna
literatura, koristi na Diplomatskoj akademiji.
Ostale aktivnosti u vezi sa radom Diplomatske akademije
Živorad Kovačević je, tokom našeg perioda saradnje, učestvovao gotovo u
svim aktivnostima koje su se sprovodile na Akademiji.
Poznato je da je skoro neizostavno prisustvovao svim skupovima koje je Akademija organizovala.
Takođe, Ž. Kovačević je u svojstvu predsednika Upravnog odbora Diplomatske akademije značajno doprineo uspehu Prvog sastanka predstavnika diplomatskih akademija i instituta ministarstava spoljnih poslova zemalja članica Organizacije za crnomorsku ekonomsku saradnju, koji je održan 30. i 31. januara
2007. godine u Beogradu. Sastanak je održan u okviru planiranih aktivnosti
tokom predsedavanja Srbije ovom regionalnom organizacijom u periodu od
novembra 2006. do aprila 2007. godine. Tokom dvodnevnog sastanka, kome
je Ž. Kovačević prisustvovao i učestvovao u različitim aktivnostima, usvojen je konačni nacrt Memoranduma o razumevanju i saradnji diplomatskih
akademija i instituta ministarstava spoljnih poslova zemalja članica BSEC-a,
koji je potpisan na 16. sastanku Saveta ministara spoljnih poslova 19. 04.
2007. godine u Beogradu.
32
DIPLOMATA
Živorad Kovačević je od samog početka razumeo i snažno podržao ideju da
Diplomatska akademija, ulazeći u novu fazu intenzivnog razvoja, treba da
bude prisutnija na međunarodnoj sceni. Zahvaljujući i njegovoj podršci i doprinosu, Akademija je već četvrti put zaredom organizovala međunarodni
seminar posvećen najboljim mlađim diplomatama uglavnom iz našeg regiona. Seminar se održava pod radnim nazivom ”Excellence in Diplomacy – Young
Leadership Diplomatic Seminar” sa ciljem da okupi i podstakne mlade diplomate, koji su na svojim akademijama ostvarili najbolje rezultate, da svoju
profesionalnu karijeru učine izuzetnom. Seminar, istovremeno, doprinosi
osavremenjavanju diplomatske obuke, a naročito međusobnom zbližavanju
Živorad
Živo
Žika
Kovačević 1930—2011
i razumevanju u budućim odnosima i saradnji zemalja u regionu Jugoistočne
Evrope. Tokom dvodnevnog programa, ovog svojevrsnog međunarodnog
skupa mladih diplomata, polaznicima su govorili uvažene diplomate iz zemlje i inostranstva, među kojima i Živorad Kovačević, koji je u tom periodu bio predsednik Spoljnopolitičkog saveta Ministarstva spoljnih poslova i
predsednik Upravnog odbora Diplomatske akademije. On je, tom prilikom
govorio o savremenom diplomati – pregovaraču („Modern Diplomat – Negotiator”), da bi nakon uvodnog izlaganja, na izuzetnom engleskom jeziku,
kompetentno odgovarao na postavljena pitanja. Sećam se da su svi prisutni
bili veoma zadovoljni ovim izlaganjem, a naročito uvaženi ambasador Milan
Milanov, direktor Bugarskog diplomatskog instituta, koji je uz čestitke Živoradu Kovačeviću, zamolio za integralni tekst izlaganja.
Živorad Kovačević je, i tom prilikom, naglašavajući značaj pregovaranja, pored ostalog, istakao da je to najvažnija funkcija diplomatije i ujedno najvažnija misija i posao diplomate (”Negotiation remains the most important function of diplomacy and the most important task and job of a diplomat”).
***
Živorad Kovačević je, zahvaljujući predanom, rekao bih požrtvovanom i nadasve profesionalnom odnosu, stekao brojne prijatelje i saradnike ne samo
među generacijama polaznika Diplomatske akademije, već i u Ministarstvu
spoljnih poslova, koji su ga visoko uvažavali i cenili. Bio je posvećen mladima
i svim polaznicima u celini, koje je strpljivo i kompetentno podučavao umetnosti diplomatskog dijaloga i pregovaranja.
Povodom njegove iznenadne smrti, u Knjizi žalosti i saučešća Evropskog pokreta posvećenoj Živoradu Kovačeviću, ostaće upisane reči ministra Vuka
Jeremića: „S dubokim poštovanjem za sve što je za života učinio i predstavljao, uz
zahvalnost na saradnji i dragocenim savetima, Vuk Jeremić, ministar spoljnih poslova, 25.03.2011.”, jer je on, prema poruci Zdravka Ponoša, pomoćnika ministra spoljnih poslova „...znao kuda Srbija treba da ide i kako tamo da stigne”.
DIPLOMATA
Živorad Kovačević je, u svojoj izvanrednoj knjizi „Lažni prijatelji u engleskom
jeziku - Zamke doslovnog prevođenja”, objavio preko 1200 naših poslovica
i njihovih engleskih i latinskih ekvivalenata. Preostaje mi da poverujem da
mu je i misao Rabindranta Tagore, sa početka ovog teksta, bila poznata i da
se nje, bar kako se nama na Diplomatskoj akademiji čini, do poslednjeg trenutka pridržavao, pogotovo njenog središnjeg dela. A nama, na Akademiji,
je bilo poznato da su susreti, predavanja i razgovori sa polaznicima, za njega
uvek bili jedno novo iskustvo i pravo zadovoljstvo.
Međutim, obavijeno setom, ostaće nam jedno jako ubeđenje, na koje s pravom ukazuje Aleksandar Subotić - da je slanjem svog poslednjeg mejla Diplomatskoj akademiji, čime je ispunio obavezu dostavljanja ispitnih pitanja
i to u danu i osećanju u kom se opraštao od života, Ž. Kovačević dao primer
najvišeg izraza profesionalne svesti, i poštovanja koje je gajio prema Diplomatskoj akademiji, kao mestu gde se traga za jakom mišlju i gde se neguje
polemički duh. Ali, ako za trenutak zanemarimo apstraktne motive i opšta
33
načela vrhunskog profesionalizma kojima se Ž. Kovačević rukovodio, ostajemo dirnuti i zahvalni i zbog same činjenice da je uvažavao saradnike i polaznike Akademije na nivou čiste, tople ljudskosti, ne želeći čak da ni svojom
poslednjom, tako dramatičnom odlukom, prouzrokuje probleme zajedničkom poslu.
Zbog toga, iskoristio bih ovu priliku da, u ime brojnih polaznika, saradnika
na Diplomatskoj akademiji i svoje lično, izrazim osobito poštovanje i neizmernu zahvalnost zbog izuzetnog doprinosa Živorada Kovačevića radu Diplomatske akademije.
Autor rukovodi radom Diplomatske akademije od 2006. godine.
DIPLOMATA
34
AKTIVISTA
Živorad
Ž
ŽŽivo
Žika
K
Kovačević
1930—2011
III
Maja Bobić
Večiti mudri mladić
Evropski pokret u Srbiji duguje premnogo Živoradu Kovačeviću, predsedniku
koji je od osamnaest godina njegove istorije, punih dvanaest vodio organizaciju, a tri godine i Forum za međunarodne odnose, u čijem radu je aktivno
učestvovao svake srede u 18 časova.
Pored gotovo vršnjaka Žike Kovačevića, EPuS okuplja mlađe generacije koje ga
nisu poznavale kao ambasadora, kao gradonačelnika niti aktivnog političara.
Ali, znali smo ga kao umnog i velikog čoveka, velikog Evropejca i kako je on
sam ponekad govorio kao „slobodnog čoveka” – slobodnog da kaže ono što
misli i da se zalaže za ono u šta veruje, što je ispravno. A zalagao se za bolju, modernu, evropsku Srbiju. Srbiju koja u miru sa susedima i svetom, koja
pripada evropskoj porodici naroda i građana. Verovao je da je takva Srbija
moguća i verovao je da svi mi treba da radimo na njenom ostvarenju. U to je
verovao i 1990-ih kada je zbog otvorenog zalaganja za mir, razum, ljudska
prava i pravdu postao neprijatelj režima, ali stekao brojne poštovaoce i prijatelje na Balkanu i u svetu.
Bilo mu je teško da poveruje da je promenio šest država za svoga života a da
se nije ni „makao iz Beograda”, ali je to shvatao kao smešnu i tragičnu ilustraciju naših naravi i istorije.
„Gospodin Kovačević” – to je suštinski i bio, gospodin i čovek koji zaslužuje
naše poštovanje, pažnju i divljenje.
Naš predsednik je bio skroman i jednostavan, uvek radoznao i spreman da
uči i istražuje, da prihvati nove ideje! Bio je mudar i beskrajno tolerantan.
Cenio je preciznost i odgovornost, znanje, veštinu, predan rad. Cenio je moć
argumenata i sposobnost takvog, demokratskog ubeđivanja. Kao retko ko u
ovoj zemlji, cenio je mladost i s uvažavanjem slušao mlade ljude, studente,
srednjoškolce, postdiplomce koje je podučavao. Uvažavao je njihovu strast i
ambiciju, borbenost i zalaganje za svoje ideje čak i kada se sa njima nije slagao. Verovao je u mlade ljude.
35
Žika Kovačević je do kraja predano i vredno radio na više polja – u međunarodnim odnosima i diplomatiji je bio neprikosnoven, u evropskim integracijama izrazito dosledan, u regionalnoj saradnji i pomirenju sa susedima
iskren, u podučavanju mladih energičan, u promociji temeljnih, ljudskih i
demokratskih vrednosti beskompromisan, u istraživanjima jezika i leksikografiji radoznao i strastven.
Gospodin Kovačević je nadasve bio pristojan čovek, pažljiv suprug i ponosan
otac i deka.
Uživali smo u njegovom društvu, u njegovim jezgrovitim ali nepogrešivim
analizama, pričama i anegdotama. Govorio nam je šaljivo: „Gledajte da nikada ne ostarite”, a nama je on svojim delima, energijom, bistrinom misli
i oštricom reči izgledao kao „večiti, mudri mladić” koga je ponekad teško
pratiti.
Umeo je da pogreši, ali opet, kao retko ko – da uvidi svoju grešku i da se izvini.
Oni koji ostaju bez dragih, bliskih ljudi, saradnika i prijatelja, tuguju naravno
i zbog sebe i zbog onoga čega su lišeni. U ovom slucaju, sasvim je opravdano
tugovati zbog svih neizgovorenih reči i saveta, nenapisanih knjiga i rečnika,
neistraženih tema koje je Žika Kovačević mogao da nam pruži. Tugujemo i
zbog nerazumevanja na koje je ponekad nailazio i zbog poštovanja koje mu
ponekad nije ukazano ni posle 2000, mada je on to, kao i sve ljudske slabosti
i sujete savršeno razumeo, iako ih nije posedovao.
Bez Žike Kovačevića, ostaje ogromna praznina u Evropskom pokretu, ali i u
Srbiji, na Balkanu, u Evropi... Ostaje nam i obaveza i želja da sa istom borbenošću i doslednošću radimo na ostvarivanju vrednosti koje je živeo i ciljeva
za koje se zalagao, na pridruživanju ujedinjenoj Evropi, na tome „da se suštinski promenimo i ’poevropimo’”.
Autorka je generalna sekretarka Evropskog pokreta u Srbiji.
36
AKTIVISTA
Zato bih volela da završim njegovim rečima koje će nam ostati večita inspiracija: „Za nas je ipak najvažnije da mi učinimo sve da što brže prevalimo
taj put do Evrope, da se kao uređena, stabilna, demokratska i ekonomski
uspešna zemlja nametnemo Evropskoj uniji kao konstruktivan i neophodan
partner u obezbeđenju stabilnosti ovog još turbulentnog evropskog regiona,
što znači i Evrope same. To putovanje tokom kojeg ćemo se sami promeniti
je važnije nego sama destinacija. Drugim rečima, nećemo mi jednog dana
jedne godine ušetati u ujedinjenu Evropu, već moramo svakog dana svake
godine uporno osvajati deo po deo evropskih vrednosti, standarda i kriterija, ne samo u zakonodavstvu i ispunjavanju međunarodnih obaveza, što se
unapred pretpostavlja, već u ponašanju, u razvijanju kulture rada i sticanja
statusa na osnovu rada, u poštovanju pravila u gradu, državi i Evropi, u prihvatanju prava na drugačiji stav i tolerancije kao osnove dijaloga i političke
utakmice, u prihvatanju različitosti i poštovanju i odbrani prava svih manjina
u društvu”.
Živorad
Živo
Žika
Kovačević 1930—2011
Aleksandar Popov
Najugledniji član
Igmanske inicijative
AKTIVISTA
Žiku Kovačevića sam upoznao početkom 1997. godine kada sam u vreme
protesta zbog izborne krađe na lokalnim izborima, kao predsednik Izvršnog
odbora Reformske demokratske stranke Vojvodine, organizovao seriju tribina na temu Viđenja postmiloševićevske ere, a jedna od tema se odnosila na
viđenje spoljne politike Srbije nakon Miloševića. Na tribini, koja je održana
u Zrenjaninu, učestvovala su sva eminentna imena iz Evropskog pokreta:
Milivoje Maksić, Novak Pribićević, Ivo Visković, kao i Žika Kovačević. O Žiki
sam već tada mnogo znao kao nekadašnjem gradonačelniku Beograda i poznatom diplomati i moram priznati da mi je imponovalo što sam tada imao
priliku da ga i lično upoznam. Ne znam zbog čega, ali sam na neki način i
ja osvojio njegove simpatije. Tako, kada sam u jesen 1998. godine osnovao
Centar za regionalizam, Žika je pomogao da na nekoliko skupova koje sam
organizovao na spoljnopolitičke teme dođu najpoznatiji ljudi iz Evropskog
pokreta, čime je doprineo rastu kredibiliteta tek osnovane nevladine organizacije i na tome sam mu bio veoma zahvalan.
U februaru 2000. godine, Centar za regionalizam je, zajedno sa Forumom
demokratske alternative Bosne i Hercegovine iz Sarajeva, u Banja Luci organizovao konferenciju na temu „Perspektive bilateralnih odnosa SR Jugoslavije i Bosne i Hercegovine” koja je bila preteča Igmanske inicijative.
Pošto su u to vreme i u SR Jugoslaviji i u Bosni i Hercegovini bili na vlasti
režimi koji su bili i odgovorni za rat, na toj konferenciji se govorilo o uspostavljanju saradnje između SR Jugoslavije i BiH, ali na alternativnoj osnovi.
Tu su bili prisutni mnogi poznati predstavnici opozicionih stranaka i NVO,
kao i ugledni pojedinci iz obe države, među kojima i dva markantna imena:
Ivan Stambolić i Boris Tadić, tada tek izabrani potpredsednik Demokatske
stranke. Uvodno izlaganje o stanju i perspektivi bilatelarnih odnosa između
dve države imao je Žika Kovačević i tada sam upoznao taj njegov jednostavan, svima razumljiv, ali izuzetno analitičan i slikovit način prikazivanja
nekog stanja ili problema. Već u jesen 2000. godine u Zagrebu je održana
konferencija na temu „Perspektive odnosa između SR Jugosalavije, Bosne i
37
Hercegovine i Hrvatske” i to je bio pravi početak Igmanske inicijative jer su
se nevladine organizacije iz tri zemlje dogovorile da se ova saradnja institucionalizuje u pokret NVO, usmeren na bržu normalizaciju međusobnih odnosa i taj pokret je već na narednoj sesiji, koja je u martu 2001. godine održana Novom Sadu i zvanično dobio ime Igmanska inicijativa. Osnovan je i
Savet ove organizacije u koji su ušli mnogi ugledni intelektualci iz tri zemlje
iz oblasti politike, ekonomije i kulture, među kojima i Žika Kovačević. To je
za mene bio početak nezaboravnog druženja sa jednim izuzetnim čovekom
koji je ostavio trajan trag u mom budućem životu. To je bio čovek izuzetne
širine, sa posebnim osećajem za humor, a za mene je poseban kvalitet predstavljalo to što je uvek bio spreman da se našali i na sopstveni račun. Tako
je u jednom šaljivom intervjuu u nedeljniku NIN, na pitanje šta bi volio da
mu se kaže na sahrani, lakonski odgovorio – „živio pa umro”, a rekao je i
da ima i nešto što ga impresionira u novokomponovanom stvaralaštvu navodeći stihove: „kume Žiko oči ti se beču, podsećaš me na pokojnog teču”.
Na večeri nakon promocije njegove knjige „Međunarodno pregovaranje” u
Novom Sadu, moja žena, koja je rođena Trebinjka, ga je u šali pitala zašto
u knjizi nema poglavlje o hercegovačkom diplomatskom pregovaranju. Na
to je Žika, u svom stilu, odgovorio: „Tu bi bile dovoljne dve prazne strane sa
malo baruta između”.
Što se tiče Igmanske inicijative, Žika je postao njen najugledniji i najagilniji član, jedan od retkih koji nije izostao ni sa jedne njene sesije. On je bio
ono što se zove lepak jedne organizacije, neko ko svojim imenom, šarmom,
predanošću i čestitošću drži na okupu sve one koji su idejno pripadali ovom
pokretu. To što je on bio u Igmanskoj inicijativi je bilo izuzetno važno jer je,
uz druga poznata imena, njegovo ime organizaciji davalo izuzetan kredibliet i u vreme kada je ona tek krčila sebi puteve na regionalnoj nevladinoj,
ali i političkoj sceni. Njegovo ime je otvaralo sva vrata, pa i u kabinetima
predsednika država regiona, što je i doprinelo da se na sesijama Igmanske
inicijative, sada već jednom godišnje, počnu okupljati šefovi država potpisnica Dejtonskog sporazuma. Kada je tadašnji predsednik Hrvatske Stjepan
Mesić, početkom 2002. godine, na Pantovšćaku prvi put primio delegaciju
Igmanske inicijative sećam se da je rekao: „Igmanska inicijativa mi je draga,
ali mi je još draža što je u njoj Živorad Kovačević. Ja sam ga cenio još u ona
socijalistička vremena, jer je kao gradonačelnik, uspeo da od Beograda napravi pravi evropski grad”.
38
AKTIVISTA
Sada kad Žike nema, često se u sećanju vraćam na onaj period svog života
kada sam, radeći na izgradnji Igmanske inicijative, mnogo vremena provodio sa njim i tako stekao čast da me je smatrao svojim bliskim prijateljem.
U najlepšem sećanju su mi ostala duga i česta zajednička putovanja po regionu, gde smo dospevali i do najudaljenijih i najzabačenijih mesta i to u
mom starom crvenom „stojadinu” koga u Igmanskoj inicijativi od milja zovu
„crvena aždaja”. Sva ta putovanja, u tako neudobnom vozilu, Žika je stoički podnosio iako su mu onako visokom, dok sedi, kolena maltene bila pod
bradom. On se često šalio na račun mog starog „stojadina”, pa sam ga ja
morao podsećati da on lično poseduje „skupoceni” Reno 4, koji je tada već
bio punoletan. Pričao mi je da su ga komšije u Prčnju, gde je imao vikendicu, pitale koji auto vozi. „Pa, Reno 4”, rekao bi pokazujući na auto parkiran
Živorad
Živo
Žika
Kovačević 1930—2011
pred vikendicom. Komšije bi ponovo pitale: „Da, to ovde u Prčnju, ali šta vozite Beogradu?” i on bi im on odgovorio da i u Beogradu vozi taj isti Reno 4.
Ljudima, posebno u današnjim vremenima, prosto nije išlo u glavu da čovek
takvog ranga, kojeg često gledaju na televiziji, može da bude tako skroman.
Kada je reč o tim putešestvijama, Žiki je palo u oči da ja često gestikuliram
dok vozim, pa me je pitao odakle mi takav običaj. Na to sam mu ja ispričao
vic o Lali koji je išao ulicom noseći veliku bundevu. Kada ga je jedan čovek
pitao koliko je sati, on mu je dao da pridrži bundevu, pa onda široko razmahnuo rukama i rekao: „Pojma nemam”. Žika je taj vic često prepričavao,
a kada bi me zvao mobilnim telefonom i ne znajući da li sam u kolima ili ne,
razgovor bi počinjao šalom: „Drži obe ruke na volanu”.
AKTIVISTA
Osnovna ideologija Igmanske inicijative je antifašizam. Pošto je i Dan Centra za regionalizam 9. maj – Dan pobede nad fašizmom, 2004. godine sam
predložio Žiki da na taj dan, u mojoj vikendici na Fruškoj gori, okupimo naše
prijatelje iz Igmanske inicijative i njene simpatizere, što je on zdušno podržao. Da bi se probio led, čak se potrudio da lično animira što više ljudi da
tog dana dođu na Frušku goru. Tako se 9. maja te 2004. godine prvi put na
Fruškoj gori, uz učešće oko 60 ljudi iz celog regiona, održao prvi antifašistički piknik, koji je posle prerastao u tradiciju. To je uvek bila prilika da se uz
pesmu, šalu, kotlić i roštilj u jednoj opuštenoj atmosferi druže ljudi kao što
su: Mirjana i Igor Galo iz Pule, Zoran Pusić iz Zagreba, Vehid Šehić iz Tuzle,
Zef Šalja iz Prištine, Žika Kovačević, Mirko Tepavac, Ivan Čolović, Branislav
Čanak, Rade Veljanovski, Rodoljub Šabić, Vladimir Goati i mnogi drugi iz
Beograda. O Novosađanima da i ne govorim i o mnogim drugim koje zbog
ograničenja prostora ne mogu da spomenem. Sećam se da je na tom prvom
druženju baš Žika održao zdravicu ističući da mu je izuzetno drago da se na
ovom antifašističkom druženju okupilo toliko mladih ljudi, jer je fašizam i
kod nas i u svetu još i te kako živ i da na njega stalno treba upozoravati i protiv njega se boriti. Nakon tog prvog antifašističkog druženja, ono je postalo
tradicija i 15. maja 2011. godine su se na Fruškoj gori po sedmi put okupili
Igmanci iz celog regiona, ali je ovo bilo prvi put da na njemu nije učestvovao
Žika sa svojom suprugom Manjom. Na ovom druženju učestvovao je i Stjepan Mesić, bivši predsednik Hvatske, koji je zajedno sa drugim učenicima
odao poštu Žiki Kovačeviću.
U novembru 2007. godine, iz štampe je izašla knjiga Žike Kovačevića „Amerika i raspad Jugoslavije”, koja je promovisana u mnogim gradovima regiona.
Promocija u Zagrebu, u Novinarskom domu, upriličena je u novembru 2007.
godine, prilikom obeležavanja petnaeste godišnjice postojanja Građanskog
odbora za ljudska prava, jednog od osnivača Igmanske inicijative. Uz prisustvo brojnih Zagrepčana i predsednika Mesića, o knjizi su govorili Budimir
Lončar i Tomislav Jakić, savetnici predsednika Mesića. Nakon promocije, ko
je od prisutnih želeo, mogao je da kupi primerak knjige i bila je zanimljiva
slika gde Vesna Pusić, tadašnja potpredsednica Sabora Hrvatske, u sred Zagreba, prodaje knjigu jednog srpskog autora, a predsednik, građanin Stjepan
Mesić, zajedno sa drugima, strpljivo čeka u redu da je kupi. Kada su ga pitali
zašto čeka da kupi knjigu kada je već jednu dobio sa Žikinom posvetom, on
je rekao: „Da, to je poklon, ali i ja hoću nekome da je poklonim”.
39
Sesije Igmanske incijative se obično održavaju dva puta godišnje i to uvek u
drugoj državi potpisnici Dejtonskog sporazuma. Svečana sesija, na kojoj smo
obeležili desetu godišnjicu postojanja Igmanske inicijative, održana je 29. i
30. maja 2010. u Sarajevu. Datum održavanja sesije, kopredsednici Igmanske
inicijative: Zoran Pusić, Vehid Šehić, Branko Lukovac i ja smo odredili još pola
godine ranije, jer je 30. maja te godine Žika punio jubilarnih 80 godina života, tako da je ovaj događaj bio ne samo u čast jubileja Igmanske inicijative,
nego i njemu u čast. Treba reći da je u to vreme, posle ranije teške operacije,
Žikino zdravlje već bilo ozbiljno narušeno. Izbor tog datuma nam se posrećio,
jer su se na ovoj sesiji, prvi put nakon zahlađenja međusobnih odnosa zbog
priznavanja nezavisnosti Kosova od strane Hrvatske i Crne Gore, okupila sva
četiri šefa države i u svojim govorima i u potpisanoj zajedničkoj izjavi poslali
ohrabrujuće poruke građanima regiona. Što je još važnije, ova sesija je održana samo tri dana pre dijaloga Brisel – region, koji je 2. juna održan, takođe, u
Sarajevu, tako da je naš skup bio neka vrsta predigre na visokom nivou i skoro
bacio u zasenak skup od 2. juna. Mnogi mediji su zbog svega toga ovu sesiju
Igmanske inicijative nazvali istorijskom. Međutim, ona je sva bila nekako u
znaku Žike Kovačevića. On je predsedavao sesijom, a uveče je u hali Skenderja
bila organizovana promocija njegove knjige „Mostovi Igmanske inicijative”. U
ovoj knjizi su bila sabrana izlaganja koja je na dotadašnjim sesijama Igmanske inicijative Žika redovno podnosio o stanju međusobnih odnosa zemalja
Dejtonskog sporazuma, kao i neki drugi njegovi tekstovi vezani za Igmansku
inicijativu. Na ovoj promociji govorili su mnogi ugledni ljudi, ali mi je ostalo
u sećanju kako je nadahnuto o „Mostovima Igmanske inicijative” i njenom
autoru „osamdesetogodišnjem mladiću” Živoradu Kovačeviću govorio Nerzuk
Ćurak, profesor Fakulteta političkih nauka u Sarajevu. Uveče smo u hotelu
Saraj, u kojem su odseli učesnici ove sesije, organizovali proslavu Žikinog 80.
rođendana, a od hotela smo poručili tortu za tu prigodu. Kada je torta bila
spremna za serviranje, pitao sam Zorana Pusića, kopredsednika Igmanske inicijative za Hrvatsku (koji je inače profesor matematike) kako da na jednu tortu stavimo 80 sveća, a on je odgovorio da je to njegova briga. Njegovo rešenje
je bilo jednostavno i duhovito, baš u duhu Igmanske inicijative. Kada je torta
na kolicima bila iznesena u salu u kojoj su svi bili na okupu, u nju su bile zabodene dve sijalice od po 40 vati, odnosno sveća, kako se to narodski kaže – dakle ukupno 80 sveća. Na ovo su se svi, a posebno Žika, slatko nasmejali i celo
veče je proteklo u razdraganoj atmosferi, kojoj je Žika, kao i uvek, svojim duhovitostima dao poseban ton. Sva druženja Igmanaca u drugom poluvremenu
sesija Igmanske incijative su bila puna dobrog raspoloženja, šale i smeha, ali
je ovo, po atmosferi, ipak bilo nekako drugačije. Kao da smo svi znali da je ovo
poslednja Igmanska inicijativa sa Žikom i poslednje ovakvo druženje sa njim.
40
AKTIVISTA
U sredu, 23. marta 2011. godine, uveče su mi iz Beograda javili da je Žika,
posle duge bolesti, preminuo. Samo dan ranije bio sam na putu za Beograd
i na samom ulasku u grad sam ga nazvao i pitao da li hoće da navratim do
njega. „Nemoj, loše se osećam”, rekao mi je. U stvari, on, onako dostojanstven kakav je inače bio, nije želeo da ga vidim tako nemoćnog. Želeo je da
dostojanstveno ode sa ovog sveta, isto onako kako je i živeo. Zato, kada su
mi javili da je i kako je preminuo, potpuno sam shvatio zašto je izabrao takav
način da okonča tu dugu agoniju.
Živorad
Živo
Žika
Kovačević 1930—2011
14. oktobra 2011. godine u Beogradu je održana 22. sesija Igmanske inicijative. Prva bez Žike. U prepunoj sali Palate Srbija bilo je puno članova Igmanske inicijative i drugih zvanica. Svi oni su na početku sesije odali poštu
pokojnom Žiki. Bila su tu i četvorica predsednika, kao i Štefan File, komesar
za proširenje Evropske Unije. Svi oni, a posebno komesar File, su sa velikim
pijetetom govorili o Žiki Kovačeviću. Bilo je uveče, po okončanju sesije, i
uobičajeno druženje Igmanaca u hotelu Park u Novom Sadu. Ali nije bilo
one razdraganosti iz hotela Saraj, kada smo se, predosećajući njegov kraj,
na svoj način oprostili od tada još živog Žike.
I sada, godinu dana nakon njegovog odlaska, nama koji smo ga voleli i cenili i dugo vremena sa njim sarađivali kroz Igmansku inicijativu, teško je da
o Žiki govorimo u prošlom vremenu. Čini mi se i sada kada bih nazvao broj
2434041 u Beogradu da bih čuo poznati glas i pitanje kojim bi obično počinjao naš razgovor: „Zdravo Aleksandre, šta te muči?”.
AKTIVISTA
Autor je kopredsednik Igmanske inicijative za Srbiju.
41
Zoran Pusić
Decenija prijateljstva
Živorad Kovačević bio je dobro poznata osoba i izvan beogradskih i srbijanskih okvira. Detalji njegove biografije pišu, između ostalog, i na koricama
njegovih brojnih knjiga, njegovih osam godina na mjestu gradonačelnika Beograda jedan je od najdinamičnijih perioda povijesti tog grada, a njegov dolazak i razlozi odlaska s mjesta ambasadora u SAD spadaju u zadnje stranice
povijesti druge Jugoslavije. Ono što slijedi, njegovo postojano suprotstavljanje agresivnoj nacionalističkoj politici koja je donijela toliko nesreće i Srbiji
i susjedima, njegovi jasno i javno izrečeni stavovi, tako potrebni u vremenu
nesigurnosti, zbunjenosti i dominacije demagoških laži i govora mržnje, njegovo aktivno sudjelovanje u izgradnji puteva za izlazak iz tog tamnog ćorsokaka, čini ga historijskom ličnošću Srbije.
Mislio sam nešto napisati o zadnjih desetak godina, od kad smo se Žika i ja
upoznali, postali bliski suradnici i još bliži prijatelji.
Poredao sam, kronološki, događaje i naše susrete, to je ispala povijest nastanka i djelovanja Igmanske inicijative, o tome su napisane dvije knjige i
veliki broj članaka, osmišljavanje i poticaji za akcije koji su sa sastanaka
Igmanske inicijative potekli, značajno su djelovali na demokratizaciju zemalja regije i na poboljšanje odnosa među njima, a Žika Kovačević, svojim
znanjem, iskustvom i mudrošću, bio je centralna figura tih događaja.
Mogao bi, možda, „skenirati” par slika iz albuma sjećanja.
Terasa hotela „Fjord” u Kotoru, prvi dani juna 2000. godine, sjedimo i živo razgovaramo o razvoju političkih događaja u Hrvatskoj poslije izbora i
42
AKTIVISTA
Počinjao sam pisanje nekoliko puta, međutim nije lako pisati o dragom i bliskom prijatelju čiji definitivni odlazak je ostavio trajni osjećaj gubitka. To
mjesto, okruženo sjetom, ne dijelite tek tako s drugim ljudima, na njega vas,
u mislima, odvedu događaji kakve ste nekad proživljavali zajedno; mnogo
bi mi lakše bilo sa Žikom razgovarati o drugim ljudima nego pisati za druge
ljude o Žiki.
Živorad
Živo
Žika
Kovačević 1930—2011
odlasku HDZ-a u opoziciju, o stanju u SR Jugoslaviji, Miloševiću, Đukanoviću, Haagu... Dio bokokotarskog zaljeva koji se vidi sa te terase, stisnut između visokih planina, uistinu izgleda kao fjord. U luci je privezana elegantna
jahta crnogorske vlade, netko joj u šali izračunava vrijednost u štekama Malboroa. Vesela i srdačna atmosfera susreta starih antiratnih drugova i novih
poznanstava ljudi koji rade slične poslove, izloženi su sličnim pritiscima i
razumiju se u par riječi. Morao bi potražiti po starim papirima što je bila tema konferencije, ali ono što smo u pauzama konferencije diskutirali bila je
ideja o osnivanju jedne asocijacije nevladinih organizacija iz BiH, Hrvatske
i SR Jugoslavije koja bi na regionalnom nivou radila na normalizaciji odnosa ove tri zemlje. Sjedimo za dva primaknuta okrugla stola, između ostalih
moje kolegice iz Hrvatske Mirjana Galo i Mira Lorger te Žika Kovačević, Saša
Popov i Mladen Pandurević koje sam upoznao na toj konferenciji. Na kraju
razgovora, mnoštvo ideja i prijedloga Žika, prirodno i nenametljivo, formulira u zaključke: da naše djelovanje koncentriramo na tri zemlje Daytonskog
trokuta, da u svakoj od tih zemalja bude jedna organizacija kao nosilac projekta, a da se za inicijative koristi što širi krug nevladinih organizacija. Dogovaramo prvu zajedničku konferenciju negdje u jesen, svjesni da je za sada
ovim Daytonskim trokutom teže ploviti nego Bermudskim.
AKTIVISTA
Novembar 2000. godine, Ilirska dvorana na Gornjem gradu u Zagrebu, mjesto koje smo odabrali za otvaranje prvog sastanka Igmanske inicijative, dvorana u kojoj su prije više od sto godina govorili ljudi slobodnijih nazora i širih
pogleda od većine današnjih političara. U organizaciji Centra za regionalizam iz Novog Sada i Foruma Demokratske alternative BiH došlo je mnogo
aktivista nevladinih organizacija, uglednih pisaca, režisera i po koji političar
iz Srbije, Crne Gore i BiH. Došlo je i dosta ljudi iz Hrvatske, ali od predstavnika države i Vlade, pozivu se odazvao jedino zamjenik ministra vanjskih poslova Josip Paro i jedna saborska zastupnica. Prošlo je jedva dva mjeseca od
ubojstva haškog svjedoka Milana Levara u Gospiću i policija je konferenciju
ocijenila kao skup visokog rizika. Na otvaranju konferencije, Žika čita pripremljeni govor: „O perspektivama odnosa BiH, RH i SRJ”. Analizira postojeću
situaciju i moguće alternative bez uljepšavanja, ali i bez fatalizma, sa jednom osvježavajućom kombinacijom zrelog promišljanja na osnovu činjenica
i iskustva i optimizma karakterističnog za mladost duha. I za teme koje je
znao mnogo bolje od većine prisutnih, Žika se, kao izraz poštovanja prema
slušaocima, uvijek dobro i savjesno pripremao.
New York, proljeće 2004. godine, Žika, Saša Popov i ja došli smo tjedan
dana razgovarati s predstavnicima fondacija u Washingtonu i New Yorku
o mogućim projektima i financijskoj pomoći za rad Igmanske inicijative.
Iako je prošlo 16 godina, „ambasadora Kovačevića” znaju još mnogi američki političari i neka vrata kroz koja se ne prolazi tako lako, sama se otvaraju. Zadnji razgovor imamo s H. Kissingerom u njegovom uredu. Žiki je
Kissinger bio profesor na Harwardu i obnovili su poznanstvo kad je Žika
bio ambasador krajem osamdesetih. Kissinger se iskreno obradovao Žiki.
Ispituje nas o političkoj situaciji na tlu bivše Jugoslavije, interesira ga naše
mišljenje o odnosima kršćana i muslimana u BiH jer piše knjigu o diplomaciji u Otomanskom carstvu. Nešto malo pita i o stanju ljudskih prava, ja
sjedim u odijelu, s tamnoplavom kravatom na kojoj su diskretno nacrtani
43
geometrijski likovi i napisane jedva vidljive matematičke formule, govorim
o kršenjima ljudskih prava devedesetih, o povratku izbjeglica. Žika, Saša i
ja izmjenjujemo poglede, jer nam se čini da je Kissinger zaspao iza svojih
debelih naočala. Na kraju nas prati do vrata, srdačno se rukuje s Žikom i na
rastanku se okrene meni i kaže: „Vi mora da ste jedan vrlo hrabar čovjek”
i, poslije kraće pauze, doda: „s ovakvom kravatom ja se ne bi usudio izaći
na ulicu”. Hodamo kroz Central park, jedemo „hot dog” koji smo kupili na
kiosku, prepričavamo razgovor. Žika onako visok i krakat pokušava oponašati malog i debeljuškastog Kissingera, „vi mora da ste jedan vrlo hrabar
čovjek”, glasno se smijemo.
Vukovar, kraj oktobra 2004. godine. Na poziv profesorice Ljiljane Gehrecke
došli smo, Žika iz Beograda i ja iz Zagreba, održati predavanje u Europskom
domu u Vukovaru. Godinu dana prije toga, Žika je također na poziv Ljiljane
Gehrecke i Europskog doma, održao vrlo zapaženo predavanje „Vukovare,
oprosti!”. Iz nekog razloga naše predavanje je u lijepoj sali novoizgrađenog
Pastoralnog centra. Tema predavanja su evropske integracije kao garancija
mira u regiji. S nama na bini sjedi i domaćin, predstojnik Pastoralnog centra,
svećenik, zaboravio sam ime, i on pozdravlja sve koji su na predavanje došli
i drži uvodni govor. U njemu je „opalio” po nekršćanskoj Europi i nepoštenom Haaškom sudu, Žika i ja se pogledavamo i gledamo u pod, profesorica
Gehrecke i dio publike gleda u strop. Iako nismo posebno usklađivali naša
predavanja, kad počinjemo govoriti zvuči kao da jesmo, svako govori kritički
o kršenjima ljudskih prava za koje je kriva njegova država, o kratkovidnim i
dugoročno štetnim potezima vlastitih političara i o EU kao potencijalnoj garanciji standarda važnih zbog nas samih.
Slike poput ovih redaju se u sjećanju jedna za drugom, kao iz porodičnog
albuma, slične i ne previše interesantne nekome sa strane, uzbudljive za nekog tko prepoznaje ljude i događaje. Žika dolazi sa predsjednikom Mesićem
2009. godine helikopterom na Ljetnu školu demokracije na Brač; Vehid Šehić otvara u Sarajevu 2010. godine, na Žikin 80. rođendan, 20. sesiju Igmanske inicijative na koju dolaze sva četiri predsjednika država iz regije.
Između 2000. i 2010. godine bile su u prosjeku dvije konferencije Igmanske
inicijative godišnje, od 2006. svake godine krajem septembra skupljali smo
se na Ljetnoj školi demokracije na Braču, sastajali se oko organiziranja tih
događaja, putovali u Pulu na proslavu Dana borbe protiv fašizma koju su
pripremali Mirjana i Igor Galo, putovali na sastanke u Bruxselles i Strasbourg.
Koristeći svoje iskustvo i veze još iz doba kad je bio gradonačelnik Žika je
pokrenuo asocijaciju Philia koju su činili službeni predstavnici gradova, ali i
nevladinih organizacija tih gradova, od Albanije i Bugarske do Slovenije. U
tome su sudjelovale i gotovo sve organizacije iz Igmanske inicijative.
44
AKTIVISTA
U ljeto 2007. godine, Boris Vukobrat, uspješan poslovni čovjek iz Francuske,
ponudio je Žiki da organizira međunarodnu asocijaciju nevladinih organizacija iz regije, koju bi Vukobrat financijski pomogao i osigurao joj status u
Vijeću Evrope. Žika je zamolio mene da počnem voditi tu asocijaciju i tako
je nastao CIVIS.
Živorad
Živo
Žika
Kovačević 1930—2011
Na sastanke u Zagrebu, Žika je obično dolazio sa Sašom Popovom, Sašinom
„zastavom” na kojoj se izblijedjela crvena boja već pomalo ljuštila, a vrata
se nisu zaključavala; mi smo je zvali Antilopa, ali Saša je inzistirao na imenu
„Crvena aždaja” što, s obzirom da je izgledala kao da je iz doba kad su aždaje
još hodale zemljom, i nije bilo neprimjereno. U Beogradu nas je Žika vozio
svojim starim Renaultom 4, nerijetko po jednosmjernim ulicama u suprotnom smjeru, policajci koji bi nas zaustavili samo bi komentirali: „A to ste vi
gos’n Žiko. Pazite samo da netko ne naiđe iz suprotnog smera”.
Na svojim policama imam sve Žikine knjige i još mnoge knjige s njegovom
posvetom. Prilikom naših relativno čestih susreta uveli smo običaj da jedan
drugome poklanjamo knjige. U jednoj od tih knjiga napisao sam Žiki posvetu
koju je on volio citirati, jer dobro pogađa ono što smo o našem prijateljstvo
obojica osjećali:
„Žiki, s malo tuge što smo se sreli kasno u životu i s puno radosti što smo se
sreli uopće”.
AKTIVISTA
Autor je kopredsednik Igmanske inicijative za Hrvatsku.
45
LINGVISTA I PISAC
Živorad
Ž
ŽŽivo
Žika
K
Kovačević
1930—2011
IV
Ivan Klajn
Ljubav za reči
Da se Žika (kao popularnog gradonačelnika, svi smo ga u Beogradu zvali
Žika) bavi lingvistikom, i to ne samo na amaterskom nivou, prvi put sam saznao pre tačno trideset godina. Krajem novembra 1981. u NIN-u je objavljeno njegovo pismo sa osudom izraza koji se redovno ponavljaju u rezolucijama, a nemaju stvarnog smisla, štaviše često zamagljuju suštinu i iskrivljuju
istinu. Tu je naveo sintagme kao još upornije (još doslednije, još odlučnije, još
brže itd.), dalja izgradnja (dalje razvijanje, dalje jačanje, dalja afirmacija itd.),
neophodno je ulagati napore (zalagati se, unapređivati, obogaćivati itd.), od bitnog
(presudnog, posebnog itd.) značaja i mnoge druge. Bila je to vrlo pronicljiva
kritika frazerskog i stereotipnog izražavanja u političkom govoru, utoliko
značajnija što ju je dao upravo jedan političar. Lingvisti su se u to vreme
retko bavili takvim pitanjima, pre svega iz straha da, kritikujući konferencijaški jezik, ne budu osumnjičeni za „antisamoupravnu delatnost”. Kada smo
1989. godine Pavle Ivić, Mitar Pešikan, Branko Brborić i ja počeli da pišemo
Srpski jezički priručnik za potrebe Radio-televizije Beograd, citirali smo, u poglavlju o birokratizaciji jezika, i ovo Kovačevićevo pismo.
Ubrzo nam je Žika priredio novo iznenađenje. Napisao je Srpsko-engleski rečnik idioma, izraza i izreka (1991) i predložio mene za recenzenta (tom prilikom sam ga prvi put upoznao). Rečnik je sadržao, kako stoji u predgovoru, „preko 12 000 srpskih i isto toliko engleskih idioma, izraza i poslovica”,
namenjenih „onima kojima je maternji jezik srpski, ali i strancima koji uče
naš jezik”. U opširnom predgovoru objašnjeno je šta su idiomi, šta su izrazi
(ustaljene fraze) a šta izreke i poslovice. Da bi pokazao specifičnost idioma
i poslovica u svakom pojedinom jeziku, autor je mnoge od njih uporedio i sa
francuskim, španskim i italijanskim ekvivalentima. Poslovica je u Rečniku
dato preko hiljadu, a može se naslutiti da je autor uživao u slikovitosti i izražajnosti mnogih među njima (Koja kokoš mnogo kakoće, malo jaja nosi, Ne broj
treću dok je ne vidiš u vreću, Star vuk pasja sprdačina i slično), makar i ne bile
nimalo lake za prevod na engleski.
47
U knjizi su dati ne samo idiomi (Beri kožu na šiljak! došla maca na vratanca, kud
puklo da puklo, ne vredi ni prebijene pare, Svaka ti čast! i još stotine sličnih) nego
i uobičajene sintagme od dve ili tri reči, ono što danas zovemo kolokacijama
(crna ovca, jasan slučaj, školski primer, doneti odluku, uložiti žalbu, sva je prilika,
ovih dana, na smenu, pod izgovorom, s druge strane itd. itd.), pa čak i pojedinačne reči, kad god su ekspresivne i kada dolazi u obzir i neki drugi prevod pored onoga u standardnim rečnicima (gubitaš, frazer, štreber, mutivoda, ćumez,
kreveljiti se, otrpeti, polovan, bezmalo, dakle, doduše, nedavno, strmoglavce...).
Radi lakšeg snalaženja, kako se ističe u Uputstvu na početku, rečniku su dodate dve vrste „pomagala”. Jedno je indeks po ključnoj reči, koji upućuje na
odrednice koje tu reč sadrže, a koji je, u skladu s modernom leksikografskom
praksom, inkorporiran u sam tekst Rečnika po azbučnom redu. Tako se, recimo, pod odrednicom GLAS upućuje na preko dvadeset drugih (dići glas, iz
sveg glasa, u pola glasa, izaći na loš glas itd.), pod PUT na preko šezdeset, od
beba je na putu do zavesti koga na krivi put, a ima i znatno dužih popisa. Drugo „pomagalo” je registar na kraju knjige, u kome su odrednice grupisane
po smislu. Tako su, na primer, uz dojaditi kome navedeni i dosta mi je svega,
dozlogrdilo mi je, popelo mi se navrh glave, prelila se čaša, sit sam svega i drugi
izrazi sličnog značenja, što ovom priručniku daje vrednost sinonimskog rečnika (tezaurusa), korisnog i onome kome nije potreban prevod na engleski.
Pregledajući ovu knjigu s tolikim obiljem materijala i tolikom spremnošću da
se izađe u susret čitaocu, nisam mogao a da ne pomislim: vidi se da ovo nije
pisao neki saradnik leksikografskog zavoda, kome je jedino stalo da ispuni
dnevnu normu pa da ide kući. Ovo je autor radio iz zadovoljstva, sa strašću
kolekcionara, rešen da pruži odgovore na sva pitanja koja bi se mogla pojaviti u prevođenju. Nije se možda uvek strogo držao leksikografskih kanona,
katkad nije pogodio tačno značenje srpskog izraza, unosio je i odrednice
koje su samo prevod engleskog idioma (npr. „novac za ćutanje” ili „kao što
ti je prokleto dobro poznato”), a dosta puta bio je prinuđen da kao prevod
ponudi knjiške ili starinske izreke, nađene u engleskim priručnicima, ali verovatno nepoznate današnjem prosečnom Englezu ili Amerikancu (što se ne
može izbeći, jer fond idioma nije isti u raznim jezicima). Takvi sitni nedostaci
ipak su mu bili manje bitni nego njegov osnovni cilj: da ništa ne izostavi, da
kupcu knjige pruži ono što je tražio, da po mogućstvu izbegne svaki propust
bilo zbog nedovoljnog fonda izraza ili zbog nepotpunog upućivanja. To sigurno nije bio nimalo lak zadatak, ako se zna da za srpski još ni danas nemamo jednojezičnih frazeoloških rečnika (praktično jedini je onaj Matešićev).
***
48
LINGVISTA
I PISAC
Za one koji su se pitali kako je Kovačević, kraj svih svojih društvenih, političkih i nastavnih obaveza, našao vremena da piše rečnik, pravo iznenađenje
imalo je tek da dođe. Godine 1997. izašao je Englesko-srpski frazeološki rečnik (izd. Filip Višnjić), toliko obiman da je jedva stao u dva toma od po 800
strana svaki. I ovaj rečnik sadrži idiome, izraze i izreke, ali u znatno većem
broju nego prethodni. Još jednom se ispoljila neverovatna autorova izdašnost, spremnost da u knjigu uvrsti i ono što bi spadalo u delokrug običnih
rečnika, ali što u njima nije uvek zabeleženo, ili nije objašnjeno u punoj meri.
Živorad
Živo
Žika
Kovačević 1930—2011
Dovoljno je samo pomisliti na frazalne glagole, za koje se u Predgovoru kaže
da čine „najveću teškoću za onoga ko želi da ovlada engleskim” i da „posebnu nevolju za stranca predstavlja to što jedan frazalni glagol najčešće
ima više pa i desetak različitih značenja”. Kao primer Kovačević navodi da je
„za take off i take up u rečniku dato po 14 različitih značenja, za get on i put
down 15, za go on 16, za put out 14, za pick up čak 21 značenje itd.” Naravno,
skromnost ga je sprečila da kaže koliki je posao bio potreban da se sva ta
značenja klasifikuju, prevedu i ilustruju primerima.
Uz svaku odrednicu dati su i primeri upotrebe – po jedan, češće dva, a u
mnogim slučajevima i znatno više. Obično su rečenice konstruisane tako da
se pokaže tipično značenje i upotreba frazeologizma, ali gde god je bilo moguće, dati su i citati iz literature. Spisak izvora je ogroman: tu su savremeni
pisci kao Mom, Beket, Haksli, Golding, Darel i drugi, dramski pisci kao Pinter, Ozborn, Stopard, Nil Sajmon, autori bestselera kao Ijan Fleming, Majkl
Krajton, Robert Ladlam, Frederik Forsajt, klasici detektivskog romana kao
Agata Kristi, Rejmond Čendler, Džon Le Kare, politički spisi Trumana, Ajzenhauera, Vilijama Fulbrajta, Artura Šlezingera, Vorena Zimermana i još
mnogo, mnogo šta drugo.
LINGVISTA
I PISAC
Koliko je jezičke građe obuhvaćeno vidimo po tome da samo izraza s glagolom can i njegovim obličkim varijantama (can’t, could, be able to) u rečniku
ima oko devedeset; izraza koji počinju sa all našlo se dvaput toliko, a uz to
je upućeno još na pedesetak odrednica koje sadrže reč all; odrednica s glagolom lay ima preko sto dvadeset, one sa put zauzimaju 25, a one sa get čak
45 strana gustog sloga. Kao i u prethodnom rečniku, dato je mnoštvo kraćih
izraza i kolokacija (child prodigy, slush fund, team spirit, fat profit, teething troubles, warts and all, pride of place, hot and bothered, ready to drop, undreamed of,
press the flesh, stand a chance, on balance, off the rack, like hell, even so, to and
fro itd. itd.). I ovde su po abecednom redu dati ne samo frazeologizmi u punom obliku nego i njihove ključne reči. Tako, recimo, izreku There are plenty
of other fish in the sea možete naći ne samo pod slovom T nego i pod fish, pod
plenty ili pod sea. Ukoliko se prisećate da postoji neka stilska figura o srcu na
rukavu, ali ne znate kako tačno glasi, dovoljno je da pogledate pod heart ili
pod sleeve, gde ćete naći uput na odrednice to have one’s heart on one’s sleeve
odnosno to wear one’s heart on one’s sleeve.
Sa ilustrativnim primerima se nije štedelo: za izraz to know better, recimo,
dato je sedam rečenica, od čega su tri iz književnih dela; za out of place data
su tri primera u doslovnom i još šest u prenesenom značenju. Autor je uložio
veliki trud da sakupi što više engleskih izraza, kao i da za njih pruži što više
mogućih prevoda. Pod dressed, na primer, gde nalazimo pet engleskih odrednica sa značenjem „lepo obučen” (dressed in one’s best, dressed to kill itd.),
dato je više od deset srpskih sinonima (nagizdan, nakićen kao božićna jelka,
doteran kao za Vrbicu itd.). Izraz on the spot podeljen je na četiri odrednice,
prema različitim nijansama značenja, a za ta značenja dato je ukupno 11
srpskih prevoda. Sličnu semantičku preciznost nalazimo i pod son of a bitch,
gde bi se većina prevodilaca (a možda i leksikografa) zadovoljila bukvalnim
prevodom kučkin sin; ovde, međutim, nalazimo čak četiri odrednice – jedna
posvećena pogrdnom značenju (hulja; svinja; kučkin sin; pasja vera), druga
49
šaljivo-prijateljskom (you old son of a bitch – stari druže; matora bitango), treća
kolokvijalnom značenju ‚bezvredna stvar’, četvrta značenju ‚težak zadatak’
(This job is a son of a bitch). Vidljivo je uživanje s kojim je Kovačević koristio
živopisne i ekspresivne narodne poslovice: tako pod (It is) too late to call back
yesterday nalazimo prevod Dockan, kume, po podne u crkvu, uz upućivanje na
englesku izreku sličnog značenja Things past cannot be recalled, što je opet
prevedeno Što pođe niz vodu, ne vrnu se uz vodu; za If you don’t like the heat, get
out of the kitchen dato je Ko se boji vrabaca nek ne sije proje i još dve analogne
poslovice.
***
Jedan od glavnih podsticaja za pisanje frazeoloških rečnika verovatno su pogrešni prevodi. Lošim prevodiocima, kojih danas najviše ima na televiziji (ali,
nažalost, i u dnevnoj štampi i u knjigama), redovno se događa da ne prepoznaju strani idiom, pa ga prevode od reči do reči, s rezultatom koji je daleko
od izvornika, a katkad i potpuno besmislen. Gledajući televiziju, Kovačević
je uspeo da prikupi podugačak spisak takvih prevodilačkih grešaka, pa je
1999. godine poslao još jedno pismo NIN-u. Urednici su ga prosledili meni,
a ja sam ga objavio u rubrici „Jezik”. Primeri su se dopali pokojnom Branislavu Brboriću, sekretaru Odbora za standardizaciju srpskog jezika, pa ih je
preneo u knjizi Srpski jezik u normativnom ogledalu (izd. Beogradska knjiga,
2006, str. 55-57).
Godine 2009. pojaviće se i treći plod Kovačevićevog neumornog leksikografskog rada: rečnik pod naslovom Lažni prijatelji u engleskom jeziku i podnaslovom Zamke doslovnog prevođenja (izd. Albatros plus, Beograd). Termin lažni
prijatelji (faux amis) najpre su skovali francuski lingvisti, prvenstveno za parove kao što su franc. location ‚iznajmljivanje’ – engl. location ‚mesto, lokacija’ ili franc. éditeur ‚izdavač’ – engl. editor ‚urednik’: reči sličnog oblika, najčešće i iste etimologije, ali bitno različite po značenju, što lako može dovesti
do greške u prevođenju. Mnoštvo takvih parova, očigledno zasnovanih na
stvarnim primerima grešaka, nalazimo u Kovačevićevom rečniku, pri čemu
je najčešće ponuđen i ispravan engleski prevod za dato značenje: „evidence
nije evidencija (to se kaže files ili records) već dokaz”; „honorary ne znači honorarni (kaže se part-time), već počasni”; „photograph ne znači fotograf (kaže se
photographer) već fotografija”; „liberally ne znači samo liberalno, već i obilno”;
„sympathetic nije simpatičan, već (a): koji saoseća, koji je pun razumevanja” (potom slede još tri značenja).
50
LINGVISTA
I PISAC
Još znatno veći broj odrednica odnosi se na višečlane izraze: „hit the bottle
ne znači pogoditi bocu, već odati se piću”; „in so many words ne znači u tako
mnogo reči, već baš tako, izričito, sasvim jasno”; „low water nije plitka voda, već
oseka”; „out of print ne znači izašao iz štampe, već rasprodan”; „spoil one’s record
ne znači pokvariti svoj rekord, već pokvariti utisak o sebi, zabrljati”; „You said it!
ne znači Ti si to rekao! već Sasvim tačno si rekao! Sto posto si u pravu!” i tako
dalje. Na više mesta, formulacija „nema veze sa” potvrđuje nam da je autor
svestan klopke u koju padaju neoprezni prevodioci: „Have a point nema veze
sa tačkom, bodom, poenom itd. već znači reći nešto što stoji, reći nešto što je teško
poreći, biti u pravu”; „Mum’s the word nema veze sa britanskim mum (mama),
Živorad
Živo
Žika
Kovačević 1930—2011
nego je to onomatopejska reč za mrmljanje ili ćutanje, pa znači kolokvijalno
Ni reči o tome! Da nisi pisnuo!”; „No great shakes nema veze sa drmanjem, već
znači (u žargonu) nije bogzna šta, nije velika stvar.” Među odrednicama ima i
„angloholičarskih” izraza (da upotrebim termin Tvrtka Prćića) koji su gotovo
stekli pravo građanstva kod nas, ali koje Kovačević s pravom upućuje na prevod u duhu srpskog jezika: short story – pripovetka a ne kratka priča, so much
for – ništa od a ne toliko o („It just started raining. So much for our picnic” –
„Ništa od našeg piknika”).
U drugim slučajevima, složeni izraz je takav da niko ne bi pomislio da ga prevodi doslovno, ali upravo zato autor nudi svoju pomoć objašnjavajući pravo
značenje: donkey’s years – dugo vremena, odavno, čitavu večnost; I wouldn’t put
it/anything past him – mislim da je on spreman na svašta, ne bi me od njega (ništa)
iznenadilo; on the side of the angels – na strani morala i pravde, na pravoj strani;
serve time – izdržavati kaznu, robijati i sl.
LINGVISTA
I PISAC
Dok sam pregledao rukopis, pojedine odrednice podsetile su me na dijaloge
iz filmova, a još češće na tekstove brodvejskih hitova i „evergrina” iz kojih
sam u mladosti učio engleski. Uz recenziju sam i te primere poslao Kovačeviću, kao uzgredne asocijacije. Po izlasku knjige, zapanjio sam se videći da
ih je on takoreći bez promene citirao u fusnotama, kao „komentar I. Klajna”.
Kasnije sam ga pitao zašto je to učinio, budući da nisu nikakav „komentar”
i da ništa bitno ne doprinose vrednosti rečnika. Odgovorio je da su primeri
toliko zanimljivi da bi bilo šteta ne štampati ih.
Pored „lažnih prijatelja”, u knjizi su kao „bonus” dodata još tri manja rečnika: „Reči i izrazi koje imaju različito značenje u britanskom i ametričkom
engleskom”, „Različite reči i fraze za iste pojmove u britanskom i američkom
engleskom”, „Srpske i odgovarajuće engleske poslovice”. Uporedne britansko-američke rečnike nije teško praviti mehaničkim izdvajanjem svih odrednica koje u postojećim rečnicima sadrže oznaku „Brit.” odnosno „Am.”, ali
Kovačević je otišao dalje od toga. Oslanjajući se na iskustvo čoveka koji je
dosta godina proveo u anglosaksonskim sredinama, on je uneo mnoštvo materijala koji se retko nalazi u školskim rečnicima, pre svega iz oblasti praktičnog života, svakodnevne konverzacije, jela, pića, kućne opreme, tehničkih
uređaja, uz obilje kolokvijalnih i žargonskih izraza. Malo je rečnika, pa i udžbenika, iz kojih možemo naučiti da je na britanskim drumovima outside lane
traka za preticanje a inside lane spora traka, dok je na američkim obrnuto; da
se u američkom engleskom you guys može upotrebiti u obraćanju muškarcima i ženama zajedno; u čemu je razlika između britanske soda (water), koja
se u SAD naziva club soda ili seltzer water, i američke sode, koju bi Englezi
zvali fizzy drink; da za nešto čega ima ko blata ili ko pleve Englezi kažu ten a
penny a Amerikanci a dime a dozen; da se za onoga ko se buni do neba, ili pišti
kao zmija u procepu, u Engleskoj kaže yell (cry, scream) blue murder, a u Americi
yell (cry, scream) bloody murder. Treba videti s kakvim su nijansama i korisnim
detaljima data objašnjenja pod odrednicama kao billion, cheap, ton, ili, u srpsko-engleskom rečniku, pod nema na čemu, poštar ili smeće.
U poslednjem delu knjige date su srpske poslovice, grupisane u skoro dve
stotine semantičkih kategorija kao „Besposlica”, „Brak”, „Čistoća”, „Dobro
ime”, „Glad”, „Govor”, „Hrabrost”, „Izdržljivost”, „Karakter”, „Kukavičluk”,
51
„Ludost”, „Ljubav”, „Mir”, „Naknadna pamet”, „Nezavisnost”, „Odeća”,
„Optimizam”, „Pijanstvo”, „Pravovremenost”, „Roditelji”, „Sila”, „Služenje”,
„Tvrdičluk”, „Usamljenost”, „Vlast”, „Vremenske prilike”, „Zdravlje”, „Žena”
itd. Za svaku poslovicu naveden je najpribližniji engleski ekvivalent, često i
više njih. Mnoge poslovice su date i u latinskom obliku, iz koga verovatno
i vode poreklo, a za biblijske izreke naznačeno je tačan izvor u Starom ili
Novom zavetu. Prevodiocima je ovo bez sumnje velika pomoć, jer ako i nisu
zadovoljni ponuđenim prevodom (npr. za „Kad svi kažu da si pijan, lezi pa se
valjaj”), na istoj stranici naći će druge slične poslovice s drugim prevodom
(„Sa vucima valja zavijati”, „U društvu se i kaluđer ženi”, „U kakvo kolo dođeš, onako i igraj” itd.), pa mogu odabrati prevod koji im najviše odgovara.
***
Takav je bio Žika Kovačević. Tačnije, takvi su bili njegovi rečnici. Njega samog retko sam viđao, i nikad nisam stigao da ga pitam šta ga je najpre navelo na leksikografske staze i otkud mu snage za toliki rad. Sada za to više
neću imati prilike. Naša leksikografija je slabačka, nedovoljno ažurna i puna
praznina, zato je svaki doprinos „sa strane” dragocen. Naši lingvisti retko sastavljaju rečnike, ne zato što nisu sposobni za to, nego što još ima mišljenja
da „pisanje rečnika nije nauka u pravom smislu reči” (kako je svojevremeno
izjavio i jedan ministar kulture). Prilikom reizbora i unapređenja, nekoliko
članaka u lingvističkom časopisu više se ceni nego veliki dvojezični rečnik,
mada je on daleko korisniji za nacionalnu prosvetu i kulturu. Kovačević takvih problema nije imao, niti su mu bile potrebne titule „dr” i „mr”. Bavio se
svojim „hobijem” do poslednjih dana, savesno, predano, s ljubavlju, i ostavio
za sobom rezultate vredne svakog poštovanja. Ostaje nam da se nadamo ili
da će se stručnjaci za strane jezike ugledati za njega, ili da ćemo i u budućnosti imati tako sposobnih i vrednih „amatera”, koji bi i za druge jezike dali
bar deo onoga što je on dao za engleski.
Autor je redovni profesor na Filološkom fakultetu u Beogradu i redovni član
Srpske akademije nauka i umetnosti.
LINGVISTA
I PISAC
52
PRILOZI
Živorad
Ž
ŽŽivo
Žika
K
Kovačević
1930—2011
V
IN MEMORIAM - iz Evrope +
FOTO-DOKUMENTACIJA
IZ ŠTAMPANIH MEDIJA
AUTORSKI TEKSTOVI I GOVORI
53
IN MEMORIAM – IZ EVROPE +
Živorad
Ž
ŽŽivo
Žika
K
Kovačević
1930—2011
Mirko Tepavac
Dovoljno dobro
samo ono najbolje
Nema više Živorada Kovačevića. Kaže se: „O mrtvima samo najbolje”. Njegov život
i delo ne treba uveličavati. Treba ga pamtiti.
Malo ko je znao, a on nerado spominjao, strahotne trenutke koje je doživljavala njegova porodica i sam on, maloletan, u tragičnim trenucima obračuna
u antifašistikom ratu. Tada je valjda prerano sazreo i naučio da u politici
razlikuje dobro od zla u nesrećnoj istoriji svoga naroda.
Studije političkih nauka završio je 1952, magistrirao 1961. na Berkliju i specijalizirao međunarodne odnose na Harvardu 1963. Bio je najstručniji i najkvalifikovaniji za sve visoke državne i društvene poslove koje je obavljao.
Kada ga je 1989, tadašnji predsednik Srbije Slobodan Milošević – iako za
takvu odluku sasvim nenadležan – na skandalozan način smenio i opozvao
sa dužnosti ambasadora Jugoslavije u Vašingtonu, pripisao mu je krivice koje bi mogle samo da ga preporuče za novu ulogu u petooktobarskoj Srbiji.
Ali se tada još radije pamtilo da je nekad bio „komunistički” gradonačelnik,
ministar i ambasador, nego da je povećavao ugled svoje zemlje i Beograda,
u svemu čega se prihvatao.
Nije jedini, ali je svakako bio jedan od vrlo retkih, koji su nakon napuštanja
aktivne službe, u šezdesetoj godini života, započeo, i učinio više i značajnije
od onoga što je uspeo da učini pre toga. Taj početak novog dela njegovog i
našeg života, poklapao se sa nasilničkim razaranjem Jugoslavije, ubijanjem,
genocidom i opštom degradacijom i same Srbije, sa čime Živorad Kovačević
nije hteo da ima išta zajedničko. Po prirodi tih i uzdržan, ali sada duboko
pobunjeni Kovačević, tražio je način da se suprotstavi toj nesreći i našao ga
u Evropskom pokretu u Srbiji i njegovom Forumu za međunarodne odnose
kao organizator i višegodišnji predsednik i u Igmanskoj inicijativi, koja je
činila i nemoguće da poveže pokidane konce razorenog zajedništva. Njegovom nemerljivom zaslugom, obe ove organizacije, dale su dragoceni doprinos koji ni nedobronamerni nisu mogli potceniti.
55
Kada je svojom voljom otišao u prevremenu penziju, Kovačević je u preostalih 20 godina napisao više značajnih knjiga, a među njima, neprolazno
vredne i svakako najznačajnije: Tri srpsko-engleska rečnika (jezika koji je
počeo da uči tek kao već punoletan) na kojima je, sasvim sam, radio više od
14 godina. Uz sve to predavao je, bukvalno do poslednjih dana svoga života,
i na diplomatskim Akademijama u Beogradu i Podgorici.
Poslovan, precizan i efikasan, za njega je dovoljno dobro bilo samo ono što
je najbolje. Uvek je imao svoj određeni, nezavisni stav i kada je ćutke pristajao na tuđi. Strpljiv i tolerantan, retko se sukobljavao, umeo je i da popusti,
ali ne da odustane. Jer nije bilo lako ostati nezavisan u vremenu kada je pristanak na zavisnost bila uslov svakog uspeha.
„Vatru je na ledu ložio”. Bolje je i jasnije nego mnogi drugi, razumeo šta nalaže istorijski trenutak, kuda treba krenuti pred rasksnicama koje otvaraju
prostore budućnosti. Stvaralac po vokaciji – političar po nužnosti. Krasile
su ga vrline, koje, nažalost, nisu odlikovale političku većinu njegove Srbije.
U svemu što je radio ostavio je iza sebe bolje nego što je zatekao. Nisu Živoradu Kovačeviću zvučne titule davale značaj. On je svoj značaj dodavao
titulama koje je nosio.
Bolan gubitak supruge i njegova opaka bolest, nisu više davale nikakav smisao životu. Smrt prekida život, ali ne može da briše trag. A trag je dubok,
prav i neizbrisiv.
„Umeti otići, veća je veština nego umeti doći”. Ne znam da li je Živorad Kovačević verovao u tu izreku, ali je život proveo, i završio, u skladu sa njom.
Autor je nekadašnji predsednik Evropskog pokreta u Srbiji.
IN MEMORIAM
56
Živorad
Živo
Žika
Kovačević 1930—2011
Vojin Dimitrijević
Čovek bez malodušnosti
Žika Kovačević je bio građanin u svakom smislu. Kada je po svojoj volji otišao u
prevremenu penziju, umesto da se vajka i rizikuje da postane kukumavka, Žika je
odlučio da iskoristi priliku da iskaže druge talente, od kojih su najkarakterističnije
široka erudicija, uživanje u znanju, precizno pamćenje i vrednoća.
Doprinos Živorada Kovačevića raznim oblastima kojima se bavio dobro je
poznat. Zna se da je bio uspešan gradonačelnik Beograda, cenjeni diplomat, leksikograf i autor cenjenih knjiga i članaka iz oblasti međunarodne
politike. Uz to, oni koji su s njim bliže sarađivali pamte ga kao odličnog organizatora i čoveka koji je, pored važne uloge koju je igrao kao predsednik
Evropskog pokreta u Srbiji, osnovao i održao u životu Forum za međunarodne odnose i bio predsednik i član Spoljnopolitičkog saveta Ministarstva
spoljnih poslova Srbije.
IN MEMORIAM
Međutim, ono što je meni uvek privlačilo pažnju, a što je i kraj njegovog života dramatično potvrdio, jeste jedna njegova karakterna osobina, retka u
našoj sredini, koja se može porediti s nekim antičkim likovima. Evo šta hoću
da kažem: to je čovek koji se nikada nije predavao, nikada žalio, nikada gubio vreme i, štaviše, krajnje racionalno i dostojanstveno okončao sopstveni
život.
Žika Kovačević je bio građanin u svakom smislu. Potekao je iz građanske
porodice, koja se iz unutrašnjosti doselila u Beograd i u dobrom društvu
pohađao Šestu mušku gimnaziju u Beogradu pripadajući onoj grupi mladih
levičara koji nisu prihvatali levu opciju iz socijalne zavisti nego iz ubeđenja.
Sposobnosti su mu bile zapažene i u teška poratna vremena, koja su pripadnike njegove generacije opterećivala više nego što se obično zna. Ti mladi
ljudi su s 18 godina dočekali Rezoluciju Informbiroa i raskid sa staljinizmom
i morali da se izjašnjavaju, uz rizike i dileme koje nisu bile samo kolebanje o
ispravnom kursu radničkog pokreta već i izbegavanje opasnosti od najnižih
57
denuncijacija i policijskog gonjenja. Takve su dileme morile i njegove vršnjake u zemljama Zapada, ali su one bile samo intelektualne, a ne i opako životne. Elitna škola za buduće novinarske i diplomatske kadrove bila je
raspuštena i Žika je morao da počne ispočetka. Njegove sposobnosti su ipak
uočene i dobio je mogućnost da se školuje i u inostranstvu za ono što će biti njegov prvi krupan položaj, a to je gradonačelnik Beograda. Tada sam ga
poznavao površno i ne znam šta se u njemu sve zbivalo, ali mislim da mi se
ne bi ispovedao, kao što se verovatno malo kome ispovedao i kao što nikada
nije govorio o svojim ličnim stvarima.
Na čelo glavnog grada došao je, za razliku od mnogih, sasvim pripremljen i
počeo je da primenjuje ono što je bio naučio o strategiji razvoja velikih gradova. Hteo je da spreči ono što je kasnije počelo da se dešava Beogradu, kao
i mnogim gradovima u slabo razvijenim zemljama, da spreči to da velegrad
postane glava bez tela i neka vrsta oaze u zaostaloj provinciji.
Njegovo „unapređenje” u diplomatiju nije, koliko znam, bilo posledica kažnjavanja već produženo uverenje da su Jugoslaviji potrebni diplomati široke kulture i poznavanja sredine u kojoj će delovati. Nažalost, smenjen je s
položaja ambasadora u SAD posle ružne hajke koja se protiv njega vodila u
Srbiji za vreme „antibirokratske revolucije” i „događanja naroda”. Ponašao
se u skladu s onim što mu je bila misija, kao predstavnik cele Jugoslavije, a ne
Slobodana Miloševića i onih koji su mislili da će preko tog istog Miloševića
zavladati celom zemljom, ispunjavajući na taj način razne svoje ciljeve, od
„odbrane socijalizma” do projekta Velike Srbije. Odlučio je da ode u prevremenu penziju u godinama kada ljudi rezignirano smatraju da im je karijera
okončana i žale se okolini na nepravdu koja im je učinjena. Tako nešto nije
važilo za skoro šezdesetogodišnjeg Žiku. Umesto da se vajka i rizikuje da
postane kukumavka, Žika je, poput nekih drugih uzora, odlučio da iskoristi
priliku da iskaže svoje druge talente i osobine, od kojih su najkarakterističnije široka erudicija, uživanje u znanju, precizno pamćenje i vrednoća. Postao
je – i verovatno će tako biti zapamćen u kulturnoj istoriji – jedan od najboljih
srpskih leksikografa: između ostalog, izradio je dva monumentalna rečnika
frazeologije i idioma engleskog jezika, englesko-srpski i srpsko-engleski. Ko
se nije bavio izradom rečnika i leksikona ne može sebi da predstavi napor
koji se u izradu svake odrednice mora uložiti, čak i kada je to kolektivni poduhvat, a ne projekat jednoga čoveka, čoveka u nemilosti, bez potpore i bez
spoljnih sredstava. U tom pogledu je ličio i na velike uzore iz ruske kulture,
na ljude koji su bili poslati u Sibir da bi se prestali baviti političkim i ideološkim delovanjem protiv cara, pa su tamo odlučili da u teškim uslovima,
uslovima koji ipak postoje, urade neki drugi koristan posao. Takav je, na
primer, bio jedan od vodećih ideologa anarhizma, grof Kropotkin, koji je u
izgnanstvu postao ugledni geolog.
58
IN MEMORIAM
Kovačević se brzo priključuje Evropskom pokretu u Srbiji, osnovanom 1992.
godine u vrlo mračna vremena. Izgledi da će se Jugoslavija, kakva je tada
postojala u obliku Savezne Republike Jugoslavije, i u okviru nje Srbija, priključiti evropskim integracijama bili su majušni. Međutim, Žika je sa ostalima verovao, opet u duhu svog pogleda na svet, da se za dobru ideju i opšte
koristan projekat treba uporno zalagati i u njega investirati da bi se šanse u
Živorad
Živo
Žika
Kovačević 1930—2011
budućnosti mogle spremno dočekati i iskoristiti. U istom duhu je bilo njegovo angažovanje na stvaranju Foruma za međunarodne odnose, koji je okupljao stručnjake za tu oblast u jednoj zemlji čija je zvanična politika bila
politika izolacije i prkošenja okolini i celom svetu.
Izgledalo je da se prilika koju je Kovačević sa drugima čekao pojavljuje desetak godina kasnije. Žika nastavlja svoj angažman u Evropskom pokretu i
postaje njegov predsednik u uslovima kada ta organizacija može da postane
šira, da se bavi raznovrsnijim delatnostima, da deluje van Beograda i da okuplja mnogo mlađe ljude. On se stavlja na raspolaganje demokratski izabranim vlastima i pristaje opet da radi sve poslove ne očekujući nagradu u vidu
visoke funkcije. „Visoku funkciju” koju je dobio, a to je da bude predsednik
Spoljnopolitičkog saveta Ministarstva spoljnih poslova, napušta čim mu se
učinilo da spoljna politika Srbije ne ide pravcem koji bi on odobravao i da
dovodi do toga da se izgledi za njeno učlanjenje u Evropsku uniju smanjuju i udaljavaju. U svom stilu, on od svoje ostavke ne pravi veliko pitanje, pa
čak ni ne napušta Spoljnopolitički savet, a u istom ministarstvu se predano
posvećuje predavačkom radu u Diplomatskoj akademiji, gde njegovi stručni
radovi, zasnovani na erudiciji i praktičnom iskustvu, dolaze do izražaja kao
vrlo važni udžbenici iz oblasti međunarodnih odnosa, knjige koje se, kao što
je Međunarodno pregovaranje, preporučuju i koriste na univerzitetskom nivou.
U skladu sa svojim nedramatičnim i asketskim ponašanjem, uoči svoje smrti
ostavio je Diplomatskoj akademiji uredno otkucana ispitna pitanja sa zagonetnom napomenom da će odgovore ocenjivati neko drugi.
Šta je to značilo, videlo se vrlo brzo. I odluka da oduzme sebi život nije bila
znak malodušnosti nego izraz otmenosti i dostojanstva. Mnogi su znali koliko su medicinske prognoze bile loše i mnogi su mogli da uoče da je njegovo
zdravstveno stanje sve gore. Međutim, doneo je odluku da živi punim životom dokle god je to moguće. Niko – bar koliko ja znam – od njega nije čuo
nijednu reč žalbe i nije mogao da primeti nikakvo smanjenje životnog tempa. Ni od jednog posla nije odustajao, niti se ponašao kao čovek smanjenih
sposobnosti. Sačuvao je smisao za humor i perfekcionizam u malim stvarima kome delimično dugujemo njegovu poslednju leksikografsku knjigu Lažni
prijatelji u engleskom jeziku, gde, kako je to dobro rekao Ivan Klajn, iznerviran
lošim prevodima s engleskog jezika, nije samo negodovao, nego je rešio da
nešto protiv toga preduzme. Kada je video da mu telo neće izdržati i da pun,
aktivan i nezavisan život neće više biti moguć, rešio je da sebe ne dovede u
stanje gde bi ga drugi morali sažaljevati, kao što i ranije nije hteo da ga ljudi
znaju po slabosti već po čvrstini, dostojanstvu i strogosti prema samom sebi.
IN MEMORIAM
Autor je prvi predsednik Evropskog pokreta u Srbiji.
59
Jelica Minić
Sećanje na godine promena
i prijateljstva
Živorad Kovačević je bio predstavnik onoga čime smo se, kao njegovi sugrađani,
mogli ponositi – civilizovane, pismene, dinamične, graditeljske, svetu okrenute Srbije. Jasno je video njenu snagu i njene slabosti i bio je spreman da o tome piše i govori. Zato je mogao da gradi i sve one porušene mostove ka Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, ka Kosovu, ka Evropi i svetu. Svi su ga rado prihvatali kao sagovornika.
Počeci dugogodišnje saradnje sa Živoradom Kovačevićem vezani su za Forum za međunarodne odnose, a potom i Evropski pokret u Srbiji, u okviru
koga je Forum, nakon početne faze, trajno delovao i deluje i danas. To je bila
izuzetna škola mišljenja, analize, iskustva, dijaloga, suprotstavljanja ocena i
građenja zajedničkog stava, a često i odluka o javnom delovanju. Bilo nas je
mnogo koji smo prošli to nezamenjivo iskustvo i izlazili obogaćeni iz debata
koje su stvarale neku novu političku viziju Srbije.
Jedna nezaboravna slika je uzavrela zima 1996/97. na hladnim beogradskim
ulicama. Žika i veća grupa članova Evropskog pokreta sa evropskom zastavom, naspram policijskog kordona u Kolarčevoj. Bilo je toliko gneva i očajanja, a istovremeno toliko nade i očekivanja među nepreglednom masom
sugrađana. Bilo je svojevrsne radosti što više nema straha. Širom Srbije, u
opštinama i gradovima u kojima je pobedila opozicija, nicale su nove radio i
televizijske stanice, novi listovi, nevladine organizacije – započelo je sveopšte preispitivanje.
60
IN MEMORIAM
Zapravo, promene su već bile dogledna budućnost, koja je potrajala četiri
godine, da bi se završila smenom vlasti. U tom razdoblju, Evropski pokret
u Srbiji je počeo da stvara svoju strukturu lokalnih veća i izašao je iz svog
ograničenog beogradskog okvira. Žika je, kao i mnogi drugi ugledni članovi Evropskog pokreta i Foruma za međunarodne odnose, putovao po Srbiji
i učestvovao u javnim debatama sa predlozima o tome kako Srbija treba da
izgleda i kako da komunicira sa svetom i susedima. Ostale su mi u pamćenju
Živorad
Živo
Žika
Kovačević 1930—2011
rasvete malih televizijskih studija i veliki naboj koji je zahtevao gotovo fizičku snagu da se rečima, stavom i argumentima nadigra jedna pogrešna i
potrošena, opasna i razorna politika. Slika koja mi je ostala u sećanju: Žika
za mikrofonom, mislim da je bila u njegovoj rodnoj Jagodini...
Nakon 2000. godine trebalo je ići dalje i Živorad Kovačević je, kao predsednik Evropskog pokreta u Srbiji, zastupao interese i volju jednog angažovanog dela proevropske Srbije. Bezbroj akcija, ubeđivanja, susreta po Srbiji i
susedstvu, ogromnog i strpljivog rada sa mladima…
Evropski pokret je vodio svoje brojne proevropske kampanje na razne teme (lokalna uprava, preduzetništvo, mladi, žene, poljoprivrednici), a vrlo
angažovano i u vreme održavanja brojnih izbora u Srbiji. Tada je, zajedno
sa drugim nevladinim organizacijama, osmišljavao i zagovarao neke nove
vrednosti, ili reafirmaciju nekih starih, koje su predstavljale evropsko lice
Srbije kojim smo se mogli ponositi. Pravac spoljne politike je svih osamnaest godina bio stalna tema, samo su se naglasci pomerali – antiratni ugao,
proevropska platforma, susedi u fokusu itd. U svemu tome, Žika je uvek bio
podrška, ili direktni učesnik. Jedan niz živopisnih slika sa promenom predela
i učesnika i sa jasnom linijom vodiljom.
Žika je bio čovek kulture, dijaloga, procedure, uvažavanja, pragmatičnih odluka i jasnog sistema vrednosti. Imao je brojne odane prijatelje i saradnike koji su ga visoko uvažavali. Mnogo je radio sa mladima i podučavao ih
umetnosti dijaloga i pregovaranja. Njegova knjiga i predavanja o umetnosti
pregovaranja uticali su na generacije mladih diplomata i studenata u Srbiji
i Crnoj Gori. U građenju evropskog lica Srbije njegovo je mesto neupitno.
IN MEMORIAM
Autorka je nekadašnja generalna sekretarka i
potpredsednica Evropskog pokreta u Srbiji.
61
Borivoj Erdeljan
Nulla dies sine linea
„Želeo sam da odmah odem u diplomatiju, ali sam za početak završio u Stalnoj
konferenciji gradova”, ispovedao se Žika, kao što je govoreći pre par godina u emisiji Radio Beograda rekao da mu je dužnost gradonačelnika bila „najproduktivniji
deo života”.
Žika Bambus – oni koji su dugo, veoma dugo, poznavali Živorada Kovačevića, zvali su ga često imenom stečenim davnih posleratnih godina. Fotografija
visokog, mnogo višeg od ostalih oko njega, štrkljastog mladića, sa krampom
na ramenu, u gumenim čizmama, objašnjava nastanak nadimka. U jednom
novinskom magazinu Žika sećanju na radnu akciju na Vlasini dodaje: „To je
bio način odrastanja i sazrevanja u moje vreme”. Na fotografiji iz dve hiljadite u veoma drugačijem ambijentu Živorad Kovačević na kalifornijskom univerzitetu Berkli, na predlog četrdeset šest viđenih američkih ličnosti, prima
uglednu nagradu Valter Has za javno delovanje u službi svoje zemlje.
Te dve slike su sažet prikaz Žikinih osam decenija, „dok sam nije zaustavio i
svoj životni sat”, kako je napisao Branko Lukovac.
62
IN MEMORIAM
Nulla dies sine linea, poruka antičkog grčkog slikara Apelesa, sačuvana do
danas, bila je stalna vodilja Živoradu Kovačeviću i svima oko njega. Rođenom
Jagodincu, koji je rastao na beogradskom Bulbulderu („Došli smo ovamo kad
sam baš bio mali”), Šesta muška gimnazija – čije je geslo „svetlost i znanje”,
kao amanet direktora Stanislava Vulića prilikom polaganja prvog kamena za
izgradnju škole 1939. godine – utvrdila je temelje širokih horizonata, što je
uvek rado spominjao, sećajući se entuzijazma tek stasale poratne đačke družine, koja se borila da ne ostane sputana u uskom zavičajenom okviru. Kad
se potom – 1948 – upisao na Novinarsko diplomatsku visoku školu, posle
prvog semestra fizičke hemije i elektrotehnike („Šta ćeš ti tamo”, pitao ga
je već „upisani novinar”, drug iz razreda Slobodan Gica Krstanović, a Moša
Pijade – do koga je „nekim čudom dospeo” – „mislite da predsednik Narodne
Živorad
Živo
Žika
Kovačević 1930—2011
skupštine nema drugog posla nego da seli brucoše”, ali je ipak pomogao da
promeni indeks), bio je siguran da je na putu, koga se držao do poslednjeg
daha, neumorno i nesebično, uz sva iskušenja. „Želeo sam da odmah odem
u diplomatiju, ali sam za početak završio u Stalnoj konferenciji gradova”, ispovedao se Žika, kao što je govoreći pre par godina u emisiji Radio Beograda
rekao da mu je dužnost gradonačelnika bila „najproduktivniji deo života”.
Agencije su, po svojim strogim kanonima, vest o odlasku Živorada Kovačevića propratile kratkim životnim popisom: „Imao je dugu političku, diplomatsku i književnu karijeru, u kojoj je prošao različite dužnosti – počev od komunističkog aktiviste, državnog funkcionera, diplomate i autora značajnih
publicističkih dela. Njegova politička karijera prekinuta je posle sukoba sa
Slobodanom Miloševićem u usponu, krajem 80-tih godina, da bi se potpuno
okrenuo liberalnim pogledima i paralelnom istraživanju novije istorije i lingvistike.”
Veliki deo života Žika je proveo okružen i nošen početnim zanosom i iskrenim uverenjem o osvajanju novog društva. Kao i svaki misleći čovek, vremenom, poput mnogih, nije mogao da ne zapazi manjkavosti takvih okvira.
Bivajući i kritičan i samokritičan, što je odlika snažnih i dalekovidih, prošao
je katarzu (o kojoj je i sam govorio) vrednu istinskog poštovanja.
Sofokle je, u petom veku pre naše ere, podučavao da treba sačekati noć da bi
se videlo kako je lep bio dan, da treba sačekati smrt da bi se moglo govoriti
o nečijem životu. Usudio bih se da tome dodam, kad govorimo o Žiki Kovačeviću nema potrebe za naknadnim otkrovenjima, posebno ono što nam
je najbliže, čemu smo svedoci u prošle dve decenije: Živorad Kovačević je:
posle svega već ranije učinjenog, apostolskom upornošću, „dao je neizbrisiv
doprinos izgradnji evropske Srbije, stvaranju nove spoljne poltike, normalizaciji i poboljšanju odnosa sa susedima i boljem razumevanju sveta”.
Možda sebično, ovo je i omaž „ocu osnivaču”, jednom od utemeljivača Foruma za međunarodne odnose Evropskog pokreta za neumorno delovanje u
kritičkom i svestranom viđenju i vođenju izazova spoljne politike i snalaženju Srbije u tom lavirintu. „Takva istrajnost je nepoznata u našim analima”,
pisao je Žika o Forumu. Mislim da se to još i više odnosi na Živorada Kovačevića, Žiku Bambusa.
IN MEMORIAM
Autor je predsednik Foruma za međunarodne odnose Evropskog pokreta u Srbiji.
63
Tarik Karavidić i Midhat Aganović
Umro je iskreni
prijatelj Sarajeva
Živorad Kovačević je dva puta bio gradonačelnik Beograda: danas kažu da je to najuspešniji period u razvoju grada i, kako je na komemoraciji istakao današnji gradonačelnik Beograda Dragan Đilas, sigurno jedan od najcenjenijih i najsposobnijih
u novijoj istoriji Beograda. Radio je u najsretnijem periodu kada je građeno deset
do dvanaest hiljada stanova godišnje u naseljima, kada je, kako je on često isticao,
Beograd mogao da uči od Sarajeva.
Ovih dana je Beogradu umro naš drug i prijatelj, a prije svega iskren i dugogodišnji prijatelj Sarajeva, Živorad Kovačević. Šezdesetih godina prošlog
vijeka je za započeo karijeru, a sedamdesetih bio pet godina generalni sekretar Stalne konferencije gradova Jugoslavije i to sigurno jedan od najuspešnijih i najsposobnijih u dugom vijeku postojanja ove institucije. To ga je
preporučulo za funkciju u njegovom Beogradu.
Daleko bi nas odvelo da nabrajamo sve njegove uspjehe u karijeri. Bio je član
Saveznog izvršnog vijeća, a u sudbonosnim danima za SFRJ bio je ambasador
64
IN MEMORIAM
Nakon što je godinu bio potpredsjednik grada, dva puta je biran za gradonačelnika. Svi se slažu da je to najuspešniji period u razvoju Beograda i, kako je
na komemoraciji povodom Žikine smrti istakao današnji gradonačelnik Beograda Dragan Đilas, sigurno jedan od najcenjenijih i najsposobnijih u novijoj
istoriji Beograda. Radio je u najsretnijem periodu kada je građeno deset do
dvanaest hiljada stanova godišnje u naseljima u Novom Beogradu, kada je,
kako je on često isticao, Beograd mogao da uči od Sarajeva o izgradnji stambenih naselja, u čemu je Sarajevo tada bilo jedan od vodećih gradova. Kada
je Sarajevo ušlo u velike urbane i graditeljske zahvate i organizaciju Olimpijskih igara, pokojni Žika bio je u stalnom kontaktu sa političkim i stručnim
predstavnicima grada Sarajeva. Njegove sugestije, primjedbe i preporuke su
uvažavane, kao što je on lično uvažavan i poštovan od tadašnjih čelnika grada, te učesnika u izgradnji i razvoju Sarajeva.
Živorad
Živo
Žika
Kovačević 1930—2011
u SAD-u. Nažalost, poslije dvije godine, na uporno insistiranje Slobodana
Miloševića je smijenjen i rano penzionisan, nakon čega se povukao iz javnog
života, jer sa svojim shvatanjima nije imao šanse da bilo šta učini. U tom
periodu se bacio na filološki rad i napravio je dva rječnika, bez premca u
filologiji na ovim prostorima. To su dva ogromna rječnika englesko-srpskih
idioma i frazeološki rječnik. Nakon pada Miloševića veoma se angažovao u
poslovima spoljne politike: bio je osnivač Evropskog pokreta u Srbiji i njegov
predsjednik, jedan od osnivača Igmanske inicijative, profesor na diplomatskoj Akademiji. Sve ove poslove radio je kao volonter, bez ikakve naknade.
I pored svega što je radio u spoljnoj politici, ostao je gradski čovjek, privržen
građanima i njihovim problemima, boreći se za njihov život i prava.
Zbog svega toga je sahranjen sa velikim priznanjima i počastima grada Beograda i Stalne konferencije gradova, kao i ogromnog broja ljudi sa kojima je
sarađivao i koji su ga pamtili po djelima u gradu.
Neka mu je večna slava i hvala.
IN MEMORIAM
Tarik Karavidić je nekadašnji generalni sekretar
Stalne konferencije gradova i opština Jugoslavije.
65
Aleksandar Gatalica
Odlučan kao tragički junak
Žika Kovačević nije mogao umreti srećan. Tužna senka na njegovom licu nestaće tek kada mi, njegovi saborci, izađemo na osunčanu evropsku padinu i
doviknemo mu s ovog sveta da smo svi zajedno uspeli.
Živorad Kovačević otišao je naglo: nikako drukčije nije moglo ni biti. Jak, aktivan, prisutan – on nije mogao otići nenametljivo, tako da za njim ne ostane
velika praznina koja će teško biti popunjena. Živeo je, kako su istakli i drugi
autori u ovoj Spomenici, kao pravi građanin: do poslednjeg dana verujući u
svoju misiju, uprkos tome što je poslednjih godina zacelo shvatio da za svog
života neće videti ispunjenje svojih snova: Srbiju u Evropskoj uniji. No, nije
mislio zbog toga da stane – život mu je bio dat da ga utroši za dobro svog
napredovanja i napredovanja društva za koje se zalagao.
Čudno je to, danima razmišljam o Žikinom kraju. Nikad nisam video takav
život i takav kraj – možda samo u književnosti koju sam pišem! Ljudi su u
životu: skloni trijumfalizmu, a nikako praktični u mladosti, dok su u starosti
i bolesti kolebljvi, a ne odlučni. Žika je bio sve suprotno tome, baš kao neki
literarni karakter. Kada je bio mlad, bio je praktičan. Zidar Novog Beograda,
zidar centra „Sava” – znali su ga kao praktičnog partijskog radnika i „terenca”. Možda i zato što nije bio sklon samoljublju, uzdizanju svojih doprinosa
i narcisoidnosti – on doktorant univerziteta „Berkli”. Na jednom crno-belom
televizijskom snimku, stojeći bukvalno na jedva izgrađenim temeljima, ispravio je novinara koji je dao predug rok za gradnju centra „Sava” rečima:
„Da vas popravim, reč je o jedanaest meseci za koje vreme ovaj kongresni
centar mora biti završen, jer tada u njega treba da ušeta drug Tito”.
66
IN MEMORIAM
I bio je završen centar „Sava” za jedanaest mesci. Posle toga, Živorad Kovačević postao je ambasador. Nagrada? Možda, ali nikako velika. Danas bi
posle tolikih pregnuća svako seo u predsedničku stolicu. Žika to nije učinio,
a bilo je i vremena i načina da to bude u godinama, ako ne posle 1990, onda
svakako posle 2000. Žika se opredelio i ovog puta za praktični rad i u tome
je bio učitelj i meni. Tri puta me je predlagao i birao za svog potpredsednika.
Živorad
Živo
Žika
Kovačević 1930—2011
Prvi put sam postao potpredsednik „po dužnosti” kao predsednik Foruma za
kulturu Evropskog pokreta u Srbiji. Potom sam drugi put izabran kao „mornar bez mora”, što bi rekao Đorđe Balašević. Na moj predlog Forum za kulturu prestao je da radi, jer praktično nije bilo nijednog kulturnog granta koji je
mogao dobiti. I tada me je Žika ponovo kandidovao za potpredsednika. Treći
put izabran sam zajedno sa još troje potpredsednika, direktno na njegov
predlog, u času kad mu je Statut pokreta ovo dao kao direktno diskreciono
pravo.
Kada se sve sabere, skoro deceniju bio sam Žikin potpredsednik i uz njega i
stasao i mnogo naučio. Bio sam praktičan i pre nego što sam počeo da radim
sa Žikom, s njim sam postao još praktičniji. „Od kukanja nema vajde”, znao
je da kaže. Danas ja kažem mlađima: ako ćemo nad nečim što trenutno ne
možemo promeniti kukati, ništa nećemo uraditi. Naučio me je da „niko ne
kreće prvo u drugi razred, već uvek najpre u prvi”. Prema tome, da bi se posao završio, valja ga započeti i stalno ga raditi. I ja sam Žiku čuo da kaže ono
što je navela u svom tekstu i Maja Bobić. Tvrdio je: „Nećemo mi jednog dana
jedne godine ušetati u ujedinjenu Evropu, već moramo svakog dana svake
godine uporno osvajati deo po deo evropskih vrednosti.”
Rešen sam da se ovoga držim i u daljem radu. Imajmo cilj, ali ne gledajmo
u njega u daljini, već uvek ispred sebe. Cilj Evropskog pokreta u Srbiji je poznat još od osnivanja pokreta: Srbija u ujedinjenoj Evropi, ali dani, meseci i
godine su ispred nas, zato svakog jutra treba sebe upitati šta ja danas mogu učiniti za ostvarenje ovog cilja, jer će samo suma svakodnevnih poslova
načiniti uspeh na kraju. Voleo bih da u ovom poslu ne ostarim, kako nas je
savetovao („Nikada nemojte ostariti”), voleo bih da Evropa ne postane neki
nedostižni ideal, već da jednog bliskog dana dočekamo taj cilj i setimo se
Žike koji nije stigao da vidi skidanje rampi sa naših granica prema Evropi.
Kakva je to tragedija za nekog sa toliko elana, ko je sa toliko energije ovome
težio. Predan, odan, marljiv, Žika je radio do poslednjeg dana. Bukvalno poslednjeg. Kada je dobio fatalnu dijagnozu, stao je. Odjednom. Naprosto kao
da je jedan veliki evropski automobil potrošio svoje gorivo.
Kaže Sofokle u poslednjim stihovima „Gospodara Edipa”, stihovima koje navodi u svom tekstu u ovoj Spomenici i Bora Erdeljan, a koje sam ja preveo
sa grčkog: „Nijednog smrtnika vi nemojte smatrati srećnim, dok mu svojim
okom ne vidite skončanje i zadnji dah bez tužne senke na licu njegovom”.
IN MEMORIAM
Žika nije mogao umreti srećan. Tužna senka na njegovom licu nestaće tek
kada mi, njegovi saborci, izađemo na osunčanu evropsku padinu i doviknemo mu s ovog sveta da smo svi zajedno uspeli.
Autor je nekadašnji potpredsednik Evropskog pokreta u Srbiji.
67
FOTO-DOKUMENTACIJA
Živorad
Ž
ŽŽivo
Žika
K
Kovačević
1930—2011
Sa drugovima u Prčnju 1951. godine.
Živorad Kovačević prvi s desna
Na letovanju u Prčnju 1951. godine.
Živorad Kovačević prvi s leva
Na privatnoj proslavi u Beogradu 1981. godine.
Živorad Kovačević treći s leva
69
U beogradskoj kafani
„Najlepši svet” 1974. godine.
Živorad Kovačević prvi s desna
Skijanje na Kopaoniku
1950. godine.
Živorad Kovačević prvi s desna
Sa letovanja 1951. godine.
Živorad Kovačević drugi s desna
70
Iz privatne arhive:
Živorad Kovačević i
Branko Pešić u kafani
Iz privatne arhive
Sa učesnicima
prvog
međunarodnog seminara
za mlade diplomate:
„EU savremena
diplomatija –
mladi lideri
u diplomatiji”
2008. godine
71
Promocija knjige
„Međunarodno pregovaranje”
2004. godine
S leva na desno:
Živorad Kovačević, Predrag Simić,
Vojin Dimitrijević, Mirko Tepavac
Živorad Kovačević i
Aleksandar Popov
Deseta sesija Igmanske inicijative
održane 27. juna 2005. godine
u Beogradu
Svečanost povodom
obeležavanja
Dana Evrope
2004. godine
72
Živorad Kovačević
na proslavi
18. godišnjice
Evropskog pokreta u Srbiji
Živorad Kovačević
na proslavi 18. godišnjice
Evropskog pokreta u Srbiji
S leva na desno:
Renata Ulmanski,
Mirko Tepavac,
Vojin Dimitrijević,
Maja Bobić,
Živorad Kovačević
Dodela priznanja
Doprinos godine Evropi
2010. godine
S leva na desno:
Ivan Vejvoda,
Živorad Kovačević,
Ivan Tasovac
73
Međunarodna konferencija
„Ljubljanska agenda za
novu fazu u procesu
stabilizacije i
pridruživanja”,
2008. godina
Božidar Đelić i
Živorad Kovačević
Obeležavanje 15. godišnjice
Foruma za
međunarodne odnose EPuS,
2010. godina
Predsednici i generalni
sekretari EPuS
na svečanoj proslavi
povodom
15 godina
Evropskog pokreta u Srbiji
74
Ulična akcija povodom
obeležavanja Dana Evrope,
9. maja 2008. godine
Redovna Skupština EPuS
održana u maju 2010. godine
S leva ne desno:
Milan Simurdić,
Maja Bobić,
Živorad Kovačević,
Dragana Bass,
Milorad Stevović,
Ivan Knežević
Koktel posle redovne
Skupštine EPuS i
dodele priznanja
Doprinos godine Evropi,
maj 2010. godine.
S leva na desno:
Živorad Kovačević,
Maja Bobić,
Ivan Tasovac
75
Živorad Kovačević
u kancelariji EPuS,
2009. godine
Živorad Kovačević sa
suprugom Margitom
na svečanosti povodom
obeležavanja Dana Evrope
2009. godine
Živorad Kovačević
na štandu Evropskog
pokreta u Srbiji povodom
Dana Evrope 2009. godine
Živorad Kovačević na
Skupštini EPuS
2006. godine
76
Sa Prve konferencije
direktora diplomatskih
akademija BSEC.
Živorad Kovačević
u društvu ambasadora
Sergeja Čelaka,
prvog postkomunističkog
ministra spoljnih
poslova Rumunije i
Božina Nikolića,
direktora
Diplomatske akademije,
2007. godine
Sa svečanog prijema u
Ministarstvu spoljnih
poslova, u društvu ambasadora
dr Milana Paunovića,
glavnog pravnog
savetnika Ministarstva,
koordinatora za
Međunarodno javno pravo
i Božina Nikolića,
direktora Diplomatske akademije,
2007. godine
77
Poslednji javni nastup Živorada Kovačevića, na Fakultetu
političkih nauka u Beogradu, povodom predstavljanja knjige
„Spoljna politika Srbije: strategije i dokumenta”.
S leva na desno: Borivoj Erdeljan, Sonja Liht,
Živorad Kovačević, Nataša Dragojlović, Mirko Stefanović
15. decembar 2010. godine
Gosti na predstavljanju knjige „Spoljna politika Srbije: strategije i dokumenta”
15. decembar 2010. godine
Englesko-srpski
frazeološki rečnik
objavljen 2002. godine
Lažni prijatelji
u engleskom jeziku,
2009. godina
Srpsko-engleski
frazeološki rečnik
objavljen 2002. godine
78
IZ ŠTAMPANIH MEDIJA
Živorad
Ž
ŽŽivo
Žika
K
Kovačević
Konačno i druga Srbija,
„Demokratija”, 11. februar 1997. godine
1930—2011
Nisam mogao da ćutim
„Ilustrovana Politika”, 23. mart 2003. godine
80
Nova vlada će u očima međunarodne zajednice biti zauvek obeležena
„News”, 25. februar 2004. godine
83
Čitaju se samo vesti sa prve strane, časopis„Duga”
84
Greške, iluzije, gluposti jedne arogantne politike
„Pobjeda”, 6. februar 2000. godine
85
Ne zaboraviti što se dogodilo u Vukovaru
Iz privatne arhive, 2004. godine
86
Vreme otkopanih sekira
„Ekonomist”,
26. decembar 2008. godine
87
Moramo sarađivati sa Prištinom
„Ekonomist”, 21. avgust 2009.
88
Intervju nedelje,
„Nedeljni telegraf”,
27. jun 2007. godine
89
Umeće pregovaranja
„Politika”, 2004. godine
90
NIN upitnik – Živorad Kovačević
„Nin”, 30. novembar 2006. godine
91
AUTORSKI TEKSTOVI I GOVORI
Živorad
Ž
ŽŽivo
Žika
K
Kovačević
1930—2011
Jugoslavija i svet 2000.
Medija centar, Beograd, 2. novembar 2000. godine
Posle 24. septembra i 5. oktobra, naša tema glasi nešto drukčije: „Jugoslavija
i svet 2001. godine”. Sve što smo napisali i predlagali pre pola godine stoji
i dalje, ali sada to postaje, i to po jednom vrlo ubrzanom scenariju, sasvim
realno i moguće.
Što se tiče osnovne spoljnopolitičke orijentacije i prioriteta, tu dilema skoro
da i nema, pa ne verujem da će biti velike diskusije i krupnih razlika - taj put
je jasno trasiran. Nameću nam ga situacija i sama međunarodna zajednica u
koju želimo da se vratimo. Ključne tačke su, po svemu sudeći, sledeće:
- što brži izlazak iz izolacije (prijem u UN, u MMF i Svetsku banku, u OEBS,
u Savet Evrope, uspostavljanje diplomatskih odnosa sa Nemačkom, Francuskom, Velikom Britanijom i SAD - Berlin je već odlučio da obnovi odnose
sa Beogradom).
- naglašena evropska orijentacija,
- normalizacija odnosa sa susedima, novim i starim,
- prevazilaženje nesporazuma i stabilizovanje odnosa sa SAD,
- dobri odnosi sa Rusijom,
- normalni odnosi sa svima ostalima, bez pretenzije da vodimo bilo kakvu
globalnu politiku.
Međutim, ako nam je okvir nove spoljnopolitičke situacije takoreći nametnut, ostaje nekoliko otvorenih pitanja, koja nisu sva u sferi spoljne politike
u užem smislu, a od čijeg rešavanja može zavisiti brzina i stabilnost procesa
reintegracije u međunarodnu zajednicu. To su:
- Crna Gora,
- Kosovo,
- Haški tribunal, i
- Sukcesija.
Crna Gora - Odnosi sa Crnom Gorom se moraju srediti. Ne sme se dozvoliti da oni postanu ozbiljan spoljnopolitički problem. To zahteva strpljenje,
93
toleranciju i pragmatičnost na obe strane. Zahvaljujući međusobnom prepucavanju, počelo je već da se stvara opasno anticrnogorsko raspoloženje
u Srbiji i antisrpsko u Crnoj Gori. Treba smirivati loptu. Dobar početak na
tom putu su razgovori između vladajuće crnogorske koalicije i DOS-a i zaključak da eksperti počnu da rade kako bi se pripremili razgovori između
legitimnih predstavnika Crne Gore i Srbije posle izbora krajem decembra.
Međutim, samo što su Vujanović i Đinđić dali vrlo konstruktivne izjave, neki
stranački lideri i neki mediji u Beogradu i Podgorici već su opet dolili malo
ulja na vatru. Dogovor je objektivno moguć, jer izgleda da pozicije nisu suviše udaljene, sem na pitanju međunarodnog priznanja dveju članica budućeg
saveza. U Srbiji se mora prihvatiti da je Crna Gora već ostvarila visok nivo
faktičke samostalnosti od kojeg neće sigurno ići natrag, a u Crnoj Gori da
njihova međunarodna, politička i ekonomska pozicija nije više ista kao pre
izbora. Zato nije bio mudar zahtev da se sa prijemom SRJ u UN pričeka do
isteka razgovora, jer je jasno da je to za SRJ, uključujući i Crnu Goru, neophodan prvi korak na putu izlaska iz izolacije i da pitanje sedišta Crne Gore
u UN zavisi od toga šta proistekne iz dogovora o međusobnim odnosima
Srbije i Crne Gore i njihovom budućem statusu. Naši novi susedi, koji su do
pre mesec dana podržavali neku vrstu formalnog prisustva Crne Gore u UN,
sada zdušno podržavaju prijem SRJ. Čini se da nije uputno insistirati na referendumu ili pretiti njime sa bilo koje strane, jer bi referendum pre dogovora
samo pojačao podele i tenzije u Crnoj Gori, sa opasnim potencijama. Sasvim
je drugo ako u narednim mesecima do dogovora dođe, pa se sa tim izađe na
referendum.
94
AUTORSKI
TEKSTOVI
Kosovo ostaje problem sa kojim ćemo živeti u čitavom narednom periodu.
Osnova našeg pristupa treba da bude ono što je rekao predsednik Koštunica - striktno izvršavanje rezolucije 1244 - mi svoj deo, a međunarodna zajednica svoj. Status Kosova ostaje do daljeg onakav kako je, makar delom i
ambivalentno definisan Rezolucijom. Nije u pravu Demaći da je to list papira - to je jedina osnova na kojoj se može graditi neki modus vivendi između
Srba i Albanaca za dogledni period, odnosno izbeći nove tenzije koje, ipak,
u ovom trenutku ne mogu dovesti do saglasnosti Srba, Albanaca i međunarodne zajednice. Najvažnije je sada da se konsoliduje efikasna i nepristrasna međunarodna uprava, koja će obezbediti da se svi na Kosovu, a sada u
prvom redu Srbi i drugi nealbanci, osećaju bezbedno, da na Kosovu zavlada
mir, zakon i atmosfera sigurnosti i nediskriminacije i da se stvaraju uslovi za
postepeni povratak Srba. Ako su lokalni izbori bili zakazani u vreme Miloševićeve vladavine i Srbi ih bojkotovali, treba naći načina da Srbi ipak dobiju
svoje izabrane predstavnike. Nisu prihvatljivi zakoni za održavanje parlamentarnih, pa čak ni nekavih parlamentarnih izbora na proleće, jer bi to
dovelo u pitanje suverenitet Jugoslavije, koliko god on sada bio formalan.
Svi pozdravljaju da su na izborima pobedili umereni Albanci; oni, razume
se, imaju pravo da zastupaju nezavisnost Kosova, ali nije realno da se tome
povedu pregovori između Beograda i Prištine, jer su stavovi potpuno suprotni. Bolje je ostvariti praktičnu komunikaciju sa pragmatičnim ciljevima
olakšanja tenzija i zaštite ugroženih. Nije dobro ni da razna međunarodna
tela ili pojedini portparoli govore o nekoj uslovnoj nezavisnosti - jednostavno za sada ne treba pokretati pitanje statusa Kosova. Međunarodna uprava
Živorad
Živo
Žika
Kovačević 1930—2011
na Kosovu ostaje u doglednom periodu. Čini se, takođe, da nije dobro da
tamo ostane Bernar Kušner i da je bolje da bude što pre zamenjen nekim
koji bi bio prihvatljiviji sagovornik i uživao više poverenja među stanovnicima Kosova.
Haški sud ostaje važan uslov naše pune reintegracije u međunarodnu zajednicu. Međunarodni faktori, uključujući SAD, pokazali su razumevanje za
stav predsednika Koštunice da izručenje Miloševića nije naš prioritet. Na
kraju krajeva, ni Amerikanci, ni Evropljani nisu uhapsili Karadžića iako je na
teritoriji pod njihovom kontrolom, jer su smatrali da može ugroziti krhke
odnose u BiH i dovesti u pitanje bezbednost njihovih vojnika. Treba znati
da je to ipak grace period i da puna saradnja sa Haškim tribunalom ostaje međunarodna obaveza SRJ utvrđena Dejtonskim sporazumom i uslov za
skidanje spoljneg zida sankcija, ali i preduslov stabilizovanja odnosa sa susedima (promenjeni odnos Hrvatske prema Hagu mnogo je doprineo njenoj
međunarodnoj afirmaciji). Pozdravljena je izjava dr Koštunice o spremnosti
da se ponovo otvori kancelarija, kao i izjava o odgovornosti srpske strane za
počinjene zločine.
Mnogi smatraju da je bitnije da se krivcima sudi nego gde se sudi. Videćemo
u kojoj će meri i u kojim slučajevima biti moguće da suđenje kod kuće zameni izručenje Hagu. Ako se i sudi ovde, suditi se mora ne samo za kriminal
počinjen prema sopstvenom narodu, već za zločine koje su u ime tog naroda
počinili prema drugima. Nama je neophodno suočavanje sa istinom - meni
se lično dopada Svilanovićeva ideja na radiju Slobodna Evropa o formiranju
komisije za istinu (o njima, ali i o nama).
U svakom slučaju, kontraproduktivno je dovoditi u pitanje legitimitet i
opravdanost Haškog tribunala u celini. Haški sud je obrazovan na osnovu
konsenzusa svih stalnih članova Saveta bezbednosti u legalnoj proceduri;
zločini ne mogu ostati nekažnjeni; treba sami da budemo zainteresovani da
se krivica individualizuje; iako se nepristrasnosti Suda ima šta prigovoriti (na
primer: glatko odbacivanje odgovornosti NATO-a za bombardovanje civilnih
objekata), on svakako nije osnovan protiv Srba (sada je najviše Hrvata pred
Haškim sudom).
AUTORSKI
TEKSTOVI
Sukcesija je jedan od preduslova za skidanje spoljneg zida sankcija, ali i tu
će verovatno biti dovoljno da pregovori počnu na bazi ravnopravnosti bivših
republika, odnosno uz prestanak insistiranja na kontinuitetu SRJ sa SFRJ,
što je izjavom predsednika Koštunice već učinjeno.
Ako rešavanje ova četriri pitanja dovedemo do stepena opšte prihvatljivosti,
onda će naši neposredni i dugoročni prioriteti biti lakše i brže ostvarivani.
Brže nego što je iko mogao očekivati, u UN je došlo na dnevni red pitanje prijema SRJ, uz saglasnost stalnih članova Saveta bezbednosti i podršku naših
suseda. Koliko to sad sve izgleda jednostavno. Ovaj Forum za međunarodne odnose već šest godina tvrdi da treba da se odreknemo ideje da smo mi
jedini nastavljač bivše SFRJ i da, kao i svi drugi nastali na tlu bivše države,
treba da stanemo pred šalter za prijem u UN. Bulatovićeva vlada u ostavci je
protiv ulaska SRJ u UN, a Glavni odbor Socijalističke partije Srbije tvrdi da je
to kršenje Ustava Srbije. Srećom da njih niko više ništa ne pita, jer po njima
95
mi se nikad ne bismo vratili u UN i svet. Predsednik Koštunica je u proteklih
trinaest dana imao više kontakata i na višem nivou nego prethodni režim
za trinaest godina i sad žele da ubede nekog u ovoj zemlji da to nije dobro.
Otvoren nam je i najvažniji put - u Evropu. Pakt za stabilnost jugoistočne
Evrope, OEBS, Savet Evrope, pa sve do kandidature za Evropsku uniju. Ovo
poslednje, i najvažnije, ne treba uzeti olako. Ako su otklonjene neke političke smetnje, nisu mnoge druge. Uslovi su poznati, oni su potpuno prihvatljivi
i nama samim neophodni, ali nisu nimalo laki i mi smo za njihovo ispunjenje
sada veoma nespremni. To će biti dug i naporan put za koji se treba dobro
pripremiti. Te pripreme treba da počnu odmah: institucionalno se za to posebno organizovati, pripremati harmonizaciju zakonodavstva, odvajati neke
postojeće i odgajati nove kadrove, proučiti dobro Kopenhaške kriterijume
itd. I Brisel i zemlje članice su spremne da maksimalno pomognu.
Moramo učinit napor da normalizujemo odnose sa SAD. Postoji u nas jak
antiamerikanizam i uopšte antizapadno osećanje. To se može razumeti posle prošlogodišnjeg bombardovanja, ali je na tome stari režim gradio svoje
glavno propagandno uporište. Antiamerikanizma ima dosta i u Evropi, ali
oni usko sarađuju na svim poljima sa Amerikom. U svom prilogu o odnosima sa SAD rekao sam: „Opozicija nikako ne bi smela da se pridružuje tom
opštem patriotskom horu protiv Zapada i Amerike. To, razume se, ne znači
da ne treba biti kritičan prema nekim neprihvatljivim postupcima međunarodne zajednice i SAD, ali razumno kritičan. Iako do promena možemo doći
pre svega sopstvenom političkom borbom, bez podrške i simpatija sveta i posebno SAD mi se ne možemo osloboditi okova izolacije i krenuti putem preokreta. Forum za međunarodne odnose je u svom dokumentu „Kojim putem
u Evropu i svet” od pre više od godinu dana istakao: „Jugoslavija mora da se
založi za što hitnije normalizovanje odnosa sa svim državama sa kojima su
oni prekinuti ili poremećeni, posebno sa SAD, sa kojima smo bili u prijateljskim i savezničkim odnosima još od poslednjih decenija prošlog veka. Danas
gotovo sve zemlje sveta, velike i male, razvijene i siromašne, veliki ili najveći
deo svojih nacionalnih interesa ostvaruju putem razvijanja savezničkih ili
partnerskih odnosa sa SAD”.
Normalizacija odnosa sa susedima je jedan od apsolutnih prioriteta. Postoje
svi uslovi da se tome što pre priđe i da se prepreke, uz međusobnu spremnost
za kompromis, otklanjaju. Meni pregovora je jasan: granična pitanja (odnosno manji granični problem sa Makedonijom i Prevlaka), stvaranje uslova
za povratak izbeglica, efikasna zaštita manjina, olakšanje viznog režima sa
orijentacijom na ukidanje viza, dvojno državljanstvo itd.
Trebalo bi što pre otvoriti dijalog sa svima, pri čemu je najjednostavnije prići
odmah punoj normalizaciji odnosa sa Makedonijom i uspostaviti diplomatske odnose sa Slovenijom.
96
AUTORSKI
TEKSTOVI
Bosna i Hercegovina je pravi test spremnosti SRJ da u punoj meri podrži Dejton i izvrši preuzete obaveze. Ako to učine Hrvatska (koja se već jasno deklarisala) i SRJ, poseban interes za Herceg-Bosnu odnosno Republiku Srpsku će
biti lakše i bez većih problema realizovati; kratka poseta predsednika Koštunice Sarajevu i razgovori sa tročlanim Predseništvom su jako dobar korak u
Živorad
Živo
Žika
Kovačević 1930—2011
tom pravcu. Uspostavljanje normalnih diplomatskih odnosa je obaveza koju
su Milošević i Izetbegović preuzeli pismom Kristoferu. Obe strane treba da
odustanu od tužbe i protivtužbe Međunarodnom sudu pravde.
Sa Hrvatskom je proces normalizacije već bio otpočeo i posle promena u Srbiji može biti jako ubrzan. U Srbiji nije dobro primljena izrazita uzdržanost,
pa i zajedljivost hrvatskih medija u odnosu na rezultate izbora u SRJ. Postoji
verovatno neka vrsta zavisti pa i bojazni (kao i u Crnoj Gori) da više neće biti
pretežni miljenici međunarodne zajednice. Sad su potrebni gestovi razumevanja i dobre volje sa obe strane.
Uputnije je ići na bilateralnu saradnju i odnose; projekti i šeme multilateralnih sporazuma i regionalnih struktura samo unose sumnju i otežavaju uspostavljanje normalnih odnosa i saradnje. Multilaterarna ekonomska saradnja
je najlakša kroz zajedničke projekte u okviru Pakta za stabilnost. U privlačenju privatnog kapitala zemlje regiona ne bi trebalo da konkurišu jedna
drugoj, već da ponude širu ekonomsku zonu i veće tržište za ulaganja. Treba
širom otvoriti druge kanale komunikacije i saradnje - u kulturi, u nauci, u
sportu, između srodnih političkih stranaka, između nevladinih organizacija
(to je jedino živelo tokom čitavog ovog perioda).
AUTORSKI
TEKSTOVI
Odnosi sa starim susedima su ne manje važni. Na izvestan način možda se
izdvaja važnost odnosa SRJ i Mađarske. Mađarska je, konačno, jedina NATO
zemlja koja nema vize sa SRJ i koja je objektivno vrlo zainteresovana da Jugoslavija što pre izađe iz izolacije (iako se mađarska vlada nije uvek tako ponašala). Postoje svi uslovi da Mađari u Vojvodini budu zaista most saradnje
između dveju zemalja. Opasnost da nas izolovane zaobiđu glavni evropski
putni pravci valjda je nedavnim promenama otklonjena, tako da je moguće zajednički pripremati projekte za modernizaciju autoputa E-5, železnice,
plovidbe Dunavom i ekološke zaštite. Sa Grčkom odnosi nikada nisu ni bili
potpuno prekidani i, u novim uslovima, dobijaju na značaju i za njih i za nas.
Treba razmisliti šta se može učiniti na normalizaciji odnosa sa Albanijom,
dobro bi bilo da čujemo danas nešto od onih koji bolje poznaju ovaj problem.
Na kraju da kažem nešto i o vođenju spoljne politike i spoljnoj službi. Spoljna
politika, posebno u situaciji kad imamo vladu kompromisa sa starim režimom, mora biti koordinisana sa jednog mesta. Centralna tačka legitimiteta nove vlasti je predsednik Jugoslavije i on mora imati punu kontrolu nad
spoljnom politikom i njenim sprovodenjem, u sadejstvu sa ministrom spoljnih poslova i potpredsednikom Vlade zaduženim za koordinaciju spoljnih
ekonomskih i finansijskih odnosa. To je u skladu i sa opštim trendom u svetu
da šefovi država ili vlada najdirektnije učestvuju ne samo u formulisanju,
već i u realizaciji spoljne poitike. Oni se redovno sastaju bilateralno i na
svetskim, evropskim i regionalnim sastancima, oni to čine bez nekadašnje
pompe i treba se u to društvo, u skladu sa mestom koje nama objektivno
pripada, što pre uključiti. To je pojednostavljeno činjenicom da je naš novi
predsednik, u situaciji kad su svi u Evropi, regionu i svetu pustili dubok uzdah olakšanja, izašao pod jarkim reflektorima na međunarodnu scenu.
Mnogo je komplikovanija situacija sa Ministarstvom inostranih poslova. Razume se da je najprihvatljivija kombinacija promena sa kontinuitetom, ali ovo
97
drugo nije lako. Niti može biti kontinuiteta sa prethodnom politikom, niti u
pogledu kadrova koji su je sprovodili, jer je osnovni kriterijum bio apsolutna
lojalnost Miloševiću, a trinaest godina nas dele od kontinuiteta sa jednom
svakako sposobnom diplomatijom SFRJ i odličnim kontaktima i reputacijom
koje je ona imala. Nismo za revanšizam, svim kompetentnim i neukaljanim
ljudima treba dati novu šansu, posebno mladima, ali ne bi se smela ponoviti
greška nove hrvatske vlade koja je dugo oklevala da neke neophodne izmene brzo izvrši. Treba otvoreno reći: ne mogu kontakte sa UN, sa ruskom,
kineskom, makedonskom, mađarskom, austrijskom i nekim drugim vladama
ostvarivati sadašnji ambasadori, jer su već u tamošnjim sredinama postali persone non grata. U Vašingtonu, Berlinu, Parizu i Londonu, da kažemo
srećom, nemamo ambasadore, tako da je još jednostavnije poslati nove ljude. Ne manje je važno da Evropa i Amerika pošalju u Beograd prvorazredne
ljude. Posebno je važno odabrati i pripremati prave ljude za mnogobrojne
evropske i svetske međunarodne institucije u koje ćemo ući. To se u periodu
naše izolacije jako razvilo i ne može se brzo savladati.
AUTORSKI
TEKSTOVI
98
Živorad
Živo
Žika
Kovačević 1930—2011
Govor povodom 18 godina
Evropskog pokreta u Srbiji
24. novembar 2010.
Pre osamnaest godina, u jesen 1992. godine, grupa nezavisnih, antiratnih
intelektualaca na čelu sa Vojinom Dimitrijevićem održala je osnivačku skupštinu Evropskog pokreta u Srbiji. Nešto pre toga bio je osnovan Evropski pokret u Jugoslaviji, ali je ubrzani raspad zemlje učinio tu hrabru i plemenitu
inicijativu neostvarivom. Osnivači Evropskog pokreta u Srbiji, malobrojni,
ali odlučni i artikulisani, suprotstavili su evropsku opciju politici osvajanja,
rata i bezumlja, koju je sprovodio režim, i sve više preovlađujućoj atmosferi
nacionalističke agresivnosti i isključivosti, ksenofobije i mržnje prema svima oko nas, koju je dosta uspešno gradio moćni Miloševićev propagandni
aparat. Programski moto nove organizacije je bio „Za demokratsku Srbiju u
ujedinjenoj Evropi!”.
AUTORSKI
TEKSTOVI
Inicijative Evropskog pokreta bile su tada prvenstveno usmerene na uspostavljanje veza sa onima koji slično misle i deluju na razbijenom i ratom
zahvaćenom prostoru bivše Jugoslavije – građenjem mostova sa nevladinim
organizacijama sličnog opredeljenja, dijalogom sa intelektualcima sa Kosova i iz Albanije, saradnjom sa nevladinim organizacijama iz inostranstva, sa
osnovnom porukom da ipak postoji i dejstvuje druga Srbija, koliko god bila
nejaka i ućutkivana. Već tada je visoko na agendi bila tema regionalne saradnje, kao put pomirenja i pridruživanja Evropi.
Pokazalo se ubrzo da Evropski pokret ne može svoju aktivnost ograničiti
samo na antiratni stav i da postoji opasnost da se organizacija svede na manji broj opredeljenih i angažovanih intelektualaca, pre svega iz Beograda.
Omasovljenje organizacije, okupljanje šireg broja ljudi iz drugih društvenih
slojeva i sredina, naročito uključivanje većeg broja mladih ljudi i širenje uticaja Pokreta ukazivali su na potrebu diverzifikacije i izvesne pragmatizacije
njegovih aktivnosti, uz zadržavanje osnovne antinacionalističke i antiksenofobične potke.
Tokom 1995. počinje traganje za novim temama, aktivnostima, strukturom,
ciljnim grupama. Evropski pokret se orjentiše na prostor koji nisu zauzele
99
političke stranke demokratske opozicije – posebno na lokalni razvoj i razvoj
preduzetništva. Pored obilja praktičnih aktivnosti u okviru svojih mnogih organizacionih formi, Pokret nikada nije zapostavljao svoju društvenu misiju.
Mi nismo nikad prihvatali, ni ranije, ali ni sada, da se stavi znak jednakosti
između kvalifikativa nevladin i nepolitički. Nikad nismo pretendovali na nezamenljivu političku ulogu stranaka, ali nismo ni želeli da ostanemo politički neutralni, tako da smo u vreme Mioševićevog režima objektivno bili
antivladina nevladina organizacija. Međutim, iako su posle 5. oktobra 2000.
godine na vlast došli naši dojučerašnji politički saveznici, naš stav je od početka bio jasan – nemamo nameru da postanemo nevladina provladina organizacija. Rado ćemo sarađivati sa državnim organima, ali u ravnopravnom
partnerskom odnosu, ljubomorno čuvajući našu nezavisnost i održavajući
konstruktivnu kritičku distancu prema vlastima. Stoga smo rekli da ćemo u
odnosu prema vlastima biti konstruktivni i kooperativni, ali ćemo sačuvati
svoju intelektualnu autonomiju i kritički duh.
Aktivnosti Evropskog pokreta uverljivo svedoče koliko je danas široko i raznovrsno njegovo delovanje u okviru osnovne misije definisane pre osamnaest godina – širenje evropske ideje, evropskih vrednosti, standarda i kriterijuma, na putu ubrzanog približavanja porodici ujedinjenih nacija i građana
Evrope.
AUTORSKI
TEKSTOVI
100
Živorad
Živo
Žika
Kovačević 1930—2011
Istrajnost u
kritičkom viđenju
15 godina Foruma za međunarodne odnose
Evropskog pokreta u Srbiji
AUTORSKI
TEKSTOVI
24. novembar 2010.
Svake srede od 18 do 20 časova, već petnaest godina, okuplja se grupa zainteresovanih da raspravlja o aktuelnim i dugoročnim temama iz oblasti međunarodnih odnosa i spoljne politike. Takva istrajnost je nepoznata u našim
analima, pa i šire. Prve dve godine delovali su kao Odbor za spoljnu politiku
Građanskog saveza Srbije, a onda su odlučili da osnuju nestranački Forum
za međunarodne odnose i pridružili se Evropskom pokretu u Srbiji. To je bilo
zacelo najkompetentnije telo za spoljnopolitička pitanja: diplomate koje nisu htele da budu Miloševićeve diplomate - bivši ministri, ambasadori i analitičari, zatim velika grupacija profesora i vrsnih poznavalaca međunarodnog prava, međunarodne politike i privrede i međunarodnih vojnih odnosa,
najistaknutiji spoljnopolitički novinari, nekadašnji dopisnici iz inostranstva i
komentatori, poznati advokati sa međunarodnom praksom itd. Pripadali su
različitim političkim opcijama ili najčešće nijednoj, ali su im zajednički bili
kompetentnost i nepristajanje na naopaku politiku režima, posebno prema
susedima, Evropi i svetu. Forum je izašao u javnost sa Programskom izjavom,
koja je naišla na veliku pažnju nezavisnih medija. U njoj se pored ostalog,
kaže: „Delujući u prilog približavanja Srbije i SR Jugoslavije integracionim
procesima koji obuhvataju ceo naš kontinent, Forum će posebnu podršku
pružiti svim onim naporima koji su usmereni prema izgradnji poverenja i
plodne, svestrane saradnje na prostoru bivše Jugoslavije, Balkana i Jugoistočne Evrope – regiona kome pripadamo i čija evolucija u pravcu stabilne
bezbednosti, dobrosusedeskih odnosa i otvorenih granica predstavlja dugoročni zajednički interes svih naroda koji u njemu žive.
Kroz otvoren i demokratski rad Forum će se suprotstavljati svim idejama
i pojavama uskogrude isključivosti, šovinističkih opterećenja i hegemonističkih aspiracija, koje su i do sada bile osnovni uzrok udaljavanja i zaostajanja za pozitivnim promenama koje su obeležile kraj stoleća na našem
101
kontinentu. Pomenimo imena samo onih koji nisu više među nama da bi se
videlo kakva je to silna grupacija bila, kompetentna, jasna u opredeljenjima,
artikulisana: Dragoslav Avramović, Budimir Babović, Nikola Burzan, Stojan
Cerović, Milivoj Despot, Ilija Đukić, Dejan Janča, Milovan Jauković, Mihajlo
Mihajlov, Stevan Nikšić, Milivoje Maksić, Aleksandar Nenadović, Konstantin
Obradović, Ranko Petković, Novak Pribićević, Dušan Simić, Dušan Štrbac,
Desimir Tošić i Ivan Veselinović.
U Forum se biralo prema posebnoj proceduri, na osnovu predloga najmanje
dva člana. Za svaku sednicu određivan je uvodničar iz redova Foruma, domaći ili strani gost. Mnogi istaknuti inostrani političari i analitičari bili su gosti
Foruma. Članovi Foruma su redovno pisali za nezavisne medije. Sve je nosilo
lični pečat, ali je crvena nit nepristajanja na naopaku spoljnu i unutrašnju
politiku režima bila zajednička. U dva maha, Forum je pokušao da kontinuirano informiše javnost o svojim kritičkim gledanjima na spoljnu politiku
putem redovnih glasila, ali su se, nažalost, prvo Spoljnopolitičke sveske, a
zatim i časopis Međunarodni forum, svaki sa po sedam izašlih brojeva, ugasili, zbog nemogućnosti daljeg finansiranja. U januaru, 1997. godine Forum
je ponudio javnosti Predlog platforme za alternativnu spoljnu politiku. Platforma je naišla na veliko interesovanje javnosti, preneli su je u celini nezavisni mediji, predstavljena je u velikom broju gradova u Srbiji, stavile su je na
raspravu stranke demokratske opozicije. Uz predlog platforme dati su analitički osvrti članova Foruma o pojedinim aspektima naše spoljne politike.
Taj poduhvat je ponovljen na leto 2000. godine, tako da smo bili u stanju da
odmah posle 5. oktobra iznesemo naše stavove o tome kakva bi trebalo da
bude spoljna politika nove demokratske vlade. Dvadesetak članova Foruma
je u posebnim prilozima analiziralo pojedine aspekte našeg budućeg spoljnopolitičkog delovanja i odnose sa velikim silama, susedima i međunarodnim organizacijama i grupacijama. Stavovi iz platforme su bili prihvaćeni u
formulisanju nove spoljne politike.
Današnjom debatom, Forum po treći put nudi svoje kritičko viđenje bilateralnih i multilateralnih odnosa Srbije i načina kreiranja i vođenja spoljne
politike.
AUTORSKI
TEKSTOVI
102
Živorad
Živo
Žika
Kovačević 1930—2011
Revija propuštenih šansi
Neobjavljeni sinopsis za TV serijal ŠTA BI BILO DA JE BILO
AUTORSKI
TEKSTOVI
DA LI SU STVARI MOGLE IĆI DRUGIM TOKOM DA JE NEKO U NEKOM
PRELOMNOM TRENUTKU DONEO DRUGAČIJU ODLUKU?
1. Da je na VIII sednici pobedio Ivan Stambolić i da nije predložio Slobodana Miloševića za predsednika CK, uveren da će imati svog čoveka u CK i
svu vlast u Srbiji. Ne samo pogrešna procena ličnosti, ambicija i lojalnosti
Miloševića, već gubljenje iz vida da je realna vlast u SK, a ne u formalnom
telu kao što je Predsedništvo Srbije. Vredi pomenuti da su i drugi loše procenjivali njih dvojicu. Politički vrhovi drugih republika i obeju pokrajina, smatrali su Ivana opasnijim. Zato su onemogućili ideju da Ivan Stambolić bude
predsednik SIV-a, koja je i formalno bila u opticaju. Stambolić, prvo, nije bio
nacionalista niti je računao na nacionalističku podršku i, drugo, za razliku
od Miloševića, bio je čovek kompromisa, a takav je tada bio najpotrebniji
na čelu Srbije. Doduše, važnije je bilo ko će biti na čelu CK, nego SIV-a, jer
ni Ante Marković nije bio nacionalista, ali nije imao realnu političku snagu
i nije mogao samo ekonomskim reformama da odlučujuće utiče na tok političkih procesa. Nijedan od drugih kandidata na čelu SK Srbije - pomenimo
Špiru Galovića i Dražu Markovića - ne bi pošao putem Miloševića. Veliki
problem je bilo nepostojanje jakog saveznog vrha - oba Predsedništva su
bila bez ugleda i sastavljena od mediokriteta i uopšte nisu razumela šta se
u svetu menja, tako da je Jugoslavija već zaostajala u reformama i za nekim
zemljama sovjetskog lagera - Poljskom, Mađarskom - i bila mnogo manje važna za SAD i Zapad nego ranije. Amerika je podržavala jedinstvo Jugoslavije,
ali bez spremnosti da se previše angažuje. Sve je to ohrabrilo Miloševića da
postane glavni igrač Yu krize, a to je onda dalje ohrabrilo Tuđmana, da po
svaku cenu ide na nezavisnost.
2. Da je postignuta saglasnost o asimetričnoj zajednici: čvrsta federacija
Srbije i Crne Gore, Bosna i Hercegovina i Makedonija u labavom federalnom
odnosu, a Slovenija i Hrvatska u konfederalnom. Jugoslavija se nije mogla
103
održati u starom obliku, pogotovu ne kao unitarna država; jedini izlaz je bio
u nalaženju novog istorijskog kompromisa, koji bi uzeo u obzir različite koncepcije i raspoloženja u pojedinim delovima zemlje; Slovenija i Hrvatska bi
verovatno bile zadovoljne konfederalizacijom SFRJ, uz obezbeđenje da ne
dođe do dominacije i majorizacije od strane Srbije. Bosna i Hercegovina i
Makedonija su svakako bile za očuvanje federacije, jer su jedino tako mogle
sačuvati svoju egzistenciju (BiH sa pretnjom unutrašnjih sukoba i raspada
i Makedonija pod pritskom i udarom Grčke i sa velikim učešćem albanskog
stanovništva).
3. Da je međunarodna zajednica odlučila da nikako ne dozvoli krvavi
raspad Jugoslavije i nametne mirno rešenje i da Amerika nije prepustila rešavanje jugoslovenske krize Evropskoj zajednici. Izostala je ozbiljnija
preventivna diplomatija i akcija međunarodne zajednice na samom početku krize, dok su Milošević, Tuđman i drugi republički lideri bili slabi, bez
obezbeđene vlasti - Tuđman bez vojske, a Milošević sa armijom koju je tek
trebalo ubediti da nije jugoslovenska i komunistička, već da je jedini izlaz
podrška srpskom nacionalnom programu. Amerika je bila angažovana na tri
nametnuta zadatka: obezbeđenje mirnog raspada SSSR-a, ponovno ujedinjenje Nemačke i njeno uključivanje u zapadni blok i zaustavljanje Sadama
Huseina da ne zaposedne trajno Kuvajt i poremeti bilans snaga u strateški
ključnom regionu Bliskog i Srednjeg Istoka. U toj situaciji, Vašington podržava, ali mlako, jedinstvo Jugoslavije, bez namere da se više angažuje i, posle
odbijanja Bejkerove inicijative, povlači se iz jugoslovenske krize i prepušta
štafetu tada vrlo nesposobnoj Evropi da rešava problem na svom kontinentu. Da je Šesta flota demonstrativno uplovila u Jadran i Amerika i Zapadna
Evropa izvršile kredibilan pritisak na nove lidere, kriza je mogla da pređe u
mirne vode - ne da se očuva Jugoslavija, već da se obezbedi da se ne raspadne u krvi.
4. Da je Jugoslovenska armija ostala jedinstvena i neutralna. JNA je bila
jedina ozbiljna jugoslovenska institucija, ali prilično obezglavljena i u konfuziji - bez Tita i bez jake KP. Najteže je prihvatala nove realnosti. Ona je pokušala da formira novi Savez komunista i bila uverena da je SFRJ poslednja
odbrana socijalizma. Na čelu je imala potpuno pogrešnog čovaka za krizna
vremena - Veljka Kadijevića, što najbolje pokazuje njegov tajni noćni let u
Moskvu da od Jazova traži vojnu intervenciju, kako bi se odbranio socijalizam, što je bilo britko odbijeno. Proces transformacije partijske i jugoslovenske armije u nacionalističku i srpsku se ubrzano odvijao bez ozbiljnijih
otpora u rukovodstvu armije. Pitanje je da li bi najavljeni vojni puč odnosno
državni udar mogao da ima pozitivne efekte i spreči ratove, kad je JNA već
uveliko bila u funkciji Miloševićeve politike. Poraz u Sloveniji je pokazao
koliko je ta toliko slavljena armija bila nesposobna za ozbiljniju akciju, pogotovu sa parolom očuvanja neke krnje Jugoslavije.
104
AUTORSKI
TEKSTOVI
5. Da se 9. marta 1991. išlo do kraja kako bi se oborio Miloševićev režim. Deveti mart je pokazao da je Miloševićev režim na krhkim nogama, čak
i u vreme najvećeg nacionalističkog talasa. Milošević je dao neke koncesije da bi dobio na vremenu, a nejedinstvena opozicija je smenjivanje Mitevića i Radmila Bogdanovića proglasila pobedom i ustuknula pred merama
Živorad
Živo
Žika
Kovačević 1930—2011
represije. Pitanje je da li bi odlučnost i istrajnost otpora dovela do Miloševićevog pada i da li je ponuđena ozbiljna alternativa. Zapad nije ni pokušao da
ove događaje iskoristi da se oslabi Miloševićev režim.
6. Da je Srbija ponudila Rugovi u vreme mirne rezistencije Albanaca „manje od države, više od autonomije”. Rugova se dobro čuvao da ne izazove
Miloševića na surovi obračun sa albanskim nasilnim otporom. Opredelio se
za paralelne institucije, mirni otpor i očuvanje sopstvene pozicije. Da mu je
tada Milošević ponudio kompromis u vidu ozbiljne autonomije, ali manje nego što se sada nudi, Rugova bi to verovatno prihvatio. Važno je da je tada on
bio nepriskonoveni lider kosovskih Albanaca i uživao podršku Vašingtona, u
čemu je kasnije uspeo vođa OVK Hašim Tači.
AUTORSKI
TEKSTOVI
7. Da je Klintonova administracija snažno podržala umesto što je minirala
Vens-Ovenov plan, koji su prethodno podržale EEZ, Rusija i sama Amerika. Vens-Ovenov plan je bio znatno bolja osnova za opstanak jedinstvene
Bosne i Hercegovine nego Dejton, iako je bio, takođe, zasnovan na etničkom
principu, ali ne sa podelom na dva entiteta, već devet distrikta pri čemu je
svaka etnička grupa imala relativnu dominaciju u jednoj trećini distrikta, sa
Sarajevom kao desetim, zajedničkim distriktom. Do prekida rata bi došlo
dve i po godine pre Dejtona i sa šansama za potpuno drukčije organizovanu
Bosnu i Hercegovinu. Plan su podržali Hrvati i Bošnjaci i Milošević, ali Klintonova administracija nije bila za pritisak na bosanske Srbe, već je odmah
posle skupštine na Palama, takoreći sa zadovoljstvom, konstatovala da je
plan mrtav.
8. Da je Kninska krajina prihvatila Plan Z-4. „Mini-Kontakt grupa”, koju su činili ambasadori SAD, Velike Britanije, Francuske i Rusije u Zagrebu, predložila je plan Z-4. Plan je predviđao mirnu reintegraciju okupiranih
područja, kontrolu međunarodnih granica i široku političku autonomiju na
područjima sa predratnom srpskom većinom, poštovanje manjinskih i ljudskih prava. Planom je predviđena autonomija koja je imala i elemente državnosti, tako da su neki analitičari smatrali da je to stvaranje države u državi.
Implementacija plana bi zahtevala promenu hrvatskog Ustava. Za krajinsku
autonomiju plan je predviđao: poseban Ustavni sud, narodnog pravobranioca, dvojnu valutu, posebne zastave i ambleme, dvojno državljanstvo, podelu
nadležnosti između vlasti Krajine i centralnih vlasti u Zagrebu, pravo Krajine
na sklapanje nekih međunarodnih sporazuma, podelu prava oporezivanja,
izdvojenu policiju i sudstvo, samostalno organizovanje izbora, zastupljenost
delegata Krajine u Saboru Hrvatske, meki režim granice prema BiH i SRJ i
ukidanje vojne obaveze. Tuđman je u početku hteo da oštro odbaci plan, ali
se predomislio, jer su ga savetnici uveravali da će ga Srbi odbiti. Tako se i
desilo. Srbi su odbili plan i ne razmatrajući ga, jer je to tražio Milošević, kako
svedoči Martić. To je bila najbolja šansa za Srbe u Hrvatskoj da dobiju široku
i međunarodno garantovanu autonomiju. Umesto da dobiju status žrtve, oni
su postali glavni remetilački faktor u očima međunarodne zajednice.
9. Da su lideri opozicije odlučili da zajedno idu do kraja posle protesta
1996 - 1997. i da je Dragoslav Avramović ostao pri kandidaturi. Američka administracija i zapadnoevropske vlade bile su ne manje iznenađene od
Miloševića masovnošću i istrajnošću demonstranata, uverene da opozicija
105
nema nikavih šansi u odmeravanju sa Miloševićem i da on čvrsto drži sve
poluge vlasti u rukama i da sa njim treba praviti dilove. Kako protesti nisu
jenjavali, već postajali sve masovniji, a američki i evropski mediji posvećivali
tome sve veću pažnju, američka administracija je počela da upozorava svog
saveznika Miloševića da pazi šta radi. Međutim, dolazi do razdora unutar
udružene opozicije i ona na srebrnom tanjiru nudi Miloševiću izlaz iz najteže
situacije u kojoj se dotle našao.
10. Da je u proleće 1998, kad je OVK bila vojnički i politički još slaba i kad
su Zapadna Evropa i najveći deo vašingtonske administracije zazirali od
intervencije i nezavisnosti Kosova, Srbija prihvatila suštinsku autonomiju.
Milošević je imao izvanrednu priliku u proleće 1998. da izbegne razvoj koji je
vodio prema intervenciji. Na konferenciji za štampu, održanoj u Beogradu 23.
februara 1998. godine, Robert Gelbard je u ime američke administracije „snažno osudio” neprihvatljvo nasilje od strane terorističkih grupa na Kosovu, a
posebno OVK: „То je bez svake sumnje teroristička grupa”. Sjedinjene Države
su tada podržavale umerenijeg Rugovu u njegovoj borbi za primat na Kosovu.
U Vašingtonu su u to vreme bile dve suprotstavljene struje, jedna, manjinska,
jastrebovska, intervencionistička, koju je vodila Medlin Olbrajt, uz podršku
potpredsednika Gora, i druga, većinska, koju su činili savetnik za nacionalnu
bezbednost Berger, sekretar za odbranu Koen, načelnik Generalštaba Šelton i
šef CIA Tenet, koji su bili odlučno protiv uvlačenja SAD u jedan neizvestan rat.
Sve vlade Zapadne Evrope, sem Blerove, bile su protiv intervencije. Sve vlade
NATO-a su bile u to vreme protiv nezavisnosti Kosova, uključujući i američku
administraciju i samu Olbrajtovu. Miloševićeva inicijativa za kompromis, ali
ozbiljna i sa garancijama, a ne verbalna, imala je tada sve šanse da bude u
međunarodnoj zajednici i među umerenim Albancima podržana.
11. Da je Milošević otišao u Rambuje (kao što je to učinio u Dejtonu) i
prihvatio predloženi plan koji je pružao više nego Kumanovski sporazum
i Rezolucija 1244. Da je Milošević želeo ozbiljno da pregovara:
106
AUTORSKI
TEKSTOVI
a) Otišao bi u Rambuje na čelu srpsko-jugoslovenske delegacije (kao što je
otišao u Dejton) i autoritativno pregovarao, umesto što je napravio cirkus
sa brojnom i politički beznačajnom multietničkom delegacijom; time je
jasno stavio do znanja i Albancima i sazivačima konferencije kako na nju
gleda;
b) Insistirao bi da se srpska delegacija sastane sa delegacijom kosovskih Albanaca; odmah po dolasku u Rambuje, Srbi su izjavili da im ne pada na
pamet da razgovaraju sa delegatima UČK, a ako pokušaju da dođu na
konferenciju oni će ih uhapsiti;
c) Ne bi dao nalog da se insistira na tome da se principi Kontakt grupe unesu
u Sporazum, na šta je izgubljeno desetak dragocenih dana, iako je znao
da se albanska strana neće složiti da pre početka pregovora prihvati suverenitet i teritorijalni integritet Jugoslavije na Kosovu;
d) Prihvatio bi politički deo Sporazuma, jer je to bilo najviše što je mogao
da dobije - široka autonomija, ali ne i nezavisnost; umesto toga, srpska
delegacija je poslala svoju verziju 16. februara, kojom je „iskasapila” politički deo, brišući čitava poglavlja i unoseći potpuno nova, čak menjajući i
Osnovne principe Kontakt grupe na kojima je sama insistirala;
Živorad
Živo
Žika
Kovačević 1930—2011
e) Ne bi u vreme pregovora u Rambujeu dao nalog da se zatraži od Interpola
da se raspiše međunarodna poternica za Hašimom Tačijem;
f) Ne bi otvoreno, tokom pregovora u Rambujeu, poslao na granicu sa Kosovom pet brigada Jugoslovenske vojske i velike policijske snage;
g) Ne bi odbio da primi Kristofera Hila kad je došao u Beograd 19. februara. U nekim važnim odredbama, nacrt sporazuma u Rambujeu bio je
povoljnii od Rezolucije 1244. Na primer, Rezolucija je utvrdila obavezu
momentalnog povlačenja srpskih vojnih i policijskih snaga sa Kosova
(odnosno po Kumanovskom sporazumu za 11 dana), a u Sporazumu iz
Rambujea je stavljen rok između 180 do 365 dana. Ono što će ostati
od tih snaga, po Rezoluciji će se meriti stotinama, ne hiljadama (pa ni
to nije ispoštovano), a u Sporazumu iz Rambujea je bilo govora o 2.500
graničara, 75 policajaca i 50 carinika. Rezolucija 1244 nije utvrdila nadležnosti koje bi SRJ i Srbija nastavile da ostvaruju na Kosovu kao što je
to učinio Sporazum iz Rambujea, koji je utvrdio sledeće nadležnosti SRJ:
teritorijalni integritet, održavanje zajedničkog tržišta unutar Jugoslavije,
monetarna politika, odbrana, spoljna politika, carinska služba, savezni
izbori i druga područja utvrđena Sporazumom. Prema tome, za razliku
od Rambujea, Rezolucija je uspostavila nad Kosovom međunarodni protektorat, izvukla ga ispod vlasti Srbije, uz priznanje samo nominalnog,
odnosno šupljeg suvereniteta Jugoslavije. To je praktično značilo da je
Kosovo izgubljeno za Srbiju.
AUTORSKI
TEKSTOVI
12. Da lideri NATO-a nisu odlučili da idu na oružanu intervenciju, već na
još jači pritisak na Miloševića i snažnu podršku opoziciji. Da je Americi bio
stvarni interes da se problem Kosova pokuša da reši pregovorima, da su sazivači konferencije (posebno Amerikanci, koji su igrali ključnu ulogu) želeli
stvarno da pregovaraju:
a) Ne bi zakazali konferenciju na brzinu (za nedelju dana), već bi ostavili
vremena dvema stranama u konfliktu da obave unutrašnje pregovaranje i u Srbiji i na Kosovu bile su bar po dve struje, jedna tvrda i nepopustljiva,
a druga kooperativnija;
b) Ne bi „sredili” da se na čelu delegacije kosovskih Albanaca nađe Hašim
Tači, predstavnik ratoborne i nepopustljive struje, umesto umerenijeg i
kooperativnijeg Rugove;
c) Insistirali bi da na čelu srpsko-jugoslovenske delegacije bude Milošević,
jer je samo on mogao da obezbedi neophodne ustupke (kao u Dejtonu);
d) Ne bi formulisali svoje zahteve u vidu ultimatuma i otvorene pretnje;
e) Omogućili bi da dve strane međusobno pregovaraju;
f) Ne bi delegacijama samo 18 časova pre nego što će pregovori biti prekinuti dostavili 56 stranica teksta o kojem nije raspravljano prethodnih 18
dana;
g) Ne bi insistirali na Aneksu B o statusu NATO-a na teritoriji čitave Jugoslavije, ako su već smatrali da su to rutinske odredbe;
h) Ne bi tako nedvosmisleno pokazivali razumevanje za probleme albanske
delegacije, a za srpsku rezervisali samo pretnje. Cilj bombardovanja ipak
nije bila humanitarna katastrofa do koje je došlo ustvari tek nakon početka bombardovanja, već obaranje Miloševića. Oni to nisu postigli, a grubo
su prekršili međunarodno pravo i Povelju UN.
107
13. Da je opozicija suprotstavila nekog drugog Miloševiću, a ne Koštunicu. Da li je tačna pretpostavka od koje su pošli lideri DOS-a da je Miloševića
mogao da pobedi samo Koštunica, kao prononsirani nacionalista i da drugi
kandidat ne bi imao šanse ili je Milošević već bio zreo za pad? Imenovanjem
Koštunice otvorena je, na dužu stazu, oštra borba unutar vladajuće koalicije,
koja je onemogućila političku stabilnost Srbije u narednoj deceniji.
14. Da je preduzeto sve da se ne ostvare najavljene jasne pretnje Zoranu
Đindiću i da je on ostao premijer do kraja mandata. Pretnje Zoranu Đinđiću nisu bile samo verbalne, već je u dva maha pokušan atentat na njega.
Da li je opravdano da se oglušivanje o njih pripiše samo stavu samog Đinđića
ili je država morala da preduzme neophodne mere bez obzira na stav samog
premijera? Kako bi realno mogla da izgleda politička scena da do ubistva nije došlo? Da li je bilo realnih šansi da se nađe kompromis u pogledu statusa
Kosova, koji je Đinđić inicirao? Da li bi saradnja sa Hagom mogla da se intenzivira i otkloni bitna politička prepreka bržem putu Srbije ka Evropskoj uniji?
Da li je bila opravdana odluka da se poslanicima DSS-a oduzme mandat, što
je dovelo do nepomirljivog sukoba unutar DOS-a?
15. Da je Zoran Živković odlučio da ide na prevremene izbore odmah
posle ubistva Đindića. Šok i masovno odavanje poštovanja Đinđiću su odjednom promenili raspoloženje naroda. Da li su postojale realne šanse da
koalicija na čelu sa DS-om raspiše i možda ubedljivo dobije izbore da je to
učinjeno odmah posle ubistva Đinđića, što je bio lako obrazložiti tim tragičnim događajem? Tada se još nisu učvrstile u svesti ljudi optužbe na račun
DS, koje su kasnije dovele do njenog poraza na izborima. Da li je o tom pitanju postojala razlika u mišljenjima vodećih ljudi DS-a i DOS-a? Zašto je
Zoran Živković odlučio da izbegne takav rasplet, koji je mnogo obećavao, a
kasnije prepustio inicijativu Koštunici i Dinkiću? Da li su odluke o uvođenju vanrednog stanja i operacije „Sablja” bile opravdane i zašto nisu donele
rezultate i podršku DS-u? Da li je odluka Živkovića da ide na prevremene
izbore bila ispravna?
Šta je cilj ovakvog serijala? Serijal bi trebalo da pokuša da da odgovor na
sledeća pitanja:
108
AUTORSKI
TEKSTOVI
Da li postoje prekretne tačke, na kojima je mogla da se donese i drugačija
odluka i kakve bi moguće ili verovatne posledice imale takve odluke? Da li je
donošenje takve, drugačije odluke bilo realno moguće u datim okolnostima?
Da li je opravdano uverenje koje proističe iz teorije zavere da je rasturanje
Jugoslavije bilo planirano iz nekog međunarodnog centra? Da li je raspad
Jugoslavije bio manje-više neminovan i da li se ona mogla očuvati u nekom
obliku? Da li je krvav raspad bio neminovan ili je bio realno moguć miran razlaz poput „plišanog razvoda” Češke i Slovačke ili mirnog raspada Sovjetskog
Saveza? Koja je vrsta kompromisa između Srbije sa jedne i Slovenije i Hrvatske sa druge strane bila realno moguća na početku sukoba? Koja je vrsta
kompromisa između Srbije, sa jedne i kosovskih Albanaca, sa druge strane,
bila realno moguća i kada? Kakva je vrsta preventivne diplomatije i rane intervencije Zapada bila moguća i kada? Da li su postojale realne šanse da se
Živorad
Živo
Žika
Kovačević 1930—2011
obori Miloševićev režim, posebno u dva kritična momenta - 9. marta 1991. i
tokom i nakon narodnog i studentskog bunta 1996 - 1997? Da li je bilo šanse da Ćosić i Panić zajedno, odnosno kasnije Avramović, na izborima pobede
Miloševića? Šta je trebalo da zastupa opozicija i kako da se ponaša da bi oborila Miloševića? Kada je sve postojao takozvani momentum, situacija koja je
davala šanse da se krene drugim pravcem i zašto je on propuštan?
Pokušaj nalaženja mogućih i plauzibilnih odgovora na ova i slična pitanja
nije akademska vežba iz istorije, već nastojanje da se stvari razjasne, da se
demonstrira da je moglo biti i drugačije i da se upozore elite i vlade da moraju biti na visini svog istorijskog zadatka kad se nađu pred izborom. To je dragoceno iskustvo, jer stalno nailaze novi izazovi na koje treba blagovremeno i
sa najviše izgleda na uspeh odgovoriti. Osnovna ideja je da dobri poznavaoci
ove materije pokušaju da daju odgovor na pitanje, odnosno seriju pitanja da li je realno moglo i drugačije? To jeste spekulisanje, ali ima smisla samo
ako je zasnovano na realnim alternativama, a ne samo poželjnim. (Na primer, postojala je jaka struja u vašingtonskoj administraciji koja je bila protiv
intervencije, zatim zapadnoevropske vlade - sem Blerove - bile su protiv oružane intervencije, Rusija i Kina pogotovu - trebalo je njima dati materijal da
se tome suprotstave, a ne obrnuto - i pred konačnu propast Rambujea Joška
Fišer kaže Miloševiću da je Evropa za mirnu opciju, a da Milošević svojim
odbijanjem sporazuma stavlja sve u ruke Amerikanaca, koji su opredeljeni
za intervenciju, ali on to ne želi ni da sluša.)
AUTORSKI
TEKSTOVI
Dakle, da li je stvarno moglo da se krene i drugim putem?
109
Monografija
Živorad Kovačević
Izdavač
Evropski pokret u Srbiji
Kralja Milana 31/II
Beograd
www.emins.org
Za izdavača
Maja Bobić
Uređivački odbor
Mirko Tepavac
Maja Bobić
Marija Bogdanović
Borivoj Erdeljan
Vojislav Vasić
Izvršna urednica
Ivana Ponjavić
Lektura
Tijana Samardžić
Dizajn
Dunja Šašić
Štampa
Mladost Grup d.o.o, Loznica
Tiraž
500
Beograd, septembar 2012. godine
CIP - Каталогизација у публикацији
Народна библиотека Србије, Београд
32:929 Ковачевић Ж.(082)
MONOGRAFIJA Živorad Kovačević / [izvršna
urednica Ivana Ponjavić]. - Beograd :
Evropski pokret u Srbiji, 2012 (Loznica :
Mladost Grup). - 112 str. : ilustr. ; 30 cm
Slike Ž. Kovačevića. - Tiraž 500. - Str.
7-10: Predgovor / Vlastimir Matejić. Biografija Živorada Kovačevića (1930-2011):
str. 11-12.
ISBN 978-86-82391-82-1
a) Ковачевић, Живорад (1930-2011) Зборници
COBISS.SR-ID 193846796
MONOGRAFIJA
Živorad
Kovačević
MONOGRAFIJA Živorad Žika Kovačević

Documenti analoghi

pomorcima prijeti i – gojaznost

pomorcima prijeti i – gojaznost ugledao svjetla baklje oko dvije nautičke milje sjeverno od položaja broda ...

Dettagli