Viđeno našim očima ()

Transcript

Viđeno našim očima ()
“Viđeno našim očima” “Attraverso i Nostri Occhi”
Kako vide svoj grad,
njihove živote kao i njih same,
učenici BiH
Come vedono la loro citta’,
la loro vita e se stessi,
i giovani della BiH”
“Viđeno našim očima” - “Attraverso i Nostri Occhi”
Izdavač/Editore:
NVO CISP, Turalibegova 24/IV, 75 000 Tuzla, Bosna i Hercegovina
www.cisp.ba ; www.sviluppodeipopoli.org
Za izdavača/ Editore:
CISP - Comitato Internazionale per lo Sviluppo dei Popoli
Deborah Rezzoagli, Area Manager for Eastern Europe and Operational Coordinator for Africa
Jasmina Ovčina, CISP Country Representative
Prevod/Traduzione:
Irina Dobnik
Mirna Popadić
Dizajn i tehnička podrška pri izradi publikacije/ Design e supporto tecnico nella preparazione
della pubblicazione:
NVO IDEJA PLUS Tuzla
UNDO Tuzla
Štampa/Stampa: doo “OFF-SET” Tuzla
Tiraž/Circolazione: 300 kom/pezzi
Juni/Giugno 2011
Dokument je nastao kao rezultat projekta “Promocija omladinske politike na lokalnom nivou u
sjeveroistočnoj Bosni i Hercegovini” kofinansiranog od strane Ministarstva vanjskih poslova
Republike Italije a implementiranog od strane italijanske organizacije CISP sa sjedištem u Tuzli.
Questo documento è stato creato nell’ambito del progetto "Promozione delle politiche
giovanili al livello locale, nel Nord-Est della Bosnia Erzegovina” cofinanziato dal Ministero degli
Affari Esteri della Repubblica d'Italia ed e stato realizzato dal Comitato Internazionale per lo
Sviluppo dei Popoli - CISP, Organizzazione Non Governativa italiana con sede a Tuzla.
Publikacija “Viđeno našim očima” je nastala kao rezultat projekta “Promocija omladinske
politike na lokalnom nivou u sjeveroistočnoj Bosni i Hercegovini” kofinansiranog od strane
Ministarstva vanjskih poslova Republike Italije a implementiranog od strane italijanske
organizacije CISP. Namjera projekta je bila poboljšanje uslova života djece i mladih u Bosni i
Hercegovini.
Političko i ekonomsko jačanje te socijalno uključenje mladih je ostvareno kroz edukativne
treninge, pokretanje procesa kreiranja dokumenata omladinske politike, realizaciju mikroprojekata u lokalnoj zajednici te organizovanje društveno kulturnih aktivnosti poput dramskih, foto
i literarnih radionica, sportskih i kulturnih događanja.
Jasmina Ovčina
Predstavnik CISP-a
za Bosnu i Hercegovinu
"Viđeno našim očima” je rijeka slika, riječi i susreta, radionica i izložbi, pogleda, emocija i misli
oko četiri stotine mladih iz Bosne i Hercegovine. Rijeke koja je osnovana 2006 kao foto radionica
u Mostaru, u zajedničkoj prostoriji podijeljene srednje škole - bošnjačkog dijela i hrvatskog dijela
- sa 39 učenika sa obje strane. Izložba fotografija, postavljena na obnovljenom Starom mostu u
Mostaru, ohrabri ovu rijeku koja osjeti potrebu da teče i negdje drugdje. Udaljavajući se od
zelenih voda rijeke Neretve ova rijeka poteče prema nekim drugim. Prvo prema jugu i očima
mladih Hrvata u izbjegličkom naselju Tasovčići. A onda, prema sjeveroistoku i spletu rječica i
potoka između Republike Srpske i Federacije BiH, u pravcu gradova Srebrenice, Šekovića, Sapne,
Čelića i Lopara gdje su druge mladalačke oči čekale da kažu, neke sa fotografijom, neke sa
svojom pričom, ono što su vidjele i ono što žele vidjeti oko njih.
Danas je "Viđeno našim očima” jedna rijeka, dugačka, široka i duboka: 280 fotografija, od kojih
je samo dio u ovoj brošuri, 49 tekstova i 7 općina. Njena bit nije ni hrvatska, ni bošnjačka, ni
srpska, nego je prije svega mladalačka: krhka, strastvena i iskrena. Nadati se da će ova rijeka
nastaviti teći i rasti i da će mladi ljudi Bosne i Hercegovine nastaviti, kroz svoje oči, prikazivati
stvarnost i pokazivati nam budućnost.
Doris von Thury,
Konsultant za komunikacije
Italijanske Kooperacije za
razvoj
Stepenice, dvoje mladih što sjede na zidiću, drvo, napuštena kuća, Stari most u Mostaru: slika
kao polazište za pripovijedanje, priča koja nastaje posmatranjem svijeta koji nas okružuje, kada
se u pogledima vršnjaka iz podijeljenih mjesta prepoznaje nešto što pripada i nama samima.
Ovdje prikupljeni tekstovi su odgovor mladih na izazov koji im je predstavljen tokom odvijanja
radionice: odaberite fotografiju, bez da znate gdje je snimljena i od koga i pokušajte da ista
progovori vašim glasom, počnite sa osjećanjem a zatim nastavite kontrolu toga impulsa kroz
pisanje, slobodni da koristite bilo koji oblik izražavanja.
Mnogi su odgovorili poezijom, neki izravno s "pjesmom", drugi su napisali priču, sa ili bez likova
u trećem licu ili izravnih dijaloga. Međutim, većina je pisala, u prvom licu otvarajući se lično, ili
putem glasa "sličnog njegovom", u monologu usmjerenog vani, kao stranica dnevnika, kao
pisma svijetu u kojem se teme ljubavne patnje miješaju s uspomenama na sretno djetinjstvo,
transformacijama ka zrelosti sa odgovornostima odrasle osobe i lični je prikaz dobre namjere,
ohrabrujućih vizija stvarnosti, ponekad obeshrabrujućih, ali veoma vjerodostojnih. Riječi i slike
zajedno čine zadivljujući prikaz generacije raspete između bolne prošlosti, teške sadašnjosti i
budućnosti u koju treba krenuti sa optimizmom, unatoč svemu.
Lorenzo Pavolini,
pisac
La pubblicazione "Attraverso i Nostri Occhi", è stata realizzata nell’ambito del progetto
"Promozione delle politiche giovanili a livello locale nel Nord Est della Bosnia-Erzegovina”
cofinanziato dalla Cooperazione italiana - Ministero degli Affari Esteri ed implementato dal
Comitato Internazionale per lo Sviluppo dei Popoli - CISP, Organizzazione Non Governativa
italiana con sede a Tuzla, Bosnia Erzegovina.
L’obiettivo principale del progetto è contribuire al miglioramento delle condizioni di vita dei
bambini e dei giovani. Il processo di empowerment politico ed economico e di inclusione
sociale dei giovani è stato avviato e supportato attraverso la formazione ed il rafforzamento
delle capacità tecniche dei giovani, attraverso il supporto tecnico alle autorità locali nella realizzazione di documenti di politica giovanile, così come attraverso la realizzazione di micro
progetti nei territori e l’organizzazione di attività socio culturali come spettacoli teatrali, animazione per i più piccoli, laboratori fotografici e di scrittura, eventi sportivi e culturali.
Jasmina Ovčina,
CISP Country Representative
“Attraverso i Nostri Occhi” e’ un fiume di immagini, parole ed incontri, laboratori e mostre,
sguardi, emozioni e pensieri di circa 400 ragazzi della Bosnia Erzeghovina. Un fiume che nasce
nel 2006 come laboratorio fotografico a Mostar, nella stanza comune di un liceo diviso - una
parte bosniaca e una parte croata - con 39 studenti di entrambe le parti. Una mostra fotografica
finale, celebrata sul ricostruito Ponte di Mostar, dà coraggio a questo fiume che sente ora il
bisogno di scorrere anche altrove. Così si allontana dalle verdi acque della Neretva per fluire
verso altre sponde e realta’, prima verso sud e verso gli occhi dei ragazzi croati del Campo di
Tasovcici. Poi, verso nord-est e quel groviglio di confini che separano la Republica Srpska dalla
Federazione, verso le citta’ di Srebrenica, Sekovici, Sapna, Lopare e Celic dove altri giovani occhi
sono in attesa di raccontare cio’ che vedono e cio’ che vorrebbero vedere intorno a loro, chi con
la fotografia, chi anche con la scrittura.
Oggi “Attraverso i Nostri Occhi” e’ un fiume lungo, largo e profondo: 280 foto - solo una parte in
questo brochure – 49 testi e 7 municipalita’. La sua sostanza non e’ ne’ croata, ne’ bosniaca, ne’
serba, ma unicamente giovane: fragile, passionale, sincera. L’augurio e’ che questo fiume possa
continuare a scorrere e a crescere, e che i giovani della Bosnia Erzeghovina possano continuare,
attraverso i loro occhi, a mostrarci la realta’ ed indicarci il futuro.
Doris von Thury,
Consulente di Communicazione per
la Cooperazione Italiana
Una scala, due giovani seduti su un muretto, un albero, una casa abbandonata, il ponte di
Mostar: un’immagine come punto di partenza per raccontare, una storia che nasce
dall’attenzione al mondo che ci circonda, quando nello sguardo di un coetaneo sui luoghi condivisi si riconosce qualcosa che appartiene anche a noi stessi. I testi qui raccolti sono la risposta a
questa piccola sfida lanciata ai ragazzi durante i laboratori: scegliete una foto senza sapere dove
è stata scattata e da chi, e provate a farla parlare con la vostra voce, partite da un’emozione per
poi procedere al controllo di questo impulso attraverso la scrittura, liberi di usare qualsiasi
forma di espressione.
Molti hanno risposto con una poesia, alcuni direttamente con una “canzone”, molti altri hanno
scritto un racconto, con o senza personaggi in terza persona e dialoghi diretti. Ma la maggioranza ha comunque parlato in prima persona aprendosi personalmente, o attraverso una voce
“simile alla propria”, in un monologo diretto all’esterno, quasi pagine di diario, lettere al mondo
nelle quali i temi delle sofferenze amorose si intrecciano ai ricordi di infanzie felici, le
trasformazioni verso la maturità, le responsabilità del divenire adulti e un manifesto personale
di buone intenzioni, di visioni della realtà coraggiose, a tratti sconfortate, ma molto autentiche.
Parole e immagini che formano nel loro insieme la straordinaria istantanea di una generazione
sospesa tra un passato doloroso, un presente difficile e un futuro in cui lanciarsi con ottimismo,
nonostante tutto.
Lorenzo Pavolini,
scrittore
7
SADRŽAJ
CONTENUTO
KIŠNO JUTRO – LA MATTINA PIOVOSA (Fatima Čolaković, Mostar)..........................................13
KIŠNI DAN – UNA GIORNATA PIOVOSA (Ema Kordić, Mostar)...................................................16
ZVUK PODZEMLJA – IL SUONO DELLA MALAVITA (Aleksandar Savić, Srebrenica)....................21
LIRIKA JEDNOG UMA – LA LIRICA DI UN CERVELLO (Mersudin Hasanović, Sapna)...................23
KOLIKA JE SESTRINSKA LJUBAV – L'AMORE DI SORELLA (Dženita Redžić, Sapna).....................27
SVE SE OKREĆE – TUTTO (SI) GIRA (Teodora Košarac, Srebrenica)............................................31
IPAK OSTVARENA ŽELJA – EPPURE, IL DESIDERIO (SI E') SAZIATO (Danijela Jokić, Lopare)........35
SAMOTNJAK U STAROSTI – SOLITARIO NELLA VECCHIAIA (Aldin Ahmetović, Sapna)...............38
ŽIVOTNI LAVIRINT – IL LABIRINTO DELLA VITA (Sanja Simikić, Lopare).....................................43
SLOVO O SNU – LA LETTERA DEL SOGNO (Eldin Mujkić, Čelić).................................................47
ZLATNA STAZA – IL SENTIERO DORATA (Tima Omerović, Sapna)...............................................49
KORAK NAPRIJED – UN PASSO AVANTI (Tijana Bašić, Šekovići).................................................51
TRAŽEĆI ČOVJEKA – CERCANDO L'UOMO (Vladana Zekić, Srebrenica).....................................55
LJUBAVI SEBIČNO LETIŠ – AMORE, STAI VOLANDO IN UN MODO EGOISTICO
(Sedina Muratović, Srebrenica)................................................................................................. 59
UVIJEK BUDI BOLJI, PA ČAK I KADA GUBIŠ – SII SEMPRE IL PIU BRAVO, ANCHE QUANDO PERDI
(Tanja Tešić, Lopare).................................................................................................................. 63
FERIJE NA SELU – LE VACANZE NEL VILLAGGIO (Amira Ahmetović, Sapna)..............................67
TIGAR SE VRAĆA KUĆI – TIGRE RITORNA A CASA (Zulija Halilović, Sapna)...............................69
LJUBAVNA – D'AMORE (Maida Mujčinović, Čelić)....................................................................77
ONO ŠTO VIDJELA NISAM – QUELLO CHE NON AVEVO VISTO (Nermin Hrustić, Sapna)..........78
USPOMENE SE BUDE – I RICORDI SI RISVEGLIANO (Maida Mujčinović, Čelić).........................80
POVRATAK U SJEĆANJE – IL RITTORNO NEL RICORDO (Živan Tomić, Lopare)...........................84
BAKIR I GARO – BAKIR E GARO (Besida Sejdinović, Sapna)......................................................87
PRIJATELJSTVO – L'AMICIZIA (Spasoje Bobar, Šekovići)............................................................92
ŽIVOTNA GEŠKA – L'ERRORE DELLE VITA (Slavenka Simić, Lopare) .........................................95
SUNCE UVIJEK IZAĐE – IL SOLE SORGE SEMPRE (Slavenka Simić, Lopare)...............................99
DOBRI TRENUCI NA SIVOJ OBALI – I MOMENTI BELLI SULLA COSTA GRIGGIA
(Zumra Salihović, Sapna)........................................................................................................ 101
JOŠ JEDNA U NIZU - ANCORA UNA DI SEGUITO (Marija Popović, Lopare).............................105
BEZ NADE U BOLJE SUTRA – SENZA LA SPERANZA PER LA VITA MIGLIORE
(Midheta Salihović, Sapna)..................................................................................................... 107
PAS GILE – IL CANE GILE (Dušica Kovačević, Lopare)..............................................................111
DUO – DUETTO (Said Omerović, Sapna)................................................................................. 114
STEPENICE IZGUBLJENE LJUBAVI – LA SCALINATA DELL' AMORE PERDUTO
(Samra Salihović, Sapna)......................................................................................................... 117
8
DOLAZI ZIMA – E'ARRIVATO L'INVERNO (Savo Rikanović, Lopare)..........................................121
PUT ŽIVOTNE SUDBINE – LA STRADA DEL DESTINO DELLA VITA (Albina Salihović, Sapna).....123
NADA POSLJEDNJA UMIRE – LA SPERANZA MUORE PER L'ULTIMA
(Jelena Lazarević, Lopare)....................................................................................................... 127
NEMA NAS VIŠE – NON CI SIAMO PIU (Jovana Popović, Lopare)............................................129
CRNOBIJELO U BOJI – BINACONERO IN COLORE (Selvedin Tabaković, Sapna)........................133
OVAJ PRELEPI SVIJET – QUESTO BELLISSIMO MONDO (Filip Jokanović, Srebrenica)..............137
NESUĐENA LJUBAV – L'AMORE NON PREDESTINATO (Selma Beširović, Sapna).....................139
ZABORAVLJENI DANI – I GIORNI DIMENTICATI (Đani Obad, Mostar)......................................141
ZABORAVLJENA – DIMENCITATA (Ivana Mikulić, Mostar).......................................................143
LJUBAV JE KAO HIROŠIMA – L'AMORE E'COME HIROŠIMA (Aida Halilović, Čelić)..................147
LJUBAV JE NEŠTO NAJLJEPŠE – L'AMORE E QUALCOSA DI PIU BELLO
(Amela Alić, Sapna)................................................................................................................. 148
O SREĆI – DELLA FELICITA' (Milica Milić, Šekovići)..................................................................150
... (Mira Ognjenović, Šekovići)................................................................................................. 152
SVE JE ISTO, ALI NIŠTA ISTO NIJE – TUTTO E UGUALE, UGUALE NON E NIENTE/NIENTE E
UGUALE (Dajana Ristić, Lopare).............................................................................................. 155
ZADNJI DAN DRUŽENJA – L'ULTIMA GIORNATA IN COMPANIA
(Admira Mustafić, Sapna)....................................................................................................... 157
ZASTAVA MOJE MLADOSTI – LA BANDIERA DELLA MIA GIOVINEZZA
(Nedžada Ribić, Čelić)............................................................................................................. 161
VRIJEME PROTIČE – IL TEMPO SCORRE (Tijana Ristić, Lopare)...............................................163
I DANAS SUZA KRENE – ANCHE OGGI LA LACRIMA SCENDE
(Tijana Lazić, Šekovići)............................................................................................................. 169
9
12.
15.
20.
26.
42.
30.
34.
46.
54.
58.
66.
10
68.
76.
86.
94.
100.
104.
110.
116.
122.
126.
168.
160.
154.
132.
146.
136.
11
“Kišno jutro”/”La mattina piovosa” - Alema Šuta, Mostar
KIŠNO JUTRO / LA MATTINA PIOVOSA
12
Fatima Čolaković, Mostar
Kišno jutro / La mattina piovosa
KIŠNO JUTRO
Kiša u meni. Kiša oko mene. Ljudi prolaze, hodaju dugim koracima, treba pobjeći od kiše.
Srušena zgrada na uglu. Raskrsnica. Gimnazija. Učenici sjede. Disciplina i red. Među njima,
pitam se, ima li neko ko se osjeća sto godina star, dok gleda kako pada kiša, u času odsustva
duha, u času nezainteresiranosti za položaj Bosne. Perspektiva za njih i nije tako loša kada je
sunce. Ali, oko mene, oko grada je kiša. Kiša koja izvuče sve, sve, i dobro, i loše iz tebe. Sumorno
nebo je predznak sna. Ispred čovjeka stoje izbori, kojim putem krenuti.
Stani! Svjetlo je crveno.
Stani! Promisli dobro!
Gdje si i s kim? Ko si ti? Kišobranom se brane ljudi. Od kiše, od vode koju upija beton, koju upija
tek po neko stablo kraj puta. Putevi. Ima ih bezbroj, ali ovdje su samo četiri: istok, zapad, sjever
i jug. Mlad čovjek prelazi Španski trg. Da li se pita koji je njegov pravi put? Grad diše. Teško diše.
Pun je tuge kada pada kiša. Teške su misli prošlosti. Grad diše, a svaki dah je kao vapaj za
suncem, jer Mostar je grad sunca i svjetlosti. Ima i onih koji slušaju kišu i vole je gledati. Ali ima
i onih čije misli prelaze lahko preko tuge sumornog dana, onih koji znaju šta dolazi poslije kiše.
Slušam. Moj grad i dalje teško diše. Kažu povećao se nivo Neretve, negdje huči njena voda.
Mutna je, bistra je... Da li ona sama zna kakva je? Auti prolaze, ljudi biraju svoj put. Ljudi iz auta.
Ljudi žure na posao. Ljudi žure da stignu kući. Kiša i dalje pada. Slušam, ljudi na slici govore kako
mrze kišu, kažu: „Ne osjećam se dobro kada je kiša.“
Ljudi prolaze gradom i ne gledaju jedni drugima u oči, ljudi drže kišobrane. Kakve li su misli u
njihovim glavama, jer njihove misli boje čitav grad, kakve li su misli o kiši? Na slici nema ptica.
Gdje su ptice kada pada kiša? Imaju li one mjesto pod kišom. Ali ljudi se ne pitaju gdje su ptice.
U mom gradu ima mjesta za njih. Zar ste zaboravili ruševine zgrada kraj puta. Valjda ima zaklon
tu negdje...Pogledaj nebo!
Ne krivi ga što se loše osjećaš. To je samo kiša. Kiša u gradu sunca traje samo nekoliko dana.
Pogledaj sumorno nebo! Pogledaj istini u oči. Danas je život težak. Biće bolje da se ne pitaš šta
će biti sutra. Kakav će biti život onima koji će tek doći? Možda su oni bolji od nas. Možda pod
njihovim stopama Mostar neće teško disati.
13
Kišno jutro / La mattina piovosa
Fatima Čolaković, Mostar
LA MATTINA PIOVOSA
La pioggia dentro di me. La pioggia intorno a me. La gente passa, cammina con i passi lunghi,
bisogna scappare dalla pioggia. Nell’ angolo un palazzo buttato giù. L’ incrocio. Il liceo. Gli
studenti seduti. La disciplina e l’ ordine. Tra loro, mi chiedo, c’ è qualcuno che si sente di avere
cento anni mentre fissa la pioggia, nel momento dell’assenza dell’animo, nel momento del
disinteresse verso la situazione che riguarda la Bosnia. Per loro la prospettiva non è neanche
cosi cattiva quando c’è il sole. Però, intorno a me, intorno alla città piove. La pioggia che tira
fuori tutto, tutto ciò che è buono o cattivo dentro di te. Il cielo fosco è il preavviso di un sogno.
Davanti l’ uomo si trovano le scelte, quale strada prendere.
Fermati! Il semaforo è rosso!
Fermati! Pensaci bene!
Dove sei e con chi stai? Tu chi sei? La gente si protegge con l’ombrello. Dalla pioggia, dall’acqua
assorbita dal cemento, e da qualche albero che sta accanto alla strada. Le destinazioni. Sono
innumerevoli. Ma qui sono soltanto quattro: est, ovest, nord e sud. Un uomo giovane sta
attraversando piazza Španski trg. Chissà se si chiede quale è la direzione giusta. La città respira.
Respira con difficoltà. Sono pesanti i pensieri del passato. La città sta respirando ed ogni respiro
e come se fosse un grido d’aiuto per il sole, perché Mostar è la città del sole e della luce. Ci sono
anche quelli che ascoltano la pioggia e amano guardarla. Esistono però quelli che con il pensiero
passano facilmente sopra la tristezza della giornata cupa, quelli che sanno che cosa avviene
dopo la pioggia. Sto ascoltando, la mia città continua a respirare con difficoltà. Dicono che il
fiume Neretva è in piena, da qualche parte rumoreggia la sua acqua. E’ torbida ma limpida. Essa
sa come è fatta? Le macchine passano, la gente sceglie la propria strada… La gente dentro le
macchine. La gente va di fretta per arrivare al lavoro. Va di fretta per raggiungere le case. Non
smette di piovere. Sento, la gente sulla foto sta dicendo che odia la pioggia, dice: “ Non mi sento
bene quando piove ”.
La gente passa per la città e non guarda gli altri negli occhi. La gente porta gli ombrelli. Quali
pensieri stanno nelle loro teste, perché i loro pensieri colorano tutta la città? Cosa pensano
guardando la pioggia? Sulla foto non ci sono gli uccelli. Dove stanno gli uccelli quando piove?
Chissà se hanno il loro posto sotto la pioggia. La gente non si pone la domanda: dove sono gli
uccelli? Nella mia città c’è spazio per loro. Avete già dimenticato le rovine dei palazzi accanto
alle strade. E’ possibile che ci sia un riparo da qualche parte … Guarda il cielo !
Non darle la colpa per il tuo malessere . E’ soltanto la pioggia. La pioggia nella città del sole dura
solo qualche giorno. Guarda il cielo cupo ! Guarda la verità negli occhi. Al giorno d’oggi la vita è
difficile. E’ meglio non chiedersi cosa succederà domani. Come sarà la vita per quelli che ancora
devono arrivare? E’ probabile che siano meglio di noi. Forse sotto i loro piedi Mostar avrà un
respiro più sano.
14
“Kišni dan”/”Una giornata piovosa”, Majda Čolić, Mostar
KIŠNI DAN / UNA GIORNATA PIOVOSA
15
Kišni dan / Una giornata piovosa
Ema Kordić, Mostar
KIŠNI DAN
Vjerujem da će u ovom ludom svijetu, gdje je moguće kupiti tuce osjećaja i dobiti 50%
sniženja na snovima, doći vrijeme kad će se na stolovima prodavača po povoljnim cijenama naći
u mašnicu uvezane supermoći. Preskočit ću srebrnu kutiju u kojoj je zarobljena nevidljivost,
pogledom preći preko crvene i plave koje skrivaju plamteće iskre i moći vode, oduprijet ću se
zlatnoj u kojoj je zarobljen vječni život i zaustaviti se na ljubičastoj vrpci koja obuhvata sivu
kutiju...
Postoji jedna slika koju često vrtim po rukama i na toj slici pogled mi je uzvraćen. Moja
nijema sugovornica poznatog lica i ugljeno crne kose koja je u savršenom kontrastu sa njenom
mliječnom kožom, u naručju drži svoje mliječno, usnulo dijete. I što ako nakon mnogo godina to
isto mliječno dijete pogleda sliku svoje majke i dođe do zastrašujućeg zaključka da gleda u
stranca. Jednostavno ono sanja o svim onim stvarima koje bi voljelo da je reklo, ono sanja o
maloj sivoj kutiji ukrašenoj ljubičastom vrpcom. Ta kutija će mu omogućiti da se vrati u prošlost.
U onaj trenutak kad ga je majka grlila, a ono okrutno nije bilo svjesno toga.
Otkad znam da postojim, osjećam kako me potajno vuku na suprotne strane. Osjećam
njihovu radost pri pronalasku sličnosti između sebe i onoga što su stvorili. Razdiruće i duboko
sam svjesna njihovog razočarenja kad na meni uoče tog uljeza, tu grešku koja im se potkrala. I
to boli. Teško je igrati duplu ulogu, podbaciti u njoj i usput izgubiti pravog sebe. Ta potraga mojih
mliječnih roditelja je kao govno koje se ne da sprati niz šolju i nekad mi dođe da istrčim na zrak
zadavim se u mrkloj noći. U tim trenucima ja pokušavam očuvati svoje napuklo samopouzdanje
i sakrijem se u olovci. Ali što je najsmješnije je to da se ja ustvari strašno da se moji mliječni
roditelji ne umore.
Kad sam bila manja mama mi je pričala o svom djetinjstvu. Pričala mi je o kišnim danima i
svom šarenom kišobranu kojeg bi vrtila iznad glave i do neba, sve dok se posljednja kap ne bi
istrošila pa i poslije toga. Prisjećala se dana kad bi napunila stomak bagremovim cvijetom i noći
kad bi joj njena majka isplela plavu pletenicu. Ispričala mi je kako je mrzila šnale koje su joj
sputavale kosu i kako bi ih izvadila čim bi pobjegla majčinu pogledu i ponovo stavila kad bi mu
se vraćala. Priznala mi je da je jednog dana odrezala svoju dugu kosu koja je uskoro potamnila.
Sjećam se da sam joj jednom postavila jedno pitanje. Pitala sam je hoću li i ja kao i ona bježati
od svoje mame kad odrastem. Rekla je da hoću ako razlog za bijeg postoji.
Danas moja mama prebojava svoju kosu u plavo i na lice stavlja nešto što bi bilo logičnije
obrisati, nego nanijeti na njega. Čini se čudnom i udaljenom, gotovo usamljenom. Postalo mi je
neugodno u njenoj blizini iz jednostavnog razloga što ne znam o čemu bi pričala i što je još
važnije bi li uopće bila slušana. U njenoj blizini se osjećam kao dijete koje je iznevjerilo nekoga
ili nešto. Osjećam se kao neki genije čiji je trenutak pod reflektorom došao, ali je samo ukopano
stajao na pozornici dok je razočarenje publike raslo...
Tako sam jednog dana dok sam vodila već uobičajenu borbu u sebi, naišla na jedno pismo
i kao i svako znatiželjno dijete, otvorila ga. To pismo napisano za vrijeme rata i namjenjeno mom
tati, sadržavalo je sve noćne more jedne uplašene žene čiji su se snovi o romantičnoj vječnoj
ljubavi raspršili kad se našla u tamnom sobičku sa kolijevkom. To pismo, pored čežnje i poruke
upućene mliječnom mužu koje je bila kaotična mješavina preklinjanja i naredbi za njegov
povratak, sadržavalo je i dokaz da me moja majka voli... Ona me voli... To pismo moj je spas i
neoboriv dokaz kad god naiđem na neki drugi tekst sa majčinim rukopisom u kojem priznaje da
bi voljela da je njena prvorođena kćerka jača, drugačija.
16
Kišni dan / Una giornata piovosa
Ja volim svog tatu, ne zato što sam mu kćerka nego zato što je on istinski junak. Imam
njegove duge prste koji se uvijek čine kao da će zasvirati klavir, iako ustvari to ne znaju. Kao i on
volim sunce i mogu satima hodati bosa po vrućem kamenju. Kao i u njega i moja su leđa
načičkana milijunima sitnih flekica. On nije čovjek koji me naučio slova, ali je zato čovjek koji me
naučio kako da čitam. Zato me boli kad ga povrijedim, zato sam užasnuta mogućnošću da ga
razočaram iako je istina da sam to već davno uradila.
Ali postoji nešto u tome kad gledaš svoju mamu kako se kreće, kako pleše dok svi drugi
hodaju. Poznat mi je taj osjećaj ugodne topline u dnu stomaka, kad shvatiš i da pored toga što
svi ostali govore, ti imaš lice i osmijeh svoje majke i njen kišni dan koji si naslijedila.
Kad kiša pada naglavačke kao čavli ja postajem ona beba na slici svjesna mirisa i okusa majčinog
zagrljaja.
Ema Kordić, Mostar
UNA GIORNATA PIOVOSA
Credo in questo mondo pazzo, dove è possibile comprare una dozzina di emozioni e ricevere
uno sconto di 50% sui sogni. Credo che verranno tempi in cui si potranno trovare i superpoteri
in una bella confezione a buon prezzo, sui banchi dei negozi. Salterò la scatola argentata, dove
è imprigionata l’invisibilità, con lo sguardo attraverserò la rossa e la blu, che nascondono le
scintille fiammeggianti e i poteri dell’acqua, resisterò alla scatola dorata che rinchiude la vita
infinita e mi fermerò sul nastro viola che avvolge la scatola grigia.
Esiste una foto che spesso rigiro tra le mani, e su di essa il mio sguardo è contraccambiato,
la persona che non mi parla ha il viso che conosco e i capelli neri che fanno il contrasto perfetto
con il suo viso di porcellana lattea, nel grembo tiene il suo bambino addormentato. E che cosa
succederebbe se dopo tanti anni quel bambino, lanciando lo sguardo sulla foto della madre
arrivasse alla spaventosa conclusione di non riconoscerla. Semplicemente, il bambino sogna
tutte quelle cose che avrebbe voluto dire, sogna la piccola scatola grigia, decorata con il nastro
viola. Quella scatola lo aiuterà a tornare nel passato. Nel momento in cui la madre lo abbracciava, crudelmente non capiva quel gesto.
Come posso sapere di esistere sentendo che mi stanno tirando di nascosto dalle parti opposte.
Sento la loro gioia quando trovano la somiglianza con la loro creatura . Dentro di sé, in maniera
distruttiva, sono coscienti della loro delusione quando si accorgono che in me trovano
quell’intruso, che gli era sfuggito per errore. Questo fa male. E’ difficile fare il doppio gioco, non
corrispondere alle aspettative e perdere se stessi lungo la strada. Quella ricerca dei miei genitori
è come la cacca che non permette a watercloset di essere pulito. Certe volte mi viene voglia di
scappare e di soffocarmi nella notte buia. In quei momenti cercavo di mantenere la fiducia
spezzata in me e di rifugiarmi nella matita. La cosa più ridicola è che temevo che i miei genitori
si stancassero di me.
17
Kišni dan / Una giornata piovosa
Quando ero più piccola, mamma mi raccontava la sua infanzia. Mi aveva parlato delle
giornate piovose e del suo ombrello colorato, che faceva girare sopra la testa fino a farlo
arrivare al cielo, finché non si consumava l’ ultima goccia, ma anche dopo la pioggia. Si ricordava
le giornate quando riempiva lo stomaco con i fiori d’acacia e le notti, quando sua madre le
faceva la treccia bionda. Mi aveva raccontato quanto odiava le mollette che legavano i capelli.
Le toglieva appena scappava dallo sguardo di mamma e le rimetteva quando tornava. Mi aveva
confessato che un giorno aveva tagliato i suoi lungi capelli, che poi presto si erano scuriti. Mi
ricordo la domanda che le feci una volta. Sarei potuta scappare da lei una volta cresciuta. Mi
aveva risposto di sì, se avessi avuto una buona ragione.
Oggi mia madre si tinge i capelli di biondo e sul viso mette qualcosa che sarebbe più logico
togliere che portare. La sento strana e lontana, quasi solitaria. E’ diventato imbarazzante stare
vicino a lei, per il semplice motivo che non so che cosa dire e per di più, non so se sarei ascoltata. Vicino a lei mi sento una bambina che ha tradito qualcuno o qualcosa. Mi sento come un
genio arrivato al successo, che però vive il suo momento sotto i riflettori stando sul palcoscenico
come piantato in terra, mentre sale la delusione del pubblico…
Un giorno, mentre conducevo il solito combattimento dentro di me, avevo trovato una
lettera, e come tutti i bambini curiosi, l’avevo aperta. Quella lettera, scritta durante la guerra,
era indirizzata a mio padre, conteneva tutti gli incubi notturni di una donna spaventata, i cui i
sogni d’amore romantico si erano dispersi quando si era trovata nella stanzetta buia, con la
culla. Quella lettera, a parte la nostalgia, conteneva un messaggio inviato al marito, che era un
misto di suppliche per il suo ritorno. Conteneva anche le prove che mia mamma mi amasse. Lei
mi amava… Quella lettera era la mia salvezza e la prova schiacciante di altre cose trovate, con la
scrittura di lei, dove confermava che avrebbe voluto la figlia primogenita più forte, fatta in un
modo diverso.
Io amo mio papà, non perché sono sua figlia, ma perché lui è un vero eroe. Ho le dita
lunge come le sue, sembrano pronte per suonare il pianoforte, anche se in realtà non lo sanno
fare. Come a lui, anche a me piace il sole. Posso camminare ore e ore sui sassi caldi. Come la
sua, anche la mia schiena è piena di migliaia di piccole macchie. Lui non è l’ uomo che mi ha
insegnato a scrivere, ma è l’uomo che mi ha insegnato a leggere. Perciò mi fa male quando lo
ferisco, perché sono scandalizzata dall’idea di deluderlo, anche se la verità è che l’ho già fatto.
Però, c’è qualcosa quando guardi come si muove tua mamma, come balla mentre tutti gli
altri camminano. Conosco quella sensazione piacevole dentro la pancia quando capisci, a parte
che tutti gli altri l’avevano già detto, che hai il viso e il sorriso di tua mamma e la giornata
piovosa che hai ereditato. Quando la pioggia scende con la testa in giù come un chiodo, io
divento la bambina della foto, cosciente dell’ abbraccio profumato di mamma.
18
“Anarhija”/“Anarchia” - Lenka Bobar, Šekovići
ZVUK PODZEMLJA / IL SUONO DELLA MALAVITA
LIRIKA JEDNOG UMA / LA LIRICA DI UN CERVELLO
20
Anarhija / Anarchia
Aleksandar Savić, Srebrenica
ZVUK PODZEMLJA
I svuda ista priča,ghetto, Bosna,izolacija. Komsija pljuje na drugog,
to u formi rima sročim ja.
Bacim novu priču da ljudima probudim svest, ako ne krenemo napred
sami sebe ćemo razapet.
Za budućnost ima nade, zašto da živimo u prošlosti. Digni šaku u vis
protiv verbalnih bolesti.
I dok čujem crkvena zvona a sa džamije ezan pitam se dokle više ovako.
Zašto da tonemo u bezdan?
Veza bila je tu i tu negde se izgubila, u skorijoj prošlosti
kad sama sebi je presudila.
Poludila od ludila,sebi glavu odrubila, sve obojila u crveno
kao dragulje rubija.
Al’ kreće nova priča, slogan „Mladi za mir“. Ekipa bori se za Bosnu
ne da da upadne u vir.
Možda je to samo hir, spremam liricki okršaj za svakog koji pljuje
pa ti probaj, samo pokušaj!
Ref: Samo giljamo napred, parola „Mladi za mir“.
Digni pesnicu u zrak, za mnom,prati taj beat.
Sva suština je u pesmi, neka flow te vuče
da živiš za budućnost a ne od danas do juče.2x
Crna rupa na mapi smo davno postali i ostali. Imamo ratobornu istoriju,
al’ nismo klasa „ostali“.
Već ponosit narod što zna da vrednuje slobodu. Zajedno borićemo se
sve dok i poslednjeg ne izbodu.
Afirmišemo ljude, svi u klan sa nama, da nemamo državu
kao ulična dama;
što ju je obavila tama pa luta bez pravca i cilja. Dobro vrednuj svoj glas,
dobro pazi koga biraš.
Ova lira mene bira,brate u srce me dira, zato daj mi olovku
i daj mi jedno dva papira.
Ružičaste snove snivam,verujem u bolje sutra. Sav taj bunt je u stihu
za Bosnu prži ova matra.
Kidam za ekipu,grad,državu, slobodu jer moja zemlja je u pitanju
neće doživeti golgotu.
Hajde uključite se svi,stiže nova revolucija. Svi zajedno koračajmo
da se istrebi korupcija.
Ref: Samo giljamo napred, parola „Mladi za mir“.
Digni pesnicu u zrak, za mnom, prati taj beat.
Sva suština je u pesmi, neka flow te vuče
da živiš za budućnost a ne od danas do juče.2x
10
21
Anarhija / Anarchia
Aleksandar Savić, Srebrenica
IL SUONO DELLA MALAVITA
E’ dappertutto la stessa storia, il ghetto, la Bosnia, l’ isolazione. Il vicino sputa sull’altro,
e io accorderò tutto questo faccendo la rima.
Butto sul foglio la storia nuova per svegliare la coscenza, se non cominciamo ad andare
avanti ci crocifiggiamo da soli.
C’è speranza per il futuro, perché continuare a vivere nel passato. Alza il pugno in
alto contro le malattie verbali.
E mentre sento le campane della chiesa e ezan della moschea, mi sto chiedendo fin’
quando andrà cosi. Perché affondare nell’ abisso.
Qui la conessione esisteva e da qualche parte proprio qui si è spezzata, nel passato
remoto quando da sola si faceva giustizia.
Impazzita dalla pazzia, si è tagliata la testa, ha colorato tutto di rosso come la rubia* ha
fatto con la gemma.
Però comincia un’ altra storia-slogan “I giovani per la pace” . La squadra combatte per
la Bosnia, non le permetterà di sprofondare nella vortice.
Forse questo è soltanto un capriccio, sto preparando la lotta lirica per tutti quelli che
sputano e allora tenta, forza prova, ma senza far pasticci?!
Ritornello: Stiamo soltanto scavando avanzando, lo slogan: „I giovani per la pace“. Alza
il pugno in aria, dopo di me, segui quel beat.
Tutta l’ essenza è nella canzone, lasca che flow* ti trascina, per farti vivere per il futuro,
e non da oggi fino a ieri. 2x
Da tanto che siamo diventati un buco nero sulla mappa e questo siamo pure rimasti.
Abbiamo una storiadi guerra, però non siamo la classe “gli altri”.
Il popolo già orgoglioso di fatto sa dare il valore alla libertà. Combatteremo insieme,
fino all’ ultimo accoltellato.
Affermiamo la gente, venite tutti nel clan con noi, per non aver lo Stato che somiglia
alla dama della strada; che si è avvolta nelle tenebre, vagando senza senso e scopo.
Valuta bene il tuo voto, stai attento quando scegli/eleggi qualcuno.
Questa lira ha scelto me, nel cuore mi tocca fratello, perciò dammi la matita e due
fogli almen .
Faccio sogni rosei, credo in un futuro migliore. Tutta questa ribellione è nei versi, per la
Bosnia bruci questa mantra.
Per la sqadra tronco la città, lo Stato, la libertà, perché si tratta della mia Terra che non
passerà il Golgota.
Allora andiamo, ci inseriamo tutti, sta arrivando la nuova rivoluzione. Cerchiamo di
camminare insieme per sradicare la corruzione.
Ritornello: Stiamo soltando scavando avanzando, lo slogan: „I giovani per la pace“. Alza
il pugno nell’ aria, dopo di me, segui quel beat.
Tutta l’ essenza è nella canzone, lasci che flow* ti trascina, per farti vivere per il futuro
e non da oggi fino a ieri .2x
22
Anarhija / Anarchia
Mersudin Hasanović, Sapna
LIRIKA JEDNOG UMA
I dok čekaju na bolje da se promijeni svijet,
i dok te čekaju neki da ti promijene svijest.
da razmišljanje i um promijenio ne bi,
šahovski tepih da prostiru tebi.
Stari Egipat i Babilon to su ti govorili,
crtežima svojim tajne su iznosili.
Gledali te stalno sa svojim jednim okom,
sa vrha piramide kao sivi soko.
Industriju zabave ti predstavljaju neki ljudi,
da utiču na tvoj razum, tvoje misli i dobre ćudi.
To je samo metod drugi, ali cilj im je sasvim isti,
prikazati vam svoj svijet da je on stvarno čisti.
Djecu tvoju odgagaju kroz crtiće male,
kreiraju dječije misli uz svoje rituale.
Jedan mali slon sa svojim malim mišem,
putuju kroz male glave da im um kontroliše.
Jedna riječ uvijek ima različite strane,
al' se nama velike stvari čine kao male.
Oktagone i kupole ako gradiš bolji si,
samo što je razlika za šta će da se koristi.
Negativnu energiju imati to je za njih ključ od vrata,
time oni dočekuju spremnost očekivanog rata.
Ukrštenim piramidama je sasvim ista ova meta,
ukrstiti svoje zlo predstavlja ukrštanje dva svijeta.
New York i Dubai nam opet danas govore,
blizancima svojim žele da svoja vrata otvore.
Hoće svoju priču da zapišu u odlomak,
i ostvare ideju - Novi svjetski poredak.
9 pa 11 preskačući višu silu,
ne dozvoliti narodu da živi u miru.
Gledat ćemo toranj svi kako se osmišljeno raspada,
da bi imali povoda zbog čega da se napada.
Kako to da znaju vješto, pitali se možda neko,
to nisu mogli znati sami to je njima neko reko.
Iskopati blago hrama i pročitati tajne te,
to je bilo zapisano u knjigama magije.
Svojim ciljem polahko idu i gotov su ga sagradili,
ti prokleti zli ljudi šta su svijetu uradili.
Upravljaju tvojim umom i ne daju ti disati,
dat će oni tebi slavu samo nemoj razmišljati.
23
Anarhija / Anarchia
Mersudin Hasanović, Sapna
LA LIRICA DI UN CERVELLO
Mentre aspettano che il mondo cambi in meglio
e mentre alcuni ti aspettano per cambiarlo.
Che non cambiano il pensiero e il cervello
e il tappeto scacchistico che stenderanno per te.
Babele e l’antico Egitto quello dicevano,
con i loro disegni comunicavano segreti.
Ti osservavano con il loro unico occhio,
dalla cima della piramide, come il falco grigio.
Per influenzare il tuo cervello, la tua indole, i tuoi pensieri
alcuni uomini ti raccontano di fabbriche dei piaceri.
Questo è soltanto un altro metodo, ma lo scopo è lo stesso,
convincerti che il loro mondo è assolutamente pulito.
Educano i tuoi figli tramite i cartoni animati,
creano i pensieri dei bambini con i loro riti.
Un elefantino con un topo piccolino,
Viaggiano dentro le testine infantili per controllare le menti.
Una parola ha sempre diversi significati,
però a noi le cose grandi sembrano come quelle piccole.
Se costruisci ottagoni e cupole sei bravo,
c’ è però un minuscolo problema, dipende quale sarà il loro obiettivo.
Avere l’energia negativa è la chiave per aprire la porta,
per essere pronti ad accogliere la guerra attesa.
La meta è sempre la stessa per le piramidi,
Incrociare il proprio male significa incrociare i due mondi.
New York e Dubai oggi ci parlano di nuovo,
vogliono aprire le porte ai propri gemelli.
Il loro desiderio è: scrivere la loro storia in un brano,
e realizzare la loro idea – Il nuovo assetto mondiale.
9 e poi 11 saltando con forza in alto,
non permettere al popolo di vivere in pace.
Guarderemo tutti come la torre si spezzerà in modo premeditato,
per conoscere la causa dell’assalto.
Come mai sapevano come fare? Qualcuno si è forse chiesto,
quello non l’hanno scoperto da soli, qualcuno glielo aveva detto.
Scavare il tesoro del tempio leggendo il segreto.
Era scritto nel libro della magia.
Camminano piano verso il loro obbiettivo, cosi l’ hanno quasi realizzato,
quei maledetti uomini cattivi, cosa hanno fatto al mondo!
Comandano alla tua mente e non ti lasciano respirare,
ti daranno la gloria, basta che non ti azzardi a pensare.
24
“Radni prostor”/ “Area de lavoro” - Andrea Rajić, Mostar
KOLIKA JE SESTRINSKA LJUBAV / L' AMORE TRA SORELLE
26
Dženita Redžić, Sapna
Radni prostor / Area de lavoro
KOLIKA JE SESTRINSKA LJUBAV
Nedavno smo posjetili jedan od posljednjih izbjegličkih logora u našoj zemlji, tačnije na
području Nezuka. Konkretnije, riječ je o tri djevojčice koje su sticajem životnih okolnosti, prije
dvije godine ostale bez oba roditelja. Naime, otac je poginuo radeći na visokoj građevini, a
majka je bolovala od leukemije i nakon izvijesnog vremena umrla je i ona.
- I nju je dotukla tuga za babom, - komentariše o tome najstarija od sestara.
Od tada one žive bez igdje ikoga. Emina, najstarija djevojčica, ima petnaest godina i brine o
svojim mlađim sestrama, Lejli i Ameli. Njihovi uslovi za život su skoro nemogući. Same
preživljavaju tužnu i bolnu životnu priču, otkriva najstarija djevojčica.
- Još od samog početka naš život je bio veoma težak. Ipak, osjećali smo olakšanje dok su nam
roditelji bili živi. Poslije njihove smrti ostale smo same nas tri, ja i moje dvije mlađe sestre. Od
tada svaki korak je bolna rana, jer je sva odgovornost spala na mene. Bez obzira što ni ja nisam
dovoljno odrasla, život me natjerao da sazrijem i postanem glavni oslonac svojim sestrama.
Odrekla sam se svog školovanja, zarad toga da bi one imale koliko-toliko šta jesti i piti. Iako je to
bilo u malim količinama naša međusobna ljubav ispunjavala je veliki dio praznine u našim
životima. Novac zarađujem radeći kod drugih, berem kukuruz, kupim sijena, kopam, čuvam
ovce, sječem drva i još mnogo toga. Nije mi teško, to radim za sestre. Taj novac, koji zaradim,
iskoristim za kupovinu neophodnih namirnica i pribora za školovanje sestara. Odjeću šijem od
starih krpa ili materijala, a tašne (torbe) od najlona. Nemamo adekvatnu obuću, ponekad
obuvamo i tjesnu ili veliku, poderanu koja propušta vodu. Pa često sušimo čarape na peći koja je
prilično mala. Škola je udaljena pet kilometara, koje Lejla i Amela prepješače svakog dana pri
odlasku i dolasku. Vodu donosimo sa bunara koji je daleko negdje oko dva kilometra od naše
kolibe. Tako mi, znate, zovemo ovu našu kućicu. Najteže nam padaju zimski dani kada je mnogo
hladno, a i dešava se da nemamo dovoljno drva, pa moram otići u šumu čak i po najvećoj mećavi
da donesem. Koliba u kojoj živimo tokom kiše ili otapanja snijega prokišnjava. Često zaplačem
kada pogledam ta tužna lica svojih sestara kojima je osmijeh izbrisan sa lica. Bez obzira što se
nalazimo u ovakvoj situaciji one postižu odličan uspjeh u školi. Svake noći prije nego zaspim,
mislim o tome šta ću sutra - hoćemo li imati šta jesti? Moram priznati da komšije ponekad
donesu koji kilogram brašna, malo ulja, soli... Pored svega mi se još uvijek nadamo da će jednog
dana biti bolje.
Divimo se Emininoj hrabrosti i snazi koja je potrebna da bi se izdržalo to što ona i njene sestre
preživljavaju. Na pitanje ima li kakve planove za budućnost i koji su, odgovorila je da trenutno
ne može da misli o sebi, nego o svojim sestrama kojima posvećuje najviše pažnje i koje će
izdržavati dok one ne budu spremne da brinu o sebi. Naravno, uz napomenu da ih nikada neće
ostaviti i da će uvijek biti tu za njih. Ono što su nam Amela i Lejla otkrile je da su ponosne na
svoju sestru koja im zamjenjuje oca i majku, ujedno da ne mogu opisat taj osjećaj, kada si
prepušten bolnom i teškom životu, a živiš nadajući se boljem.
Tako tri djevojčice koračaju stepenicama života posutim trnjem, ne znajući kada će i hoće li ikada
stati na stepenicu olakšanja i sreće.
Ovim putem pozivamo sve organizacije, institucije i ljude drage volje da pomognu Emini, Lejli i
Ameli kojima još uvijek nije izgubljen osmijeh sa lica, pomozite da im taj osmjeh zadržimo i ako
je ikako moguće povećamo.
27
10
Radni prostor / Area de lavoro
Neka ovo bude naš skromni doprinos dostizanju ovog za nas malog cilja, a za njih itekako velikog
i značajnog.
(Objavljeno u školskim novinama, 20. 11. 2006. godine)
Dženita Redžić, Sapna
L' AMORE TRA SORELLE
Poco fa abbiamo visitato uno degli ultimi campi profughi nel nostro paese, per essere esatti
l'area di Nezuka. Concretamente, si tratta di come la vita sa essere crudele con tre bambine che
due anni fa hanno perso i genitori. Il padre ha avuto un incidente al lavoro e la madre aveva la
leucemia, dopo un po’ anche lei e' deceduta.
- Anche lei e' abbattuta dal dolore per la nonna- commenta la più grande delle sorelle.
E da allora che vivono sole al mondo. Emina, la più grande, ha quindici anni e si occupa delle
sorelle piu' piccole, Lejla e Amela. Vivono in condizioni quasi impossibili. Sopravvivono da sole,
la storia della loro vita è dolorosa e triste, rivela la ragazza più grande.
- Dall' inizio la nostra vita era molto difficile. Comunque, noi ci sentivamo più tranquille quando
i genitori erano vivi. Dopo la loro morte siamo rimaste sole, noi tre, io e le mie due sorelle più
piccole. D' allora ogni passo e' una ferita dolorosa, perche' tutta la responsabilita' sta sulle mie
spalle. Neanche io sono cresciuta abbastanza, ma la vita mi ha fatto crescere e diventare un
appoggio per le mie sorelle. Ho rinunciato alla loro educazione per avere almeno di che mangiare e bere. Anche se era poco, il nostro amore riempiva la maggior parte della vita. Guadagno
lavorando per altri, coltivo il mais, rastrello il fieno, lavoro nei campi, bado alle pecore, spacco
la legna, e molte altre cose. Non mi e' difficile, lo faccio per le sorelle. Con il denaro che guadagno compro la spesa e il necessario per la scuola . Per vestirci devo cucire da sola vecchi stracci
e diversi materiali, e le borsette dal najlon. Non abbiamo le scarpe adeguate, a volte ce le
mettiamo troppo piccole o troppo grandi, coi buchi che lasciano entrare l'acqua. Spesso
dobbiamo asciugare le calze sulla stuffa che e' piccola.
La scuola e' distante cinque chilometri, e Lejla ed Amela camminano ogni giorno per andare e
ritornare. Ci portiamo dell' acqua dal pozzo che sta a due chilometri dalla nostra capanna. E'
cosi' che, sapete, chiamiamo la nostra casa. Le giornate più difficili sono quelle invernali,
quando fa molto freddo, e capita che non abbiamo abbastanza legna ed io devo andare nella
foresta anche quando c' e' la bufera per portarli. La capanna dove viviamo lascia entrare l' acqua
quando piove o quando la neve si scioglie. Spesso piango quando vedo i visi tristi delle mie
sorelle a cui il sorriso e' stato cancellato. Nonostante la situazione, loro due a scuola vanno
molto bene. Ogni sera, prima di addormentarmi, penso cosa faro' domani, avremo qualcosa da
mangiare? Devo ammettere che i vicini di casa portano qualche chilo di farina, un po' di olio, il
sale… Speriamo che un giorno le cose migliorino.
Il coraggio e la forza con cui Emina e le sorelle sopportano tutto ciò è ammirevole.
28
10
Radni prostor / Area de lavoro
Alla domanda se ha dei piani per il futuro e quali sono, risponde che momentaneamente non
può pensare a sé, ma alle sorelle a cui da' tutta l'attenzione finche' non sarrano in grado di
sbrigarsela da sole. Certo, non le abbandonera' mai e per sempre sara' accanto loro. Amela e
Lejla ci hanno rivelato che sono molto orgogliose della sorella che gli fa sia da madre sia da
padre, ma allo stesso tempo è per loro impossibile esprimere l'emozione di una vita difficile,
piena di dolore eppure piena di speranza di un futuro migliore.
Cosi', tre ragazzine camminano per le scale della vita seminate di spine, non sapendo se il
prossimo sarà un scalino di tranquilita' e di felicita'. Questo vuole essere un modo per invitare
tutte le organizzazioni, le istituzioni e la buona gente ad aiutare Emina, Lejla e Amela che ancora
hanno un sorriso sul viso, fate in modo che quel sorriso rimanga sui loro volti e, se e' possibile,
allargarlo.
Che questo sia un nostro timido contributo: una piccola cosa per noi, ma per loro tanto grande
e importante.
(Pubblicato nel giornale scolastico, 20. 11. 2006.)
29
“Art”/”Arte” - Mirna Spužević, Mostar
SVE SE OKREĆE.../ TUTTO (SI) GIRA...
30
10
Art / Arte
Teodora Košarac, Srebrenica
SVE SE OKREĆE...
Spušta se sivilo nad grad
slušam tišinu u buci,
svaki let je samo pad
gledam sat na mojoj ruci.
Skazaljke se pomeraju
sadašnjost prošlost postaje,
budući dani nam se spremaju,
ali isto sve ipak ostaje.
Tmurna svetlost, gradska tama
svetsko ogledalo besa i srama.
Kad sunce pada, osmeh strada
nemi zraci su lažna nada.
Prazne reči su bol i kazna,
svet je iluzija sa puno sarkazma.
Krvava komedija, tmurna idila
i osmeh i plač nekom' daju krila.
Na novi način, u novo vreme,
jer svako žanje to svoje seme.
Toliko laži pod maskom istine,
zlo sakriveno pod plastom čistine.
Vozovi prošli, iscrtani grafiti,
pitanje ko smo?...Ko bi trebali biti?!
Prazni listovi pročitanih knjiga
osmeh, suze, naivnost i briga.
Pocepani prozori, slomljeni papiri,
nepoznata mesta na kojima smo bili.
Promena mišljenja, vraćanje sećanja
sunce, kiša, pohvale i vređanja.
Sadašnjost se svodi na budućnost u prošlosti,
svako želi sebi nešto da oprosti.
Šta je bilo? Šta jeste?...Šta će doći?
Još jedna pesma pisana u noći.
Još jedan list u moru ostalih,
želja da nešto nekome ostavim.
Osećaj sreće i kada plačeš,
ne znaš o čemu pišem al' znaćeš.
Vreme se menja, život nas pokreće,
smejaću se opet jer sve se okreće.
31
10
Art / Arte
Teodora Košarac, Srebrenica
TUTTO (SI) GIRA...
Si sta posando il grigiore sulla città,
ascolto il silenzio nel chiasso,
ogni volo è soltanto una caduta,
sto guardando l’ orologio al mio polso.
Le lancette si muovono,
il presente il passato diventerà.
I giorni futuri arrivano,
però lo stesso tutto rimane uguale.
La luce torbida, le tenebre della città,
lo specchio mondiale della rabbia e della vergogna.
Quando la luce finisce il sorriso patisce,
i raggi muti sono la speranza falsa.
Le parole vuote sono il dolore e la punizione
il mondo è l’illusione con molto sarcasmo.
La commedia insanguinata, l’idillio fosco,
il sorriso, ma anche il pianto possono dare le ali a qualcuno.
Al modo nuovo, nel tempo moderno,
perché ognuno miete quel suo seme.
Quante bugie sotto la maschera della verità,
il male nascosto sotto il manto della lucidità.
I treni passati, i graffiti già scritti
la domanda chi siamo?.. Chi dobbiamo essere?!
I fogli puliti dei libri letti,
il sorriso, le lacrime, ingenuità e la premura.
Le vetrate stracciate, i fogli rotti
i luoghi sconosciuti dove siamo stati.
Le opinioni che cambiano, il ricordo che torna,
il sole, la pioggia, le lodi e le offese.
Il presente si è ridotto al futuro nel passato,
ciascuno desidera a perdonarsi qualcosa
Che cosa è successo?Che cosa c’ è adesso?... Che cosa arriverà?
Ancora una poesia nella notte si scriverà.
Ancora un foglio nel mare degli altri,
il desiderio di lasciare qualcosa a qualcuno.
Il senso della felicità anche quando sarai in lacrime,
non sai cosa sto scrivendo ma lo saprai.
Il tempo cambia, la vita cammina,
riderò di nuovo perché tutto (si) gira.
32
10
“Biti ili ne biti”/”Essere o non essere” Gordana Ognjenović, Šekovići
IPAK OSTVARENA ŽELJA / EPPURE, IL DESIDERIO (SI E’) SAZIATO
SAMOTANJAK U STAROSTI / SOLITARIO NELLA VECCHIAIA
34
10
Biti ili ne biti / Essere o non essere
Danijela Jokić, Lopare
IPAK OSTVARENA ŽELJA
Da li je istina da jedna slika
govori više od riječi?
ako je tako, pogledaj djeda
koji bol i patnju samo ćutnjom liječi...
I dalje zamišljeno sjedi,
kao da nema lijeka...
Zašto u daljinu gledi?
možda nekoga čeka?
Odijelo mu pomalo trošno,
ispod šubare kosa sijeda...
no sudeć' po izrazu lica,
željan je svojega čeda...
Prošlo je duže vrijeme...
Djed čeka i sada...
Hoće li do noći nijeme
čekati u centru grada?
Da, za svoje će čedo
čekati do kasno u noć...
Samo, hoće li njegovo dijete
ipak u posjetu doć'?
Automobili pored njega
prolaze sve više i više...
A starac, bez naglih pokreta,
samo nastavlja da ih ignoriše...
Možda bi on prošetao malo
po sada već vreloj cesti?!
Ali ne! Tu, baš tu je obećao
sa sinom da će se sresti!
Vrijeme prebrzo leti,
ruka lagano podrhtava..
I štap će ispasti djedu...
Izgleda da mu se i spava..
35
biti / Essere o non essere
ili ne
BitiOgrada
na kojoj sjedi
uveliko postaje vruća...
Vreli su i plavi
i zeleni
krovovi oronulih kuća...
Noć polako pada...
Za čekanjem ga želja minu...
Ustade i, iz grada
on krenu k' svojemu sinu...
Popravi košulju smeđu,
zakopča jaknu plavu...
Namjesti nakrivljenu šubaru
koju često stavlja na glavu...
Starcu trošnom odijelu,
sad punom milja, veselja...
baš toga dana, u srijedu,
ispuni se želja,
i ode k' svojemu čedu...
Danijela Jokić, Lopare
EPPURE, IL DESIDERIO (SI E’) SAZIATO
E’ possibile che una foto
dica più delle parole?
Se è cosi, guarda il nonno
che col silenzio cura la sofferenza e il dolore...
Si è impensierito essendo seduto ancora,
come se pensasse che la medicina non si trova.
Perché guarda nella lontananza?
Forse aspetta qualcuno?
Il suo abito è un po’ consumato,
sotto il colbacco si intravedono i capelli grigi...
però, giudicando l’ espressione del suo viso,
sembra che sia desideroso del proprio figlio.
E’ passata più di un ora...
Però il nonno aspetta ancora...
Ma aspetterà nel centro della città
fino alla notte fonda?
36
Biti ili ne biti / Essere o non essere
Si, per il proprio figlio
aspetterà fino alla notte fonda...
Però, il suo figlio davvero
verrà a trovarlo?
Ci sono sempre più, e più...
macchine che passano accanto al nonno.
E il vecchio, senza mosse frettolose,
continua soltanto ad ignorarle...
Forse vorrebbe fare almeno un passo
sul viale ormai già ben riscaldato?!
Però no! Qui, proprio qui ha promesso
che col figlio si sarebbe incontrato!
Il tempo vola velocemente
e la mano trema lievemente...
Cadrà anche il bastone al nonno...
Sembra che lui abbia sonno...
Il recinto su cui si è seduto
sta diventando caldo di brutto...
Scottano i tetti
blu e verdi
delle case cadenti...
La notte sta calando lentamente...
L’ idea di non aspettare più gli passa per la mente..
Si alza, e dalla città
si incammina verso suo figlio...
Si mette a posto la camicia marrone,
abbottona la giacca blu...
E raddrizza il colbacco storto
che spesso porta sulla testa...
Per il vecchio con la giacca consumata,
che adesso è pieno di piacere e di felicità...
sarà proprio mercoledì il giorno
in cui il suo desiderio si realizzerà.
Perché suo figlio raggiungerà.
37
10
Biti ili ne biti / Essere o non essere
Aldin Ahmetović
SAMOTANJAK U STAROSTI
- Idrize, ooooo Idrizeeeee… Ne čuje me izgleda, - povika jedan iz grupe.
Starac podiže glavu i odazva se: “Hoj-hooooj, čujem vaaas”
- Hajde s nama na kahvu, sjediš tu po čitav dan, - pozva ga onaj isti.
- Neka, neka! Odmaram malo, pijem ja stalno kahvu, - odbi njihov poziv Idriz i nastavi po svome.
Oni odoše u obližnji kafić koji se nalazio blizu starčeve kuće. Zvao se Idriz, umornog lica i poblijedog pogleda. Ponovo podiže glavu ka nebu i pomisli na njegovu porodicu, sina, snahu, na svoja
dva draga unučića, da su i oni negdje tamo pod tim nebom. Prošlo je dugo vremena otkako su
otišli od kuće. Na stolici pored svoje ograde je po čitav dan sjedio, hranio bi ptice kada slete u
njegovu avliju. Pored njegove avlije živjela je jedna žena koja ga je često zvala na kahvu i
spremala mu jelo. Pošto je mnogo volio ptice, otišla je jednom u grad i kupila mu dvije ptice u
kavezu da mu prave društvo. Kada ih je ugledao, obradovao se kao malo dijete i odnio ih u kuću.
Idriz je imao jednog malog prijatelja koji bi svraćao kog njega kada bi prolazio pored njegove
kuće poslije škole.
- O, vidim imate nove ukućane, čika Idrize, - osmijehnu se dječak.
- Tako je, moj Hasane, – reče Idriz i nastavi - one su ti preletjele čitavim ovim nebom iznad nas.
- Pa sigurno su sletjele koji put kod Emira i Enisa u Francusku?
- Hehe , - osmijehnu se starac, - upravo dolaze iz Francuske.
- Je li, jesu li vam rekle kako je njima tamo, kako žive? - upita znatiželjno dijete.
- Jesu, jesu kako nisu, kažu imaju svega, ali da jedva čekaju da mene vide, - reče Idriz i duboko
uzdahnu. Gledao je malog dječaka kako se igra sa pticama i u njegovim očima vidio je oči
njegovih unuka i dao bi sve imanje što ima za jedan zagrljaj s njima.
- Je li, jesi li kretao kod Omera, hoće li kasniti?, - upita starac.
- Jesam, jesam kaže da će sutra navratiti kod vas da obiđe njive, pa da se naredite.
- Aha, dobro.
Imao je mnogo imanja, ali sin nije tu pa je htio dati ga drugima da koriste. Mali Hasan bio je
nepažljiv sa pticama i jednu je ispustio napolje.
- Čika Idrize, čika Idrize, brzo pobjeći će!
Starac skoči sa stolice za pticama i trčeći za njom prema vratima uhvati je i nogom udari od vrata.
- Joooj! - jeknu starac, a dječak sav uplašen izađe napolje i zovnu pomoć. Dotrča komšinica.
Smjestila ga je u krevet da odmara i donosila mu hranu.
Dani su prolazili, a njegovi poznanici koji su prolaziili pored njihove njive opaziše da Idriza nema
pored ograde već duže vremena, pa im biješe čudno, jer je tu gotovo svaki dan, pa odlučiše da
vide šta se dešava s njim. Uđoše u kuću i vidješe ga u krevetu sa zavijenom nogom kako leži.
- Da ga ne budimo, a?
- Ma nećemo, vidiš da je slomio nogu neka odmara.
- A onog njegovog sina nigdje nema, kako ga nije grehota ostavit oca bespomoćnog i samog kod
kuće.
- Rodiš se sam i umreš sam, nego ‘ajmo mi neka on spava.
- Hajmo!
I odoše. Idriz je čuo njihov razgovor pa mu potekoše suze i u mislima su mu bili samo njegovi
unuci. Pala je noć. Idriz se pripremao da legne. Neko pokuca na vrata.
- Naprijed! - reče on.
38
10
Biti ili ne biti / Essere o non essere
Opet pokuca.
- Naprijed, naprijed! - ponovi.
Čuše se dječiji smješci, a on polahko sa štapom dođe do vrata. Kada ih je otvorio, štap mu
izmaknu iz ruku, a iz očiju potekoše suze, ali suze radosnice, jer je ugledao svoje unuke, svog sina
i snahu. Zaboravio je na nogu, bore mu nestadoše sa lica od golemog osmijeha i krenu unucima
u zagrljaj.
- Djeco moja... - i poče ih ljubiti.
I dok su se oni smještali i razgledali u kući, Idriz sa kavezom izađe napolje. Pogleda ono mjesto
na ogradi i reče: “ E, moja ogrado, nadam se da više neću sjediti sam na tebi po cio dan!“ Zatim
otvori kavez i pusti ptice.
- Moje jato se meni vratilo, pa je vrijeme da se i vi vratite svome jatu”.
Ode radostan u kuću. Svjetlo se vidjelo do kasno u noć.
Aldin Ahmetović, Sapna
SOLITARIO NELLA VECCHIAIA
- Idrize, ooooo Idrizeeeee…. Mi sa che non mi sente, - urla uno del gruppo.
Il vecchio alza la testa e risponde: „Ooooooo, vi sento“.
- Vieni con noi a prendere un caffé, e' tutto il giorno che stai seduto li'- lo invita.
- Bene, bene! Riposo un po’, io bevo il caffé tutto il tempo,- Idriz rifiuta il loro invito e continua
le sue cose.
Se ne andassero pure al bar che stava vicino a casa del vecchio. Si chiamava Idriz, con il viso
stanco e lo sguardo un po’ pallido. Alza la testa nuovamente verso il cielo e pensa alla sua
famiglia, suo
figlio, sua nuora, ai suoi carissimi due nipoti; anche loro stanno sotto lo stesso cielo da qualche
parte. E' passato tanto tempo da quando sono andati via da casa. Su una sedia accanto al
cancello
sta tutto il giorno seduto, dà da mangiare agli uccelli quando vengono nel giardino. Accanto al
suo
giardino abita una donna che spesso lo invitava per il caffè e che gli preparava il cibo. Siccome
Idriz amava molto gli uccelli, lei una volta era andata in citta' a comprare due uccelli in gabbia
cosi' per fargli compagnia. Quando li ha visti è stato felice di portarli in casa.
Idriz aveva un piccolo amico che gli faceva visita quando passava accanto casa sua dopo la
scuola.
- Oh vedo che avete i nuovi coinquilini signor Idriz,- sorride il ragazzo.
- E cosi', Hasan caro,- dice Idriz – loro hanno volato tutto il cielo che sta sopra di noi.
- Allora, sicuramente sono state qualche volta da Emir ed Enisa in Francia?
- He,- sorrise il vecchio,- vengono proprio da lì.
- Davvero? Le hanno detto come stanno li', come vivono?- chiede curioso il bambino.
39
Biti ili ne biti / Essere o non essere
- Sì, come no, dicono che hanno di tutto, però non vedono l’ora di rivedermi,- dice Idriz e fa un
sospiro profondo. Guarda il bambino che gioca con gli uccelli e negli suoi occhi ha visto gli
occhi dei suoi nipoti e darebbe tutto quello che ha soltanto per un loro abbraccio.
- Senti, hai visto Omer, sara' in ritardo?,- chiede il vecchio.
- Si, ci sono stato, dice che domani verra' da Lei per visitare i campi per poi fare un accordo.
- Ah, bene.
Aveva tanta terra, pero' siccome il figlio non era qui voleva farla usare ad altri. Piccolo Hasan
era stato poco prudente con gli uccelli e cosi' uno e' scappato fuori.
- Signor Idriz, signor Idriz, presto, e' scappato via!
Il vecchio salta dalla sedia per prendere gli uccelli e nella corsa verso la porta inciampa e con la
gamba sbatte contro la porta.
- Aia!- urla il vecchio e il bambino impaurito esce chiamando aiuto. La vicina di casa corre in
aiuto. Lo mette sul letto per farlo riposare, gli porta del cibo.
Passarono i giorni. I conoscenti che erano passati davanti al suo campo, avevano notato che da
un po’ di tempo Idriz non era accanto al cancello, e si sono insospettiti perche' lui di solito quasi
ogni
giorno stava li'. Sono entrati in casa, lo hanno trovato a letto con la gamba fasciata.
- Non lo svegliamo, eh?
- Ma no, vedi che ha la gamba rotta. Lasciamolo riposare.
- E quel suo figlio non si vede da nessuna parte, come può lasciare il padre cosi' senza aiuto e
cosi' solo a casa.
- Nasci solo e muori solo, ma andiamo via che lui dorma.
- Andiamo!
E se ne andarono. Idriz, che ha ascoltato la loro conversazione, piangeva, ma aveva in mente
soltanto i suoi nipoti.
La notte e' arrivata. Idriz si preparava ad andare al letto.
Qualcuno bussa alla porta.
- Avanti!- dice lui.
Bussano di nuovo.
-Avanti, avanti!- ripete
Si sentono le risate dei bambini e lui lentamente con il bastone si avvicina alla porta. Quando la
apre,
il bastone gli scappa dalle mani, le lacrime scorrono dagli occhi, pero' lacrime di
gioia, perché aveva visto i suoi nipoti, suo figlio, sua nuora. Ha dimenticato la gamba, le
rughe sono sparite in un grande sorriso. Abbracciava i nipoti.
- Bambini miei….- ed inizia a baciarli.
Mentre loro giravano per casa, Idriz esce fuori con la gabbia. Guarda quel posto davanti al
cancello e dice: „ Oh, mio cancello, spero che non staro' seduto accanto te per sempre!“
Poi apre gabbia e libera gli uccelli.
- Il mio stormo e' tornato, cosi' e' ora che anche voi torniate al vostro stormo.
Felice ritorna dentro casa. La luce resta accesa fino a notte fonda.
40
10
“Bosna”/”Bosnia” - Asmir Omerović, Čelić
ŽIVOTNI LAVIRINT / IL LABIRINTO DELLA VITA
42
Bosna / Bosnia
Sanja Simikić, Lopare
ŽIVOTNI LAVIRINT
Posmatrajući šumu iz daljine, mislim kako joj se ne može prići, da se kroz nju ne može proći i da
je poput uzanog mračnog lavirinta iz kog ne bih mogla izaći kad bih se u njemu slučajno našla.
Tako je i sa nekim stvarima u životu. Kad su ljudi oko tebe srećni i kad ti u životu cvjetaju ruže,
misliš da ti niko i ništa ne može to pokvariti. Ali, šetajući kroz životni lavirint desilo mi se
neočekivano, razočarala me dugogodišnja najbolja drugarica.
Iza naizgled dobre drugarice, u koju sam imala puno povjerenja krije se osoba koju mi se činilo
da dobro poznajem, a u stvari mi je bila potpuno nepoznata. Njeno ponašanje me je svakim
danom sve više zabrinjavalo. Počela se družiti sa lošim društvom i ponašati kako ne priliči njenim
godinama. Njen rječnik bio je osiromašen psovkama i ružnim riječima. Uzimala je prekomjernu
dozu alkohola i cigareta, čak je postala i zavisna od alkohola. Stalno sam pokušavala razgovarati
sa njom, ali je bilo uzalud. Svaki razgovor završavao bi svađom i njenim omalovažavanjem.
Roditelji nisu pridavali pažnju njenom ponašanju, što je pomoglo da se ona još više upropasti i
od dobre i kulturne djevojčice pretvori u agresivnu i neodgovornu osobu, koja kreće u potpuno
novi svijet koji vodi ka propasti. Mnogima sam se obratila za pomoć, ali svi su puno obećavali, a
ni jedno obećanje nije bilo ispunjeno.
Pokušala sam na sve načine riješiti njen problem. Slučajno sam u nekom koferu pronašla naše
sveske, koje smo pisale kao male i kad smo bile prepune radosti. Nazvala sam je i nagovorila da
se vidimo. Rekla sam joj da dođe kod mene. Pokazala sam joj sveske i pričala sa njom. Počela je
plakati. Shvatila je da je imala život prepun sreće, koji je njenom krivicom pretvoren u pakao.
Molila me za pomoć.
Uz puno truda i želje, otišla je na odvikavanje od alkoholizma. Nakon nekoliko mjeseci se izlječila
i počela normalno živjeti. Nisam mogla vjerovati da se ovo može desiti. Drago mi je što sam joj
pomogla da spase svoj život.
Životni lavirint je, izgleda, prepun čuda.
43
10
a / Bosnia
BSanjaosn
Simikić, Lopare
IL LABIRINTO DELLA VITA
Sto osservando il bosco nella lontananza e penso che è impossibile raggiungerlo e attraversarlo.
Somiglia ad un labirinto stretto e buio, penso che se mi trovassi per caso lì non riuscirei mai ad
uscire.
Cosi succede anche con certe cose della vita. Quando la gente intorno a te è felice e quando
nella vita fioriscono le rose, pensi che nessuno e niente può guastarlo. Però passeggiando
lungo il labirinto mi è successo d’improvviso, la mia miglior amica mi ha deluso.
Dietro una ragazza, apparentemente una brava amica , in quale avevo molta fiducia, si
nascondeva una persona a me sconosciuta, anche se pensavo di conoscerla bene. Giorno dopo
giorno, il suo comportamento mi preoccupava sempre di più. Aveva cominciato a frequentare
cattive compagnie e ha iniziato ha comportarsi in un modo strano che non si
abbinava alla sua età. Con l’ uso delle parolacce il suo vocabolario si era impoverito. Consumava
troppo alcool e fumava tante sigarette, era addirittura diventata dipendente dall’alcool. Ho
provato più volte a parlare con lei, però era inutile. Ogni conversazione finiva in litigio, lei mi
disprezzava. I suoi genitori non facevano caso al suo comportamento, è ciò aveva contribuito.
Da una ragazza per bene, di cultura si era trasformata in una persona aggressiva e irresponsabile, che andava verso un mondo assolutamente nuovo che la portava alla rovina.
Ho parlato con molti chiedendo aiuto, tutti promettevano, ma neanche una di queste promesse
è stata mantenuta.
Ho provato in tutti i modi a risolvere il suo problema. Per puro caso in una borsa da viaggio.
Ho trovato i nostri quaderni, dove avevamo scritto delle cose quando eravamo piccole e
colme di gioia. L’avevo chiamata ed ero riuscita a convincerla a vederci. Le ho fatto vedere i
quaderni e abbiamo parlato a lungo. Ha cominciato a piangere.
Aveva capito che la sua vita era piena di gioia e che per colpa sua era diventata un
inferno. Mi ha chiesto di darle una mano.
Con grande impegno e desiderio di migliorare, era partita per disintossicarsi dall’alcool.
Dopo qualche mese è guarita e ha ricominciato a vivere una vita normale.
Non credevo che ciò potesse accadere. Sono contenta di aver contribuito a
salvargli la vita. Il labirinto della vita, sembra sia pieno di miracoli.
44
10
“Dug je put do vrha”/”E lungo il cammino fino alla cima”
- Alma Ljajić, Čelić
SLOVO O SNU / LA LETTERA DEL SOGNO
ZLATNA STAZA / IL SENTIERO DORATO
KORAK NAPRIJED / UN PASSO AVANTI
46
10
Dug je put do vrha / E lungo il cammino fino alla cima
Mujkić Eldin, Čelić
SLOVO O SNU
Uspinjem se tvojim strmim putem
Sudbinu krojim
I ne znaš kako je čarobno znati
Da negdje postojiš, da šutiš, da bježiš
I moliš, pred onim čega se bojiš.
Pod zvjezdanim nebom dočekuješ
Zoru,
Samo pričaš svoje priče,
Kao kap koja ne otiče.
Zamisli rijeku koju mjesec dijeli
Na pola,
Na njoj pticu koja je zaboravila
Da leti,
I pisca koji je na papir napisao
Mrvicu bola.
Sve što idemo dalje u prošlost
Propada
Svo zlo svijeta se budi,
A to što smo ljudi se zaboravlja.
Ah što nisam sada vjetar da među
Oblake ja krenem
Do svog doma da dođem,
Da ugrijem ruke svoje,
Hladno i tužno je ovdje,
Bez radosti, bez tračka nade,
U snu misao te pokrade.
A kada zaista sve umre,
I tišina nestaje koracima tišim,
Možda u drugom svijetu ćeš o
Svemu da misliš.
47
Dug je put do vrha / E lungo il cammino fino alla cima
Mujkić Eldin, Čelić
LA LETTERA DEL SOGNO
Sto salendo sulla tua strada erta.
Sto tagliando il destino come il vestitino
E non sai come è meraviglioso sapere
Che esisti da qualche parte, che stai tacendo, che stai scappando
E pregando, davanti quello che temi
Sotto il cielo stellato aspetti
L’ alba
Solamente racconti la tua storia
Come la goccia che non va via
Immagina il fiume che la luna divide
In due,
Su essa l’ uccello che ha dimenticato come si fa
A volare,
E lo scrittore che sul foglio ha scritto
Una briciola di dolore.
Più torniamo/si torna/ nel passato
Crolla
Tutto il male del mondo si risveglia,
E il fatto che siamo uomini si dimentica.
Ehi, perché ora non sono il vento per andare
E stare tra le nuvole
Raggiungere la mia casa
Per riscaldarmi le mani
Freddo e triste è qui
Senza la felicità, senza neanche una traccia della speranza
Nel sogno il pensiero si fa intenso
Ma quando davvero tutto morirà
E la quiete va via con i passi più silenziosi
Forse stando in un altro mondo
Penserai a tutto.
48
Dug je put do vrha / E lungo il cammino fino alla cima
Tima Omerović, Sapna
ZLATNA STAZA
A na borovima laste sletjele,
umislile jadne da još ljeto je.
Dok na glavama sićušnim snijeg se bijeli,
lepršavim krilima griju tijela svoja,
i tako započinje priča moja.
I zaista neke stvari koje se dese slučajno su zapravo čovjeku najslađe, te sitnice pišu našu
sudbinu.
Eto, njihova priča započinje ispod te dvije prigrljene lastavice, koje su ih posmatrale jako čudno.
Ambijent koji bi nekom značio umiranje prirode i svega ostalog, njima je bio savršen dekor za
romantičan susret. Oboje su bili zamišljeni. Tumarali slučajno tim zlatnim stazama od lišća
ispletenim, kad su se prvi put, naslonjeni jedno drugom na rame pogledali pravo u oči. Taj
pogled je trajao minutima, zapravo jako dugo. Nesvjesno su zurili jedno u drugo i kao da su
pronašli dugo očekivani odgovor na sva svoja pitanja. Iako neki ljudi ne vjeruju u ljubav na prvi
pogled ili ne vjeruju uopće u ljubav, ja mogu sa sigurnošću reći to je bila ljubav na prvi pogled
kao i ljubav uopće, kako god, taj susret se završio samo na pogledu.
Ostatak dana je mislio samo na te duboke plave oči pune tuge koja mu je razarala dušu i tjelo.
Noću ju je čak sanjao, te njene usne kao narom prelivene, ruke nježnije od anđeoskih, a dah bi
mu zastajao svaki put kad bi se sjetio tog susreta, te njene blizine i kao da je pored njega mogao
da osjeti kako diše, dok bi ga njen miris čupao iz sve te njegove strasti koja bi ga nosila i dizala ga
visoko iznad svijeta u kome živi.
Često je on tuda prolazio. Taj put je vodio do njegove škole. Volio je to mjesto u kome je
sreo nešto najljepše što mu je život mogao pružiti. Bio je presretan. Sreće sjaj je blistao u
njegovim očima dok bi svojim prijateljima pričao o toj djevojci. Ona je nedavno doselila u to
prekrasno mjesto i ni slutiti nije mogla da će čari ljubavi pokucati na vrata njena srca. Naredni
dan je žedan te njene ljepote, žurio da što prije stigne u park da bi je mogao čekati tu gdje su je
njegove oči posljednji put spazile. I dok je zamišljen stajao trudeći se da smisli na koji način će
pokazati istinsku ljubav i sve te osjećaje nježnosti, ona se pojavila. Koračajući prema njemu
mogla je osjetiti toplinu ljubavi, pogledala ga je i poklonila mu jedan osmijeh koji mu je bio
vrijedniji od bilo čega što je u tom trenutku mogao dobiti. Pozdravio ju je umiljato i nekako
zbunjujućim glasom.
- Zašto si tako uzbuđen? - upitala je glasom nježnijim od svile i uputivši se sa njom do škole
pričali su o mnoštvu toga.
Još dugi niz godina njihov put je hodio tom stazom. Svaki put kad bi prolazili tom stazom koja im
budi drage uspomene, stajali bi na istom tom mjestu i prisjećali se tih divnih trenutaka koji bi ih
ponovo vraćali u prošlost ispunjenu emocijama. Često bi im oči orosile kada bi se opet zagledali
jedno u drugo. Ljubav nema granica, a ta njihova ljubav je istinski pokazatelj da ono što želimo i
nije tako daleko od stvarnosti i da je ljubav na prvi pogled zaista moguća.
Svaka priča ima svoju srž, svoje vrijednosti te one najemotivnije trenutke od kojih vam zastane
dah. I te majčine riječi o priči njenog života, koje bi poklanjala svojoj dječici svaki put pred
spavanje, bile su im najveće blago i najljepši stih za najljepše sne.
I ova za mene ima najveći značaj, jer predstavlja uvertiru u nešto što sam sada ja!
49
10
Dug je put do vrha / E lungo il cammino fino alla cima
Tima Omerović, Sapna
IL SENTIERO DORATO
E sui pini le rondini stanno,
Pensano che ancora e' estate.
Mentre la neve imbianca le loro testoline,
Il remeggio delle ali riscalda i loro corpi,
E cosi' che inizia la mia storia.
E' vero che le cose che capitano per caso sono quelle più dolci per l' uomo, sono piccole cose
che scrivono il nostro destino.
Ecco, la loro storia inizia sotto quelle due rondini abbracciate che li guardavano con tanta
curiosità. Un ambiente che a qualcuno potrebbe sembrare la morte della natura e di tutto il
resto, per loro era il perfetto decoro di un incontro romantico. Erano in pensiero. Hanno vagato
per caso su quei sentieri dorati fatti da fogli, quando si sono, per la prima volta, appoggiati uno
contro altro, guardati dritto negli occhi. Uno sguardo che durava minuti, veramente molto a
lungo. Inconsci, fissi uno nell' altra come se trovassero risposta a tutte le loro domande che
aspettavano da tempo. Anche se alcune persone non credono per niente nell' amore, io posso
con sicurezza dire che quell' amore era l' amore a prima vista come l'amore in generale.
Comunque, quell' incontro era finito soltanto con lo sguardo.
Per il resto della giornata ha pensato solo a quelli profondi occhi blu pieni di tristezza
che gli distruggevano il corpo e l' anima. Di notte la sognava, quelle labbra, le mani più tenere
di quelle di un angelo, e tratteneva il respiro ogni volta che ricordava il loro incontro, quella sua
vicinanza, come se potesse sentirla respirare, mentre il sapore di lei gli tirava fuori tutta quella
passione che lo portava in alto, sopra il mondo in cui viveva.
Lui ci passava spesso. Era la strada per la scuola. Amava il posto dove aveva incontrato la cosa
più bella che la vita gli poteva offrire. Era tanto felice. I suoi occhi si illuminavano dalla felicita'
mentre parlava agli amici di quella ragazza. Quando lei si era trasferita in quel posto bellissimo
non poteva pensare che la magia dell'amore avrebbe bussato alla porta del suo cuore.
Il giorno seguente, aveva sete di quella bellezza, aveva fretta di arrivare prima possibile nel
parco dove poteva aspetarla, la' dove i suoi occhi l'avevano vista l' ultima volta. Pensava a come
dimostrare l'amore autentico e tutte quelle tenere emozioni, quando lei arrivo'.
Camminando verso di lui, poteva sentire il calore dell' amore, lo ha guardato e gli ha regalato il
sorriso più prezioso di ogni altra cosa che poteva avere in quel momento.
L' ha salutato con tenerezza e con voce un po' confusa.
- Perche' sei cosi' aggitato?- gli ha chiesto con la voce più morbida della seta e hanno parlato di
tante cose camminando insieme fino a scuola.
Per tanti anni il loro cammino era stato quel sentiero. Ogni volta quando passavano per il
sentiero tornavano i momenti bellissimi. Tante volte i loro occhi si sono arrossati guardandosi
l’un l’altro. L'amore non ha limiti, e questo loro amore ci mostra quello che vogliamo e che non
e' cosi' lontano dalla realta' e che l' amore a prima vista e' veramente possibile.
Ogni storia ha la sua essenza, la validita', anche i momenti piu' emotivi che vi lasciano senza
respiro. E quelle parole della madre che parlava della storia della sua vita, che regalava ai suoi
bambini ogni volta prima che se ne andassero a dormire, erano il tesoro piu' grande e un verso
piu' bello per i piu' bei sogni.
E questa ha per me maggior importanza preche' e' un' introduzione
a quello che sono io adesso.
50
10
Dug je put do vrha / E lungo il cammino fino alla cima
Tijana Bašić, Šekovići
KORAK NAPRIJED
U životu ne bude uvijek onako kako želimo. Često se dese stvari koje nam ostave duboke i trajne
ožiljke. Da li smo mi krivi za to, ili možda neko drugi, to sada nije bitno. Ne treba se vraćati u
prošlost i misliti na stvari koje su prošle. Znam da je prošlost sidro koje nas zaustavlja u mnogim
stvarima. Ali trebamo misliti na sadašnjost, misliti na budućnost.
Trebamo težiti ka vrhu, ka sreći, težiti ka ljubavi. Svaki novi napravljen korak je nešto više, bolje.
Neko zakorači u naš život ili mi u nečiji. Neki ljudi brzo dođu u naš život i brzo odu iz njega. Neki
nam postanu prijatelji i dugo ostanu i ostave dugoke i lijepe tragove u našim srcima. Korak naprijed je samo još jedan stepenik više na životnim stepenicama. Stepenicama koje vode u
budućnost, u nešto bolje. Tim stepenicama hodamo, odlazimo i dolazimo. Uvijek moramo paziti
na svoje korake, djela, misli i namjere. Jer,hiljadu nam stepenika treba do vrha, a jedan jedini do
dna.
Za život treba mnogo napora i za svaki napor neizmjerno mnogo hrabrosti. Čovjek,da ne bi stao
i klonuo, vara sam sebe, zatrpava nedovršene zadatke novima, koje takođe neće dovršiti i u
novim poduhvatima i novim naporima, a traži nove snage i više hrabrosti.
Tako čovjek potkrada sam sebe i vremenom postaje sve veći dužnik prema sebi i svemu oko
sebe.
Život bez radosti, pokreta i novine i nije život, nego postojanje, robovanje životu. I pazite, tok
događaja u životu ne zavisi od nas, nikako ili vrlo malo, ali način na koji ćemo te događaje podnijeti, u dobroj mjeri zavisi od nas.
Šta više da kažem, osim,da snažno i sigurno koračate, učinite nešto više, napravite korak ka
boljem, ka sreći, napravite korak naprijed.
51
Dug je put do vrha / E lungo il cammino fino alla cima
Tijana Bašić, Šekovići
UN PASSO AVANTI
Nella vita non succede sempre che tutto va come vogliamo noi. Spesso accadono delle cose che
lasciano profonde cicatrici, che non passano più. Adesso non ha importanza se siamo noi i
colpevoli,
o forse qualcun altro. Non bisogna tornare nel passato e pensare
alle cose che sono ormai andate via. Lo so che il passato è l’ancora che ci limita in molte cose.
Però dobbiamo pensare al presente e al futuro.
Dobbiamo aspirare a raggiungere la vetta, la felicità, l’ amore. Ogni passo nuovo ben fatto è
qualcosa in più, qualcosa di meglio. Qualcuno fa il passo verso la nostra vita, cosi anche noi lo
facciamo verso gli altri. Certe persone entrano velocemente nella nostra vita e in fretta se ne
vanno. Alcuni di loro diventano nostri amici e rimangono con noi a lungo, lasciando delle
tracce belle e profonde nei nostri cuori.
Un passo avanti è soltanto un nuovo scalino che ci porta in alto, sulla scalinata della vita. Sulla
scalinata che porta verso il futuro, verso qualcosa di meglio. Su questa scalinata saliamo,
andiamo via e torniamo. Dobbiamo sempre avere cura dei nostri passi, di quello che facciamo,
dei nostri pensieri e delle intenzioni. Perché, per arrivare alla cima ci servono mille scalini, ed un
scalino soltanto per cadere sul fondo.
La vita esige molti sforzi e per ogni sforzo bisogna avere un enorme coraggio. L’ uomo, per non
fermarsi ed abbattersi, si sovraccarica di impegni, aggiungendone
ancora di nuovi, che non riuscirà a finire, e nelle nuove intraprese e nei nuovi sforzi cerca
sempre più forza e più coraggio.
Cosi l’ uomo defrauda se stesso e col tempo diventerà sempre di più, non solo il suo debitore
personale, ma anche il debitore di tutti quelli che gli stanno attorno.
La vita senza la felicità, i movimenti, le novità, non è neanche una vita, ma soltanto l’ esistenza,
la schiavitù alla vita. E state attenti perché il corso degli avvenimenti non dipende da
noi quasi per niente o molto poco, ma il modo come lo sopportiamo, nella maggior parte
dipende
da noi.
Cosa altro dire, tranne di andare avanti con la forza e la sicurezza, fate sempre qualcosa di più,
un passo più bello verso la felicità, fatte un passo avanti.
52
10
“Arcobeleno”/”Duga” - Srebrenica
ТРАЖЕЋИ ЧОВЈЕКА / CERCANDO L’ UOMO
54
Arcobeleno / Duga
Владана Зекић, Cpeбpeницa
ТРАЖЕЋИ ЧОВЈЕКА
Живим у свијету у коме ништа није као што је некад било, као што су некад људи
живјели. Све што сада видим мрачно је. У првом плану је тама, мрак...црни мрак.
Свјетлост је тако далеко. Видим је, али она је иза таме и заузима мали простор у односу на
њу.
Како да се надам бољем? Како да очекујем, да се надам ичему што би ме учинило
срећном? Тужно је што сам ја са својих шеснаест година превише песимистична. Неки
кажу да гријешим, да се требам надати бољем. Али ја не могу...не могу да очекујем тако
нешто кад ја то не видим, кад знам да је узалуд свако надање. Ствари треба гледати
онаквима какве оне заиста јесу - реално. Чему да се надам...живот ми пролази,а ја стојим
на истом мјесту, живим исти монотони живот и већ унапријед знам шта ме сљедује.
У свијету се дешавају свакојаке незгоде, ратови, земљотреси, вулкани који се годинама
сматрају угашеним, поново се активирају . Мислите да је то случајност? Није!
Бог нас је већ одавно почео упозоравати, али неки људи то једноставно неће да схвате.
Мисле да је само један живот, да све током њега треба искористити...чинити праве ствари
што је данас ријеткост и гријешити што се данас може уочити на сваком кораку.
Небо је још тмурно, магла се подигла, а кроз маглу видим боје: љубичасту, плаву,
црвену, жуту, зелену... Дуга.
А кад се магла спусти јасно ћу моћи да видим те боје, тај рај, други живот, вјечни живот.
Тамо иду само особе које су на овом свијету живјеле чинећи добра дјела, одабране особе.
Доброта је камен темељац нашег живота. Исус је рекао:
-Нисам дошао у свијет да донесем мир, него мач. Мора да се раздвоји зло од добра.
Немам друге наде. Једина моја нада је Он. Чекаћу Га све до дана када ћу моћи јасно да
видим боје дуге. Све док се то не деси, ја ћу и дању корачати са фењером у руци тражећи
човјека.
55
10
obeleno / Duga
ArcVladana
Zekić, Srebrenica
CERCANDO L’ UOMO
Vivo nel mondo dove nulla è come era, ora è diverso da come la gente viveva prima . Tutto
quello che vedo oggi è oscuro. Nelle vicinanze ci sono tenebre, il buio … il buio nero. La luce è
cosi lontana. La vedo, pero si trova dietro le tenebre, in uno spazio piccolo a loro confronto.
Come posso sperare in meglio? Come posso aspettare, per sperare in qualcosa che mi farà
diventare felice? E’ triste che con i miei sedici anni sono cosi pessimista. Alcuni dicono che
sbaglio, che dovrei sperare in meglio.
Però io non ci riesco… non posso aspettare una cosa del genere se io non la vedo, se so che è
inutile ogni speranza. Bisogna vedere le cose come sono davvero - realmente. In cosa devo
sperare? La mia vita sta passando e io sono fissa in un posto, sto vivendo la stessa vita monotona, so sempre in anticipo che cosa mi posso aspettare.
Nel mondo succedono diverse disgrazie, guerre, terremoti, vulcani che tacciono per anni si
attivano nuovamente. Pensate che sia un caso? No, non lo è!
Dio, già da molto ha cominciato ad avvertirci, ma alcuni, semplicemente non vogliono capirlo.
Pensano che questo è unica vita e durante essa bisogna approfittarsi di tutto… fare le cose
giuste oggi è la rarità, ma commettere gli errori è qualcosa che si vede ovunque.
Il cielo è torbido, la nebbia si è alzata, attraverso la nebbia vedo i colori:
viola, blu, rosso, giallo, verde … l’ arcobaleno
Quando si poserà la nebbia potrò chiaramente vedere quelli colori, quel paradiso, un'altra vita,
la vita eterna … lì vanno solo le persone che in questa vita facevano la beneficenza, le persone
scelte. La bontà è pietra fondamentale della nostra vita.
Gesù aveva detto:
- Non sono venuto al mondo per portare la pace, ma la spada. Si deve dividere il bene dal male.
Non ho l’ altra speranza. Unica mia speranza è Lui. Lo aspetterò fino al Momento quando
riuscirò a vedere bene i colori dell’ arcobaleno. Finche questo non accade io continuo a camminare con la lanterna in mano, anche durante il giorno, cercando l’ uomo.
56
10
“Duh”/”Spirito” - Tajma Sipković, Mostar
LJUBAVI, SEBIČNO LETIŠ.../ AMORE, STAI VOLANDO
IN UN MODO EGOISTICO
UVIJEK BUDI BOLJI, PA ČAK I KADA GUBIŠ / SII SEMPRE IL PIÙ BRAVO,
ANCHE QUANDO PERDI
58
10
Duh / Spirito
Sedina Muratović, Srebrenica
LJUBAVI, SEBIČNO LETIŠ....
...Ptice to rade...pčele to rade...leptiri to rade...ljudi to rade... Sretno i zadovoljno lete...
Nevjerovatno koliko je tanka linija između vrha i dna.., potrebno je samo malo... sasvim malo da
bi pali na dno.
Ali kada padneš valjda trebaš i ustati. Sjećam se kada sam prvi put sjela na bicikl.., pala sam.
Bolilo je, krvarila sam, ali sam ipak na kraju ustala. Letiti...padati...ustajati.., je li nam tako
suđeno? Svaki let je pad, svaki pad je uspon, pa opet sve ispočetka, vrtimo se u krug. Bitno je
znati da je život pun uspona i padova, to se ne može promijeniti..."Nije sramota pasti.., sramota
je ne ustati."
Znali smo ja i ti da je realnost surova, okrutna,bili smo okruženi lošim ljudima, znali smo da je
cijeli svijet lažan. Nismo htjeli da se smijemo lažno u ionako lažnom svijetu. Mi to ne umijemo,
mi to ne znamo. Trebali bismo imati jako dobru masku.., trebali bismo biti jako dobri glumci, baš
kao drugi oko nas.
Međutim nismo htjeli ni iskreno da se smijemo, pomislit će ljudi da se smijemo tuđoj nesreći. A
znam da znaš da mi ni to ne umijemo.
"Ljubavi, hajde da letimo, da pobjegnemo od stvarnosti, da skrojimo svoj svijet, koji će biti samo
naš. Obojićemo ga najljepšim bojama, duginim bojama."
"Naravno srećo moja. Sa tobom i na kraj svijeta..."
Zaista je tako i bilo. Imali smo svoj svijet, drugačiji od ovog surovog.., lijepo nam je bilo, bolje
nije moglo biti. Mnogi su sumnjali u našu zdravu pamet, a mi smo sumnjali u njihovu. Naša
sumnja je bila jača, naša sumnja je pobijala njihovu. Nije nam bilo važno što su nas oblačili u
bijele ludačke košulje. U našim očima samo su oni bili ludaci, a ludaci su spremni na sve. Sijali
smo svijet kroz sitno sito, tako da je u njemu ostajalo samo ono bitno.., a ništa nije bilo bitnije
od nas. Jednog dana rekao si mi:
"Volim te ljubavi moja. Ti si najljepša djevojka na čitavom svijetu."
"Ali ljubavi imaš li ti oči? Ta djevojka iza tebe je puno ljepša od mene.."
Okrenuo si se. Nikoga nije bilo. A ja sam ti suznim ocima rekla"Da stvarno tako misliš,ne bi se ni okrenuo.."
Tada sam otkrila tvoje pravo lice. Ispostavilo se da si ipak imao lažnu masku koja ti je postala
prevelika i na kraju je spala sa lica. Ne, nije u pitanju moj loš vid, već tvoja dobra gluma, brzo
učiš, nemam riječi... U glavi mi se motala samo jedna rečenica "Do kraja života upoznavat ću ljude, a nikad ih upoznati neću. Uvijek će me iznenaditi
neobjašnjivošću svojih posupaka."
Šta si htio dokazati time? To ne znam, ali imaj na umu jedno "Ko ima masku mora i da je nosi. I nemoj da ti slučajno padne na pamet da se požalis što sunce
nikad neće ugrijati tvoje lice."
Skinuo si mi krila, srušio nas "idealno" skrojen svijet, i odlučio sam da letiš, saznavši da i sam
možeš imati sve. Jako sebično od tebe!
Sve si mi dalji i dalji, letiš sve više i više... Je li time želiš dokazati svoju hrabrost? Pazi! Jer previše
hrabrosti je ludost.
59
Duh / Spirito
Letiš sigurnim koracima i čvrstim krilima. Cijeli svijet je u očima tvojim. Sve si dalji meni koja sam
na dnu. Ali imam potrebu da ti između ostalog kažem i ovo "Što više letiš u visine, sve si manji onima koji ne mogu da lete."
U mojim očima si jako mali.
Ljubavi, sebično letiš. A oduvijek si govorio da takve ljude mrziš najviše na svijetu. Mrziš li sam
sebe? Sada mi pada na pamet pjesma koja kaže - "Život je takav, nikad konce sve ne držiš, zato
pazi da ne budeš to sto najviše mrziš.." Ti si to već postao. Žalosno!
Ja više ne letim, ne mogu bez tebe, plašim se da ću opet sama da padnem, to prokleto boli..a
znam da i to mora nekad doći...
Šminkam stvarnost tvojom bojom, drugačije ne umijem, drugačije ne želim. Smijem se lažno..,
ali nema veze.., ionako je cijeli ovaj svijet lažan. Ali to nije osmjeh, to je grč.., a ljudi su slijepi..,
znam to po sebi.
U svojim snovima vrtim tvoje lijepe, lažne a sada tako prazne riječi. A prazno je oduvijek bilo
zarazno. Dok sam bila s tobom, mislila sam da neću imati vremena za tugu i bol, a sada imam i
previše vremena za to. Fali mi tvoj lažni osmjeh, fali mi tvoja maska, lažne riječi.., fale mi sitnice..
Gledam ljudi idu zagrljeni, te uloge su nekad bile naše.., a sada ostale samo sjene i uspomene.
Žalosno...!
Šta ćeš kada i ti jednog dana padneš? Nisi razmišljao o tome, jer nisi navikao da padaš.., a vjeruj
da će doći i taj dan...
Sretan si u svom letu. Ne brini,neću ti kvariti sreću, biću daleko..,ali vjeruj da ću biti još dalje
kada padneš i počneš da patiš...
Ljubavi sebično letiš, nikome ne daš da ti priđe..
A ja sa mukom pod rukom, tražim nadu u padu.., a gađa me osmjeh.., gađa me aplauz....
60
Duh / Spirito
Sedina Muratović, Srebrenica
AMORE, STAI VOLANDO IN UN MODO EGOISTICO
…Gli uccelli lo fanno … le api lo fanno … le farfalle lo fanno … gli uomini lo fanno … Con gioia
e soddisfazione volano…
E’ incredibile quanto è sottile la linea tra la cima e il fondo…basta poco … pochissimo … per
cadere al fondo.
Però quando cadi probabilmente ti devi anche alzare. Ti ricordi quando mi sono seduta per
prima volta sulla bicicletta… ero caduta. Mi faceva male, sanguinavo, però alla fine mi ero
alzata. Volare … cadere …alzarsi … è cosi che è stato predestinato…? Ogni volo è una caduta,
ogni caduta e una salita, e poi tutto da capo, giriamo nel vortice. E’ importante sapere che
la vita è piena di salite e discese, questo non si può cambiare … “Non e una vergogna cadere …
una vergogna è non poterti alzare.”
Te ed io sapevamo che la realtà è crudele, brutale, eravamo circondati da persone cattive,
sapevamo che tutto il mondo era falso. Non volevamo ridere falsamente in quel mondo cosi
falso. Noi non lo sappiamo fare, noi non siamo capaci a farlo. Bisogna avere una maschera ben
fatta, bisogna essere bravissimi attori, proprio come gli altri intorno a noi.
Invece non volevamo ridere neanche sinceramente, perché certe persone potevano pensare
che ridevamo per le loro disgrazie. So che sai che neanche questo eravamo in grado di fare.
“ Amore, andiamo a volare, scappiamo dalla realtà, per costruire il nostro mondo, che sarà solo
nostro. Lo dipingeremo con i colori più belli, con i colori dell’arcobaleno. “
“ Certo, gioia mia. Con te andrei in capo al mondo… “
Veramente era cosi. Abbiamo avuto il nostro mondo, diverso da quello crudele, era bello,
meglio non poteva essere. Molti avevano dubbi sulla nostra salute mentale, ma anche noi
sulla loro. Il nostro dubbio era più forte e cosi aveva vinto sul loro dubbio. Non ci
interessava se ci mettevano le camice bianche per i pazzi. Nei nostri occhi i pazzi erano solo
loro, e i pazzi sono sempre pronti a fare qualsiasi cosa. Abbiamo passato il mondo al setaccio,
era rimasto solo quello che conta… e nulla era più importante di noi. Un giorno
mi avevi detto:
“ Ti amo amore mio, Tu sei la più bella ragazza del tutto il mondo. “
“ Però amore, tu ci vedi? Quella ragazza dietro di te è più bella di me … “
Ti eri girato. Non c’era nessuno. E io, in lacrime ti avevo detto –
“ Se lo pensavi veramente non ti giravi … “
In quell’istante avevo scoperto la tua vera faccia. La tua maschera
era diventata tropo grande e alla fine era caduta dal viso. No, non si tratta della mia vista discutibile,
ma della tua ottima recitazione, impari velocemente, non ho parole… mi
girava in testa soltanto una frase –
“ Prima di arrivare alla fine della vita conoscerò tante persone, ma riuscirò mai a
conoscerle del tutto. Mi sorprenderanno con le loro azioni inaspettate. “
Che cosa volevi dimostrare? Tu non lo sai, ma ricordati una cosa –
“ Chi ha la maschera, deve anche portarla. E ti prego di non lamentarti mai perchè il sole non
riscalderà mai il tuo viso. “
61
10
Duh / Spirito
Mi hai tolto le ali, abbattuto il nostro mondo creato in modo ”ideale “, e hai deciso di volare
da solo, dopo aver scoperto che anche da solo potevi avere tutto. E’ davvero egoistico da parte
tua! Sei sempre più lontano, e ancora più lontano, voli sempre più in alto, più in alto…
Vuoi farti vedere coraggioso? Attento! Perché troppo coraggio è una pazzia. Voli con
passi sicuri e con ali robuste. Tutto il mondo è nei tuoi occhi. Sei sempre più lontano da me
che sono al fondo.
Ho bisogno di dirti anche questo tra le altre cose –
“ Più voli in alto, più sei piccolo per quelli che non possono volare. “
Nei miei occhi sei piccolissimo.
Amore, stai volando in un modo egoistico. Però da sempre dicevi che odiavi la gente di questo
genere, più di tutto al mondo, Odi te stesso? Adesso mi passa per la mente la canzone che dice
– “ La vita è cosi, non hai mai tutti i fili in mano, perciò stai attento di non diventare quello che
odi di più …” Tu sei già diventato quello. E’ triste.
Io non volo più, non ci riesco senza di te, ho paura di cadere nuovamente da sola perché
farebbe
maledettamente male, però so anche che questo dovrebbe avvenire.
Sto truccando la realtà con il tuo colore , diversamente non lo posso farlo. Sorrido
falsamente … ma non importa …comunque, tutto questo mondo è falso. Però questo non è il
sorriso, è un smorfia … ma la gente è ceca … so che lo è perchè riguarda anche me.
Nei miei sogni giro e rigiro le tue false, belle parole, ma ora cosi vuote. Da sempre il vuoto era
infettivo. Mentre ero con te, pensavo che non avrò mai tempo per la tristezza e il dolore, ma
adesso ho anche troppo tempo per quello. Mi manca il tuo falso sorriso, mi manca la tua
maschera, le tue bugie … mi mancano le sciocchezze …
Vedo, la gente cammina abbracciata, quei ruoli ai tempi erano nostri, ma ora ci sono solo le
ombre e i ricordi … Che tristezza …!
Che farai quando un giorno crollerai anche te. Credimi, arriverà anche quel giorno.
Sei felice nel tuo volo. Non preoccuparti, non guasterò la tua gioia, sarò lontano … però credimi,
sarò ancora più lontano quando accadrà la tua caduta e quando cominci a stare male.
Amore, stai volando in un modo egoistico, non dai la possibilità a nessuno di avvicinarsi a te…
E io, con il tormento nel petto sto cercando la speranza nella caduta, mi colpisce il sorriso, mi
colpisce l’ applauso …
62
10
Duh / Spirito
Tanja Tešić, Lopare
UVIJEK BUDI BOLJI, PA ČAK I KADA GUBIŠ
Ljudski život se neprestano troši i osipa, a ipak traje i prilagođava se prirodnim zakonima. Čovjek
se rađa, živi i umire. Sve je u znaku kretanja i prelaska energije iz jednog oblika u drugi. Da bi
čovjek postigao uspijeh, važno je imati cilj. U budućnosti bih željela da budem broj jedan. Kad'
znaš šta želiš, moraš da rizikuješ, no u sportu nije sve ni talenat. Jedan poen bukvalno može da
promijeni čitav tok meča. To mi daje snage da nastavim sa borbom. Pa čak i kad' gubiš to ne
znači da je gotovo. Tada je potrebna volja, da nastaviš dalje, još više, da napraviš taj korak više.
Nemir se duboko uvukao u mene. Sanjala sam jezive snove. Kao da su oni bili
predskazivači događaja koji slijedi. Tog' jutra otišla sam na takmičenje iz tekvondoa u Beogradu.
Bilo je to takmičenje za balkansko prvenstvo u juniorskoj, seniorskoj i kadetskoj ekipi. Osjećanja
su bila uskovitalna. Ali sve uzalud, nisam odustajala. U tom' trenutku pomislih da je važno imati
srce i da samo najjači ostaju. Trener me polako pripremao. Stavljam kacigu i počinjem sa
borbom koju sam neizvijesno čekala. Za početak sam zasjenila sve. Imala sam sjajne rezultate.
Trener je bio ponosan, a publika oduševljena. Borba je trajala dugo. Na samom' kraju sam se
premorila. Protivnica se razljuti, skoči na mene i udari me nogom u glavu. U tom' trenutku
pomislih: "Moraš naučit' da se braniš, boriš, priznaš grešku, ponekad prećutiš, ponekad
popustiš! Napadaš kad' je najteže, primaš udarce ma koliko jaki bili, blokiraš neprijatelja,
nadmudriš jače od sebe!" Polako padam i dižem se kao da ništa nije! Trener je
dobacivao:"'Ajde!" Trebalo je skupiti snage za sve...
Već je kraj borbe. Očekivali smo rezultat. Bila sam tužna zbog poraza. Jedan čovjek
mi priđe i reče: "Budi pobjednik bez medalje, stisni zube i reci: „IDEM DALJE!" Tada sam shvatila
da nije pobjednik onaj koji nikad' nije gubio, već onaj koji se nakon pada digne...Jer
TAEKWONDO je zivot FOREVER!!!
63
Duh / Spirito
Tanja Tešić, Lopare
SII SEMPRE IL PIÙ BRAVO, ANCHE QUANDO PERDI
La vita umana si consuma e si sparpaglia in continuazione, ma comunque esiste e si adatta alle
leggi della natura. L'uomo nasce, vive e muore. Tutto è nel segno del movimento e nella
trasformazione dell’energia, da una forma ad un altra . Per poter raggiungere il successo è
importante avere un obiettivo. Nel futuro vorrei diventare la numero uno. Quando sai che cosa
vuoi devi rischiare, perché neanche nello sport il talento è tutto. Alle volte un solo punto
può cambiare il percorso della partita. Questo mi dà la forza per continuare a lottare.
Anche quando stai per perdere non significa che è finita. In quel momento bisogna avere la
voglia per poter continuare ad andare avanti, e ancora avanti, per poter fare un passo in alto.
L' agitazione si è infiltrata in me profondamente. Ho fatto sogni terribili. Come
una premonizione dell'evento futuro. Questa mattina sono
partita per fare la gara del taekwondo a Belgrado. C è il campionato balcanico per le squadre
iunior, senior e cadetti. Sono agitata, ma comunque
resisto a tutto e non voglio arrendermi. Penso che è importante
avere coraggio e che solo i più forti rimangono. L' allenatore mi sta preparando pian pianino.
Metto il casco è comincio il combattimento atteso così a lungo. Comincio stupendo
tutti. Ho ottimi risultati. L' allenatore è orgoglioso e il pubblico entusiasta. La lotta dura
tanto. Verso la fine del combattimento mi sento troppo stanca. L' avversaria si infuria,
mi salta addosso e mi picchia con la gamba sulla testa. Al momento penso:
„ Devi imparare a difenderti, combattere, ammettere lo sbaglio, qualche volta bisogna tacere,
qualche volta bisogna arrendersi! Attacca quando è più difficile, ricevi i pugni senza dar
importanza a quanto siano pesanti, blocca il nemico, vinci in astuzia quello che è
più forte di te! “ Lentamente vado giù e mi alzo come se nulla fosse accaduto. L' allenatore
grida :“ Vai! “ Non è facile radunare le forze per tutto ciò ...
E' già la fine del combattimento. Stiamo aspettando il risultato. Sono tristissima
per la sconfitta. Però, un uomo si avvicina e mi dice: „ Sei la vincitrice senza medaglia, stringi i
denti e dì a te stessa VADO AVANTI! “ Adesso capisco, il vincitore non è quello che non ha mai
perso, ma quello che dopo la caduta riesce ad alzarsi ... Perché TAEKWONDO è la vita
FOREVER!!!
64
10
“Hej, voda vri”/“Hey l acqua bolle”- Mitar Janković, Lopare
FERIJE NA SELU / LE VACANZE NEL VILLAGGIO
66
Amira Ahmetović, Sapna
Hej, voda vri / Hey l acqua bolle
FERIJE NA SELU
Kao mala svake ferije provodila sam kod bake i djeda na selu. Najzanimljivije stvari koje su mi se
dešavale bile su kod njih, izlasci u prirodu, susretanje s raznim životinjama, pogledi na sve to
zelenilo koje je okruživalo njihovu kuću i meni je stvaralo toliku radost. Svako jutro sjedili bismo
za stolom ispred kuće i dogovarali se šta ćemo raditi taj dan. Moj djed Omer često je volio da
nam priča razne priče o svojim doživljajima s bakom Ajnom koju je mnogo volio. S nama je bila i
moja strina Azra, koja je nažalost ostala bez muža, rano... poginuo je u ratu. Mnogo sam je
voljela, bila je veoma umiljata, fina i prijatna osoba. Ispunjavala mi je svaku želju, pravila mi
razne kolače koje u gradu nisam mogla ni da sanjam. Imali su malu, lijepu kućicu, koja je uvijek
bila čista i čija je glavna odlika bila bjelina zidova. Moja najbolja drugarica kod njih na selu bila je
jedna mačkica, kojoj sam dala ime Kejti. Po cijeli dan smo se znale igrati na livadi, ja berući
cvijeće, a ona trčeći za malim, šarenim leptirićima. Najteže mi je bilo, kad dođe kraj ferija, jer ja
sam im bila velika razonoda, osmijesi s lica tih starih ljudi nisu silazili po cijeli dan i kad moram
kući znala sam i plakati, ali ono što me činilo radosnom je to, što sam znala da ću ponovo doći
na to isto mjesto, kod svoje bake i djeda.
I tek sada sam sigurna u ono što je narod govorio, a to je da se unuci više vole nego rođena
djeca, jer njihova sreća je beskrajna kad sam na selu...
Amira Ahmetović, Sapna
LE VACANZE NEL VILLAGGIO
Quando ero piccola passavo ogni vacanza da nonna e nonno, al villaggio. Da loro mi sono
accadute le cose più interessanti, le passeggiate nella natura, gli incontri
con diversi animali, le esplorazioni in quel verde che circonda la casa. Tutto questo mi faceva
cosi
felice. Ogni mattina ci mettevamo seduti intorno al tavolo davanti alla casa e ci mettevamo
d’ accordo su che cosa fare quel giorno. Al mio nonno Omer piaceva raccontarci spesso le varie
storie che riguardavano la sua vita con nonna Ajna, che amava tanto. Con noi stava anche mia
zia Azra, che purtroppo era rimasta senza marito, (molto presto)… lui aveva perso la vita in
guerra. L’ amavo tanto, era umile, fine, una persona piacevole. Saziava ogni mio desiderio, mi
faceva diversi dolci che nella città non potevo ne anche sognare. Avevano una casetta piccola e
bella che era sempre pulita e aveva la caratteristica primaria che i suoi muri erano sempre
bianchissimi. La mia miglior amica, da loro nel villaggio era una gattina, che chiamavo Kejti.
Giocavamo nel prato per tutta la giornata, io raccoglievo i fiori, lei seguiva le piccole farfalle
variopinte. Per me era difficile quando arrivava la fine della vacanza, perchè per loro io ero un
grande divertimento e il sorriso non andava mai via dai visi di quelle persone
vecchie e quando dovevo partire mi mettevo anche a piangere, però quello che mi dava la gioia
era il pensiero che ci tornavo, allo stesso posto da mia nonna e nonno.
Solo ora sono sicura di quello che la gente dice, ed è che i nipoti si amano più che i propri figli,
perché la loro felicità era enorme quando stavo da loro al villaggio.
67
10
“Mala maza”/”Piccola cucciola” - Slađana Petrović
TIGAR SE VRAĆA KUĆI / TIGRE RITORNA A CASA
10
68
Mala maza / Piccola cucciola
Zulija Halilović, Sapna
TIGAR SE VRAĆA KUĆI
U jednom mirnom predgrađu živio je mačak po imenu Tigar. To ime mu je dala mala Sara,
njegova vlasnica i prijateljica, onog dana kada ga je našla kanalu pored ulice u kojoj je živjela.
Otkako ga je našla, počela se brinuti o njemu, a u tome su joj pomagali i ostali ukućani. Tigar je
polahko rastao, igrao se i pomagao koliko je mogao, a najviše je volio drijemati u cvijećnjaku
ispred kuće, pored crvenih tulipana, koje je Sara posadila kako bi mu pravili hlad i kako bi mu
mirisali.
Sve se lijepo odvijalo dok jednog dana Sari nije umrla majka. Tigar je shvatio šta se događa i
tješio je Saru: „Žao mi je, Saro, i učinit ću sve da se bolje osjećaš...“ Govorio je Tigar tako, ali Sara
ga nije mogla razumjeti.
Nakon nekog vremena Sara se uspjela malo smiriti, ali onda je došao veći problem. Sarin otac se
oženio – oženio se ženom koja je bila zla i nije voljela mačke. Tigru se nije pisalo dobro. I tako
nakon jednog odmora u hladu tulipana Tigar se probudio u nečemu za što je zaključio da je
vreća.
- Šta je ovo, zaboga? Sara se nikad nije ovako igrala sa mnom... – pomislio je Tigar i pokušao se
osloboditi, ali nije uspjevao. Umirio se i osluškivao – nešto je užasno klepalo, a on je osjećao da
se kreće. Nije znao o čemu se radi.
- Ja ću ti pomoći da se oslobodiš, ali obećaj mi da me nećeš pojesti, - začuo je glasić.
- Ko je to? – upitao je – oslobodi me, ništa ti neću, obećavam!
Trenutak kasnije na vreći se pojavila rupa dovoljno velika da se Tigar kroz nju provuče. Gledao je
oko sebe, ali nikog nije mogao vidjeti. Oko njega su bile samo neke vreće, kutije i drveni sanduci.
Shvatio je da se nalazi u vagonu nekog voza. Vozove nikad nije volio. A onda se iza jedne od vreća
pojavi mali miš.
- Jesi li me ti oslobodio? – upita ga.
- Jesam... i samo da te podsjetim da si obećao da me nećeš pojesti, - progovori plašljivo miš.
- Hvala ti! I ne boj se, neću ti ništa, ja ne jedem miševe i ptice, moja Sara me hrani samo
mlijekom i hranom za mačke...
- A je li Sara ona žena što te donijela u vreći i ubacila u vagon? – upita miš.
- Ne, to je njena zla maćeha, koja ne voli mačke, - odgovori Tigar i napokon poveza sve niti svoje
sudbine i shvati da ga se maćeha pokušala riješiti na ovaj način.
Voz je putovao cijeli dan i pred veče se zaustavio na jednoj stanici okruženoj poljima kukuruza.
Sve vrijeme Tigar i miš su razgovarali i Tigar je saznao da miš živi u tom vagonu i da se hrani od
onog što se zadesi u vrećama i kutijama. Ali kada se voz zaustavio, Tigar je sišao i odlučio da se
vrati.
- Kako planiraš to da učiniš? – upita ga miš.
- Ima nešto u meni što mi govori kuda da idem, mislim da je to Sarina tuga...
Voz je krenuo, a i Tigar. Jedino su im pravci bili suprotni. Odlučio je da ne ide prugom, jer bi to
bilo previše opasno. Skrenuo je u polje kukuruza i počeo tražiti mjesto gdje bi mogao prenoćiti.
Ubrzo je našao jednu napuštenu štalu, provjerio je da je bezbijedna i tu zanoćio. Ujutro se napio
vode iz obližnje bare i krenu putem kojim ga je srce usmjeravalo, a ono je govorilo da je tamo
Sara i da joj je potreban. Neudobna postelja u štali natjerala ga je da se sjeti i uvijek okopane i
mehke zemlje ispod njegovih crvenih tulipana. A i njihov miris je lijek za ono što se osjetilo u
napuštenoj štali i što još uvijek ne može da izbaci iz svoje roze njuščice. Tigar je znao da je ovo
tek uvod u ono što ga čeka na putu prema kući, ali bio je spreman na sve samo da vidi Saru.
69
Mala maza / Piccola cucciola
Dok se kretao kroz polja kukuruza, koja su se smjenjivala sa livadama sa ponekim stablom, Tigar
je razgledao oko sebe. Pomalo ga bilo i strah, jer nije znao šta sve može da vreba u travi i visokom
kukuruzu. A onda je došao do obale rijeke i nije znao kako da je pređe. Osjećaj mu nije govorio
da li da krene uzvodno ili nizvodno, kako bi pronašao neki most. Odlučio je da krene uzvodno i
nakon nekog vremena primijetio je da se u travi pored rijeke nešto kreće.
Ko je to? – upitao je.
Trava se prestala pomjerati. Ponovio je pitanje, ali ponovo nije dobio odgovor. Shvatio je da je to
neko ko je plašljiviji od njega. Odlučio je da provjeri. Njuškao je i puzio polahko se primičući
mjestu gdje bio neko nepoznat. Pronašao je mirnu i ukrašenu tamnozelenu kupolu, veliku skoro
kao i on, iz koje je virio repić. Dodarnuo ju je šapom, a onda se začuo gasić koji je zvučao
prestrašeno:
- Nemoj me povrijediti, molim te!
- Neću te povrijediti, ne boj se! I ja sam prestrašen skoro kao i ti. Pojavi se, da te vidim! – reče
Tigar i ipak malo odstuknu od zelene kupole. Prvo se pojavila glava i osmotrila lijevo i desno, a
zatim i noge.
- Ja sam kornjača i hoću da pređem na drugu stranu rijeke, a ko si ti?
- Ja sam Tigar, mačak, i ja bih na drugu stranu, ali nisam baš neki ljubitelj vode.
- Ja ću ti pomoći. Možeš se popeti na moj oklop i zajedno ćemo preći.
Nekoliko minuta poslije Tigar je bio na drugoj obali. Zastao je tek toliko da zahvali kornjači i da
joj objasni ko je i gdje ide. Kornjača mu je poželjela sreću i upozorila ga da se čuva, jer je svijet
pun svakojakih zlih ljudi i životinja. „Znam, iskusio sam to na svojoj koži“, pomisli Tigar, još
jednom zahvali kornjači i nastavi svoj put.
Naredna dva dana nije nikog sretao, izbjegavao je kontakte, hranio se otpatcima. Bio je umoran,
dlaka mu je bila prljava i puna raznog sjemenja koje se lijepilo za njegovo krzno. Trebao mu je
pravi odmor. I baš tada naišao je na jednu farmu. Krenuo je da vidi može li pronaći neko
prenoćište i hranu. Stao je ispred štale u kojoj su bili konji i zaključio da bi tu mogao prenoćiti, a
našlo bi se nešto i za jelo. A onda ga je nešto zgrabilo za vrat.
- Aha, tu si mačketino! Meni miševi sve uništiše, a ti se vijaš okolo...
- Ma nisam ja tvoj mačak, zamijenio si me s nekim... – vrištao je Tigar, ali ga je farmer bacio na
tavan štale.
- Ne silazi dok ih sve ne pohvataš, a onda ideš u ambar! – odbrusio je i otišao.
Tigar je bio preplašen toliko da mu nije ni palo na pamet da pobjegne. Nije vidio nijednog miša.
Predveče je sišao i odlučio da potraži šta za jelo. Svuda naokolo čula se dreka kokošaka, ovaca i
krava. Tigar ih je žalio, a onda se zaledio od straha. Skrenuvši iza ugla našao se ravno ispred psa
koji se hranio nekim otpatcima. Pomislio je da je s njim gotovo. Neki glas u njemu je govorio da
bježi, ali noge jednostavno nisu slušale.
- Posluži se, vidim da si gladan!
- Molim, - reče zbunjeno Tigar, - zar me nećeš...
- Zašto bih? Ionako smo u istoj nevolji... – odgovori pas i uzdahnu.
Tigar je prišao i poslužio se onim što je preostalo. Podijelili su hranu i to znači da su prijatelji.
Saznao je da se pas zove Bobi i da je na farmi još otkad je štene, da ne zna za drugi način života.
Posao mu je da štiti farmu i da pomaže oko ispaše ovaca. Nije mu se sviđalo to što radi naročito
zato što je gazda bio grub čovjek koji ga je često tukao bez razloga.
- Pa zašto ne pobjegneš? – upitao je Tigar.
- A gdje da pobjegnem? I gdje god bih otišao, on bi me pronašao, - odgovorio je Bobi i skupio se
u klupko ispod gazdine kuće. Tigar mu se pridružio.
70
Mala maza / Piccola cucciola
- Ne držim vas ovdje da drijemate. Natrag na posao! – probudio ih je ljutit glas gazde, a onda je
sijevnuo prut i po Tigrovim leđima i po Bobijevoj glavi. Pobjegli su svaki na svoju stranu i nisu se
vidjeli do narednog dana. A i tada kada su se vidjeli, nisu jedan drugom ništa rekli – nisu smjeli.
To je potrajalo desetak dana. Bio je to najgori period u Tigrovom životu – dreka, tuča, tjeranje na
posao, hrane ni za lijeka, samo otpatci... jedino što ga je tješilo bila je pomisao na Saru...
tulipane... dom... Pobjegao bi on, ali nije htio bez Bobija – pamtio je onaj zalogaj hrane koji su
podijelili.
Kada su se ponovo sreli i gazde nije bilo u blizini Tigar mu je predložio da pobjegnu, ali da krenu
odmah. Ispričao mu je sve o Sari, o kući o miru...
- Ne znam, ne znam... šta ako nas Sarina maćeha otjera? Možda nam bude gore nego ovdje... –
dvoumio se Bobi.
- Neće, sigurno nam neće biti gore nego ovdje. Sara će nas štititi, - uvjeravao ga je Tigar i nakon
podužeg ubjeđivanja plan je umalo propao, jer se pojavio gazda.
- Sad ili nikad! – reče Tigar i zajedno potrčaše. Gazda ih nije uspio ni vidjeti. Trčali su kao nikad
do tad.
- Baš ćemo biti silan par – pas i mačka, - našalio se Bobi kada su odmakli.
- Svidjet ćeš se Sari, ona je divna, vidjet ćeš! – govorio je Tigar.
Nakon nekoliko dana lagahnog putovanja, stigli su u predgrađe u kom je živjela Sara. Tigra je
vodilo njegovo srce i dovelo ga je na pravo mjesto. Jedina prepreka na tom putu bio je prelazak
preko ceste kojom su jurili automobili, ali su i nju nakon čekanja do večeri prešli. Nije im bilo
teško čekati, jer je Tigar znao da je blizu kuće.
I kao što to u bajkama i biva – zle maćehe nije bilo, a Tigar, Sara i Bobi živjeli su sretno i
zadovoljno.
I naravno, Tigar je sada imao prijatelja s kojim je drijamao u hladu crvenih tulipana.
71
Mala maza / Piccola cucciola
Zulija Halilović, Sapna
TIGRE RITORNA A CASA
In un borgo silenzioso abitava il gattone di nome Tigre. Questo nome glielo ha dato la
piccola Sara, sua amica e proprietaria, il giorno in cui lo ha trovato dentro il canale sul bordo
della strada dove viveva. Da quando lo ha trovato, si occupa di lui. Tigre cresceva pian piano,
giocava e aiutava come poteva, ma lui amava di più dormire nel giardino di fiori che stava
davanti a casa, accanto ai tulipani rossi che ha coltivato Sara per fargli ombra e profumo.
Tutto andava bene finchè un giorno la madre di Sara e' morta. Tigre ha capito
cosa succedeva ed ha confortato Sara: „Mi dispiace Sara, faro' di tutto per farti sentire meglio…“
Diceva Tigre cosi', pero' Sara non poteva capirlo.
Dopo qualche tempo Sara riusci' a trovare un po' di pace, pero' allora e' arrivato un
problema piu grande. Il padre di Sara si e' risposato - ha sposato una donna malvagia che non
amava i gatti. Il futuro di Tigre non sembrava bello. E cosi', dopo un riposo nell' ombra dei
tulipani, Tigre si e' svegliato dentro qualcosa che ha concluso essere un sacco.
- Che cos' e' questo, per Dio? Sara non ha mai giocato cosi' con me…- ha pensato Tigre e
cercava di liberarsi, però non gli riusciva. Si e' calmato e ha ascoltato. C’era qualcosa che faceva
un chiasso terribile. Non sapeva di cosa si trattava.
- Ti aiuto io, ma devi promettermi che non mi mangerai'- ha sentito una voce.
- Chi e'?- ha chiesto- Se mi liberi, non ti faccio niente, te lo prometto!
Un attimo più tardi sul sacco si apre un buco abbastanza grande per far uscire Tigre. Si guarda
attorno, ma non vede nessuno. Attorno a lui ci sono alcuni sacchi, i pacchi e le cassete
di legno. Ha capito che si trova sul vagone di un treno. I treni non li ha mai amati.
E poi, dietro uno dei sacchi fece capolino un piccolo topo.
- Tu mi hai liberato?- gli chiese.
- Sì… soltanto ti ricordo che hai promesso di non mangiarmi- dice impaurito il topo.
- Grazie! E non aver paura, non ti faccio niente, io non mangio i topi e gli uccelli, la mia Sara
mi da' da mangiare solo latte e cibo per i gatti…
- Ma e' Sara quella donna che ti ha portato nel sacco e che ti ha buttato nel vagone?chiede il topo.
- No, e' la sua matrigna cattiva che non ama i gatti- risponde Tigre, finalmente capendo
tutti i fili del suo destino e il modo in cui la matrigna voleva sbarazzarsi di lui..
Il treno andava avanti per tutto il giorno e di sera si e' fermato su una stazione in mezzo dei
campi di mais. Per tutto il tempo Tigre e il topo hanno parlato e Tigre ha scoperto che il topo
abita in questo vagone e che mangia quello che trova dentro i sacchi e i pacchi. Pero',
quando il treno si e' fermato il Tigre è sceso, e ha deciso di tornare indietro.
- Come pensi di farlo?- domanda il topo.
- C'e' qualcosa dentro di me che mi dice dove andare, penso che e' la mancanza di Sara…
Il treno è partito, anche Tigre. Soltanto che le destinazioni erano opposte. Ha deciso di non
seguire la linea ferroviaria, troppo pericoloso. Ha girato il campo di mais cercando un posto
dove passare la notte. Presto ha trovato una stalla abbandonata, ha controlato se era sicura e ci
ha passato la notte. Di mattina ha bevuto l' acqua dalla pozza vicina ed ha preso la strada che gli
indicava il cuore, che diceva che Sara era li' e che aveva bisogno di lui. Il letto scomodo gli ha
fatto ricordare la morbida terra che stava sotto i suoi tulipani rossi.
72
Mala maza / Piccola cucciola
Anche il loro sapore e' la medicina per quello che ha sentito nella stalla abbandonata e quello
che ancora non può tirare fuori dal suo piccolo muso rosa.
Tigre sapeva che era soltanto l’inizio di quello che lo aspetta sulla via di casa, pero' era preparato
a tutto solo per rivedere Sara.
Mentre passava tra i campi di mais, che erano interrotti dai prati e da qualche albero, Tigre
guardava attorno a se'. Era un po' impaurito, perche non sapeva cosa si nascondesse nell' erba
e nel mais cosi' alto. E poi, e' arrivato fino al fiume e non sapeva come attraversarlo.
Il senso dell’orientamento non gli diceva se seguire il fiume in su' oppure in giu', per trovare
magari qualche ponte.
Ha deciso di andare in su' e dopo un po' di tempo ha notato che qualcosa nell' erba vicino al
fiume si stava muovendo.
- Chi e'?- ha domandato.
L' erba non si muoveva piu'. Ha ripetuto la domanda, ma la risposta mancava. Ha capito che era
qualcuno che aveva paura più di lui. Ha deciso di controllare. Annusava e si muoveva lentamente. Ha trovato una cupoletta quieta e verde, grande quasi come lui, da cui si vedeva una
piccola coda.
Le ha toccato con la zampa, e allora ha sentito una voce che gli sembrava impaurita:
- Non farmi del male, ti prego!
- Non ti faro' del male, non aver paura! Anch' io ho paura come te. Voglio vederti!- disse
Tigre e fa due passi indietro dalla cupola verde.
Prima appare la testa che girava a sinistra e a destra, e poi le gambe.
-Io sono la tartaruga e voglio oltrepassare il fiume, e chi sei tu?
-Io sono Tigre, il gatto, anch' io vorrei passare il fiume, ma non sono un appassionato dell'
acqua.
-Ti do una mano io. Puoi saltare sulla mia corazza e cosi' andremo insieme.
Alcuni minuti piu' tardi Tigre stava dall' altra parte del fiume. Giusto il tempo di ringraziare
la tartaruga e di spiegare chi era e dove andava. La tartaruga gli ha fatto gli auguri e gli ha detto
di far attenzione perche' il mondo e' pieno di gente e di animali cattivi. „Lo so, me ne sono reso
conto sulla mia pelle“, ha pensato Tigre, ancora una volta ringrazia la tartaruga e continua sulla
sua strada.
Per due giorni non incontrò nessuno. Evitava i contatti, mangiava i rifiuti. Era stanco, la sua
pelliccia era sporca. Aveva bisogno di un vero riposo. E proprio allora ha trovato una fattoria.
Si e' fermato davanti una stalla di cavalli ed ha concluso che qui poteva passare la notte
e poteva trovare qualcosa da mangiare. Ma proprio in quel momento qualcosa lo ha attaccato.
- E' qui che sei gattone! I topi mi distruggono tutto e tu passeggi in giro…
- Pero', io non sono il tuo gatto, mi hai scambiato con un altro…- urlava Tigre, ma il contadino
Lo ha buttato sul soffitto della stalla.
- Non scendere finche’ non li prendi tutti, e poi vai nel granaio!- lo ha sgridato e se ne è
andato.
Tigre era cosi' spaventato che non gli è neanche venuto in mente di scappare. Non ha visto
neanche un topo. Di sera è sceso ed ha deciso di cercare qualcosa da mangiare. Dappertutto si
sentivano versi di galline, pecore e mucche. Tigre si sentiva triste per loro, ma improvvisamente
la paura lo ha bloccato. Girando dietro l'angolo si e' trovato davanti ad un cane che
mangiava i rifiuti. Pensava: con lui e' finita. Una voce interiore gli diceva di scappare, ma le
gambe non obbedivano.
- Prego, vedo che hai fame!
- Scusa- disse confuso Tigre- non e' che mi….
- Ma perche'? Stiamo nella stessa disgrazia…- risponde il cane e fa uno sospiro.
73
10
Mala maza / Piccola cucciola
Tigre si e' avvicinato ed ha mangiato quello che e' rimasto. Hanno diviso il cibo e cio' significa
che sono amici. Ha saputo che il cane si chiama Bobi e che sta nella fattoria da quando era
cucciolo, che non conosce altro modo di vivere. Il suo lavoro e' badare alla fattoria e
aiutare con le pecore. Non gli piaceva il suo lavoro specialmente perche’ il padrone era un
uomo
rozzo e li picchiava spesso senza ragione.
-Ma perche non scappi via?- ha domandato Tigre
-E dove potrei scappare? Ovunque andrei, lui mi troverebbe- ha risposto Bobi e si e'
raggomitolato davanti alla casa del padrone.
-Non vi tengo qui per dormire. Tornate al lavoro!- li ha svegliati la voce arrabbiata del
padrone, e poi un bastone ha colpito le spalle di Tigre e la testa di Bobi. Sono scappati,
ognuno dalla parte sua e non si sono visti fino al giorno successivo. Ma anche quando si sono
visti non hanno scambiato neanche una parola - non potevano. Cosi' per una decina di giorni.
Era il periodo più bruto nella vita di Tigre - le urla, le botte, il lavoro forzato, la mancanza di
cibo,
soltanto i rifiuti… l' unica cosa consolante era il pensiero di Sara… i tulipani… la casa… Lui
sarebbe scappato, ma non voleva farlo senza Bobi - ricordava sempre quel cibo che
avevano diviso.
Quando si sono nuovamente incontrati e il padrone non era nei paraggi , Tigre gli ha
proposto di scappare. Ma bisogna muoversi subito. Gli ha raccontato tutto di Sara, della
casa, della pace…
-Non so, non so… e se la matrigna di Sara ci butta fuori? Forse sara' peggio che qui…dubitava Bobi.
-Non lo fara', sicuramente non sara' peggiore che qui. Sara ci proteggera'- lo rassicuravaTigre
e dopo una lunga conversazione il piano era quasi rovinato perchè era
apparso il padrone.
-Ora o mai!- disse Tigre e sono partiti di corsa insieme. Il padrone non ha avuto il
tempo neanche di vederli. Hanno corso come mai prima.
-Saremo una coppia grandissima- il cane e il gatto- ha scherzato Bobi quando si sono
allontanati.
-Piacerai a Sara, vedrai, lei e' meravigliosa!- diceva Tigre.
Dopo alcuni giorni di viaggio hanno raggiunto il borgo dove abitava Sara. Tigre
era guidato dal suo cuore ed e' arrivato al posto giusto. L'ultimo ostacolo di quel viaggio era
attraversare la strada piena di automobili in corsa, ma l' hanno attraversata dopo un po'. Non
gli
era difficile aspettare perche’ Tigre sapeva che era vicino a casa sua.
E come succede nelle favole- la matrigna cattiva non c'era piu' e Tigre, Sara e Bobi
sono vissuti felici e contenti.
E poi, Tigre adesso aveva un amico con cui dormiva nell' ombra dei tulipani rossi.
74
10
“Mlado usamljeno drvo”/“Piccolo albero solitario” Hajrudin Smajlović, Sapna
LJUBAVNA / D’ AMORE
ONO ŠTO VIDJELA NISAM / QUELLO CHE NON AVEVO VISTO
USPOMENE SE BUDE... / I RICORDI SI RISVEGLIANO…
POVRATAK U SJEĆANJE / IL RITORNO NEL RICORDO
76
10
Mlado usamljeno drvo / Piccolo albero solitario
Maida Mujčinović, Čelić
Maida Mujčinović, Čelić
LJUBAVNA
D’ AMORE
Nekada sam kao dijete
Pitala se: kuda ptice lete
Kamo teče ona bistra rijeka
Da li sunce nekog tamo čeka?
Da bambina, in un tempo lontano
Mi chiedevo: dove volavano gli uccellini
In che modo scorrevano i fiumi cristallini
La su il sole aspettava qualcuno?
Lutala sam livadama
Družila se s leptirima
Ležala na travi rosnoj
I brala cvijeće mirisno
Girovagavo lungo i prati
Facevo amicizia con le farfalle
Giacevo sull’ erba con la rugiada
E raccoglievo i fiori profumati
Bila sam slobodna kao ptica
Bila sam vesela djevojčica
Ali djetinjstvo je prošlo
I za mene novo vrijeme došlo
Ero libera come un uccello
Ero una bambina gioiosa
Però l’ infanzia per forza passa
E arriva un periodo nuovo, ma bello.
Sada znam da ptice lete svome domu
Da rijeka teče ka mirnom moru
Da sunce nikog ne čeka
Ono je uvijek kod svojih oblaka
Adesso so che gli uccelli verso i loro nidi
volano
Che i fiumi verso i mari calmi scorrono
Che il sole non aspetta nessuno
Che le sue nuvole sono sempre vicino a lui
Ni ja više ne lutam livadama
Ni ja nisam više sama
U srcu mi nije samo pijev ptica
Niti miris šarenih latica
I dalje sam vesela
Iako više nisam mala
Zove me djevojčica
Čovjek kom sam srce dala…
Anch’ io non girovago più lungo i prati
Anch’ io non sono più sola
Nel cuore non ho più solo il canto degli uccelli
E il profumo dei petali colorati
Ancora oggi sono tanto contenta
Anche se adesso sono adulta
La mia bambina mi chiama
L’uomo che ha il mio cuore mi ama…
77
Mlado usamljeno drvo / Piccolo albero solitario
Nermina Hrustić, Sapna
ONO ŠTO VIDJELA NISAM
Hodam dolinama moga sela i sjetim se svakog prašnjavog puta. Nekako mi se čini da je sada u
proljeće ljepše nego prije, nekako mi se čini da selo drugačije miriše. A pored drveta breze još je
mirno kao u bajci. Ono još uvijek gleda u daljine zelene planine što se sa nebom plavim spajaju.
Sjela sam pored toga drveta i ono je tad bilo moj najbolji prijatelj. Samo bi me ono slušalo i
ćutalo. Nekada bi se zanjihala i tad bih pomislila da mi govori da me čuje. Sjedim i pričam joj šta
je sve oko nje. One šume guste, prašnjavi putevi. Ono selo što viri iz daljine i ona kućica što ga
čuva. Bilo je tako sjetno. Satima sam sjedila ispod drveta i pronalazila sebe negdje u tom svijetu.
Dan je bio poput smole. Na nebu nije bilo nijednog oblačka. U vazduhu sam osjećala ljubav i
radost kojom je priroda odisala. Javljao je huk vjetra i šušanj lišća. Pitam se: „Da li sam stvarno
tu ili sanjam?„ Jer ispred mene je bila rajska slika. Bilo je tiho, vjetar je lagahno prolazio kroz
moju kosu. Bila sam zadovoljna jer srce mi je puno. Ja sam sjedila, a ispred mene je bilo drvo,
zelene daljine i samo jedna crvena ruža koja je rasla uz tu kuću od cigle. Tu sam nekako spoznala
sebe. Sebe sa punim srcem i osobu koja zna za prave vrijednost. Ili je ovo samo maska. Pitam se:
„Hoće li me priroda iznenaditi, hoće li me ovaj život iznenaditi?“ Može li me ovo nebo iznenaditi,
postati tmurno i baciti na mene svoje suze, svoje kapi kiše? Ne bi me čudilo da ove daljine
nestanu i ovo moje drvo potone. Da me neki zvuk probudi iz ove čarolije. Ove prirode u njenom
svijetu u kojem ona ima dušu. I gle čuda! Iz ove divne svijetle slike prirode pred mojim očima
stvori se onaj crni oblak tame, oblak tuge i tišine. Nadvi se nada mnom niotkud i sve postade
sivo. One planine više nisu odisale svježinom u grudima i skloni se onaj sjaj iz očiju što su
radosne bile. Više ispred sebe nisam vidjela raskošno drvo već samo jedno umrlo tmurno drvo
sa kojeg kaplju kapi. Nisam više mogla sjediti. Trava je bila mokra od kiše. Drvo kao da je plakalo
po meni. Ustala sam i otišla odatle, iz te mrklosti. Razočarana i tužna otišla sam. Osvrnula sam
se za trenutak i vidjela iza sebe tmurnu sliku koju ostavljam. Pomislila sam:„Da li u životu sve
mora biti tako?“ Sreća, tuga, radost pa suze, sjaj pa tama.
I otišla sam sa kamenom na srcu razočarana i sa istinom, da je ovo stvarno ono što vidjela nisam.
78
Mlado usamljeno drvo / Piccolo albero solitario
Nermina Hrustić, Sapna
QUELLO CHE NON AVEVO VISTO
Sto camminando sulle valli del mio villaggio ricordandomi ogni strada polverosa. In qualche
modo mi sembra che adesso, in primavera è più bello di prima, mi sembra che il villaggio
profumi diversamente. Accanto all’ albero di betulla è tranquillo come nella favola. Esso
ancora
guarda verso la montagna verde in lontananza, che si congiunge con il cielo blu. Mi sono
seduta accanto a quell’ albero che diventò in quel momento il mio miglior amico. Solo lui
mi ascolta in silenzio. Ogni tanto quando dondola, penso che mi stia ascoltando. Sono
seduta e gli descrivo tutto ciò che gli sta attorno. Quei boschi, le strade polverose.
Quel villaggio che si sporge fuori da lontano e quella casetta che lo salvaguarda. E’ così
meraviglioso. Sono stata seduta ore e ore sotto l’ albero cercando me stessa da qualche parte
in
quel mondo.
Il giorno somiglia alla resina. Nel cielo non c’ è neanche una nuvoletta. Nell’ aria sento l’ amore
e la gioia, della quale la natura profuma. Si sente il sibilo del vento ed il fruscio del fogliame
secco.
Mi chiedo: “ Sono davvero qui oppure sto sognando? ” Perché davanti a me c’ è l’ immagine
del
paradiso. E’ tranquillo, il vento pian pianino accarezza i miei capelli. Sono soddisfatta perché il
mio cuore è pieno. Sono seduta, davanti a me ci sono: l’ albero, le montagne verdi e una rosa
soltanto, che cresce accanto a quella casa con i mattoni. Qui, in qualche modo ho fatto conoscenza con me stessa. Me stessa con il cuore pieno, come una persona che riconosce i veri
valori.
Forse tutto questo è una maschera. Mi chiedo: “ La natura mi sorprenderà, la vita mi sorprenderà?
” Mi potrebbe sorprendere anche questo cielo, diventare nuvoloso e gettare su di me
le sue lacrime, le sue gocce di pioggia? Non mi stupirebbe se queste valli scomparissero e
questo mio albero sprofondasse. Se un suono mi svegliasse da questo incantesimo, da
questa natura….d ecco il miracolo! Da questa meravigliosa immagine brillante della natura,
davanti ai miei occhi appare quella nuvola scura, la nuvola della tristezza e del silenzio. Dal
nulla si addensa sopra di me e tutto diventa grigio.
Quelle montagne non profumano più … e sta sparendo quello splendore
negli occhi che sono stati felici. Non vedo più davanti a me l’ albero lussuoso, ma soltanto un
albero marcio , morto, da cui stanno vengono fuori gocce. Non posso più rimanere seduta. L’
erba è bagnata dalla pioggia. Sembra che l’ albero pianga su di me. Mi alzo e me ne vado da lì,
da quella oscurità. Vado via dispiaciuta e triste. Solo per un attimo mi volto indietro e vedo l’
immagine oscura che sto per lasciare. Penso: “ Ma nella vita tutto deve essere così? “ La
felicità, la tristezza, la gioia e poi le lacrime, lo splendore e poi l’ oscurità.
Sono andata via con una pietra sul cuore, delusa, pensando che quello che avevo visto non era
la verità.
79
10
Mlado usamljeno drvo / Piccolo albero solitario
Maida Mujčinović, Čelić
USPOMENE SE BUDE....
Vruće je. Ljetno podne. Čujem samo sumorno zujanje pčela. I cvrkut ptica je utihnuo. Tu
sablasnu tišinu narušava šuštanje lišća, blagog povjetarca. Sve mi to godi, kao i miris zelene
trave i neninih crvenih ružica. Ustvari, nisu to prave ruže, ali ja ih tako zovem. Moja nena ih je
zasadila u našoj bašti, ima ih i pored moje omiljene voćke - jabuke. Ovo lješkarenje u hladu,
ispod jabuke, pored ružica, u meni budi uspomene. Ah, kad se samo sjetim...
Dok sam bila mala dolazila sam preko ferija djedu i neni na selo. Dok bi oni pili kahvu u podne,
ja bi uživala u hladu jabuke i mirisala ružice. Nikada ih nisam brala. Bilo mi je žao da vehnu. A
jabuku je djed zasadio onog dana kada sam ja rođena.
Često sam se igrala sa djecom iz sela. Obilazili smo njive, lutali livadama i šumama. Nekada smo
se tako lijepo igrali da bi se kući vraćali pred samu večer. Od svih sam najviše voljela Almu i
Harisa. U svom životu nisam imala iskrenije i bolje prijatelje.
Tako sam jednom došla na zimske ferije. Završavali smo osnovnu školu. Alma i ja smo otišle na
brijeg, gdje su se svi grudvali i sankali. Obje smo uživale u zimskim čarima. Pravile smo Snješka.
Svi su pomagali, tako da je to na kraju bio ogromni Snješko bijelić.
Posle sam imala i nezgodu. Prelazeći preko leda sam se okliznula i pala. Ništa nisam vidjela niti
osjećala. Svi su se okupili oko mene. Jedan glas me nježno dozivao. Tada sam ugledala najljepše
crne oči. To je bio lijep momak sa crnom kosom i tankim rumenim usnama. To je bio Haris.
Držao me je za ruku. Tada sam se uplašila, jer mi je srce hlupalo i ruke se počele znojiti, oblila
me vrelina. Mislila sam da se led topi. Pomogao mi je da ustanem, ali nakon par bolnih koraka,
našla sam se u njegovom naručju. Odnio me je čak do kuće.
Svaki dan su me obilazili Alma i Haris. Tek sam tada primijetila da je onaj nestašni dječačić
porastao. Čak je i Alma, koja je uvijek bila stidljiva djevojčica i imala dvije pletenice, izrasla u
lijepu djevojku. Posle te zime nisam dolazila na selo sve do pred kraj ljetnih ferija. Bila sam
zauzeta upisom u srednju školu. Ja sam upisala Medicinsku, a oni Ekonomsku.
Kada sam stigla u selo vidjela sam se sa Almom. Haris nije bio tu - pričala mi je da se sve čudnije
ponaša. Da često svrati kod djeda i nene i pita za mene. Razmišljala sam o tome. Čak i kada sam
legla u svoj hlad i mirisala ružice. Htjela sam zaspati, odmoriti se od gradske buke, ali nikako
nisam mogla prestati razmišljati o njemu. Odjednom mi je neko prekrio oči. Zadrhtala sam.
Kada sam se okrenula ponovo sam ugledala one prelijepe crne oči, crnu kosu i rumene usne. To
je bio Haris. Pozdravili smo se, a on je otkinuo ružicu i stavio mi je u kosu. Toplo me zagrlio i
rekao da sam mu falila. Prekorila sam ga zbog ružice, a on mi je rekao da je ona mnogo ljepša u
mojoj kosi i kad uvehne da je sačuvam kao uspomenu na njega.
Stvarno je bio čudan. Posle sam to ispričala i Almi. Ona se nije toliko iznenadila.
Sunce se spremalo za zalazak kad smo došle u baštu. Tu nas je čekao Haris. U ruci je držao pravu
crvenu ružu, poklonio mi ju je. Pričali smo dugo samo nas dvoje. Odao mi je i svoju tajnu, razlog
svog „čudnog ponašanja“. Rekao mi je da me voli. I ja sam to tada shvatila. Tada me prvi put
poljubio...
Bila sam uzbuđena. Sve sam ispričala mami i neni. One nisu odobravale bilo šta sem prijateljstva
sa Harisom, jer smo navodno bili rođaci. A veza među rođacima nije dopuštena. Bila sam
razočarana, tužna, osjećala sam se kao kažnjena. Nisam mogla to reći i njemu, već sam napisala
pismo koje mu je Alma uručila. Posle mi je rekla da ga je tada vidjela prvi put kako plače. Nisam
izlazila iz kuće sve dok nije došlo vrijeme polaska kući.
80
10
Mlado usamljeno drvo / Piccolo albero solitario
Od tada sam rjeđe dolazila na selo. Uvijek sam imala neke bezvezne izgovore. Nisam imala
hrabrosti! Sa Almom sam često pričala preko telefona. Govorila mi je da je on sada usamljen, da
se druži samo sa njom.
Za razliku od njega ja sam se trudila naći novo društvo, i u školskim obavezama zaboraviti na
njega. I uspjela sam donekle.
Sve dok jednom nije došla vijest da je moj djed mnogo bolestan. Odmah smo otišli u selo. Nakon
par dana je umro. Bila sam tada kraj njega. Nikada neću zaboraviti taj dan.
Za kratko vrijeme kuća se ispunila i znanim i meni nepoznatim ljudima. Nisam se htjela odvajati
od mame i nene, ali su tetke Almi naredile da me izvede. Na kućnim vratima sam srela Harisovu
majku. Zagrlila me je sa tako mnogo topline. Imala sam osjećaj da razumije moju bol i patnju.
Alma i ja smo izašle u dvorište gdje smo bile same. Pokušavala sam se smiriti, kada sam čula
korake i okrenula se. To je bio Haris. Donio mi je crvenu ružu. Zagrlila sam ga tako jako. Oboje
smo plakali, iako se on trudio ohrabriti me. U tom trenu su došle i naše majke i tetke.
Opomenule su ga i rekle da bude oprezan jer ne znaju svi da nismo rodbine. Iznenadilo nas je
ovo. Nakon sedam dana, kada su obavljene sve dužnosti koje vjera nalaže, malo sam se smirila.
Posle je Haris došao i odveo me do djedove jabuke...
Sada se sjećam svega toga, deset godina poslije. Plačem kao i tog dana. I tužna i sretna. U hladu
djedove jabuke, sjedim i gledam mirno nebo. U sjećanju me prekinuo zagrljaj. To je moj Haris.
Prijalo mi je biti malo u ovoj tišini i sjetiti se svog djetinjstva i početka moje ljubavi. Ali opet se
naći u zagrljaju voljene osobe. Shvatila sam da se i u nesreći uvijek nađe malo sreće. Da sve
prolazi, ali uspomene i ljubav ostaju.
Iako djeda i nene više nema, i dalje volim posjete selu. Obavezno dođem i u hlad djedove jabuke
i mirišem nenine ružice...
81
Mlado usamljeno drvo / Piccolo albero solitario
Maida Mujčinović, Čelić
I RICORDI SI RISVEGLIANO…
Fa caldo. E’ un pomeriggio d’ estate. Sento soltanto il ronzio cupo delle api. Anche il cinguettio
degli uccelli si è azzittito. Questo silenzio fantasmagorico è turbato dal rumoreggiare delle
foglie.
Tutto questo mi piace, come anche l’ odore dell’ erba verde e il profumo delle piccole rose rosse
di nonna. In realtà, queste non sono rose vere, però io le chiamo così. Mia nonna le coltiva nel
nostro giardino, ma si trovano anche accanto al mio albero preferito – il melo. Oziare nell’ombra
sotto l’albero di mele vicino alle piccole rose, fa risvegliare i miei ricordi. Ehi, mi ricordo che …
Quando ero piccola, durante le vacanze estive venivo, qui in campagna dai miei nonni . Nel
pomeriggio, mentre loro prendevano il caffè, io mi godevo l’ ombra del melo e odoravo le
piccole rose. Non ne ho mai raccolta neanche una. Mi dispiaceva farle appassire. Il nonno aveva
piantato il melo il giorno della mia nascita.
Spesso giocavo con i bambini del villaggio. Passeggiavamo lungo i campi coltivati, i prati e i
boschi. A volte ci piaceva giocare a lungo e rimanere fuori fino a sera. Tra tutti preferivo Alma e
Haris. Nella mia vita non ho mai avuto amici più sinceri e più cari.
Una volta ero nel villaggio per le vacanze invernali. Era il periodo quando stavamo per finire le
scuole medie. Alma ed io eravamo andate sulla collina dove tutti andavano in slitta. Ci
piacevano tanto le magie invernali. Abbiamo provato a fare il Pupazzo di neve. Tutti ci aiutavano. Così alla fine abbiamo fatto un Pupazzo di neve enorme.
Poco dopo ho avuto un piccolo incidente. Camminando sul terreno ghiacciato sono scivolata e
caduta. Non vedevo e non sentivo nulla. Tutti erano intorno a me. Una voce mi chiamava dolcemente.
In quel momento ho visto gli occhi più belli in assoluto. Era un bel ragazzo, con i capelli neri e
con le labbra sottili e rosse. Quello era Haris. Mi teneva la mano. Per un attimo mi sono spaventata, perché il mio cuore batteva forte e sentivo il sudore sul palmo delle mani.
Avevo molto caldo. Pensavo che il ghiaccio si stesse sciogliendo. Haris mi ha aiutato per alzarmi,
ma dopo avermi fatto fare un paio di passi, mi ha preso in braccio. E così, mi ha portata fino a
casa.
Ogni giorno, Alma e Haris venivano a trovarmi. Ho notato che quel ragazzetto vivace era
cresciuto. Anche Alma, che è sempre stata una bambina timida con due trecce, era diventata
una bella ragazza. Dopo quell’inverno non sono andata più in campagna. ..Mi sono iscritta alla
scuola superiore di Medicina, loro due invece, di Economia.
Appena arrivata nel villaggio ho visto Alma. Haris non c’ era. Alma mi ha raccontato che Haris
aveva iniziato a comportarsi in modo strano… Che passava spesso a casa dei miei nonni per
chiedere di me. Ho pensato molto a questo. Anche quando mi sono sdraiata al fresco
per sentire il profumo delle rose. Mi volevo riposare e addormentarmi dopo il chiasso della
città, però non riuscivo a smettere di pensare a lui. All’ improvviso qualcuno mi ha coperto
gli occhi. Ho cominciato a tremare. Quando mi sono girata, di nuovo ho visto i suoi
stupendi occhi neri, i capelli neri e le labbra rosse. Quello era Haris. Dopo avermi salutata, lui
ha raccolto una piccola rosa e me l’ ha messa nei capelli. Mi abbracciava col dolcezza
dicendomi che gli ero mancata. L’ ho rimproverato per la rosa, ma lui mi ha detto che la rosa
era più bella tra i miei capelli e che la rosa mi avrebbe fatto ricordare di lui. Ho raccontato ad
Alma quello che era successo. Lei non si è tanto sorpresa.
82
10
Mlado usamljeno drvo / Piccolo albero solitario
Il sole si preparava per il tramonto quando siamo arrivate in giardino. Lì ci aspettava Haris.
Nella mano teneva una vera rosa rossa e me l’ ha regalata. Abbiamo parlato a lungo solo noi
due. Mi ha confessato il suo segreto, la ragione del suo “strano comportamento”.Mi ha detto
che mi amava. In quel momento ho capito tutto. Quella volta mi ha baciata
per prima volta…
Ero emozionata. Subito ho raccontato tutto a mamma e a nonna. Loro mi hanno vietato di
frequentarlo dicendomi di lasciare che fosse solo amicizia perché, probabilmente, eravamo
parenti. Cosi tra noi non si poteva creare una relazione amorosa. Delusa e triste, mi sentivo
come punita. Non potevo dire tutto ad Haris così gli ho scritto una lettera. E’ stata Alma a
portargliela. Lei mi ha detto che per la prima volta ha visto piangere Haris. Da quel momento
non sono uscita più di casa, finché non è arrivato il momento del ritorno. Andavo sempre meno
in campagna. Trovavo in
continuazione delle scuse banali. Non avevo il coraggio! Parlavo spesso al telefono con Alma .
Mi diceva che lui si sentiva isolato, che frequentava solo lei. A differenza di lui, io mi
sforzavo di fare delle nuove amicizie e di nascondermi dentro tanti impegni scolastici, per
dimenticarlo.. A dire la verità, ci ero anche un po’ riuscita.
Finché non è arrivata la notizia che mio nonno si era ammalato e siamo partiti subito per raggiungere il villaggio. Dopo qualche giorno il nonno è morto. Quel giorno stavo vicino a lui.
Non dimenticherò mai il giorno della sua scomparsa. In breve tempo la casa si è riempita di
gente che conoscevamo, ma anche di gente a noi sconosciuta. Non volevo staccarmi da mamma
e nonna, ma loro avevano detto ad Alma di portarmi fuori. All’ entrata di casa ho incontrato la
madre di Haris. Mi ha abbracciato con tanta dolcezza. Avevo la sensazione che capisse il mio
dolore e la mia disperazione.
Alma ed io stavamo in giardino. Mentre cercavo di calmarmi, ho sentito dei passi dietro di me,
… mi sono girata. Era Haris. Mi ha portato una rosa rossa. L’ ho abbracciato fortemente.
Piangevamo tutti e due, anche se lui cercava di incoraggiarmi. In quel momento erano
uscite fuori anche le nostre madri e le zie. Avevano detto a lui di essere attento perché ci sono
quelli che sanno che noi non eravamo i parenti. Questo ci aveva sorpresi. Sette giorni dopo,
finiti i rituali religiosi, mi sono calmata un po’.
Haris venne per portarmi sotto il melo di mio nonno…
Adesso mi sto ricordando tutto questo, dieci anni dopo. Piango come quel giorno. Sono triste,
ma anche felice. Ero seduta all’ ombra del melo di nonno, per guardare il cielo sereno…
Dal ricordo mi risvegliò un abbraccio. Era il mio Haris. Quanto è piacevole sentire di nuovo
quella tranquillità ed essere poi tra le braccia della persona amata. Così ho capito che è possibile trovare un po’ di fortuna anche nella disgrazia, che tutto passa, solo i ricordi e l’ amore
rimangono.
Anche se i nonni non ci sono più, ancora mi piace andare in campagna. Ogni volta mi fermo
all’ombra del melo di nonno per sentire il profumo delle piccole rose di nonna…
83
Mlado usamljeno drvo / Piccolo albero solitario
Živan Tomić, Lopare
POVRATAK U SJEĆANJE
Sa pogledom na doline,
srce igra od miline.
Sa pogledom na proplanke,
pamtim riječi moje majke.
Prisjeti se bar po nekad,
kad' budeš u bijelom svijetu,
miris cvijeća, plodne njive,
jato ptica u svom letu.
Sada kad' sam opet tu,
osjećaje srce budi.
Zašto li sam otišao,
sad se pitam, sad se čudim.
Živan Tomić, Lopare
IL RITORNO NEL RICORDO
Con lo sguardo verso le pianure,
il cuore sta ballando dal piacere.
Con lo sguardo verso le radure
mi ricordo quello che diceva mia madre.
“Ricordati qualche volta, quando
sarai da qualche parte nel mondo,
il profumo dei fiori, i terreni fertili
e il volo degli uccelli”.
Adesso che sono ancora qui,
il cuore sta risvegliando i ricordi.
Perché sono andato via
ora mi chiedo, ora mi meraviglio.
84
“Najbolji prijatelji”/”Migliori amici” - Ajiša Delić, Sapna
BEKIR I GARO / BEKIR E GARO
PRIJATELJSTVO / L’ AMICIZIA
86
10
Najbolji prijatelji / Migliori amici
Besida Sejdinović, Sapna
BEKIR I GARO
- Devetero je...
- Devetero, devetero...
- ...oštenila, - otac nije ni završio, a Bekir je već istrčao na vrata i pojurio prema slami u kojoj se
oštenila keruša. Nedugo zatim pojavio se na vratima i držeći u rukama jedno štene, još slijepo i
drhtavo.
- Pa, što si ga uzim'o! Mogla te je Cinda ujesti, - počeli su vikati na njeg otac i mati.
- Ma, otkud da će me ujesti! Njega sam uzeo, prvi mi je onjušio ruku i uzeo moj prst u usta, pravdao se Bekir.
- To je zato što je gladan. Haj'mo ga sad vratiti da ga mati nahrani, - govorio je otac, ali se Bekir
protivio. Jedva su ga ubijedili da vrati štene.
- Kakav je crn, zvaću ga Garo. Ovaj je moj, babo! – govorio je Bekir iznoseći štene iz kuće.
Nekoliko sedmica poslije dvorište je bilo prepuno štenadi, koja su lajala i jurila Bekira koji nije
ispuštao Garu iz ruku. Ali su polahko sva ta štenad, njih osam, našla svoje nove vlasnike, jer je
Cinda bila jedna od najboljih lovačkih pasa u tom okrugu i svi su se otimali da dođu do nekog od
njenih štenadi. U početku ih je žalila, ali je znala da će biti tu u blizini i da ih može vidjeti kad god
poželi, jer je vlasnik, Bekirov otac, nije vezao. Bekir Garu nije dao: „On ostaje sa mnom, gdje ja
– tu i on!“ – bio je uporan. Otac mu je udovoljio i kao iskusan lovac znao je da će Garo jednog
dana izrasti u odličnog lovačkog psa. Na to je sve ukazivalo – izgled, uši, pogled, način na koji se
igra sa Bekirom... Cinda je mirno ležala i gledala kako se njeno štene igra sa Bekirom, kojeg je
također voljela i vjerovala mu. A prijateljstvo i povezanost između Bekira i Gare je rasla iz dana
u dan. Toliko su se saživjeli da je Garo išao da spava tek kada bi Bekir zaspao, a kada je nagodinu
Bekir krenuo u školu, Garo bi ostajao kod kuće i čekao ga da se vrati.
- Šta misliš da ga povedem u lov sutra? – predložio je otac Bekiru pokazujući na Garu, - možeš i
ti sa mnom ako hoćeš, ne moramo ići daleko.
- Važi! – bio je oduševljen prijedlogom Bekir, - on će biti najbolji lovački pas kojeg si ikad vidio,
babo, vidjet ćeš!
Rano ujutro su krenuli. Bekir je bio još pospan i malo je trebalo da odustane, ali kad je čuo Garin
lavež, za tren je se digao iz kreveta i bio spreman za polazak. Pješačili su prema jezeru s namjerom da love divlje patke. Garo i Cinda su bili zajedno. Stalno su skretali s puta, nestajali u žbunju
i ponovo se vraćali. Garo se htio igrati, dok je Cinda bila na vrhuncu svog zadatka – njušila je i
osmatrala. Garo ju je s vremenom počeo oponašati pa je i on postao mirniji, osluškivao, podizao
njušku u zrak i njušio divljač.
- Imat će Garo dobru učiteljicu. Vidi ih kakav su tandem, - pokaza otac Bekiru na njih dvoje.
- Ali Garo će biti bolji, - ostajao je Bekir pri svome.
Stigli su na jezero i Cinda je po navici uskočila u travu odakle su poletjele patke. Otac je ispalio
dva hica i dvije patke su pale u vodu. Cinda je odmah krenula i uhvatila jednu od njih, a Garo je
stajao na obali i nije kretao po drugu patku.
- Donesio je, Garo, - govorio mu je Bekir, ali se Garo samo vrtio i nikako nije htio da uđe u vodu.
- Pa on se plaši vode! – povikao je Bekir i počeo se smijati zajedno sa ocem.
Da li je smijeh ili pak to što je vidio svoju majku kako vješto izvlači pogođenu patku iz vode
uticalo na Garu, ali se i on odvažio, skočio u vodu te je ubrzo iznio plijen na obalu. Ispustio je
patku na tle, stresao se i ponovo je uzeo među zube.
87
Najbolji prijatelji / Migliori amici
Kada mu je Bekir htio uzeti patku i pohvaliti ga, Garo je počeo da trče okolo izbjegavajući Bekira
– htio je da se igra, kako su se i ranije u travi ispred kuće igrali otimajući se za cipelu, plišanu
lutku ili za probijenu loptu, koju je Garo probio svojim zubima. Bekiru je odgovarala igra, a onda
se lavežom oglasila Cinda i Garo priđe te pred Bekirovog oca ispusti patku i sjede baš kao i
njegova mati poslušno mašući repom. Otac ih oboje pomilova i iz torbe izvadi dvije kobasice i
dade oboma po jednu. Patke je smjestio u torbu, a onda je naložio vatru i odlučio da tu
doručkuju. Kući su se vratili oko podne i Bekir je bio zadovoljan kako se Garo pokazao prvi put u
lovu. Cijele sedmice je samo o tome govorio.
A onda se desilo da su tri vuka napala stado ovaca komšije Selima i pri tom ubili i ranili nekoliko
ovaca. Te večeri kerovi u selu zavijali su, lajali do iznemoglosti, ali niko sa sigurnošću ne bi mogao
reći da li je to bilo iz straha, zbog zova predaka ili zbog nečeg trećeg. Bekir je u tom horu laveža
prepoznao Garino sigurno i odvažno lajanje. Stariji su prepoznali šta znači taj lavež i otjerali su
vukove, ali je šteta ipak bila načinjena. Moralo se u hajku, druge nije bilo. Otac je nekoliko puta
odlazio sa drugim lovcima u šumu s namjerom da pronađu i ubiju vukove, ali svaki put
bezuspješno. Kerove nisu vodili, jer su znali da im oni tu ne mogu ništa pomoći, a Cinda svjesna
opasnosti, koja bi je zadesila ako bi pošla, počela se skrivati i tužno cviliti. A Garo k'o Garo svaku
priliku je koristio da se igra sa Bekirom.
Nakon sedam dana otac je ponovo krenuo u lov i poveo je Garu. Bekir ovog puta nije išao, jer je
bio malo prehlađen. Ostao je kod kuće i vrijeme provodio u krevetu pijući čaj s limunom i
tablete. Počelo se smrkavati, a otac se još nije vratio. Bekir se počeo brinuti, ne za oca, nego za
Garu. A kad se otac napokon pojavio, Gare nije bilo.
- Samo ga je nestalo, - govorio je otac, - tražili smo ga i dozivali, ali Gari ni traga ni glasa. Morali
smo krenuti kući kad se smrklo.
Bekira je porazila činjenica da Gare više nema i to ga je dotuklo. Prehlada se pretvorila u pravu
gripu i čitavih sedam dana proveo je s povišenom temperaturom i drhteći od groznice zbog koje
je buncao. Dozivao je Garu, nudio ga da jede raznim jelima, zvao ga da donese poderanu loptu,
slao ga po ubijenu patku... Katkad bi u pola noći skočio i vikao: „Lezi! Trči! Donesi!“ Nakon sedam
dana malo se oporavio i upitao oca da Garu uvede u kuću. Sve što je otac mogao reći bilo je
jedno „Ali...“, a onda se pokupio i izašao napolje. Bekir je počeo plakati...
Pred veče istog dana pojavio se Garo – izmoren i gladan zacvilio je pred kućom. Svi su se skupili
oko njega, a otac ga je unio u kuću i napravio mu ležaj pored Bekirovog. Nahranili su ga i napojili,
a onda ga je otac okupao i previo mu prednju desnu šapu, koja je bila malo povrijeđena. Bekiru
je odmah bilo lakše i zaspao je s jednom rukom na Garinoj glavi. Probudili su se sutradan oko
podne. Garo je ponovo jeo - baš je bio gladan. Bekir ga je zadovoljno mazio. Sve se vratilo na
staro – igra i veselje. To je trajalo do očevog sljedećeg polaska u lov. Kad su se lovci okupili ispred
njihove kuće, Garo se izbezumio – lajao je i vrtio repom, sav uznemiren. Svi su ga s čuđenjem
gledali.
- Babo, on hoće da ga pratite!
Tako je i bilo – posjedali su u dva džipa i krenuli za Garom. Sve vrijeme je trčao i ponovo se
vraćao usmjeravajući lovce da ga prate. Kada su napustili vozila, Garo je ponovo nastavio da laje
i insistirao da ga prate. Pratili su ga skoro dva sata do u duboku šumu, a onda se on umirio –
prestao je da laje i pažljivo se počeo prikradati. Lovci su ga pratili i ponašali se skoro kao i on. A
onda je Garo stao i zagledao se u pećinu udaljenu pedesetak metara. Lovci su krenuli prema njoj
– bila je to jazbina u kojoj su boravili vukovi. Trenutno nisu bili tu. Lovci su se rasporedili i
napravili „čeku“. Petnaestak minuta poslije pojavio se čopor od šest vukova...
88
10
Najbolji prijatelji / Migliori amici
Svirajući i galameći lovci su džipovima upali u selo – veselje nisu mogli sakriti. U prikolicama oba
džipa ležala su po tri vuka, ali jedini lavež koji se čuo bio je onaj Garin. On je bio pravi heroj ovog
lovačkog pohoda. Svima je bilo jasno da je sedam dana, koliko je bio odsutan od kuće, proveo
uhodeći vukove sve dok nije otkrio jazbinu u kojoj su se krili. Svi oni koji su imali ovce u tom kraju
sada su mogli da odahnu, jer je zahvaljujući Gari opasnost sada otklonjena. Te večeri svi su bili
sretni, ali niko kao Bekir.- Znao sam! Šta sam vam govorio! A kakvi će tek biti mali Garići! – hvalio
se Bekir i grlio Garu i na svaku riječ koju je izgovorio pristizalo je odobrenje prisutnih lovaca.
Besida Sejdinović, Sapna
BEKIR E GARO
- Sono in nove…
- Nove, nove…
- Ha fatto nove cuccioli- il padre non aveva ancora finito la frase, che Bekir era già nella stalla
dove la cagna Cinda, aveva fatto i cuccioli. Dopo un po' e' apparso sulla porta tenendo uno dei
cuccioli, ancora cieco e tremante.
- Ma perché l' hai preso? Cinda poteva morderti,- hanno gridato il padre e la madre.
- Lei non mi morderà mai! Ho preso lui perché e stato il primo ad annusarmi la
mano e a leccarmi le dita, spiegava Bekir.
- E' perché ha fame. Portiamolo dalla madre, -gli diceva il padre, però Bekir
non gli dava ascolto. Con difficoltà gli hanno fatto capire che il cucciolo doveva stare con la
madre.
- E' così nero, lo chiamerò Garo. Questo e' il mio, papà! – diceva Bekir portando via il
cagnolino.
Alcune settimane più tardi il giardino era pieno dei cuccioli, che abbaiavano e correvano dietro
Bekir, ma lui teneva Garo sempre in braccio. Pian piano, tutti i cuccioli, otto, hanno trovato i loro
padroni, anche perche Cinda era il più bravo cane da caccia nella regione e tutti volevano avere
uno dei suoi cuccioli. All' inizio Cinda era triste, ma sapeva che i cuccioli rimanevano nelle
vicinanze e che li avrebbe potuti vedere quando voleva, anche perche il suo padrone, il padre di
Bekir, non la legava mai.
Bekir non dava Garo via: „Lui rimane con me, dove vado io- va pure lui!“- insisteva Bekir. Il padre
lo accontentava e da bravo cacciatore sapeva che Garo un giorno sarebbe stato un' ottimo cane
da caccia. Tutto faceva pensare che sarebbe stato proprio così
- lo sguardo, le orecchie, il modo di giocare con Bekir… Cinda stava sdraiata e guardava come il
suo cucciolo giocava con Bekir di cui aveva fiducia e che amava. L' amicizia e il legame tra Garo
e Bekir ogni giorno crescevano. Erano cosi vicini che Garo non andava a dormire prima che Bekir
si addormentasse, e quando Bekir l' anno successivo ha iniziato la scuola, Garo stava a casa
aspettando che tornasse.
89
Najbolji prijatelji / Migliori amici
- Che ne pensi, lo porto a caccia domani?- ha proposto il padre a Bekir indicando Garo,- puoi
venire anche tu se vuoi, non dobbiamo andare troppo lontano.
- Va bene!- Bekir era entusiasta della proposta,- lui sarà il più bravo cane da caccia
papà, vedrai!
Sono partiti di mattina presto. Bekir ancora aveva sonno ma quando ha sentito Garo, subito si è
alzato dal letto, pronto per la partenza. Sono andati verso il lago con l' intenzione di cacciare le
anatre selvatiche. Garo e Cinda stavano insieme. Continuamente sparivano nei cespugli per poi
tornare sulla strada. Garo voleva giocare mentre Cinda era concentrata sul suo compitoannusava e osservava. Dopo un po' di tempo, Garo iniziò ad imitarla e così anche lui si calmò,
stava in ascolto, alzava il muso e annusava.
- Garo ha una brava insegnante. Guarda che coppia disse il padre a Bekir.
- Però, Garo diventerà più bravo,- Bekir insisteva.
Raggiunto il lago Cinda, come d’abitudine, si e' buttata nell' erba da dove emersero anatre
selvatiche. Il padre di Bekir ha sparato due colpi e due anatre caddero nell' acqua. Cinda si e'
subito mossa per andare a prenderne una, ma Garo rimaneva sulla sponda del lago e non si
muoveva per prendere l' altra anatra.
- Portacela Garo,- gli diceva Bekir, però Garo girava intorno ma non voleva entrare nell' acqua….
per niente.
- Ha paura dell' acqua!- ha gridato Bekir ed ha riso con il padre.
Forse per la risata, forse perché ha visto sua madre che con sicurezza tirava fuori dall’acqua l'
anatra colpita, anche lui si fece coraggio e si buttò dentro l' acqua e portò la preda sulla riva. Ha
lasciato l' anatra per terra, si e' scrollato un po’ d’acqua da dosso e l' ha presa di nuovo tra i
denti.
Garo voleva giocare con Bekir ma Cinda gli ha abbaiato e Garo ha messo l' anatra davanti il
padre di Bekir e si è seduto come aveva fatto la sua mamma scodinzolando.
….Tornati a casa verso mezzogiorno Bekir era contento per come si era comportato Garo nella
caccia.
Per tutta la settimana ha parlato solo di quello.
Poi' e' successo che tre lupi hanno attaccato un branco di pecore del vicino Selim e gli hanno
ammazzato e ferito alcune pecore. Quella sera nel villaggio i cani hanno abbaiato, però nessuno
poteva dire se era perché avevano paura per il richiamo degli antenati o per qualcos' altro. Bekir
ha riconosciuto dentro quel coro l' abbaiare sicuro e coraggioso di Garo che ha cacciato via i
lupi, ma il danno era fatto.
I vecchi dovevano andare a dare la caccia ai lupi, non c' era altra soluzionema quella volta non
hanno portato i cani sapendo che era troppo pericoloso. ….
Dopo una settimana il padre andò di nuovo in caccia e portò Garo con se. Questa volta Bekir non
poteva andare perché aveva il raffreddore. Rimase a casa passando il tempo nel letto bevendo
il te' con limone e prendendo le medicine. Bekir stava in pensiero, non per il padre, ma per Garo.
Quando finalmente il padre apparse, Garo non era con lui.
- Semplicemente è scomparso,- disse il padre,- l' abbiamo cercato e chiamato, ma
Garo non si è fatto vivo. Quando si e' fatto buio siamo dovuti tornare a casa.
Bekir era distrutto perchè Garo non c'era piu'. Il raffreddore e' diventato un' influenza grave
e per tutta la settimana ha avuto la febbre alta e vaneggiava. Chiamava Garo, gli offriva da
mangiare ………… A volte nel mezzo della notte saltava e sgridava: „Siediti! Portamelo! Stai
fermo!“ dopo sette giorni è stato ricoverato ed ha chiesto al padre di portargli Garo. Il padre e'
riuscito a dire soltanto un „Pero'…“ e poi' e' andato via. Bekir ha pianto…
90
Najbolji prijatelji / Migliori amici
Quella stessa sera Garo e' ritornato - stanco e affamato abbaiava davanti alla casa. Tutti
sono corsi fuori a prenderlo e lo hanno sistemato accanto a Bekir. Gli hanno dato da mangiare e
da bere, il padre di Bekir gli ha medicato la zampa destra ferita. Bekir si e' subito sentito meglio,
e si e' addormentato con la mano sulla testa di Garo. Si sono svegliati il giorno dopo verso
mezzogiorno. Garo ha mangiato di nuovo - aveva veramente fame. Bekir lo accarezzava
contento. Tutto era tornato come prima- il gioco e la felicità. Dopo pochi giorni i cacciatori si
sono riuniti davanti casa di Bekir, e Garo fuori di se'- abbaiava, e si agitava. Tutti lo guardavano
sorpresi.
-Papà, lui vuole che lo seguiate!
E' cosi i cacciatori si sono divisi in due macchine e lo hanno seguito. Per tutto il tempo Garo
ha corso assicurandosi che i cacciatori lo seguivano. Dopo quasi due ore sono arrivati nella
foresta profonda, e allora Garo si calmò- smise di abbaiare e con prudenza cominciò a muoversi
pian piano. I cacciatori lo seguivano e si comportavano quasi come lui. Ad un certo punto Garo
si fermò e guardò verso una caverna lontana una cinquantina di metri da loro. I cacciatori si
avvicinarono alla caverna- era li dove abitavano i lupi. Al momento non c'erano ma i cacciatori
si sono organizzati ed hanno atteso. Dopo un quarto d' ora è arrivato un branco di sei lupi.
Suonando e urlando i cacciatori sono ritornati al villaggio… non potevano nascondere la loro
gioia. Avevano catturato tutti i lupi e li avevano portati con loro, l' abbaio di Garo si sentiva forte.
Era lui il vero eroe di questa avventura di caccia. Era chiaro a tutti che in quei sette giorni che era
stato via aveva inseguito i lupi finché non ha scoperto la caverna dove si nascondevano. Tutti
quelli che avevano le pecore da quelle parti adesso potevano stare tranquilli, grazie a Garo il
pericolo non c’era più. Quella sera tutti erano contenti, ma nessuno era contento come Bekir.
-Lo sapevo io! Cosa vi dicevo! E come saranno i piccoli di Garo!- si vantava Bekir e
stringeva forte Garo e per ogni sua parola detta i cacciatori approvavano.
91
10
Najbolji prijatelji / Migliori amici
Spasoje Bobar, Šekovići
PRIJATELJSTVO
Prijatelji?... Ko su zapravo prijatelji?
Postoji bezbroj odgovora na ovo naizgled jednostavno pitanje.
Jedni tvrde da pravi prijatelji zapravo i ne postoje i da će vam svako, kad-tad, ma koliko se činio
dobrim, zabiti nož u leđa, a drugi opet vjeruju da prava prijateljstva postoje tj. da postoje ljudi
koji će sa vama dijeliti i sreću i tugu, koji će sa vama biti i u dobru i u zlu.
Da bi ti neko bio prijatelj, prvo mora biti čovjek.
Biti čovjek, najteže je ostvariti u životu. Neki taj cilj pokušavaju ostvariti cijeli svoj život. Ono što
sam ja naučio kroz život je da biti čovjek znači, ako možeš da odvojiš komad hljeba za sirotinju i
da vidiš kako osmjeh zadovoljstva prekriva njihova lica, ako možeš kap vode da podijeliš sa
svojim bližnjim, ako možeš da odoliš prevari, zlodjelu, ljubomori i pohlepi, ako si svjestan svojih
mana, ali isto tako i vrlina, to znači biti čovjek.
Ako možeš da oprostiš i onima koji su učinili zlo; ako možeš da izgradiš svoju budućnost a da
pritom ne uništavaš prirodu i ono što nam je ona podarila VJERUJ, BIĆEŠ ČOVJEK!
U životu svakog od nas postoji mnogo trenutaka koje ne možemo proći sami, a sve i da je tih
trenutaka mnogo manje, ljepše ih je podijeliti s nekim.
Jer svi znamo da ćemo sa dvije ruke podići mnogo veći teret, nego jednom rukom, zato treba
uvijek imati nekog sa kim ćemo dijeliti sve.
Prijateljstvo vrijedi velikih odricanja i žrtava. U njemu ne treba samo uzimati, već i davati i to u
najvećoj mogućoj mjeri. Treba ga održavati, njegovati i ne dati mu da se raspadne...mada se
pravo prijateljstvo neće raspasti tako lako.
Teško je naći pravog prijatelja koji je uz vas, čak i kada bi želio da bude negdje drugdje, onog ko
će vas pitati kako ste i sačekati vaš odgovor, koji zna sve o vama, a i dalje vas voli...e to je PRAVI
PRIJATELJ. Kad pomislim kako bi moj život bio prazan bez prijatelja, pa često kažem da je čovjek
koji ima prijatelje, zapravo bogat čovjek.
I za kraj, mogu vam samo poručiti da, ako nemate prijatelja - potražite ga, jer dvije su prave
čovjekove nesreće - NEMATI ZDRAVLJA I NEMATI PRIJATELJA.
92
10
Najbolji prijatelji / Migliori amici
Spasoje Bobar, Šekovići
L’ AMICIZIA
Gli amici… Chi sono veramente gli amici?
Ci sono molte risposte a questa domanda, apparentemente semplice.
Alcuni sostengono che i veri amici, a dir il vero, non esistono e che chiunque, prima o poi , anche
se sembra molto buono, ti infilerà il coltello nella schiena. Invece altri credono che la vera
amicizia esiste, cioè che esistono esseri umani che con voi condivideranno sia la felicità sia la
tristezza, quelli che con voi rimarranno nel male e nel bene.
Per poter essere un amico, prima di tutto devi essere un vero uomo.
Essere uomo è la cosa più difficile da realizzare nella vita. Alcune persone, per tutta la vita
tentano di raggiungere questo obbiettivo. Quello che ho imparato io durante la mia vita è che
essere un vero uomo significa essere in grado di mettere da parte un pezzo di pane per i più
poveri e vedere come il sorriso del piacere copre i loro visi, riuscire a dividere una goccia d’
acqua con i tuoi cari, riuscire a resistere al tradimento, alla gelosia, all’avidità, significa essere
consapevole dei tuoi difetti, come anche dei pregi, questo significa essere un uomo.
Se sei capace a perdonare coloro che ti hanno fatto del male, se riesci a costruire il tuo futuro
senza distruggere la natura e quello che essa ci ha regalato,
CREDI, SARAI UN UOMO!
Nella vita di ciascuno di noi ci sono molti momenti che non riusciamo a trascorrere da soli, e
anche se questi momenti possono essere pochi è sempre più bello condividerli con qualcuno.
Tutti sappiamo che con due braccia alzeremmo un peso molto più pesante che facendolo da
soli, perciò bisogna sempre avere qualcuno con cui si può condividere tutto.
Per l’ amicizia vale la pena rinunciare a qualcosa e sacrificarsi. Nell’amicizia non bisogna soltanto
ricevere, ma anche dare, dare il più possibile. L’ amicizia va preservata, curata, e non bisogna
mai permettere che si spezzi anche se la vera amicizia non si può spezzare facilmente.
E’ difficile trovare un vero amico che rimarrà con te anche quando magari voleva essere da
qualche altra parte, quello che ti chiederà come stai e aspetterà la tua risposta, quello che sa
tutto di te, però continua a volerti bene… E’ QUESTO UN VERO AMICO. Se penso a come
sarebbe stata vuota la mia vita senza gli amici… per questo dico spesso che un uomo che ha
degli amici, è un uomo ricco.
Alla fine, posso dirvi solamente che, se non avete un amico – cercatelo, perché per un uomo
esistono due sole disgrazie – NON AVERE LA SALUTE E NON AVERE UN AMICO.
93
“Pala magla”/“E cadde la nebbia” - Vladan Radivojević, Šekovići
ŽIVOTNA GREŠKA /L'ERRORE DELLA VITA
SUNCE UVIJEK IZAĐE / Il SOLE SORGE SEMPRE
94
10
Pala magla / E cadde la nebbia
Slavenka Savić, Lopare
ŽIVOTNA GREŠKA
Kao i svako ljudsko biće napravila sam dosta grešaka u životu. To su pretežno sitnije greškice,
ali ipak su povrijedile odredjene ljude. Čovjek je grešan od samog postanka. On u sebi nosi
praroditeljski grijeh, grijeh Adama i Eve. Ovdje konkretno, radi se o dogadjaju od prije nešto više
od godinu dana.
Sve je započelo jednog divnog predvečerja. Sjećam se, bilo je to kasno proljeće, tačnije
početak juna. Ugledala sam ga pored kafića. Stajao je naslonjen na zid i zainteresovano posmatrao ljude i stvari oko sebe. Sam pogled na njega budio je u meni neki čudni nemir i neobjašnjivo
drhtanje u srcu. Njegova razbarušena crna kosa lagano je vijorila na toplom noćnom vjetriću.
Prošla sam pored njega sa nekolicinom drugarica, a on nas je ispratio prodornim pogledom
svojih zelenih očiju. Nekako mi se činilo da se njegov pogled najduže zadržao baš na meni. Moje
drugarice su se po običaju smijale i nešto živo pričale, dok sam ja bila ćutljiva i zamišljena.
Poslije nešto više od sat vremena vratila sam se sa svojom najboljom drugaricom. I dalje je
stajao na istom mjestu i istim zainteresovanim pogledom posmatrao okolinu. Činilo mi se samo
da mu je kosa bila razbarušenija, a oči dublje i toplije. Odjednom, svoj pogled je usmjerio na
mene. Zagledao se direktno u moje oči. Iz kafića su se, u tom momentu, začuli prvi taktovi
pjesme "Jedina moja" Divljih jagoda. Stajali smo i gledali se neko vrijeme, a tada mi je on prišao
i nasmijao se. Srce mi je užasno brzo lupalo, a noge su prijetile da me izdaju. Činilo mi se da u
tom trenutku nisam znala ni kako se zovem. Rekao mi je da se zove Robert i da ima devetnaest
godina. I ja sam se uspjela povratiti iz onog svog čudnog "beztežinskog stanja" i predstaviti mu
se. Tada smo započeli prijatan razgovor, koji smo nastavili šetajući dugim i poprilično pustim
šetalištem. Nije bilo teme koje se nismo dotakli i činilo mi se da ga znam sto godina.
Bio je rodom iz Španije, tačnije iz Madrida, ali je veoma dobro govorio srpski jezik jer mu je
majka bila Srpkinja. Svake godine dolazio je ovdje, u rodno mjesto svoje majke i ostajao koliko
mu je škola to dozvoljavala.
Svaku veče imali smo neki svoj mali ritual. Provodili smo po nekad i po cijeli dan zajedno, a
kada bi se smračilo išli smo u duge šetnje. Gradom su već kružile priče da imam momka "malog
Španca", kako su ga zvale dežurne gradske tračare. Naravno, to me ni najmanje nije doticalo.
Poslije šetnje bi me dopratio kući, poljubio, rekao da sam najljepša djevojka na svijetu i da će me
nazvati. Mojim drugaricama nije promaklo kako se moje oči sjaje i kako sam skoro uvijek
raspoložena i vesela. Nema sumnje, tada sam bila veoma srećna... i zaljubljena.
Uskoro je i Robi otišao nazad u Madrid. Nakon prelijepa dva mjeseca sve se moralo prekinuti.
Na rastanku mi je kupio prelijepu bijelu ružu, rekao mi je da me voli i da ga ne zaboravim. Plakala
sam. To su bile moje prve suze prolivene za momkom.
Dani bez njega tekli su sporo i jednolično. Uveseljavli su me samo njegovi pozivi i mnogobrojne
SMS poruke, kojih sam dobijala desetak-dvadesetak na dan. Vrijeme je prolazilo, a Robi mi se
sve redje javljao. Prošlo bi ponekad i tri dana sa me ne nazove. Iako sam znala da ima puno
obaveza na fakultetu, bila sam jako tužna zbog toga.
Nisam nigdje izlazila. Stalno sam bila u kući, čitala njegove poruke i tugovala. Te večeri odlučila
sam da izadjem i šetnju sa Sašom, svojim drugom. Znala sam da Saša gaji osjećanja prema meni,
ali sam se jednostavno pravila da to ne primjećujem. Bilo me je baš briga za njegova osjećanja,
u njemu sam vidjela isključivo druga.
95
Pala magla / E cadde la nebbia
Vodeći se tom mišlju izašla sam sa njim u šetnju. Saša je svo vrijeme pričao neke anegdote kako
bi me nasmijao i oraspoložio. Smijala sam se, i na trenutak sam zaboravila na Roberta. U jednom
momentu, baš na mjestu gdje me Robert prvi put poljubio, Saša je učinio to isto. Poljubio me je.
Nisam se tome nadala, pa sam mu nesvjesno uzvratila poljubac.
Vratila sam se kući ispunjena osjećajem krivice. Znala sam da me Robert nije vidio, ali ipak sam
imala neki čudan osjećaj u vezi svega toga. Jutro mi nije donijelo olakšanje. Probudila me je
uporna zvonjava na ulaznim vratima. Otišla sam do njih i kada sam ih otvorila nikoga nije bilo.
Tiho sam opsovala, kada sam na pragu ugledala bijelu kovertu adresiranu na moje ime. Pismo je
bilo od Robija i ja sam se mnogo obradovala. Osmjeh mi se zaledio na usnama kada sam počela
čitati pismo. Napisao je kako me je vidio sinoć sa Sašom i kako sam ga strašno razočarala.
Navodno je došao na vikend zbog mene, a zatekao me je sa drugim... i to baš na našem mjestu.
Krenula sam ka telefonu, a suze su se slijevale niz moje lice. Glas Robijeve bake vratio me u
stvarnost. Rekla mi je da je on jutros otputovao i da ga više ne tražim. Plakala sam danima i
napisala more pisama i poruka. Robert ni na jedno nije odgovorio. Nikad ga više nisam vidjela.
I dalje ga volim, ali sam naučila da živim sa tim. Samo Bog zna koliko sam mrzila Sašu tokom
proteklog perioda. Više to nije tako. Da mi nije prijao Sašin poljubac i da ga nisam željela,
jednostavno bih se odmakla. Ovako, iznenađenje mi je predstavljalo samo izgovor. Kajem se. Da
mogu da vratim vrijeme, uradila bih drugačije, sigurna sam. I sada, kada čujem pjesmu "Jedina
moja", zaplačem. Skoro dvije godine je prošlo, a ja ga još uvijek volim... nažalost. Ali, na
greškama se uči i vrijeme sve liječi pa će i ovaj bol i ova ljubav nekada nestati... nadam se.
96
Pala magla / E cadde la nebbia
Slavenka Savić, Lopare
L'ERRORE DELLA VITA
Come ogni essere umano ho fatto molti errori nella vita. Per lo più errori piccoli, ma che hanno
fatto del male ad alcune persone. L' uomo è porta il peccato dentro di se dalla sua origine…il
peccato di Adamo e Eva.
In questo caso, concretamente, si tratta di un avvenimento accaduto un po’ più di un anno.
Tutto è incominciato in una serata meravigliosa. Mi ricordo, era primavera inoltrata, per la
precisione l' inizio di giugno. L' avevo visto accanto al bar. Stava appoggiato al muro. Solo uno
sguardo verso di lui aveva risvegliato in me una strana inquietudine ed un inspiegabile tremore
nel cuore. I suoi capelli neri e scomposti, pian pianino sventolavano con il venticello caldo. Ero
passata vicino a lui con alcune amiche, e lui ci ha accompagnate con lo sguardo penetrante dei
suoi occhi verdi. In qualche modo ho avuto la sensazione che il suo sguardo si fosse fermato più
a lungo proprio su di me. Le mie amiche per abitudine ridevano e chiacchieravano vivacemente,
mentre io ero taciturna e pensierosa.
Dopo poco più di un ora sono tornata con la mia miglior amica. Lui stava ancora al suo posto
e con lo stesso, identico sguardo interessato, osservava le vicinanze. Mi è sembrato che avesse
soltanto i capelli arruffati, e gli occhi più profondi e più calorosi. All' improvviso, il suo sguardo
si era riposto su di me. Aveva lo sguardo verso miei occhi. In quel momento nel bar si sono
sentite le prime battute della canzone „L' unica mia“ dal gruppo musicale di nome „ Le fragole
selvagge “. Ci siamo guardati per un po’ di tempo, e poi si è avvicinato e mi ha sorriso. Il cuore
mi batteva tremendamente in fretta, e le gambe minacciavano di abbandonarmi. In quel
momento mi sembrava di ricordare neanche il mio nome. Mi ha detto che si chiamava Robert e
che aveva vent' anni. Ed io riuscii a riprendermi dal mio strano „ stato di imponderabilità “ e così
mi sono presentata. Abbiamo iniziato una conversazione piacevole, che abbiamo continuato
passeggiando lungo il viale abbastanza deserto. Non c' era un tema che non abbiamo toccato, e
mi sembrava di conoscerlo da mille anni.
Il suo paese nativo era la Spagna, Madrid, però parlava molto bene la lingua serba perché sua
madre è Serba. Ogni anno veniva qui nel paese nativo di sua madre e rimaneva finché la scuola
glielo permetteva. Ogni sera avevamo un nostro piccolo rito. Qualche volta trascorrevamo
anche tutto il giorno insieme, e quando si faceva buio andavamo a fare lunghe passeggiate. In
città circolava già la voce che avevo un ragazzo „ uno piccolo Spagnolo“, come lo chiamavano le
chiacchierone. Naturalmente, le chiacchiere non mi toccavano minimamente.
Dopo le passeggiate mi accompagnava a casa, mi dava un bacio e mi diceva che ero la
ragazza più bella del mondo e che mi avrebbe telefonato. Alle mie amiche non era sfuggito
come luccicavano i miei occhi, come ero quasi sempre di buon umore e allegra. Non c'era
dubbio, in quel periodo ero tanto felice ... e innamorata.
Presto Robi è ritornato a Madrid. Dopo due mesi meravigliosi tutto si doveva interrompere.
Nel giorno dell' addio mi ha regalato una bellissima rosa bianca e mi ha detto che mi amava
e di non dimenticarlo. Piangevo. Erano le mie prime lacrime versate per un ragazzo.
I giorni senza di lui passavano lentamente sempre uguali.
97
10
Pala magla / E cadde la nebbia
Mi rallegravano soltanto le sue telefonate e i molti messaggi, ricevevo dieci - venti messaggi al
giorno. Il tempo passava e Robi si faceva vivo sempre meno. Ogni tanto passavano anche tre
giorni prima che mi chiamasse. Anche se sapevo che aveva molti impegni all' Università, ero
molto triste di non sentirlo.
Non andavo da nessuna parte. Stavo sempre a casa, leggevo i suoi messaggi e mi rattristavo.
Una sera ho deciso di uscire per fare una passeggiata con il mio amico Saša. Sapevo che Saša
nutriva dei sentimenti nei miei confronti, però io semplicemente facevo finta di niente. Non
badavo molto ai suoi sentimenti, lui per me era esclusivamente un amico.
Con questa idea sono uscita con lui, per fere una passeggiata. Tutto il tempo Saša mi ha
raccontato barzellette per farmi ridere e rasserenarmi. Ridevo, al momento ero riuscita a
dimenticare Roberto. All' improvviso, proprio dove Roberto mi aveva dato il primo bacio, Saša
ha fatto la stessa cosa. Mi ha baciata. E siccome non mi aspettavo una cosa del genere ho
contraccambiato il bacio.
Sono tornata a casa con un senso di colpa. Sapevo che Roberto non mi aveva vista, però
avvertivo un sensazione strana riguardo tutto quello che era successo. La mattina seguente
non mi ha portato il sollievo. Mi ha svegliata il suono insistente dalla porta principale. Mi sono
avviata verso la porta, e quando l' ho aperta non c' era nessuno. Imprecavo sottovoce quando
ho visto, sulla soglia, una busta bianca indirizzata a me. La lettera era di Robi ed io mi sono
rallegrata tanto. Il mio sorriso sulle labbra si è ghiacciato quando ho cominciato a leggere la
lettera. Mi ha scritto che ieri sera mi ha vista con Saša e che l’ho terribilmente deluso. Da
quanto si dice, lui era venuto per il fine settimana per vedermi, però mi ha visto mentre stavo
con un altro .... e poi, proprio nel nostro posto.
Sono andata verso il telefono mentre le lacrime si spargevano sul mio viso. La voce della
nonna di Robi mi ha fatto tornare alla realtà. Mi ha detto che lui era partito quella mattina e di
non cercarlo più. Ho pianto per giorni e ho scritto un mare di lettere e messaggi. Robert non
ha mai risposto. Non l’ho rivisto mai più.
Lo amo ancora, però ho imparato a convivere con questo fatto. Solo Dio sa quanto ho odiato
Saša nel periodo successivo. Adesso non è più così. Se non mi fosse piaciuto il bacio di Saša e
se non lo avessi desiderato, semplicemente mi sarei allontanata. Cosi, per me, la sorpresa
rappresentava la scusa.
Mi sono pentita. Se potessi tornare indietro nel tempo farei tutto diversamente, sono sicura.
Mi sono pentita. Anche ora, quando sento la canzone „ L' unica mia “ comincio ha piangere.
Sono passati quasi due anni e io lo amo ancora ... purtroppo. Però impariamo sugli errori e il
tempo cura tutto, cosi anche questo dolore e questo amore un giorno svanirà ... spero.
98
10
Pala magla / E cadde la nebbia
Slavenka Simić, Lopare
SUNCE UVIJEK IZAĐE
Rasu se magla iznad sela koje još uvijek drijema, samo se katkad čuje oštri vjetar koji rasipa
lišće po putu. Sunce se promoli iznad planina i svjetlošću pozlati krovove kuća, ali mir i tišina u
selu nestaju kad počne žurba pred novi dan.
Svi su nekako bili raspoloženi zbog vedrine dana, samo se jednoj samohranoj majci činilo da
neće naći svjetlost. Sin joj je doživio saobraćajnu nesreću i ostaće slijep ako ga ne operišu! Kroz
glavu joj svakog minuta prolazi misao da će njen sin puno patiti. Međutim, nije odustajala, svo
vrijeme je razmišljala kako da plati operaciju.
Kako dan brzo prolazi, morala je otići u apoteku radi lijekova. U apoteci primijeti da je neki
čovjek čudno gleda. Nakon dužeg posmatranja, shvati da je to njen prijatelj iz školskih dana.
Pozdravi je i počeše pričati. Primijeti da je nervozna i upita zašto. Istog trenutka poče plakati i
reče da joj je sin mnogo bolestan i da nema novca da plati operaciju. On će biti njena izgubljena
svjetlost. Obećao je da će dati novac za operaciju. Majci je laknulo, jer će joj sin progledati.
Kao što svakog jutra sunce odluči da nam osvijetli dan, tako uvijek postoje rješenja problema.
Ne treba gubiti nadu. Treba dobro otvoriti oči jer je ponekad rješenje pred njima.
Slavenka Simić, Lopare
Il SOLE SORGE SEMPRE
Si è sparpagliata la nebbia sopra il villaggio che dorme ancora, si sente solo ogni tanto il vento
tagliente che fa volare le foglie per la strada.
Tutti erano in qualche modo di buon umore per la serenità del giorno, soltanto ad una madre
sembrava di non poter trovare la luce . Suo figlio aveva avuto un incidente e rimarrà cieco se
non lo operano! Ogni secondo le passava per la testa il pensiero che suo figlio avrebbe sofferto
tanto. Però, non si arrendeva, tutto il tempo cercava di trovare un modo per poter pagare l'
operazione.
Il giorno passava velocemente, lei è andata in farmacia a prendere le medicine.
Nella farmacia c' era un uomo che la guardava in un modo strano.. Dopo un pò di tempo che si
guardavano, ha capito che quello era un suo amico dei giorni di scuola. Si sono salutati e hanno
iniziato a parlare. Lui aveva percepito che lei era nervosa e le ha chiesto il perché. Lei ha subito
cominciato a piangere e gli ha raccontato che suo figlio stava molto male e che non aveva i soldi
per pagare l' operazione. Quell' uomo era la sua luce persa.
Le ha promesso che le avrebbe dato i soldi per l' operazione e che suo figlio avrebbe riacquistato
la vista.
Come il sole ogni mattina decide di darci la luce, così esiste sempre la soluzione di un problema.
Non bisogna perdere la speranza. Bisogna aprire gli occhi per bene, perché spesso la soluzione
sta davanti a noi.
99
“Pijesak”/”Sabbia” - Srebrenica
DOBRI TRENUCI NA SIVOJ OBALI / I MOMENTI BELLI SULLA COSTA GRIGIA
100
10
Pijesak / Sabbia
Zumra Salihović, Sapna
DOBRI TRENUCI NA SIVOJ OBALI
Tamo, baš na tom mjestu smo provodili najviše vremena. Bila je to obala mora na koju smo
dolazili radi zabave, na druga mjesta nismo išli, jer ipak su to bila teška vremena. Jedva da je ko
imao dobar hljeb da jede. Ali sve oko nas ljudi, priroda, nasmijana lica činila su da zaboravimo
na glad i bijedu... Nedaleko od obale bila je škola u koju su išla samo ona djeca iz bogatih
porodica i koja se nisu družila s nama, uvijek su govorili da nisu naš nivo. Ta djeca nisu dolazila
na obalu. Ali negdje u sebi znam da su i oni žudili da jednog dana potrče obalom bez brige da li
će ih roditelji vidjeti i kazniti zbog toga. Na obali je ipak bilo najviše nas djece koji smo trkali
naokolo bez ikakve brige i problema. Svakog dana imali smo jaču želju za životom i jači motiv za
život. Svakog popodneva smo se sastajali na jednom mjestu blizu šume i djelili neke komadiće
hljeba koje smo imali, neko je imao više, neko manje, ali u svakom slučaju djelili smo ih na iste
djelove. Ponekad bi neko donio i malo džema, koji je bio pravi užitak koji smo rijetko jeli. Bilo je
to nezaboravno djetinjstvo. Na prvi pogled teško, ali u svakom slučaju nezaboravno. Sada kad se
sjećam toga, ipak se sjećam samo lijepih trenutaka, koje iako bi mogla ne bih promijenila ni za
šta na svijetu.
Uskoro je počeo rat. Svakog dana je bilo manje ljudi na tom mjestu, dok jednog dana nisu
prestali da dolaze. Ali mi djeca još uvijek smo se iskupljali tamo. Ipak rat je mogao uništiti
bezbrižno djetinjstvo, ali prijateljstvo nije. Bar ja mislim da nije uništio prijateljstvo. Djeca su i
dalje žudila za druženjem i igrom. U toku rata morala sam otići iz zemlje sa svojim roditeljima.
Svakog dana su bili jači i češći napadi na naše selo tako da moji roditelji nisu imali drugog izbora
nego da odemo svi zajedno iz zemlje. Jednostavno, taj odlazak je bio neizbježan. Taj dan, kada
smo trebali ići, kiša je padala neobično dugo, bez prestanka. Svi moji drugovi i drugarice došli su
da me isprate, bio je tužan i bolan rastanak. Naravno, otišla sam sa nadom da ću se jednog dana
vratiti i da ćemo se ponovo sastati i djeliti dobre i loše trenutke. Družina se raspadala, svako je
morao ići na svoju stranu. Iako sam imala samo devet godina, dobro se sjećam tog perioda
djetinstva. U drugoj državi sam odrasla, završila školu i fakultet. Mnogo sam učila i trudila sam
se da budem najbolja. Po završetku srednje škole ravnomjerno sam radila i išla na fakultet.
Završila sam fakultet i našla bolji posao sa većom platom. Međutim, ni novi prijatelji, ni novo
društvo nije moglo učiniti to da zaboravim svoje prijatelje. Radila sam još par godina i da bi
skupila nešto novca.
Sa dvadeset četiri godine vratila sam se u rodno mjesto... ali tamo, tamo više nije bilo nasmijanih
lica, niti sretnih ljudi - bili su to namrgođeni i ozbiljni ljudi. Tražila sam svoje prijatelje, ali
bezuspješno. Otišla sam na obalu s nadom da ću tamo nekog sresti, ali ni tamo nije bilo nikog.
Stajala sam tamo sama, bez igdje ikog, a oko mene su samo bili tragovi ljudi, tragovi koji više
nikuda ne vode. Koji više nemaju nikakvo značenje. U jednom trenutku bila sam sretna, jer sam
mislila da su možda i oni otišli negdje i da su sada sretni s novim društvom, ali sama pomisao da
su zaboravili naše druženje me tjerala u plač. Ni škola više nije bila kao nekad. Blizu obale su
izgrađene neke fabrike koje su zagađivale čisti vazduh oko obale. I ta šuma nije imala svoju čar
kao nekad - činilo mi se da je tužna i da bi i ona zaplakala. Došla su loša vremena, zapravo to nisu
loša vremena, već loši ljudi, bez srca. Iako su možda ljudi imali novca to nije to, ljudi nisu sretni.
Djeca se ne zabavljaju kao nekad mi, sada imaju internet i igrice. Malo vremena odvajaju na
druženje s drugom djecom i nisu više tako sretna i zadovoljna. Mnoga djeca su se odala alkoholu
i duhanu. Stalno se takmiče ko je nešto bolje obukao ili ko ima više novca. Za njih je najbitnije da
budu šmekeri i da nekog osramote. Život je postao tako surov, a ljudi u njemu tako nesretni. .
101
Pijesak / Sabbia
Ljudi su zaboravili na život koji smo nekada živjeli, život pun sreće, radosti, ljubavi, sada žive
nekim životom punim mržnje u kojem je samo novac bitan. Nema više pravih prijatelja koji su
spremni učiniti sve jedni za druge. Ne mogu da shvatim kako su ljudi zaboravili da su u životu
bitne male stvari.
Sada kad je obala prazna više nije lijepa kao nekad, nema neku čar koju je ranije imala.
Zumra Salihović, Sapna
I MOMENTI BELLI SULLA COSTA GRIGIA
Li, proprio al posto dove abbiamo trascorso la maggior parte del nostro tempo. Era la costa
sul mare dove andavamo per divertirci, altri luoghi non ci interessavano perché erano tempi
molto difficili. Raramente qualcuno aveva il pane da mangiare. Però, attorno a noi la gente, la
natura, i visi sorridenti facevano dimenticare la fame e la miseria… Non lontano dalla costa c’era
la scuola in cui andavano i bambini delle ricche famiglie , che non giocavano con noi, dicevano
sempre di essere ad altro livello. Quei bambini non venivano sulla costa. Però sapevo dentro di
me che avrebbero voluto un giorno correre sulla costa senza la paura del castigo dei genitori.
Comunque, sulla costa c’eravamo noi, bambini, correvamo e non avevamo tante preoccupazioni, ogni giorno avevamo una voglia di vivere più forte un più forte motivo di vivere. Ogni
pomeriggio ci incontravamo vicino alla foresta e dividevamo pezzetti di pane che avevamo,
qualcuno ne aveva di più, qualcuno di meno, però in ogni caso lo dividevamo in parti uguali. A
volte qualcuno portava un po' di marmellata, che era un vizio meraviglioso e che mangiavamo
raramente. Era l' infanzia, indimenticabile. Ora, quando ricordo, mi vengono soltanto in mente
i momenti belli, che anche se potessi non cambierei per niente al mondo.
Poi e' cominciata la guerra. C' era sempre meno gente in quel luogo, finché un giorno tutti
smisero di venirci. Noi bambini ancora ci incontravamo là. La guerra poteva distruggere la mia
giovinezza, ma non l' amicizia. Io penso che non l' ha distrutta. I bambini ancora volevano incontrarsi e giocare insieme. Durante la guerra io dovevo andare via dal paese con i miei genitori.
Ogni giorno gli attacchi erano sempre più numerosi e sempre più forti così i miei genitori non
hanno avuto altra scelta che andarsene dal paese. Semplicemente, quella partenza era inevitabile. Quel giorno della partenza, pioveva senza sosta. Tutti i miei amici e le amiche venivano a
salutarmi, era un' addio triste e doloroso. Certo, sono andata via con la speranza che un giorno
sarei tornata e che ci saremmo incontrati di nuovo e che avremmo diviso tutti i momenti sia
quelli belli che quelli brutti. La compagnia cadeva a pezzi, ognuno doveva andare dalla sua
parte. Anche se avevo solo nove anni, mi ricordo bene quel periodo. Sono cresciuta in un altro
paese, ho finito la scuola e l' università. Ho studiato tanto e ho cercato di essere la migliore.
Dopo aver finito la scuola lavoravo e andavo all'università' contemporaneamente.
102
Pijesak / Sabbia
Mi sono laureata ed ho trovato un buon lavoro con un buon stipendio. Però,
neanche i nuovi amici, la nuova compagnia non mi ha fatto dimenticare i miei vecchi amici. Ho
lavorato ancora per alcuni anni per guadagnare dei soldi.
A ventiquattro anni sono tornata nel paese dove sono nata… pero lì, lì non c'erano più i visi
sorridenti, non c'erano persone felici- tutti erano molto seri. Ho cercato i miei amici, ma senza
successo. Sono andata sulla costa sperando di incontrare qualcuno, ma non c'era nessuno. Ci
sono stata a lungo, da sola, attorno a me c’erano tracce di gente, tracce che non portavano da
nessuna parte. Che non hanno più un significato. Ad un certo punto mi sono sentita felice
perché ho pensato che forse anche loro erano andati da qualche altra parte dove sono contenti
con nuovi amici, però il pensiero che avessero dimenticato la nostra amicizia mi faceva
piangere. Neanche la scuola era come una volta. Vicino alla costa hanno costruito fabbriche
che contaminano l' aria pulita li attorno. La foresta non aveva più la magia come allora,
sembrava triste, come se volesse piangere. Sono arrivati i tempi cattivi, ma non sono stati i
tempi cattivi, ma gli uomini, senza cuore. Anche se hanno soldi, questo non conta, non sono
felici.
I bambini non si divertono come facevamo noi all' epoca, adesso hanno Internet e giochi.
Hanno poco tempo per giocare con altri bambini e non sono più felici e contenti. Tanti ragazzi
Abusano di alcol e sigarette. Stanno sempre in competizione su chi si veste meglio e chi ha più
denaro. Per loro e' più importante essere “fighi” e mettere in imbarazzo gli altri. La vita e' diventata così crudele e le persone che vivono li sono così infelici. Gli uomini hanno dimenticato la
vita com' era prima, una vita felice, gioiosa, con tanto amore, adesso vivono una vita piena d'
odio, dove conta solo il denaro. Non ci sono più i veri amici che sono capaci di fare tutto uno per
l' altro. Non riesco a capire come abbiano potuto dimenticare che nella vita contano le piccole
cose.
Adesso, la costa e' vuota e non ha la bellezza dei tempi passati, non ha quella magia del
passato
10
103
“Il viaggio nel tempo”/”Put kroz vrijeme” - Tajma Sipković, Mostar
JOŠ JEDNA U NIZU.../ ANCORA UNA DI SEGUITO...
BEZ NADE U BOLJE SUTRA / SENZA LA SPERANZA PER UNA VITA MIGLIORE
104
10
Il viaggio nel tempo / Put kroz vrijeme
Marija Popović, Lopare
JOŠ JEDNA U NIZU...
Noć. Još jedna u nizu naizgled obična.
I ja sam mislila da je tako. Sređivala sam fioku svojih misli i naišla na jednu staru ali još uvijek
prisutnu. Baš me je iznenadilo što je nisam izbacila. Ali vjerujem da bih je negdje ponovo pokupila.
U njoj su sve više misli o životu. Šta je to? Čujem od nekoga da je neko umro. Čujem i zaboravim.
Takvih je vijesti puno. I onda pomislim-koliko u suštini jedan život znači? Pomislim o svom
dnevnom rasporedu i sjetim se da će sve jednom nestati, da će biti zaboravljene, da će se
jednom nešto dešavati, a ja neću biti tu da to vidim. I zadrhtala sam. Ispustila sam tu misao,
namjerno, ne želim da krasi moju fioku više. I opet, po ko zna koji put, tanke niti su bile dovoljne
da je spasu od tada. I ponovo se uvukla u svaki djelić mene. Svemir,beskraj. I ja sam samo neko
zalutalo zrno u odnosu na sve to. I ponovo se osjećam tako bitno. Osjećam da mi je dovoljno da
me bar samo neko voli da bi se iz zrna razvilo nešto više. A jednom će vjetar jače duvati i odnijeti
sva ta zrna. I šta će onda ostati? U tom trenutku osjetih deja vu. Ovo je već ispričana priča.
I šta je onda život? Svi smo mi dospjeli u ovozemaljsku baštu koja se zove život. Staze kojima
hodamo su različite, prepliću se i razilaze, i mi tečemo kao vrijeme, radujemo se, smijemo se,
patimo i bolujemo. Na svom životnom putu susrećemo puno osoba koje nam postaju saputnici.
Kada se vozimo vozom, neki uđu u njega i voze se dio puta sa nama. Zatim siđu i nastave dalje
svojim putem. Neki dođu prije, neki kasnije. I trajanje našeg zajedničkog putovanja nam bude
nepoznato. Za neke poželimo da siđu na idućoj stanici. Za druge da ostanu pored nas sve do
kraja vožnje.
Zapravo, ja smatram da od života treba uzeti maksimum. Treba cijeniti male stvari ali i uvijek
težiti ka višem. Vrlo rijetko se pojavljuju prilike u kojim odjednom možemo učiniti puno. Na
neuspjehe ne treba gledati kao na poraze, već kao šansu da nešto naučimo, ispravimo i u
budućnosti ne ponovimo. Usponi i padovi u životu se smjenjuju kao dan i noć, jer svaka strana
ima svoju kontra stranu.
Jedno je sigurno,život ima rok trajanja. Zbog toga treba živiti život punim plućima. Posvetite se
sebi, ali i drugima...Radujete se, ali i obradujte. Volite, ali i zaslužite da budete voljeni. Ostavite
svoj trag, svoj pečat...jer to je život! Ja biram život, a vi?
105
ggio nel tempo / Put kroz vrijeme
Il viaMarija
Popović, Lopare
ANCORA UNA DI SEGUITO...
Una notte. Ancora una di seguito, apparentemente semplice.
Anch’ io pensavo che fosse così. Mettevo a posto il cassetto dei miei pensieri e ho trovato un
pensiero vecchio, ma ancora presente. Mi ha sorpreso il fatto che non l’ avevo ancora buttato
via. Però credo che, anche se l’ avessi buttato, l’avrei ritrovato di nuovo da qualche parte.
… contiene le riflessioni della vita. Che cosa era quello? Qualcuno mi diceva che una persona
era morta. Lo sentivo e lo dimenticavo. Esistono tantissime notizie come questa. E allora mi
passava per la mente la domanda - quanto in sostanza vale una vita? Poi mi veniva in mente la
mia agenda quotidiana che mi faceva ricordare che un giorno sarebbe svanito tutto, che tutto
sarebbe stato dimenticato, che un giorno sarebbe accaduto qualcosa che io non avrei mai
potuto vedere, perché non ci sarei stato più. Iniziai a tremare. Avevo tralasciato intenzionalmente questo pensiero, non volevo averlo nel mio cassetto. E ancora, per l’ennesima volta,
bastavano dei fili sottilissimi per salvarlo. E di nuovo si era infilato in ogni particina di me. Il
cosmo, l’ eternità.
Anch’io sono solo un granello che si è perso in tutto questo. E mi sentivo nuovamente, cosi
importante. Sentivo che sarebbe bastato l’amore di qualcuno per far crescere il granello
in qualcosa di più noto grande. Però un giorno succederà che il vento soffierà più forte e porterà
via tutti questi granelli. E allora che cosa rimarrà? In quel momento ho avuto la sensazione di
aver già sentito tutto questo.
Questa storia è già stata raccontata.
Mi chiedevo, che cosa è la vita? Tutti noi siamo venuti nel giardino di questo mondo che si
chiama la vita. Le strade sulle quali camminiamo sono tante, si intrecciano e si separano, e noi
scorriamo come il tempo, ci sentiamo felici, ridiamo, soffriamo e ci ammaliamo. Durante il
nostro viaggio della vita incontriamo molte persone che ci accompagnano. Quando viaggiamo
in treno, alcuni salgono e trascorrono con noi una parte del loro viaggio poi, scendono e
proseguono per la loro strada. Qualcuno viene prima, qualcuno dopo. E la durata del nostro
viaggio comune rimane sconosciuta. Guardando alcuni, viene il desiderio di farli scendere
subito alla fermata successiva, con altri invece vorremmo che rimanessero accanto a noi finché
non finisce il viaggio.
A dire il vero, io ritengo che bisogna prendere il massimo dalla vita. E’ necessario rispettare
anche le cose piccole, ma pure tendere a salire sempre più in alto. Raramente si presentano le
occasioni che ci permettono di poter fare subito molto. Un insuccesso non va visto come una
sconfitta, ma come una possibilità per imparare qualcosa, per correggere delle cose e per non
ripetere gli stessi errori. Nella vita le salite e le cadute si scambiano, come il giorno e la notte,
perché ogni parte ha la sua controparte.
Una cosa è certa, la vita ha una data di scadenza. E per questo bisogna viverla in pieno. Dedicatevi a voi, però anche agli altri... Siate felici e rallegratevi. Amate, ma impegnatevi per meritare l’
amore degli altri. Lasciate la vostra traccia, la vostra impronta ... perchè questa è la vita!
Io scelgo la vita, e voi?
106
10
Il viaggio nel tempo / Put kroz vrijeme
Midheta Salihović, Sapna
BEZ NADE U BOLJE SUTRA
- Zašto sam preživio?
Odjednom. Bez ikakvog razloga pitanje koje sam slušala posljednjih nekoliko mjeseci i ono veče
sam čula.
- Sreća, - odgovarala sam mu uvijek.
A on bi tada samo okrenuo svoju sijedu glavu prema onoj vatri koja je gorjela tu među teškim
vagonima prošlosti. I postajao čovjek sa grubim, surovim izrazom lica kojim je odbijao od sebe.
Znam da mu je bio potreban neko ko zna slušati, bez obzira da li je taj neko shvatio i jednu jedinu
riječ. Ali, ja jesam!!! Bolje nego što je on mogao pretpostaviti.
Znam, pričao je o ratu, tom kobnom vremenu koje nikome nikakvo dobro nije donijelo, samo
tugu, bol i nesreću. Nekome više od drugih, nažalost. Moj prijatelj je bio od onih manje srećnih
ljudi. Njegova prošlost, koja mu je i odredila sadašnjost i budućnost zarobila ga je tamo gdje je
izgubio sve što je imao. Često se pitao, zašto živi. Zašto je baš njega sudbina odabrala da još
bude među živima, iako on to nije? Zašto njegov prijatelj Hasan nije preživio? Jer, njega su čekali
svi - i majka i sestre, i sreća njegovog života, lijepa Alma, i njihovi sinovi.
U jednoj od tih priča rekao mi je da nikada ne može zaboraviti reakciju Hasanove porodice, kada
je došao sa vijestima o njegovoj smrti, i saznanje da im je uništio svaku nadu koja je živjela u
njima.
Shvatila sam, nakon toliko godina da je njihovo okretanje i odlazak napravilo novog čovjeka od
njega. Čovjeka bez osjećanja, koji je počeo svoj usamljenički život. Život bez imalo iznaneđenja
koje bi došlo kao svjetlo na kraju tunela ili pak voz koji mu ide u susret. Ne svojom voljom, već
okolnostima koje su ga primorale na to, bez poznatih lica oko sebe, bez želje za bolje sutra..
Zašto li sam se sjetila njega, nakon svih ovih godina?
I tada shvatam - on živi u meni, njegov nesretan život i pesimizam meni su podsjetnik da ima
tamo negdje i previše nesretnih ljudi koji žive za jučer i nemaju nade u sutra, da čovjek treba
živjeti danas, uživati u sitnicama i pored svega toga imati nekog uz sebe.
Jer nije lahko doživjeti starost sam, nemati nikoga koga ćeš gledati kako spava ili jednostavno
uživati u tišini sa voljenim bićem.
107
Il viaggio nel tempo / Put kroz vrijeme
Midheta Salihović, Sapna
SENZA LA SPERANZA PER UNA VITA MIGLIORE
- Perché sono sopravissuto?
All’ improvviso. Senza nessuna ragione, la domanda che sentivo spesso negli ultimi mesi, l’ ho
sentita anche quella sera.
- Per fortuna, - gli rispondevo sempre.
E lui in quel momento girava quella sua testa con i capelli bianchi verso quel fuoco che bruciava
proprio lì, tra le pesanti carrozze del passato. E diventava un uomo con l’ espressione del viso
ruvida e brutale, con la quale allontanava gli altri da sé. So che aveva bisogno di qualcuno che
sapeva ascoltarlo, anche se quel qualcuno non avrebbe capito ne anche una parola. Però io
capivo!!! Più di quello che lui poteva supporre.
Lo so, parlava della guerra, di quel periodo terribile, che non ha portato bene a nessuno, solo
tristezza, dolore, disgrazia, a qualcuno più di altri purtroppo.. Il mio amico era uno di quelle
persone meno fortunate. Il suo passato, che gli aveva segnato il presente e il futuro lo aveva
anche imprigionato lì dove aveva perso tutto. Spesso si domandava perché il destino ha scelto
proprio lui per farlo rimanere ancora tra i vivi, anche se lui non lo era? Perché il suo amico Hasan
non è sopravissuto? Tutti aspettavano proprio lui, la madre, la sorella e la gioia della sua vita, la
bella Alma e i loro figli.
In uno di quei racconti mi aveva detto che non sarebbe mai riuscito a dimenticare la reazione
della famiglia di Hasan quando gli ha dato la notizia della sua morte, e la consapevolezza di
avergli distrutto ogni speranza che viveva in loro.
Ho capito, dopo molti anni che la loro partenza aveva fatto di lui un uomo nuovo. L’ uomo senza
emozioni, che in quel momento ha iniziato la sua vita solitaria. La vita senza neanche un briciolo
di sorpresa che poteva arrivare come la luce alla fine del tunnel, oppure come un treno che gli
veniva incontro. Senza più la volontà, senza i visi conosciuti intorno a lui, senza il desiderio per
un miglior futuro …
Chi lo sa perché mi sono ricordata di lui dopo tutti questi anni?
E allora capii, perché lui vive dentro di me, la sua vita sfortunata e il suo pessimismo per me
sono l’ agenda per ricordarmi che ci sono troppe persone infelici, che vivono per ieri e non
hanno la speranza del domani, che l’ essere umano deve vivere oggi, godersi le piccole cose, e
a parte tutto questo deve avere qualcuno accanto a se.
Perché non è facile arrivare alla vecchiaia da solo, non avendo nessuno che ti guarda quando
dormi o semplicemente senza avere il piacere di stare in silenzio con la persona amata.
108
10
“Rascvjetani most”/”Ponte in fiore” - Admir Sarić, Mostar
PAS GILE / IL CANE GILE
DUO / DUETTO
110
10
Rascvjetani most / Ponte in fiore
Dušica Kovačević, Lopare
PAS GILE
Tih dana bijaše veoma suvo i sparno vrijeme. Tipično za avgust. Seljaci su željno iščekivali kišu.
Jako sunce je pržilo i sušilo sve usjeve. Seljaci bi proklinjali i ovu državu i onaj dan kad su se rodili,
samo da bi nekoga okrivili za ovakvo vrijeme.
Petar je bio jedan od onih koji su ćutali i radili. Bio je visoko i stasito momče, kao i većina
svojih vršnjaka. Imao je crnu kosu i sjajne crne oči koje su bile pune topline. Često je išao do čika
Mileta, starog, dobrog mlinara, koji mu je kao djed.
Čika Mile je uvijek branio Petra, govoreći: „ Nije moj Petran kriv, kriv je taj i taj. Ja sam ga
svojijem očima vidio“.
I tu prestaje priča. Sa njim se niko nije mogao svađati, jer je on bio veoma mudar čovjek, a
seljaci su ga poštovali. Petar nije volio da ga čika Mile zove Petran, ali je već navikao.
Jednog dana Petar je došao kod mlinara dok je ovaj bio duboko u poslu.
„ Dobar dan, čika Mile! Kako smo danas? „
A starac se kao nešto prepade, pa skoči sa stolice.
„ O pa ko mi je doš’o! Nisi bio odavno kod mene.“
„ Imam uvijek nekog posla. Mor’o sam okopati baštu. A kad sam već ovdje, mogu ti nešto
uradit’ „.
„ Pa, sad ne treba ništa. Davnijeh dana sam ja završio pos’o. Al dođi ’vamo da ti nešto pokažem.“
I tad uđoše u jednu sobicu u kojoj je bilo veoma hladno. Bilo je sve razbacano. U jednom
uglu ležao je čupavi žuti psić. Dlaka mu je bila raščupana, a sa jedne strane je bilo nešto
ulijepljeno. Podigao je glavu i veselo zamahao repom.
„To je za tebe. Juče sam ga uzeo. Ali moraš ga dobro paziti“.
„Hvala. Ali ne znam kako ću reći ocu. On mi nikad ne bi dopustio da ga držim. Ali nekako ću se
snaći“.
Kad se pozdravio sa čika Miletom, Petar je sa psom otišao kući. Putem je razmišljao kako
da ga zove. Nazvao ga je Gile.
Kad je stigao kući, Petar je ocu pokazao psa. Naravno, nije mu odobrio, rekao je da to pseto
neće ostati u kući. Međutim, Petar je shvatio da je pas samo njegova odgovornost.
Kad je počela jesen i pala konačno kiša, djeca su već krenula u školu. Počeli su novi poslovi
oko kuće, ali Petar se samo brinuo za psa.
Kad je jednom došao kući, Petar Gileta nije vidio ni u kući ni oko kuće. Ni sljedećih nekoliko
dana nije dolazio. I tako prođe jedno dvadesetak dana, a od Gileta ni traga ni glasa.
Gile mu je bio i čuvar, i miljenik, a samo je njega razumio.
„Šta ti je?“
Otac ga je to pitao jednog dana, ali je ranije shvatio šta je problem. Tada kao da je otac imao
razumijevanja. Zajedno je s njim išao da traže Gileta.
Posle dva dana, Gileta je našao čika Mile. Našao ga je mršavog, izgladnjelog i skroz prljavog.
„ Odužiću ti se ja!“ To je Petar rekao mlinaru čim ga je ugledao.
Tih dana Petar je više brinuo za Gileta, njega niko nije razumio, ali je radost došla tek na
kraju, kad je Petar dobio dvije petice tog dana.
Gile mu je zaista davao neku snagu. Kad je s njim, sve mu ide od ruke, a kad Gile nije dobro,
ni Petar se nije dobro osjećao. A sve je to stari mlinar znao.
111
Rascvjetani most / Ponte in fiore
I posle mnogo godina, Gile je bio podrška Petru. Jednom, kad se vratio od čika Mileta, našao
je Gileta mrtvog. Ležao je u postelji nepomično, mrtav hladan. Glava mu je bila blago naklonjena, kao da spava.
Petar ga je sahranio blizu mlina čika Mileta gdje ga je stari mlinar i našao.
Dušica Kovačević, Lopare
IL CANE GILE
In quei giorni il tempo era molto secco e afoso. Tipico di agosto. I contadini con molta ansia
aspettavano la pioggia. Il forte sole bruciava e seccava tutti i campi seminati. I contadini avrebbero maledetto questa terra, solo per dare la colpa a qualcuno per questo tempo.
Petar era uno di quelli stava zitto e lavorava. Era un ragazzo alto e di bella statura, come era la
maggioranza dei suoi coetanei. Aveva i capelli neri e gli occhi nero- brillanti, pieni di calore.
Spesso andava dallo zio Mile, un vecchio, buono mugnaio.
Lo zio Mile proteggeva sempre Petar, dicendo: „ Non è colpa di Petran, il colpevole è
questo o quello. L' ho visto io con i miei occhi .“
E lì si chiudeva il caso. Nessuno riusciva a discutere con Mile, perché lui era un uomo molto
saggio e i contadini lo rispettavano.
A Petar dispiaceva che lo zio Mile lo chiamasse Petran, però col tempo si era abituato a questo.
Un giorno era andato da lui mentre lo zio mugnaio era indaffarato.
„ Buon giorno, zio Mile! Come andiamo oggi?“
E il vecchio saltò facendo finta che di essersi spaventato.
„ Guarda chi c' è! Da tanto che non venivi a trovarmi. “
„ Ho sempre qualcosa da fare, ho dovuto zappare l' orto. Ma siccome sono qui potrei aiutarti in
qualcosa. “
„ Sai, ora non c' è nulla da fare. Da molti giorni ho finito il lavoro. Però vieni qui, ti faccio
vedere una cosa. “
E così sono entrati in una stanzetta dove faceva molto freddo. Tutto era disordinato. In un
angolo giaceva un cagnolino giallo e arruffato. Il suo pelo era scarmigliato e da una parte aveva
qualcosa di incollato. Alzò la testa e cominciò a fare delle mosse con la coda.
„ E' per te. Ieri l' ho preso. Però devi aver cura di lui. “
„ Grazie. Ma non so come dirlo a papà. Lui non mi permetterà mai di tenerlo. …
cercherò il modo di arrangiarmi. “
Dopo aver salutato lo zio Mile, Petar andò a casa con il cane. Durante il viaggio pensava
come chiamarlo. Lo ha chaimato Gile.
112
Rascvjetani most / Ponte in fiore
Appena arrivato a casa, ha fatto vedere il cane al padre. Come previsto, suo padre non gli ha
dato il permesso di tenerlo. E cosi Petar ha capito che solo lui è era responsabile di Gile.
All' arrivo dell' autunno finalmente pioveva, i ragazzi avevano già cominciato ad andare a scuola.
Erano iniziati anche i lavori intorno alla casa, però Petar pensava solo come curare il cane.
Una volta, quando Petar tornò a casa, Gile non c' era, nè a casa nè intorno alla casa. E non tornò
neanche nei giorni successivi. Cosi erano passati circa una ventina di giorni, ma di Gile non c' era
nessuna traccia.
Gile era la guardia di Petar, il suo preferito, e solo lui lo capiva.
„ Che cosa hai? “
Gli chiese un giorno suo padre, anche se aveva già capito il problema. In quel momento a Petar
sembrava che suo padre lo comprendesse. Così sono usciti insieme a cercare Gile.
Due giorni dopo, lo zio Mile trovò Gile. …. era dimagrito, affamato e completamente sporco.
„ Sono il tuo debitore!“ Petar aveva detto subito al mugnaio.
In quei giorni Petar si prendeva ancora più cura di Gile, nessuno lo capiva. La gioia era arrivata
solo alla fine, quando Petar un giorno aveva preso due volte cinque a scuola.
Gile gli dava davvero una certa forza. Stando con lui riusciva a fare tutto. Quando Gile non stava
bene, neanche lui si sentiva bene. Il vecchio mugnaio sapeva tutto questo.
Per molti anni Gile è stato un sostegno per Petar.
Un giorno, Petar tornò a casa dello zio Mile, e trovò Gile morto. Stava sdraiato sul letto come se
dormisse.
Petar ha seppellito Gile vicino al mulino dello zio Mile, proprio lì dove il vecchio mugnaio l' aveva
trovato.
113
10
Rascvjetani most / Ponte in fiore
Said Omerović
DUO
Proljeće je. Grad sunca se kupa u obilju sunčevih zraka što ga zasipaju i grle ga kao da je prošla
vječnost od njihovog susreta. Ceremonija je započeta glasnim žuborom Neretve što se silovito
spušta kroz grad poigravajući se sa obalama. Ova rijeka, ovaj most su i srce i krv ovog grada tako različiti, a jedno bez drugog ne bi imali ni svrhu ni smisao, a most je nijemi svjedok – tužan,
jer ne služi svojoj svrsi.
Jutro je. Zrake sunca se poigravaju po sobi malog dječaka prelazeći preko cijele sobe pa onda na
njegovo lice kao da ga poziva da se pridruži svečanosti novog dana. Dječak otvori oči i nasmiješi
se kao da otpozdravlja suncu. Tog jutra je brže nego inače iskočio iz pidžame i žurno se spustio
u kuhinju odakle se širio prijatan miris.
- Amare, - povikala je njegova majka - pazi da ne zakasniš!
- Ne brini, mama! - uzvratio je on
Halapljivo je „počistio“ tanjir, uzeo torbu i uputio se na trening. Krenuo je žurnim korakom, jer
nije htio da zakasni prvi dan i pokaže nedisciplinu, jer bi to razljutilo trenera. Prolazio je ulicom
otpozdravljaći poznatim licima, udišući svježinu što se širila ulicama. Ovi ljudi, ovaj grad nijemi
je svjedok i u njemu je urezano sve, baš sve.
Stigao je. Brzo se presvukao i utrčao na teren gdje su se već zagrijavali za prvi dan treninga.
Pozdravio je trenera i još nekoliko vršnjaka koje je znao od prije. Rastrčali su se po terenu i u tom
trenutku bila je važna samo lopta, ona je bila centar svijeta, jedina stvar bitna u njihovim
glavama.
- Trasss… - začulo se kao grom i rasulo po terenu. U žaru igre Amar je žestoko odgurnuo plavog
dječaka u stranu i on je pao kao strijeljan. Tajac. Odjedom je zrak postao tako težak i igra se
pretvorila u nešto drugo, nešto demonsko. Amar stoji tako skamenjen ne vjerujući kako igra
može da donese tako nešto. Nakon par minuta se pribrao i krenuo sa trenerom do bolnice da
vidi šta je sa Hrvojem - tako se zvao plavi dječak kako je saznao od trenera na putu do bolnice.
Čekali su par sati u holu bolnice dok se nije pojavio na vratima sa gipsom na desnoj ruci. Prišao
mu je onako u delirijumu i najiskrenije mu izjavio izvinjenje. Hrvoje je kliminuo glavom i
odjedom su se pred oči ove dvojice dječaka slila sva sjećanja i priče roditelja, filmovi – Bosna,
nezapamćeni rat o kojem im toliko pune glavu pričama.
- Pa on je dječak kao i ja, - odjeknulo je u njihovim glavama skoro istovremeno. U tom trenutku
beskrajne granice se spojiše, Neretva spokojna kao nikad, a lijeva i desna obala se stopiše u
cjelinu, ako ne zauvijek, a ono barem za tren.
114
10
Rascvjetani most / Ponte in fiore
Said Omerović, Sapna
DUETTO
E’ la primavera. La città del sole sta facendo il bagno nell’ abbondanza di raggi del sole che la
coprono e la abbracciano come se fosse passata l’ eternità dal loro ultimo incontro.
La cerimonia era iniziata con il forte mormorio del fiume Neretva che impetuosamente scende
attraversando la città e giocando con le sponde.
Questo fiume e questo ponte sono il cuore e il sangue di questa città – così diversi, ma allo
stesso tempo uno senza l’altro non potrebbero avere nè senso né vita, il ponte è un testimone
silenzioso - triste perché non serve al suo scopo.
E’ mattina. I raggi di sole stanno giocando nella stanza di un bambino piccolo, attraversandola
tutta per arrivare al suo viso, come per chiamarlo ad unirsi alla festa dell’ arrivo della nuova
giornata. Il bambino apre gli occhi e sorride come per rispondere al saluto del sole. Quella
mattina è saltato molto più velocemente dal letto ed era sceso in fretta in cucina, si sentiva un
profumo piacevole.
- Amar – esclamò sua mamma – stai attento a non fare tardi!
- Non ti preoccupare, mamma – rispose lui.
Velocemente ha “ pulito “ il piatto, poi ha preso la borsa ed è uscito fuori per andare a fare l’
allenamento. Si era messo in moto con i passi veloci, non voleva essere in ritardo il primo giorno
ed essere indisciplinato, questo faceva arrabbiare all’allenatore. Passava per strada salutando i
volti conosciuti e respirando la freschezza che si distendeva per le strade..
Questa gente, questa città sono i testimoni taciturni, in essa è inciso tutto, proprio tutto.
E’ arrivato. Di corsa si è cambiato e si è precipitato verso il campo, dove già facevano il riscaldamento per il primo giorno di allenamento. Ha salutato l’ allenatore e qualche coetaneo che
conosceva già da prima. Correvano da tutte le parti sul campo e in quel momento era importante solo il pallone, esso era il centro del mondo, l’unica cosa importante nelle loro teste.
- Trasss …. – si sentì qualcosa che somigliava al tuono, spargendosi sul terreno.
Nell’ ardore del gioco Amar aveva spinto fortemente il biondino e lui era caduto come colpito
Da un fucile. Si fece un silenzio assoluto. All’ improvviso l’ aria era diventata molto pesante e il
gioco si era trasformato in qualcos’ altro, in qualcosa di diabolico. Amar si è impietrito, non ci
voleva credere che il gioco potesse portare ad una cosa del genere. Dopo qualche minuto si è
ripreso e con l’ allenatore sono partiti verso l’ ospedale per capire cosa era successo a Hrvoje cosi si chiamava il ragazzo con i capelli biondi, il suo nome glielo aveva detto l’ allenatore nel
viaggio verso l’ospedale.
L’ hanno aspettato per qualche ora nella sala d’aspetto dell’ ospedale finché lui non è apparso
alla porta con il braccio destro ingessato. Gli si è avvicinato così come nel delirio e sinceramente
si è scusato. Hrvoje ha fatto un cenno con la testa e all’ improvviso davanti gli occhi di questi due
ragazzi sono sbocciati tutti i ricordi, le storie dei genitori, i film – Bosnia, l’ immemorabile guerra
con la quale gli riempiono le teste.
-Ma lui è un bambino come me – ha risuonato nelle loro teste quasi contemporaneamente. In
tale momento i confini infiniti si sono uniti, il fiume Neretva diventò tranquillo, e la sponda
sinistra si unì con la sponda destra in una unica cosa, se non per sempre, almeno per un attimo.
115
“Spoj jeseni i zime”/”L unione di autunno e inverno” Edis Musliji, Čelić
STEPENICE IZGUBLJENE LJUBAVI / LA SCALINATA DELL' AMORE
PERDUTO
DOLAZI ZIMA / E' ARRIVATO L'INVERNO
116
Spoj jeseni i zime / L unione di autunno e inverno
Samra Salihović, Sapna
STEPENICE IZGUBLJENE LJUBAVI
Godinu dana je prošlo, a kao da je bilo jučer. Ti si nastavio dalje, a gdje sam ja? Na istom mjestu,
koje je nekada pripadalo samo nama. Na mjestu gdje smo koračali zajedno, svaku stepenicu
naše ljubavi prekrilo je lišće. Pustio si sve u zaborav. Osjećaš li se ikada usamljeno? Ne, imaš nju.
A samo želim odgovore na neka pitanja. Ne trebaš se vraćati, mogu zavaravati sebe i druge
govoreći kako te ne želim nazad i kako bih ti rekla „ne“, a znam da nije tako. Lažem samoj sebi,
ali toliko puta sam već razmišljala… Znam da se nećeš vratiti… I znam da imaš nju i da planirate
svoju zajedničku budućnost… koju smo nekada mi planirali. Nisam ti tražila da se mijenjaš,
voljela sam te takvog kakav jesi i trebala sam te takvog, ali da se i vratiš, pitam se gdje smo, na
kojoj tački… Polazimo li od nule… I ima li smisla, jer ti ne vjerujem više… I znam da bi ponovno
otišao, a još te volim… Bila sam tužna što se rastajemo u tim trenucima... U tvojim očima sam
vidjela zračak ljubavi. Rastali smo se ćutke. "Ljubav" - kad izgovorim tu riječ u meni se probudi
neko čudno osjećanje. Ne znam, možda još nikada nisam doživjela pravu ljubav, ali svaka
pomisao na tebe, budi čežnju i snove. Kroz mene se prolijeva neka bujica sreće i gledam kao kroz
maglu, tvoje smeđe oči i smeđu kosu. Ti sreću moju odnese, a srce tebe sve više voli, ostade
tuga u srcu mom i moje teške, preteške boli. Ja nemam više nikoga da volim, plačem, ali suza
nema. Kažu "plač bez suza teško boli". Da li se nekada zapitaš kako je onda meni? Proklinjem
sada sve one dane i duge besane noći koje smo proveli zajedno... Ali pada još jedna teška i
sumorna noć, i ovaj put je čekam sama... Razmišljam i nastojim da pokrenem ono bar malo
stvarnosti u raskošnoj mašti. Iz dna moje duše dopiru čudni zvuci, kad-kad se čuje i neki trzaj. To
je tuga koja je nemilosrdno iskidala moje srce. Utihnu noć na mom prozoru i tiho odluta san. Ja
tražim tvoj lik, a znam da ga neću naći. Ostavio si me samu, da sama pronađem izlaz iz vrtloga,
iako dobro znaš da ga ja ne mogu naći... Pobjeda je bilo malo, a porazi uvijek pretegnu. Kao
kamen povuku, kao žica stegnu. Žene su čudne, pa i kada nam krene volimo biti jadne,
unesrećene. A ni mi same ne znamo zašto. Jednostavno je tako. Misli te kazne kad si sam pa te
zavrte kao vrtlog, nosim nasmijanu masku, a plačem ispod nje. Moje lice nije lijepo, ali moje lice
je moje s ožiljcima od poraza koji mi ne stoje. Puna sam rezova, prekida i pogrešaka. Ranjena,
voljena i ponekad iskorištena. Sunce je reklo doći, moram ga dočekati spremna. Ni mjesec nije
loš ali bez sunca sam izgubljena. Sutra, bit ću nova, smiješim se tome. I pjesme će biti sretnije,
jer nada zadnja tone. U latice svoje, ja stavit ću sve pobjede, stare i otrcane neka ostanu
zaključane... Jer nije više riječ o tebi i meni. Riječ je o nekoj mnogo jačoj, višoj sili. Sili koja nam
ne da da se spojimo ponovo. Ne da, pa ne da... Taman pomislim na korak sam do sreće, još
malkice mi fali da dotaknem nebo, i okruta realnost me vrati na start, na početak. I tako već
godinu dana počinjem ispočetka... Volim te svakim danom sve više čini mi se, ali nikako da mi
krene na bolje, jer ti imaš nju i ne znaš kako da joj kažeš - Ne. Sada, svaki put me boli tvoje volim
te. Nebo zna da volim i ja tebe. Ali me boli, boliš me ti, bole me te dvije riječi, a ne želim da ih
prestaneš govoriti. Kada kažeš to, ja se opet osjetim živom. Opet imam osjećanja. Iako zaplačem
skoro svaki put kada ih kažeš, nemoj prestajati molim te. A sada kada znam da mi tvoja blizina
nije suđena. Ne mogu više, ne mogu ni suzu pusiti, plašim se da ne postanem kamen. Ne želim
to. Ako znam da tebe neću imati, nemam više za šta da se borim. Predajem se, baš onako kako
sam bila spremna tebi da se predam... Dušom i tijelom. Ali ti nisi umio da shvatiš moja nadanja
i očekivanja koja sam imala u vezi sa tim. Sve naše lijepe uspomene si bacio negdje daleko da ih
nikada više ne pronađeš kao da želiš na silu sve zaboraviti.
117
Spoj jeseni i zime / L unione di autunno e inverno
A to je nemoguće, čak i za najhrabrije. I polahko i ja počinjem ostavljati uspomene za sobom, jer
ako me nisu znale cijeniti ja se s njima neću radovati, ali neću ni za njima tugovati. Danas gledam
u nebo i ne vidim mu boju.
Primjećujem samo tmurne oblake u daljini i mislim: biće kiše... I bilo je. I sada dok moja ruka
šara po papiru, ona i dalje pada. Pitam se je li to možda on plače, ali ne... Ne zna on pusiti
nijednu iskrenu suzu, nikada nije ni znao. Možda je konačno i vrijeme da napišem posljednju
priču o tebi. Ti si najveća nesreća moga života. Koliko je samo suza bilo prolivenih zbog tebe,
zbog ljubavi koja to nikada i nije bila, zbog sreće koja je bila nesreća, zbog radosti koja je tuga
postala. Znam da su niti tvojih grijehova na mom jastuku, znam da umireš za njima i znam da
proklinješ sebe što mi govoriš sve ovo, ali ti ne umiješ bolje, a protiv sebe ne možeš. Bila sam ti
ona koja je tako vješto umjela da hoda stazama iskušenja, ona sto griješi, oprašta i voli, ona čiju
ljubav je teško prepoznati, a kada je prepoznaš ona te odvede u zemlju čuda i bajku bez kraja.
Dragi moj, šteta što si posustao na sredini moje priče i što ti se sada gubi svaki trag na putu
srećnog završetka... Nemam više sluha za tvoje snove. I ono sluha što je ostalo sačuvaću ljubomorno za svoja sanjarenja. Neka sve ono što nekad poželiš da mi kažeš ostane zaključano,
negdje... Ja te proklinjati neću, jer znam da će ti najveća kazna biti kada ti vjetar sve to
zaključano donese u misli... I reći ću ti samo jedno za kraj: Neka ti jednom bude kao i meni. I ne,
ne moram te nikada više sresti, jer u tebi nikada više neću vidjeti čovjeka. A ja nastavljam živjeti
svoj život, koraci se nižu i prelazim još jednu kobniju stepenicu. Ali kao da te nema više, kao da
nema više sažaljenja i nadanja u ono što je sad iza mene. Ne osjećam više te strme stepenice.
Moj uspon je postala ravnica. Neke me duše prate kroz moj put do vrhunca. Neke označavaju
samo usputne stanice, i pomalo tužne na kojima se više ne zadržavam... Zamišljam te ispred
sebe dok pišem ove riječi. Konačno sam ti rekla sve što sam odavno nosila u sebi. Osjećam se
bolje... I dok stavljam tačku na ove posljednje riječi upućene tebi zamišljam kako se okrećeš od
mene i ponovo odlaziš, ali osjećaj da je ovo zauvijek ne nestaje u meni... Idi, jer tako je najbolje.
Umorna sam od poraza koji me uz tebe prate... Neizbježno je mora se polahko, tužno vučem
korake svoje kao da lebdim putem prekrivenim opalim lišćem ovoga jutra. Brišem iz sjećanje sve
one lijepe trenutke i nastavljam dalje. Ali sada sama koračam ovim putem u bolje sutra. I ne
plašim se jer sada sam sigurnija u sebe i znam da mogu dalje. U dubini srca znam da me na kraju
mog puta čeka neko ko će zaista cijeniti ono što jesam i ono što mu pružam. Blijedim ali srećna
sam. Srećno je tvoje lice, možda je tako i bolje. Niko nikom suđen nije. Više nije mrak. Ni ne
znam da li su mi oči otvorene. Prepuštam se. Možda zbog nečega i zaslužujem. Ko zna! Ne
marim za tijelo svoje čuva me sijenka nekoga ko me je nekada volio. Toplo mi je i grije me. Tako
i želim da zaspim. Pa zar je neko imao bolji kraj...?
118
Spoj jeseni i zime / L unione di autunno e inverno
Samra Salihović, Sapna
LA SCALINATA DELL' AMORE PERDUTO
E' passato un' anno, come se fosse ieri. Tu sei andato avanti, e dove sono io? Nello stesso posto,
che una volta era solo nostro. Quello stesso posto dove abbiamo camminato insieme, ogni scala
del nostro amore e' coperta di foglie. Hai dimenticato tutto. Senti mai la solitudine?
No, tu hai lei. Ed io voglio soltanto le risposte ad alcune domande. Non devi ritornare, io posso
tradire me stessa e gli altri dicendo di non volerti, di averti detto di „no“, ma so che non e' così.
Sto mentendo a me stessa, come tante altre volte … So che non ritornerai… E so che hai lei e che
pensate ad un futuro insieme… A cui prima abbiamo pensato noi due.
Non ti ho chiesto di cambiare, ti amavo com'eri e avevo bisogno di te così com'eri, ma se
tornassi, mi chiedo a che punto saremmo… Cominceremmo da zero… Se avesse senso, perché
io non credo più a niente… E so' che te ne andresti di nuovo, e io ti amo ancora… ..
… Nei tuoi occhi ho visto un raggio d' amore. Ci siamo separati in silenzio.
„L'amore“- quando dico questa parola in me si sveglia una sensazione strana.
Non lo so, ma ogni pensiero di te, sveglia la nostalgia, dei sogni. Scorre dentro di me una valanga
di felicità e vedo come in una nebbia i tuoi occhi marroni, i tuoi capelli scuri. Tu hai portato via
la mia felicità, ed il mio cuore ti ama sempre di più, rimane soltanto la tristezza dentro di me e
miei forti, troppo forti, dolori. Io non ho nessun' altro d' amare, piango, ma le lacrime non
scorrono. Dicono che: „Il pianto senza lacrime fa troppo male“. Ti chiedi qualche volta come sto
io? Maledico adesso tutti quei giorni e tutte quelle notti senza sonno che abbiamo trascorso
insieme… Ma c'e' ancora una notte difficile e solitaria davanti a me… penso e cerco di muovere
quel poco che resta della realtà nella mia ricca immaginazione. Dal fondo della mia anima si
sentono strane voci, ogni tanto si sente qualche tremito. E' la tristezza che ha spezzato senza
pietà il mio cuore. La notte si fa silenziosa dietro la mia finestra e con il silenzio se ne va il mio
sonno. Io cerco il tuo volto, ma so che non lo trovo. Mi hai lasciata sola, da sola devo trovare la
strada fuori dal vortice, anche se sai bene che non riuscirò a trovarla… Le vittorie sono poche, le
sconfitte sono sempre più forti. Come un sasso tirano, come un filo stringono. Le donne sono
strane, anche quando tutto va bene ci piace essere sconvolte, misere. Non sappiamo neanche
noi perché e' così. Semplicemente e' così. I pensieri ti puniscono quando stai da sola e ti fanno
girare come un vortice, porto una maschera felice, e piango sotto di essa.
Il mio viso non e' bello, ma il mio viso e' mio con le cicatrici delle sconfitte che non mi stanno
bene. Sono piena di tagli, di sbagli. Ferita, amata e a volte usata. Il sole ha detto che verrà, lo
devo aspettare pronta. La luna non e' male, ma senza il sole io sono persa. Domani, sarò una
donna nuova, sorrido a quell' evento. E le canzoni saranno più felici, perché la speranza è
l’ultima a morire.
Dentro i miei petali, metterò tutte le vittorie, quelle vecchie così saranno chiuse…
Perché qui non si tratta più di te e di me. Si tratta di qualcosa di più forte, di una forza più
elevata. Una forza che non ci fa stare insieme di nuovo . ..…. Appena penso che sto ad un passo
della felicità, che ancora poco mi manca per toccare il cielo la realtà crudele mi riporta indietro.
Ed e' così che ritorno all' inizio ..… Mi sembra di amarti ogni giorno di più, però non posso
muovermi e tu hai lei e non sai come dirle di no. Ora, mi fa male ogni volta che ti amo. Il cielo sa
che anch' io ti amo. Però mi fa male, tu mi fai male, mi fanno male quelle due parole, eppure le
voglio sentire. Quando le pronunci, mi sento viva di nuovo. Di nuovo sento.
119
Spoj jeseni i zime / L unione di autunno e inverno
Anche se piango quasi ogni volta che le pronunci…. non smettere ti prego. Adesso so che tu non
sei il mio destino. Non ne posso più, non posso versare nemmeno una lacrima, ho paura di
diventare una pietra. Non lo voglio.
So che non ti avrò, non ho niente per cui lottare. Mi arrendo, proprio come mi sono arresa
davanti a te… Con il corpo e con l' anima. Però tu non hai capito le mie speranze e le mie aspettative.
Tutte i nostri bei ricordi li hai gettati da qualche parte per non ritrovarli mai più, vuoi dimenticare tutto per forza. Questo e' impossibile, anche per i più coraggiosi. Pian piano anch' io lascio
i ricordi dietro di me…Oggi guardo il cielo e non vedo il suo colore. Noto soltanto le nuvole grigie
lontane e penso: pioverà… Ed piove. Adesso che la mia mano scrive sulla carta, ancora piove. Mi
chiedo che forse lui piange, ma no… Lui non sa versare neanche una lacrima sincera, non l' ha
mai saputo fare. Forse e' finalmente arrivato il momento di scrivere un' ultima storia su di te. Tu
sei la disgrazia più grande della mia vita. Quante lacrime ho pianto per te, per l' amore che non
e' stato un vero amore, per la felicità che e' diventata tristezza.
… Ero quella che per te camminava per le vie della tentazione, quella che sbagliava, che perdonava e amava, quella per cui l’amore era difficile da riconoscere, ma quando lo ha fatto mi
portava nel paese delle meraviglie e nella favola senza fine. Caro mio, peccato che hai rinunciato alla nostra storia e che adesso ne perdi ogni traccia … Non do più ascolto ai tuoi sogni. E
quel poco ascolto che e' rimasto, lo tengo gelosamente per le mie fantasie. Che tutto quello che
vorresti dirmi sarà chiuso a chiave, da qualche parte… Io non ti maledico, perché so che la
punizione più grande sarà quando il vento ti porterà tutte queste cose chiuse nella mente… E ti
dico solo una ultima cosa…. Che un giorno ti sentirai come me adesso. Che non ti incontrerò mai
più, perché in te non vedrò mai un' uomo vero. Io continuo per la mia strada, i miei passi raggiungono un altro scalino, più pericoloso. Come se tu non ci fossi più, come se non ci fosse più la
tristezza e la speranza per le cose che sono dietro di me. Non sento più quella scalinata ripida.
La mia salita e' diventata una pianura. …… Ti immagino davanti a me mentre scrivo queste
parole. Finalmente ti ho detto tutto quello che portavo da tempo dentro di me.
Mi sento meglio… E mentre metto il punto su queste ultime parole per te, immagino che ancora
una volta mi lasci, però la sensazione è che questa e' l’ultima volta … Vai, perché e' meglio così.
Sono stanca dalle sconfitte che vengono insieme a te. E' inevitabile, bisogna andare piano, con
tristezza cammino come in un sogno per questa via coperta da foglie cadute questa mattina.
Cancello dalla memoria tutti i momenti belli e continuo ad andare avanti. Adesso cammino per
questa strada da sola verso un domani migliore. Non ho paura sono più sicura di me e so che
posso continuare. Nel fondo del cuore so che alla fine mi aspetta qualcuno che mi apprezzerà'
veramente. Sono pallida ma felice. E' felice il tuo viso, forse e' meglio così. Non c'e' più buio.
Non so se ho gli occhi aperti. Mi lascio andare. Forse per qualche ragione me lo merito. Chi lo
sa! Il mio corpo e' difeso dall' ombra di qualcuno che mi ama. Mi riscalda. E' così che voglio
addormentarmi. Qualcuno, forse, aveva una fine più bella…?
120
Spoj jeseni i zime / L unione di autunno e inverno
Savo Rikanović, Lopare
DOLAZI ZIMA
BOJE JESENI VEĆ POČINJU DA BLIJEDE.
TI STARI BOROVI, STRIČEVI JELA , POČINJU DA DOBIJAJU NOVI OGRTAČ.
KROZ GOLE GRANE DRVEĆA, PROMALJA SE ZUBATO SUNCE, KOJE OBASJAVA OPALO LIŠĆE,
NA KOJE JE VEĆ PAO MRAZ.
HLADNI POVJETARAC NJIŠE LIŠĆE.
NEKI OD NJIH PADAJU NA ZEMLJU I POD INJEM ZAVRŠAVAJU SVOJ ŽIVOT.
POVJETARAC PROPIRUJE I PO KOJU PAHULJICU SNIJEGA.
SVE MIRIŠE NA KASNU JESEN I RANU ZIMU.
A GDJE SU TI LJUDI SVI?
SVE JE TMURNO, TAMNA SJENA JE SVUDA.
SNIJEG JE POVIO GRANE PA BAŠ IZGLEDA NEKAKO BESPOMOĆNO.
NA LIVADI NEMA VIŠE ONOG VESELOG CVIJEĆA, SAD SU ZASPALI POD BIJELIM PREKRIVAČEM.
GRM JE PUST, A DO SKORO SE TU ČUO CVRKUT PTICA.
SNIJEG SVE KRUPNIJE I JAČE PADA, ZIMA JE DOŠLA.
Savo Rikanović, Lopare
E' ARRIVATO L'INVERNO
I COLORI DELL' AUTUNNO HANNO GIA' INIZIATO A SCHIARIRSI
QUEI VECCHI PINI, GLI ZII DEGLI ABETI COMINCIANO AD ACQUISTARE IL NUOVO MANTELLO.
TRA I RAMI NUDI DEGLI ALBERI, IL SOLE INVERNALE
ILLUMINA LE FOGLIE CADUTE, SULLE QUALI SI E' GIA' POSATO IL GELO.
ZEFFIRO FREDDO DONDOLA LE FOGLIE.
QUALCUNA DI ESSE CADE SULLA TERRA E SOTTO IL GELO FINISCE LA SUA VITA.
ZEFFIRO SOFFIA LEGGERMENTE ANCHE QUALCHE FIOCCO DI NEVE.
TUTTO PROFUMA A FINE AUTUNNO E ALL’ARRIVO DELL'INVERNO
MA DOVE E' TUTTA QUELLA GENTE?
TUTTO E' TENEBROSO, L' OMBRA SCURA E' OVUNQUE .
LA NEVE HA CURVATO I RAMI E COSI’ SEMBRANO PROPRIO MISERI
NEL PRATO NON CI SONO PIU' QUEI FIORI GIOIOSI, ADESSO SI SONO ADDORMETATI SOTTO LA
COPERTA BIANCA.
IL CESPUGLIO E' DESERTO, PERO' FINO A POCO FA LI' SI SENTIVA IL CINGUETTIO DEGLI UCCELLI.
LA NEVE STA CADENDO SEMPRE PIU' GRAVEMENTE E PIU' INTENSAMENTE,
E' ARRIVATO L' INVERNO.
121
“Stablo”/”Albero” - Srebrenica
PUT ŽIVOTNE SUDBINE / LA STRADA DEL DESTINO DELLA VITA
122
Stablo / Albero
Albina Salihović, Sapna
PUT ŽIVOTNE SUDBINE
Sa životom se obično porede stvari i predmeti koji su komplikovani, jer iskreno život nije
jednostavan. Prava stvar koja se sa životom može porediti jeste čudo od prirode, odnosno drvo.
Korijen jednog drveta počinje pravo, isto tako život do neke desete godine je jednostavan po
osobi, jer nema nijedan poseban razlog zbog kojeg bi jedno dijete trebalo imati nesporazume i
nesuglasice, i ako dođe do nekakvog nesporazuma, ne pridaje mu se velika važnost, jer sve su to
dječije priče. Kada drvo počinje da srasta u veće i starije, tek onda počinje da srasta
komplikovano. Njegove grane počinju bivati čvršće, snažnije i počinju se uvijati, poput života.
Život počinje pravo, pa počinju komplikacije, zatim problemi i na kraju se sve razgrana i svako
ide na svoju stranu. Čist primjer ovakovog života jeste ljubav koju svako osijeti u svojoj mladosti.
Počinje jednostavnim upoznavanjem, zezancijom i nesigurnošću. Neprimijetno kroz tu ljubav i
kroz život shvatimo da je se sve zakomplikovalo i da se zapravo nepažnjom srce otvori i dopusti
da se zaljubi. E to je onaj put problema, jer onaj koga je zadesila ovakva ljubavna priča uradi
sljedeće. Ostavi tog dečka odnosno djevojku ne želeći nastaviti tu vezu, ali kada dođemo u tu
situaciju da izgubimo ono što nam je srcu drago i ono na što je srce naviklo tek tada shvatamo
koliko nam to zapravo vrijedi i da jednostavno ne možemo bez njega odnosno nje. Tako da od
tih trenutaka počinje ta tuga, bol i žaljenje za izgubljenim, ali ništa nas ne treba spriječiti da se
nadamo, jer nada je ono što svaka osoba treba da ima u sebi. Utvrditi da je gotovo i da se ne
treba nadati uradićemo nakon nekog pokušaja da povratimo ono što nam je nekada pripadalo i
što je zauzelo mjesto u našem srcu. Ako se desi neočekivano, npr. da se razočaramo, ipak na
kraju shvatit ćemo da to nije ono pravo i da se na kraju sve tako razgrana i sve dođe na pravu
stvar i svako će na kraju doći na ono pravo i ispravno u životu. E ovo je moj opis života i shvatanje
života u mojim šesnaestim godinama.
123
Stablo / Albero
Albina Salihović, Sapna
LA STRADA DEL DESTINO DELLA VITA
Alla vita, normalmente, si paragonano cose e oggetti complicati, perché onestamente, la vita
non è semplice.
La vita è un miracolo della natura, come un albero…L’albero nasce dritto come la vita che fino
all’età di dieci anni è semplice, non esiste nessuna ragione specifica per la quale un bambino
dovrebbe vivere un malinteso o un disaccordo, ma se pure accade un equivoco non gli si dà
molta importanza…. sono solo storie dei bambini.
Quando l’ albero inizia a crescere più grande e più adulto, comincia a crescere in modo più
complicato.
I suoi rami iniziano ad essere più consistenti, più forti e cominciano ad incurvarsi, come la vita.
La vita inizia dritta, tranquilla, poi cominciano le complicazioni, i problemi e alla fine tutto si
ramifica e ogni cosa va per la sua strada.
Un esempio per spiegare per me cos’è la vita …..: è l’ amore che chiunque ha sentito nella sua
giovinezza. Comincia con la semplice conoscenza, trascorrere il tempo insieme scherzando e
con leggerezza.
Vivendo l’amore ci accorgiamo che tutto si complica e che il cuore si apre… si innamora. Si
vivono storie d’amore intenso poi le storie finiscono …..ma quando non abbiamo più quello che
piace al nostro cuore ..a cui il cuore era abituato, solo in quel momento capiamo quanto valore
aveva e che, semplicemente, non c’ è la facciamo senza.
Così, in questi momenti comincia la tristezza, il dolore e il dispiacere per quello che abbiamo
perso, …ma nulla ci deve far smettere di sperare, perché la speranza è quello che ogni persona
dovrebbe avere sempre dentro di se. …..
Se all’ improvviso succede, ad esempio, di vivere una delusione, dobbiamo capire che evidentemente non era il momento giusto e che alla fine tutto si ramifica in qualche modo, tutto si mette
a posto, e ognuno alla fine avrà quelle cose vere e giuste che desidera per la propria vita.
Ecco, questa è la mia descrizione della vita e di ciò che penso sia la vita alla mia età….
Sedici anni.
124
“Stidna kuća”/“La casa della vergogna” - Emina Bećirović, Sapna
NADA POSLJEDNJA UMIRE / LA SPERANZA E’ L’ULTIMA A MORIRE
NEMA NAS VIŠE.../ NON CI SIAMO PIU’…
126
Stidna kuća / La casa della vergogna
Jelena Lazarević, Lopare
NADA POSLJEDNJA UMIRE
Iako je sada to stara, urušena i napuštena kućica, nekada je bila toplo ognjište za dvoje
zaljubljenih. Izbjegavajući stvarnost i realni svijet, bježali su u nju i prepuštali se snovima. Ali, te
snove prekinu okrutna stvarnost.
Saznavši za njihovu vezu, djevojčini roditelji su im postavljali razne prepreke na putu ka njihovoj sreći. Mislili su da je ona suviše dobra za njega. Svaki njen korak su pratili i provjeravali.
Postali su njena senka.
Mladićevi roditelji su imali razumijevanja za dvoje zaljubljenih, jer su primijetili da se njihov
sin mijenja nabolje otkako je sa tom djevojkom. Podrška njegovih roditelja im je davala nadu, jer
nada uvijek posljednja umire. Uz pomoć njih su se nekoliko puta videli, pa makar i na trenutak.
Pri pokušaju jednog njihovog tajnog viđenja, zatekla ih je njena majka. Roditelji su joj bili
ogorčeni i poslali su je kod tetke u drugi grad. Ali, to ih samo još više zbližilo, jer je momak dobio
posao baš u tom gradu. Bili su slobodniji i češće su se viđali. Nakon mjesec dana, djevojka je
ostala trudna.
Došavši po nju da je vrati kući roditelji su primijetili da se dosta promijenila i ugojila. Ne
mogavši sakriti istinu, ispričala im je sve. Roditelji ostadoše zapanjeni. Odvedoše je kući gdje su
imali dosta vremena za razmišljanje do njenog porođaja.
Pred rođenje njihovog prvog unučeta, podarili su kćerki jedan od najljepših poklona - da
njeno dijete odrasta pored oca. Kada im dijete malo odraste odvedoše ga u kuću gdje je počela
njihova ljubav.
127
Stidna kuća / La casa della vergogna
Jelena Lazarević, Lopare
LA SPERANZA E’ L’ULTIMA A MORIRE
Anche se adesso questa è una casa vecchia, sprofondata e abbandonata, ai tempi era un
focolare caldo, per due innamorati. Per fuggire dalla realtà e dal mondo reale, si rifugiavano in
quella casa e si abbandonavamo ai loro sogni. Ad un certo punto quei sogni sono stati interrotti.
I genitori di lei ostacolavano la relazione, i genitori di lui, invece sostenevano i due giovani…
Il loro sostegno dava speranza….la speranza che non li ha mai lasciati….
Grazie al loro appoggio i ragazzi riuscivano a vedersi qualche volta, anche se solo per un attimo.
Il giovane ha inseguito il suo amore anche in un’altra città e lì la giovane ha dovuto dire ai suoi
genitori che aspettava un bambino….
Solo allora i genitori di lei hanno deciso di non ostacolare più questo grande amore e di permettere ai due giovani innamorati di stare insieme e crescere il loro bambino. Oggi vivono in una
nuova casa e sono felici…
128
Stidna kuća / La casa della vergogna
Jovana Popović, Lopare
NEMA NAS VIŠE...
Budim se, otvaram oči i shvatam da je još uvek noć...brišem suze, ponovo sam te sanjala.
Ne boli me više, suze su tekle kao znak olakšanja, zaborava...Otišao si odavno, ne sećam se
čak ni kada sam ti poslednji put čula glas, ne pamtim više ni jedan dodir, poljubac, ništa tvoje...
Ostao si negde na dnu duše samo kao dokaz da si nekada postojao u mom životu.
Da mogu da vratim vreme unazad sigurna sam da bi sve bilo mnogo drugačije...ali vreme ne
prašta i nikada se ne vraća! Ni moje godine, ni moje suze nikada se neće vratiti, ostale su
zarobljene negde izmedju dva sveta gde smo počeli i prestali da postojimo...ti i ja!
Pokušavam da se setim kada sam prekoračila granicu bezbrižnosti i sreće, kada sam te zavolela i
na svet prestala da gledam očima deteta, kada sam shvatila da smo daleko od savršenstva? Kada
sam počela da patim, da te volim i mrzim istovremeno? Kada sam prestala da se smejem, kada
moj život više nije imao smisla? Milion pitanja, a odgovor ne umem da dam ni samoj sebi! Prošlo
je...bilo je 'davno, izbledela su sećanja, sve je gotovo...ZAUVEK!
Da li sam zaboravila? To neću nikada! Ne zato sto si bio previše dobar, već iz razloga što si bio
jedno veliko nesavršenstvo koje je moje srce idealizovalo, jer je tako bilo lakše pronaći opravdanje za ogromnu ljubav koju sam osećala... Sve je bilo mnogo lakše od priznanja da nikada u
stvari nismo ni postojali, da je sve bila laž, obična farsa, sve...samo ne ljubav!
Volela sam,ali šta? Da li je tebe uopšte bilo moguće voleti? Bio si iluzija mog savršenstva, bio si
ljubav ona prava, jedna jedina, za mene...bio si ostvarenje svih mojih snova, moj vazduh, moj
život, a opet...nisi bio ništa od toga! Bio si nestvaran, bio si samo san koji sam predugo sanjala,
laž...u koju nikada nisam prestala da verujem. Bio si sve od čega sam oduvek bežala, a tako sam
se snažno vezala za tebe...nisam želela, po prvi put u životu da pobegnem, želela sam da
ostanem, da se borim, da ti verujem, da sanjam o onome što nikada nismo umeli da ostvarimo...
Da, shvatila sam sve mnogo ranije nego što si ti toga bio svestan, znala sam za svaku laž, za svaku
reč koju nisi izgovorio, za svaki pogled, svaku misao...znala sam sve, ali nisam želela da znaš
koliko te dobro poznajem, nisam želela da prekinem tvoju predstavu, da menjam scenario,
uloge...jer nije bilo sudjeno, bilo je vec prekasno...za mene! Za tebe još uvek postoji nada jer
dobrog glumca uvek čeka neka nova uloga... ti si ostao, ja sam pala! Nisam bila jaka, nisam
ostala dosledna sebi, nisam imala prava da te menjam, da patim, da te volim...Nisam imala
prava ni na jednu suzu, a prolila sam ih milion, nikada nisam imala prava na tebe, ali nekim
čudom verovala sam da jesam! Ne, nisi bio pogrešan, bio si pravi...ali u pogrešno vreme! Sada
znam da nisi kriv ni za šta, kriva sam samo ja! Izvini, bila sam dete, nisam znala, nisam želela da
učim zivot...htela sam da živim u snovima, bez ikakve pretpostavke da će jednom uslediti
budjenje, htela ja to ili ne...da će me jednom dotući stvarnost, surovi svet gde te više neće biti,
za mene! I došao je taj dan! Probudila sam se i više ništa nije bilo isto...već odavno ništa i nije
isto, ali danas sam to uspela da prihvatim...danas, posle mnogo vremena!
Nisi tu i znam da se više nikada nećes vratiti, u meni ne postoji više nada, ne postoji više ništa
samo neki osećaj praznine, posle koga sledi olakšanje...Kao da sam se ponovo rodila,da
počinjem sve iz početka...
129
a kuća / La casa della vergogna
StidnUdahnula
sam vazduh punim plućima, nasmejala se posle mnogo vremena iskreno,od srca, u
očima mi je zablistao onaj stari sjaj...i sve je ponovo kao nekada...samo tebe više nema tu, više
ne postojiš, za mene...ni sad',ni nikada!!!
Polako ustajem,uzimam svoje stvari, i odlazim sa ovog mesta sto me seća na nas. Mešaju mi
se misli. Ovo mesto, ova vikendica, nije mi ništa dobro donela. Gubim se u daljini,odlazim...
Jovana Popović, Lopare
NON CI SIAMO PIU’…
Mi sto svegliando, apro gli occhi e capisco che è ancora notte… asciugo le lacrime, di nuovo ti ho
sognato.
Non mi fa più male, le lacrime scendono e sono un sollievo… Sei andato via da molto, non
ricordo neanche quando ho sentito la tua voce l’ultima volta. Non ricordo neanche un tuo tocco,
un tuo bacio, nulla di tuo …
Sei rimasto nel profondo dell’ anima, solo come la prova che una volta esistevi nella mia vita.
Se potessi ritornare in dietro nel tempo sono sicura che tutto andrebbe diversamente … ma il
tempo non perdona e non torna mai più!
I miei anni, le mie lacrime non torneranno mai più, sono rimaste imprigionate da qualche parte,
tra due mondi dove abbiamo iniziato e abbiamo finito di esistere … tu ed io!
Provando a ricordarmi di quando ho superato il confine della spensieratezza e della felicità,
quando mi sono innamorata di te e ho smesso di guardare il mondo con gli occhi di una
bambina.
Quando ho capito che eravamo lontani dalla perfezione? Quando ho cominciato a soffrire, ad
amarti e odiarti contemporaneamente? Quando ho smesso di sorridere, quando la mia vita ha
iniziato a non avere più nessun senso? Mille domande, però nessuna risposta! E’ passato … è
successo un po’ di tempo fa, i ricordi sono scoloriti, tutto è finito… PER SEMPRE!
Non l’ho dimenticato veramente, non potrei mai farlo. Era una grande imperfezione idealizzata
dal mio cuore, sentivo un amore enorme nei suoi confronti…
Ho amato, però, che cosa? ……..
…..Era veramente possibile amarti? Sei stato l’ illusione della mia idea di perfezione, eri l’amore
vero, unico per me … la realizzazione di tutti miei sogni, il mio respiro, la mia vita, ….ma alla fine
, eri soltanto un sogno che ho sognato troppo a lungo, una bugia … nella quale non ho mai
smesso di credere.
130
Stidna kuća / La casa della vergogna
Mi ero fortemente legata a te … non volevo, per la prima volta nella mia vita, fuggire. Volevo
rimanere, per combattere, per fidarmi di te, per sognare quello che non eravamo capaci a
realizzare.
Riconoscevo ogni tua bugia, ogni parola che non pronunciavi, ogni sguardo,ogni pensiero …
sapevo tutto, ma non volevo farti capire quanto bene ti conoscevo, non volevo interrompere il
tuo spettacolo, cambiare la sceneggiatura, i ruoli …!
Per te c’ è ancora speranza, perché per un attore bravo c’ è sempre un ruolo nuovo che lo
aspetta … tu ci sei, io sono caduta! Non sono forte, non sono stata coerente con me stessa, non
ho il diritto di cambiarti, di soffrire, di amarti … Non ho il diritto neanche di versare una lacrima,
e ne ho versate un milione,
…non ho mai avuto il diritto di averti, ma ci credevo! No, non eri sbagliato, eri giusto … però al
momento, sbagliato!
Scusa, ero giovane, non sapevo, non desideravo imparare dalla vita … volevo vivere nei sogni,
senza pensare che un giorno ci sarebbe stato il risveglio, … che un giorno la realtà mi avrebbe
soffocato, che tu non ci saresti stato più.
Quel giorno è arrivato! Mi sono svegliata e nulla è come prima …
Niente è uguale a come era prima e finalmente sono riuscita ad accettarlo, oggi, dopo tanto
tempo!
Non sei qui e so che non tornerai mai più, dentro di me non c’è più la speranza, non esiste più
nulla, solo una sensazione di vuoto, e dopo il sollievo… Come se nascessi di nuovo,
per cominciare tutto da capo … Ho inspirato l’ aria a pieni polmoni, ho sorriso dopo molto
tempo con sincerità, di cuore, nei miei occhi di nuovo c’è la luce che avevo prima …e di
nuovo tutto è come era … soltanto tu non sei qui, non ci sei più, per me … ne ora ne mai più!!!
Lentamente mi alzo, prendo le mie cose, e vado via da questo posto che mi ricorda noi due.
I miei pensieri si mischiano. Questo posto, questa casa fuori città, non mi ha portato nessun
bene. Mi allontano, vado via …
131
“Trava i voda”/”Erba ed aqua” - Srebrenica
CRNOBIJELO U BOJI / BIANCONERO NEL COLORE
132
Trava i voda / Erba ed aqua
Selvedin Tabaković, Sapna
CRNOBIJELO U BOJI
Polagahno otvara oči, dok mu se kapci sa velikim poteškoćama podižu prema gore i njegove
zjenice se bijesno skupljaju od zrake sunca, koje obasjava njega kako leži negdje u parku na klupi.
Djelimično mahmuran od bola i alkohola, ali i od razmišljanja kako opstati u džungli u kojoj na
svakom ćošku vrebaju zvijeri koje svakim zahvatom svojih kandži nanose teže povrede od bilo
kojih fizičkih i ostavljaju dugotrajne ožiljke. U par navrata uspjeva se pribrati i sjetiti šta se to sve
desilo i razgledajući okolo reče na glas: "Da, opet sam prespavao vani!"
I dalje je ležao, razmišljao, i na trenutke je svojim mislima odlazio pa se vraćao.
Pogledao je prema gore i ugleda par zelenih očiju koje ga gledaše s prezirom, ali i sa sažaljenjem.
Bio je to uglađeni humani čovjek koji je pokušao udjeliti nešto od sebe i zaraditi koje dobro djelo.
Misli: "On me prezire, a pokušava mi pomoći udjeljujući," i reče mu: "Ne, dobri čovječe, ja ne
mogu primiti to, ja ne prosim." Dobri čovjek se bez ijedne riječi okrenu i ode od njega, tako i jest
najbolje.
"Ustadoh da protegnem svoje snuždeno tijelo,
koje se nalazi na meti virusa od niske noćne temperature.
Prođoh gradom da se pokušam snaći za doručak.
Srećući sve te ljude, u većini njih vidjeh sebe,
mnogo prije nego je moj otac uradio apsurdnu stvar,
pokušavajući skinuti svu ljagu sa sebe."
- Elviseee, - doziva ga žena iz pekare - Elvise, dođi vamo da ti napravim sendvič!
- Ponosan sam, ali u ovom trenutku nemam izbora, jer moj životinjski instikt vrvi kroz mene, i
prihvatam taj znak pažnje s velikom zahvalnošću, - analizira Elvis sebe još uvijek pokušavajući da
se pribere.
"Jedući ga počinjem osjećati mučninu,
i tek sada počinjem shvatati,
da dok sam imao sve,
nitko me drugi nije zanimao.
Bio sam razmaženi jedinac,
ja i otac sami u kući od tri sprata,
nikad mi nije rekao ime majke,
niti ko je ona, niti gdje je,
a mene da budem iskren
od silnih materijalnih stvari
nije toliko ni zanimalo,
Play Station 3, dva golfa 5 pred kućom..."
Pričajući o tome širio mu se osmijeh na licu, i zubi su se već pokazali, bili su kao biseri koji su se
zagubili negdje u njegovom čađavom licu.
Prekidoh ga: "Pa, šta se to desilo?" i teškog srca mi pristade ispričati svoju životnu priču, pa reče:
"Kao što ti već nagovijestih, imao sam sve, sve materijano, ali nisam imao srca, i zato me ovi ljudi
preziru. Ja sam njih i prezirao i ponižavao, imao sam par prijatelja, uvidio sam da me
iskorištavaju, ali kasno. Moj otac me nije volio, a ja njega jesam, jer je ispunjavao moje hirove, i
kada je napuštao ovaj svijet, sve što je imao ostavio je nekome meni nepoznatom, čak i kuću,
koja je sada prodata, i auta, kojih više nema. Proklinjem ga svakog dana, ali ni njega više nema."
- Pa šta ćeš sad? - upitah ga.
133
Trava i voda / Erba ed aqua
- Palo mi je na pamet, - reče pa stavi prst na obraz, kao da razmišlja - pokušat ću se promijeniti.
Osnovati nešto sam, snaći se, iako to nije ono što ja znam. Pokušat ću se posvetiti vjeri, iako
malo znam o tome. Pokušat ću pronaći svoje srce i svoju dušu, nadam se da ću uspjeti, a nada
umire zadnja. Najgore je kad sve imaš, pa izgubiš, al’ ko zna zašto je to sve dobro.
Osjetio sam blago podrhtavanje glasa dok je to izgovarao i u njegovom oku su zasjale dvije
biserne kapi, koje su nagovještavale plač. I to bi najljepša stvar koju sam čuo od jednog takvog
čovjeka, kojeg sam odavno otpisao, kao i svi ostali.
Al’ sve je to sudbina, i nikad ne znamo, šta nosi novo jutro!
Selvedin Tabaković, Sapna
BIANCONERO NEL COLORE
Lentamente apre gli occhi, mentre gli occhi con grande difficoltà puntano verso l’alto e le sue
pupille rabbiose si stringono ai raggi di sole che l' illuminano mentre sta sdraiato su una
panchina nel parco.
Un po' sbronzo dal dolore e dall' alcol, ma anche dai pensieri su come sopravvivere nella giungla
dove da dietro ogni angolo spuntano bestie che con le loro zampe feriscono e lasciano cicatrici
per sempre. A volte riesce a ricordare cosa e' successo e guardandosi attorno dice ad alta voce:
“Si, di nuovo ho dormito fuori!”
Ancora sdraiato, pensa….
Guarda in su e vede un paio di occhi verdi che lo guardano con disprezzo, ma anche con pietà.
E’ un' uomo galante che voleva dargli qualcosa di sè e così fare un' atto buono.
Pensa: “Lui mi disprezza eppure vuole aiutarmi dandomi l' elemosina“ e gli dice: “ No, buon
uomo, io non posso accettare, io non chiedo l' elemosina”. Il buon uomo, senza una parola se ne
va….
“Mi sono alzato ho sollevato il mio corpo abbattuto, che e' preso di mira dai virus e dalle basse
temperature notturne. Cammino per la città nella speranza di trovare la colazione.
Incontro tante persone, nelle quali lo vedo …….,
Molto prima che mio padre facesse una cosa assurda, cercando di togliere le macchie da suo
nome.”
“ Elviiiis ” lo chiama la donna dal panificio “ Elvis, vieni qui che ti preparo un panino! ”
“ Sono orgoglioso io, ma in questo momento non ho scelta ed accetto quella gentilezza con
tanta gratitudine ” Elvis pensa a se stesso…..
134
Trava i voda / Erba ed aqua
“ Mangiando sento la nausea, e adesso comincio a capire, che quando avevo tutto, niente mi
interessava.
ero figlio unico viziato, mio padre ed io in una casa di tre piani. Mai ha nominato mia madre,
non mi ha mai detto chi era ne dov’era …ma a me non importava avevo tante cose la Play
Station 3, due macchine Golf 5 davanti a casa mia…”
Quando parlava di questo, un sorriso gli illuminava il viso….i denti, erano come perle perdute
dentro una faccia sporca.
Gli chiedo: “ Ma che cosa e' successo? ” e con ansia lui decide di raccontarmi la storia della sua
vita …….: “ Come ti ho già accennato, io avevo tutto, tutto ciò che di materiale si possa desiderare, ma non avevo il cuore ed e' per quello che questa gente mi disprezzava.
Anch' io disprezzavo loro, avevo un paio di amici, ma ho capito che mi sfruttavano, anche se
troppo tardi.
Mio padre non mi voleva bene, ma io lo amavo perchè assecondava tutti i miei capricci, e
quando ha lasciato questo mondo, tutto quello che aveva lo ha lasciato a qualcuno a me
sconosciuto, anche la casa…. le macchine non ci sono piu'. Che sia maledetto ogni giorno! ”.
“ E adesso, che farai? ” gli chiesi.
“ Mi e' venuto in mente ” disse puntando un dito contro il mio viso “ cercherò di
cambiare. Organizzerò qualcosa da solo, mi arrangerò, anche se non ne sono capace.
Cercherò di trovare la pace nella fede, ma non ne so tanto. Cercherò di ritrovare il mio cuore e
la mia anima, spero di riuscirci, la speranza è l’ultima a morire. La cosa peggiore è quando hai
tutto e ad un certo punto non hai più niente ”.
Ho sentito un leggero tremore nella voce mentre diceva queste parole e nei suoi occhi
brillavano due gocce come se stesse per piangere. …..
Tutto questo è il destino, e non sappiamo mai cosa ci porterà una nuova mattina!
135
“Zaboravljena”/“Dimenticata” Martina Vuković, Mostar
OVAJ PRELEPI SVET / QUESTO BELLISSIMO MONDO
NESUĐENA LJUBAV / L’ AMORE NON PREDESTINATO
ZABORAVLJENA / DIMENTICATA
ZABORAVLJENI DANI / I GIORNI DIMENTICATI
136
Filip Jokanović, Srebrenica
Zaboravljena / Dimenticata
OVAJ PRELEPI SVET
Ovaj prelepi svet, svi ljudi ovoga sveta a opet si sam. Gde samoća prestaje? Gde joj je početak?
Pogled u ogledalo i znaš. Hajmo nazad...Jedan, vidiš. Dva, hodaš. Tri, pričaš. Četiri, prvi osećaj
samoće. Pet...pet...Da možda već tu osećaš da si sasvim sam, ali nije tu kraj....
A sada, sada sedi, sedi i razmišlja gde je šest. Iza ogledalo, slagalica, u njoj preliva se tamna boja
samoće. Toliko lica u njoj, toliko tela, toliko boja a ipak je samo crna. “Čini mi se da vidim stotine
i stotine ljudi, 1, 2, 3, 4, 5...“I tu se gubi, tu staje i kao da zna da nema dalje spušta glavu dole.
Pokušati ponovo ne vredi, još jedan pokušaj znači samo još jedan gubitak...
Rasute misli, sećanja,lica, doživljaji i dogadjaji, rasuti po celim svetu a, opet su na jednom mestu.
Svet je ogroman ali ipak za nju je mali, toliko mali da je sve na jednom mestu. Uzeti jedan deo
slagalice znači uzeti jedan deo njenog života, u tom hladnom betonu se nalazi njen život, možda
je on surov i pun bola da je morao da se raspadne na stotine i stotine delova, a možda je ipak
toliko topao i pun sreće i lepote da ga je ljubav rastavila. Čovek može samo da nagadja sta znači
biti čovek, šta znači imati život, porodicu, šta znači biti voljen. Da li ona zna? Da li zna da njen
život nije bezazlen, da li zna da je ona kao mi, da je ipak tu, da je stvarna? Stvarna ili ipak...
Pokušaj naći šest je pokušaj saznanja kraja. Da, jedan, prvo kada se rodiš vidiš, vidiš ljude, vidiš
svetlost i to je tvoj početak. Dva, počinješ da probavaš nove stvari, hodaš, osećaš ljubav i znaš da
su svi tu oko tebe. Tri, pričaš, nalaziš način kako doći u kontakt sa ljudima, znaš da te svi mogu
čuti. Četiri, smatraju te dovoljno odraslim da možeš neke stvari raditi sam, tada shvataš da neće
uvek biti oni tu da si sada oslonjen na sebe. Pet, pet je teško rešiti jer ona ne zna za pet, a
šest....Sada shvata zašto nikada nije mogla da vidi šest, nije mogla jer nije imala šest. Pet je vrh
do kojeg je ona došla i odatle nema dalje, šest je samo san, san o kojem je ona sanjala. Sanjala
je da će videti šta znači biti šestogodišnjak, šta znači biti dovoljno odrastao da odeš sam i baciš
smeće bez ičije pratnje, šta znači naučiti napisati prvo slovo u svom životu, ali to je samo njen
san...
A sada, ona sedi, sedi i razmišlja kako bi izgledala njena sestra sada.
137
Zaboravljena / Dimenticata
Filip Jokanović, Srebrenica
QUESTO BELLISSIMO MONDO
Questo bellissimo mondo, c’è tanta gente in questo mondo eppure sei solo. Dove finisce la
solitudine?
Quando inizia? Uno sguardo allo specchio e lo scopri. Andiamo indietro …
Uno, puoi vedere. Due, cammini. Tre, parli. Quattro, inizi a sentire la solitudine. Cinque … cinque
… forse già qui senti che sei totalmente solo, però qui non è la fine…
Ed ora siediti, siediti,siediti e pensa dove si trova il sei? Dietro c’ è lo specchio,
dentro di esso sfavilla il colore scuro della solitudine. Quanti visi nello specchio, quanti corpi,
quanti colori, anche se è tutto nero. “ Mi sembra di vedere centinaia e centinaia di uomini, 1, 2,
3, 4, 5… ” E poi tutto svanisce, si ferma … non si può andare avanti abbassa la testa!
Provare di nuovo non ha senso, ancora un tentativo significherebbe soltanto un'altra
delusione…
I pensieri sparsi, i ricordi, i volti, le avventure, ciò che accade in tutto il mondo, allo stesso
momento sono in un solo luogo. Il mondo è enorme, ma per lei è piccolo, così piccolo da entrare
in un unico luogo. …In quel cemento/asfalto/ freddo si trova la sua vita, forse spietata, piena di
dolore, si è spezzata in centinaia e centinaia di pezzi…. cosi calorosa e piena di gioia e di bellezza
e l’ amore l’ha spezzata in mille pezzi. L’ essere umano può soltanto presumere che cosa
significhi essere uomo, cosa significhi avere la vita, una famiglia, che cosa significhi essere
amato. Chi sa se lei lo sa? Se sa che la sua vita non è ingenua, se sa che lei è come noi, che
comunque è qui, che è reale? Reale …. tuttavia …
Un tentativo di trovare il sei è il tentativo della coscienza della fine. Si, uno, quando nasci vedi,
vedi la gente, vedi la luce e quello è il l’inizio. Due, cominci a sperimentare le cose nuove,
cammini, senti l’ amore e sai che sono tutti attorno a te. Tre, parli, trovi il modo di avere
contatto con la gente, sai che tutti ti possono sentire. Quattro, considerano che sei abbastanza
grande per poter fare certe cose da solo, capisci che loro non ci saranno per sempre e che ora
dovrai contare solo su te stesso. Cinque, cinque è difficile decifrarlo perché lei non sa della
esistenza del cinque, ma il sei… ora sa perché non ha mai potuto vedere il sei, non può vederlo
perché non ha mai avuto il sei. Il cinque è l’ apice che lei ha raggiunto e da lì non si è andata da
nessuna parte, il sei è solo un sogno, il suo sogno. Ha sognato che avrebbe potuto vedere cosa
significa avere sei anni, cosa significa essere abbastanza grande per poter buttare la spazzatura
da solo, senza nessuno che ti accompagni, che cosa significa imparare a scrivere la prima lettera
nella vita, però questo è solo il suo sogno…
Ora, lei è seduta, seduta e sta pensando che aspetto poteva avere oggi sua sorella.
138
Selma Beširović, Sapna
Zaboravljena / Dimenticata
NESUĐENA LJUBAV
Znam, bol i tuga su pratioci moji, ali dokle će da me prate? Moj pogled i život su uništivi.
Izgubila sam sjaj u očima koji sam nekad imala. Sve je bilo uzaludno, moj trud oko njega,
dobrota i iskazivanje lijepih osjećanja prema voljenim su propali. Više ništa nije isto kao prije.
Sve je crno oko mene. Tužan je život moj. Kako sam sebi davala lažnu nadu da bit će sve kako
sam zamišljala. A šta sad? Osobu koju sam voljela i čekala cijelog svog života, ništa od toga - sve
je samo pustoš. On ne pripada meni, sada drugu mazi, voli i pazi. Druga je sad umjesto mene
sretna i ima pun sjaj u očima kojeg sam nekada imala ja. Uživa u ljubavi koju ja nikada od njega
neću imati. Zašto je život tako okrutan prema meni? Zar sam u nečemu pogriješila. Svaki dan i
noć prolaze mi razna pitanja kroz glavu koja ni sama ne mogu da shvatim niti da nađem odgovor
na njih. Samo saznanje da je srećan sa drugom duboko me pogađa kao oštra strijela, zbog koje
mi srce i duša krvari, a ne mogu da nađem način da sve to zaustavim. Suze mi počnu kvasiti lice
kao kad padaju jake hladne kiše. Kome je sada teže a kome bolje?
Sada je sve jasno, bolno je kad nekoga voliš a on ne mari za tobom, čekaš ga a njega nema.
Ostaje samo da se sjećam njegovih krupnih očiju koje su me nekada s ljubavlju gledale. Voljela
bih da znam kako i zašto su njegova osjećanja izblijedila i kako je mogao sve da zaboravi tako
brzo kao jak povjetarac koji lomi grane na drveću. Tako je i u meni ubijao dio po dio koji sam
prema njemu gajila. Ostat će mi u dugim sjećanjima, bila bih srećna kad bih znala da ću i ja u
njegovim. Znam da će doći dan kada ću ga zaboraviti kao što je on mene i tada ću krenuti novim
putem koji će, nadam se, voditi sreći i koji će izbrisati sve loše i tužne trenutke koje sam
proživjela.
139
Zaboravljena / Dimenticata
Selma Beširović, Sapna
L’ AMORE NON PREDESTINATO
Lo so, il dolore e la tristezza sono mi accompagnano, ma fino a quando?
Hanno distrutto il mio sguardo e la mia vita.
Ho perso la luce degli occhi che prima avevo. Tutto è stato inutile, il mio impegno verso di lui, la
bontà e l’amore che gli ho dimostrato, tutto è svanito. Niente è più come prima.
Tutto è nero intorno a me. La mia vita è triste. Come ho potuto sperare che tutto sarebbe
andato come immaginavo io. E adesso, cosa faccio? La persona che amavo e avevo aspettato
per tutta la vita, non c’è più – la realtà è solamente il deserto. Lui non mi appartiene più, ora
coccola un'altra, l’ ama e si prende cura di lei.
Un altra adesso è felice al posto mio e ha gli occhi pieni di luce, come prima li avevo io. Si gode
l’ amore che io non avrò mai più.
Perché la vita è cosi crudele con me? Ho sbagliato qualcosa? Ogni giorno e notte mi pongo delle
domande alle quali non so rispondere. Il solo pensiero che è felice con un altra mi ferisce
profondamente come una freccia affilata, che mi fa sanguinare l’ anima e il cuore, non riesco a
trovare il modo per dimenticare tutto ciò.
e lacrime cominciano a bagnarmi il viso come quando scendono le forti piogge fredde.
Chi adesso sta male e chi sta bene?
Ora tutto è chiaro. E’ doloroso quando ami qualcuno e a lui non importa nulla di te, lo aspetti,
ma lui non arriva. Rimane soltanto il ricordo dei suoi occhi grandi che prima mi guardavano con
amore. Vorrei sapere quando i suoi sentimenti sono sbiaditi e come ha potuto dimenticare tutto
così in fretta, come una forte brezza che spezza i rami degli alberi. Rimarrà nei miei ricordi. Sarei
felice se sapessi che anche io rimarrò nei suoi pensieri. So che arriverà il giorno nel quale lo
dimenticherò e prenderò un'altra strada che mi porterà, spero, verso la felicità e cancellerà tutti
i momenti brutti e tristi che ho vissuto.
140
Ivana Mikulić, Mostar
Zaboravljena / Dimenticata
ZABORAVLJENA
Na raskrižju života stojim,
i da budem iskrena, strašno se bojim.
Kad nestanem zauvijek,
traga kad mi ne bude više,
hoće li moja strepnja da se briše?
Neizvjesnost mi izjeda dušu,
u okovima je srce moje,
napravim li pogrešan korak, sve gotovo je.
Ako je loše biti ovako zbunjena
spasa mi nema,
nestat će i moja uspomena.
Moje putovanje se nastavlja...
Hoću li uspjeti, zna samo Bog,
ali uvijek ću se sjećati imena tvog.
Jednom kad dođem do cilja
povratka više nema.
Samo se pitam: "Hoću li izblijedjeti,
postati vječna sjena,
hoću li biti zaboravljena?"
141
Zaboravljena / Dimenticata
Ivana Mikulić, Mostar
DIMENTICATA
Mi trovo all’ incrocio della vita,
e ad essere sincera, sono fortemente intimorita.
Quando scomparirò per sempre,
e neanche una traccia di me rimarrà,
il mio timore si cancellerà?
L’ incertezza mi consuma l’ anima,
il mio cuore è incatenato,
se farò un passo sbagliato, finirà tutto.
Se è un male essere cosi confusa,
non mi salverò,
sparirà anche la mia memoria.
Il mio viaggio continua …
Chissà se avrò il successo, solo Dio lo saprà.
Però, per sempre il tuo nome, di te mi ricorderà.
Una volta quando raggiungerò la meta,
non ci sarà più il ritorno.
Mi chiedo soltanto: “ Sbiadirò,
l’ombra eterna diventerò,
dimenticata sarò ”?
142
Đani Obad, Mostar
Zaboravljena / Dimenticata
ZABORAVLJENI DANI
Ugledah te kako sjediš pokraj razbijenih posivjelih ploča Partizanskog spomenika, zagledanu u
daljine naše prošlosti i prođoh pored tebe poput sjene. Mlada, rosna stabla pretvorena u
panjeve u nekoj bajci bez sretnoga kraja, gledaju nas svojim razbijenim licem. Na mrtvoj su
straži još samo utisnuta imena, godine rođenja i pogibije. I umrljana bjelina razlomljene ploče.
Odsječena breza, bor, jasen, topola...i panj kao simbol onoga što uništi jedno davno nevrijeme.
A ispod oskrnavljenih imena i raštrkanih slova što tugaljivo bljeskaju na blagom, varljivom,
proljetnom suncu, duboko, duboko, skrivaju se tajne prve ljubavi, osmijesi, suze i snovi što su
se rojili u njihovim kratkim noćima.
I moje riječi kao i ja postadoše samo sjena, a htjedoše donijeti pregršt svjetlosti i nježno te
pomilovati po kosi darivajući ti ljubav i utjehu u ovome bezvemenu u kojem se nađosmo.
Pokušah svojom malehnom snagom pronaći riječ koja na svim jezicima prosipa dobrotu,
kapljice nade. I upitah se: „Ko si ti, koji svake noći u potaji iz samo tvoje tame, u beskraj svoje
oholosti, ponovo ubijaš ono prohujalo vrijeme?“. Ne mogu zamisliti tvoj lik a da ne ugledam
sliku na kojoj se krezubo ceriš dok mrtva usta i dalje cvile a njihov se nemušt vapaj razbija o
daleka brda. I kao da vidim tvoje ogromne ruke, grube i prljave, sa crnilom ispod nokata, koje
nijedna voda oprati ne može. I niko te neće osloboditi jer ti si sam sebe zarobio u paučinu zla,
u svoj nemir i vječno prokletstvo.
A ja ti sa ovog mjesta mogu poslati samo riječ. Riječ moćniju od tvoga najdubljeg mraka i tvoga
najmračnijeg ponora. Tebi, što u prah želiš samljeti sve što nije tvoje, jahaču apokalipsu što i
dalje čekaš svoju priliku i što se i sada kriješ u tmini noći, ponudit ću, samo svoj glas. A davno i
zauvijek pjesnik u stihu ovjekovječi: „Put od mene do tebe, nije isto što i put od tebe do
mene“.
I ne zaboravi da svi su ljudi samo na proputovanju i da je uvijek nešto prvo, a nešto posljednje.
Zato i ti, takav, vjerujem da ćeš dobro razumjeti moju poruku, možda moćniju od mjesečeve
svjetlosti i bristriju od azura mora: „Ko zaboravi prošlost, nema pravo na sadašnjost i
budućnost pred njim tone poput beznačajne slamke u oceanu“.
A one koji u svojoj mukloj tišini vječno opominju, nikada, nikada, neće dotaknuti naš zaborav.
Nepoznata djevojko, u ovome nestvarno tihom prostoru u koji kao da se utkala vječnost i u
kojem ne čujem ništa osim svojih misli, pruži mi ruke da sagradimo ovdje, baš na ovome
mjestu most, ispod kojeg će poteći samo naša rijeka. Nazvat ćemo je rijekom istine. A ona će
doći do svih, i kukavica i heroja i žuboriti u vremenu koje je uvijek na njenoj strani.
143
Zaboravljena / Dimenticata
Đani Obad, Mostar
I GIORNI DIMENTICATI
Ti avevo vista seduta accanto alle piastre grigiastre fracassate del Monumento dei partigiani,
con lo sguardo puntato verso la lontananza del nostro passato. Come un’ombra mi ero
avvicinato a te. I giovani alberi con la rugiada erano trasformati in tronchi, in una favola senza
lieto fine. Ci guardavano con i visi spezzati. Sul milite ignoto, ci sono soltanto i nomi incisi, le
date di nascita e di morte. E il candore macchiato della piastra rotta. La betulla tagliata, il pino,
il frassino, il pioppo … e un tronco, come simbolo di quello che ha devastato i tempi lontani.
Sotto i nomi violati e le lettere sparpagliate, che con l’ affanno balenano al sole primaverile,
placido ma ingannevole, si nascondono profondamente, profondamente, i segreti dei primi
amori, i sorrisi, le lacrime e i sogni che sciamano nelle loro brevi notti.
Le mie parole, come me, erano diventate solo ombra, ma volevano portare tanta luce e
accarezzarti dolcemente i capelli, regalandoti l’ amore e la consolazione in questo spazio senza
tempo, dove ci siamo trovati. Avevo cercato, con le mie poche forze, una parola che in tutte le
lingue sparge bontà, le gocce della speranza.
E mi ero chiesto: “ Chi sei tu, che ogni notte di nascosto, dal buio solo tuo all’ infinità della
propria superbia, stai uccidendo di nuovo quei tempi che erano volati via ”? Non riesco
immaginare il tuo volto senza ricordarmi la foto sulla quale sogghignavi sdentato, mentre la
bocca spenta gemeva e il suo grido d’aiuto incomprensibile si spezzava sulle montagne
lontane. E come se vedessi le tue mani grandi, ruvide e sporche, con il nero sotto le unghie,
che nessuna acqua riusciva a pulire. E nessuno poteva liberarti perché ti eri imprigionato da
solo nella ragnatela del male, nella tua agitazione e nell’ infinita dannazione.
Da questo posto posso mandarti soltanto una parola. La parola più potente del tuo buio più
profondo e del tuo precipizio più oscuro. A te, che vuoi macinare tutto ciò che non sia tuo,
cavalcatore dell’apocalisse, che ancora stai aspettando la tua occasione e che ti stai nascondendo nell’ oscurità della notte, ti offrirò soltanto la mia voce. Nei tempi lontani e per sempre, il
poeta aveva reso immortale questo verso: “ La distanza da me a te non è uguale come la
distanza da te a me”.
Non dimenticare che tutti gli uomini sono di passaggio e che certe cose vanno per prime e
certe sono sempre le ultime.
Perciò credo che anche tu, fatto cosi, capirai bene il mio messaggio, che potrebbe essere più
potente dalla luce della luna e più limpido dell’azzurro del mare: “ Chi dimentica il passato,
non otterrà il permesso per il presente e per il futuro. Davanti questo fatto tutto sprofonda,
come quando un’insignificante pagliuzza sparisce nell’ oceano”.
Quelli che nel loro silenzio ricordano per eternità qualcosa a qualcuno, non saranno mai
dimenticati, mai.
Ragazza sconosciuta, in questo spazio irrealmente quieto, nel quale si è intrecciata l’eternità e
nel quale non sento nulla tranne i miei pensieri, porgimi le tue mani per poter costruire qui,
proprio in questo posto, il ponte, sotto quale incomincerà a scorrere soltanto il nostro fiume.
Lo chiameremo il fiume della verità. Quel fiume raggiungerà tutti, sia i codardi sia gli eroi e
gorgoglierà nel tempo, per sempre.
144
“Zauvijek prijatelji”/”Amici per sempre” - Lejla Šahinagić, Mostar
LJUBAV JE KAO HIROŠIMA / L’ AMORE E’ COME HIROSHIMA
LJUBAV JE NEŠTO NAJLJEPŠE / L’ AMORE E’ QUALCOSA DI PIU’ BELLO
O SREĆI... / DELLA FELICITA’
... / ...
146
Zauvijek prijatelji / Amici per sempre
Aida Halilović, Čelić
LJUBAV JE KAO HIROŠIMA
Gdje god da pogledam vidim srećne i zaljubljene ljude. I kao da me grom iz vedra neba pogodi i
ti mi se odjednom pojaviš u mislima. Tada, kao da hodam stazama bola, sve me počne podsjećati
na tebe. Kao niotkud u zraku se pojavi tvoj miris, okrenem se oko sebe da vidim da li si negdje u
blizini, ali nema te, ponovo umišljam. U daljini vidim neki zagrljeni par, sjede na onom našem
starom mjestu.Ponovo sjećanja krenu da naviru.Kroz glavu mi prolaze slike, na to mjesto smo
često odlazili, bježali od svega, tamo smo pronalazili svoj mir.
Sjećam se svih onih riječi koje si mi tiho šaputao, još uvijek odzvanjaju u mojoj glavi. Onaj tvoj
glas pun ohrabrenja prokleto mi fali, fali mi da bi me ohrabrio i da bih mogla krenuti dalje, fali
mi zagrljaj, fale sitnice, jednostavno mi fališ ti.
Osjećam kako se u meni sve raspada, kako srce eksplodira, ali ipak svaki komadić od te
eksplozije, svaki dio mene te svakom bolnom sekundom sve više i više voli. Poželim da nestanem, ali ne mogu dalje od ovog. U naletima bola poželim opet da bude kao prije, da budemo
srećni, zaljubljeni, ali znam da više nikad neće biti tako. Previše pogrešaka s moje, ali i sa tvoje
strane. Možda smo previše bili tvrdoglavi ili ljubomorni pa je to uništilo sve, a možda je
jednostavno morao doći kraj. Jer kako ljudi kažu:
„Sve što je lijepo, kratko traje“.
Pa je valjda i sada moralo biti tako, ali tko će znati...
Aida Halilović, Čelić
L’ AMORE E’ COME HIROSHIMA
Ovunque getto lo sguardo vedo gente felice e innamorata. E come se mi colpisse una fulmine a
cielo sereno,tu all’ improvviso mi vieni in mente. In quel momento è come se camminassi per
strade di dolore, tutto mi fa pensare a te. Come dal nulla, nell’ aria si sente il tuo profumo, mi
guardo intorno per vedere se ti trovi da qualche parte nelle
vicinanze, però non ci sei, ti sto immaginando. In lontananza vedo una coppia abbracciata, sono
seduti dove spesso andavamo anche noi. Di nuovo i ricordi iniziano ad affluire. Dentro la testa
scorrono immagini di noi , in quel posto, quando scappavamo da tutto, lì trovavamo la nostra
tranquillità. Ricordo di tutte le parole che mi sussurravi sottovoce, ancora risuonano nella mia
testa. Quella tua voce piena di incoraggiamento, mi manca maledettamente, ne avrei bisogno
per darmi coraggio, per poter andare avanti, mi manca il tuo abbraccio, mi mancano le sciocchezze, semplicemente, tu mi manchi.
Sento che dentro di me tutto si sta spezzando, che il cuore sta per esplodere, però ogni pezzo di
quella esplosione, ogni parte di me con ogni doloroso secondo, sempre di più, di più, ti ama. Mi
viene voglia di sparire, però non posso andare oltre questo. Negli assalti di dolore desidero di
nuovo che tutto sia come prima, di poter essere felici, innamorati, ma lo so che non sarà mai più
cosi.
Troppi errori da parte mia, e anche da parte tua. Probabilmente siamo stati troppo caparbi e
gelosi, e questo ha distrutto tutto, oppure semplicemente doveva finire.
Come dice la gente: “Tutto quello che è bello dura poco. “
Probabilmente anche questa volta doveva andare così, però chi lo sa…
147
Zauvijek prijatelji / Amici per sempre
Amela Alić, Sapna
LJUBAV JE NEŠTO NAJLJEPŠE
Ljubav je smisao života. Svakom čovjeku je potrebna ljubav i bez nje život bi bio nezamisliv.
Postoje ljubavi prema roditeljima, prema svom partneru, rodbini i drugim.
U ovoj priči želim pisati o dvoje mladih koji su se zaljubili na prvi pogled jedno u drugo. To su
Semir i Admira. Evo, već tri godine su zajedno, sudbina ih je spojila iznenada. A to se desilo još
dok su išli u osnovnu školu. Admira je imala svoju najbolju drugaricu, Merisu, koja se zaljubila u
Semira. Merisa je uvijek Admiru slala da mu da pisma i sve ostalo, ali Admira, kad bi ga vidjela,
sva bi se pocrvenjela, osjećala je leptiriće u stomaku. Nikad to nikome nije smjela povjeriti, jer
bi time povrijedila svoju najbolju dugogodišnju drugaricu. Jednog dana, kada je Admira pošla do
Semira da mu da pismo od Merise, stala je pred njega i rekla mu tiho: “Semire, ne znam ni sama
kako da ti ovo kažem,“ a on sav iznenađen pitao ju je: „Pa šta je u pitanju?“ Ona je tiho odgovorila: “Oprosti mi, molim te, ali ja tebe volim!“ Semir je stajao i gledao je nježno njene oči koje su
bile pune ljubavi, uhvatio ju je za ruke i na to odgovorio: “VOLIM I JA TEBE!“
Sva je drhtala pred njim, jer to nije očekivala od njeg. Počeli su tajnu ne govorivši ništa Merisi.
Ali Merisa ga je nekako vremenom zaboravila, priznala je Admiri da ga ne voli nimalo. Admira se
tad osjećala sretnom, bilo joj je drago zbog toga. Napokon joj je Admira tad priznala da voli
Semira.
Počeli su se viđati, ali čim je jedan problem bio riješen, odmah se drugi stvorio. To su bili
Admirini roditelji. Kada su saznali za njih, zabranili su joj izlaske sa njim, ali ona ih nije slušala, čak
su joj zabranjivali da ide u školu. Svakim danom bi je Semir tajno zvao na telefon. Ali vidjevši da
ni oni im ništa nisu mogli ipak su na kraju odobrili tu vezu i eto i danas-dan su zajedno. Ja im
mnogo puta priđem kada su zajedno i nikad ih nisam vidjela tužne, uvijek je bila vesela atmosfera. Semir je često uzviknuo jako pred svima: “ADMIRA, VOLIM TE DO NEBA!“
To je ljubav. Bez nje nema života. Ali ja još nisam upoznala pravu ljubav svog života, ali ipak
nadam se da će to biti uskoro. Lijepo je voljeti nekog i voljen biti. Voljena osoba će te razumjeti
u svakom trenutku, bit će tu karaj tebe i u dobru i u zlu, kad si tužna, kad si sretna, kad te strah
nečeg... uvijek je tu i podržat će te u svemu. LJUBAV JE NEŠTO NALJEPŠE!
148
Zauvijek prijatelji / Amici per sempre
Amela Alić, Sapna
L’ AMORE E’ QUALCOSA DI PIU’ BELLO
L’ amore è il senso della vita. Ogni essere umano ha bisogno dell’ amore, e senza di esso la vita
sarebbe inconcepibile. L’amore verso i genitori, verso il proprio partner, verso i parenti
e verso gli altri.
In questa storia voglio parlare di due giovani che si sono innamorati a prima vista. Semir e
Admira.
Ecco, stanno insieme da tre anni, il destino li ha uniti all’improvviso. Mentre frequentavano la
scuola elementare.
La storia ha inizio così: “La migliore amica di Admira, Merisa, era innamorata di Semir, gli
mandava lettere e pensieri. Intanto Admira, quando incontrava Semir arrossiva tutta, sentiva le
farfalle nello stomaco. Non si confidava con nessuno perché sapeva che così avrebbe fatto male
alla sua miglior amica.
Un giorno, Admira, incontrò Semir e a voce bassa gli disse: ” Semir, vorrei parlarti ma non so da
dove cominciare “, e lui del tutto sorpreso, le chiese: “ Di cosa si tratta? “, Admira con la voce
bassissima gli rispose: “ Perdonami ti prego, ma io ti amo! ” Semir fermo la guardava con
dolcezza e con gli occhi pieni d’ amore, le prese la mano, e disse: “ ANCHE IO TI AMO! ”
Tremava tutta davanti a lui, perché non si aspettava queste parole. Hanno cominciato, così, a
vivere la loro storia in segreto senza dir nulla a Merisa. Col tempo Merisa dimenticò Semir e lo
disse alla sua amica Admira.
In quel momento Admira felice confessò a Merisa che loro due erano innamorati.
Nonostante tanti problemi Admira e Semir sono rimasti innamorati ….Mi avvicino molte volte a
loro quando stanno insieme, non li ho mai visti tristi, c’è sempre un atmosfera gioiosa fra loro.
Semir spesso esclama : “ ADMIRA, TI AMO FINO AL CIELO! ”
Questo è l’ amore. Senza di esso non c’ è vita.
Io ancora non ho conosciuto l’amore della mia vita, ma spero che accadrà presto. E’ bello amare
qualcuno ed essere amato. La persona amata ti capirà in ogni momento, sarà accanto a te nel
male e nel bene, quando sarai triste, quando sarai felice, quando avrai paura.. sarà sempre
accanto a te, per sostenerti in tutto.
L’ AMORE E’ LA COSA PIÙ BELLA CHE C’È!
149
Zauvijek prijatelji / Amici per sempre
Milica Milić, Šekovići
O SREĆI...
Sreća...šta je to, u stvari, sreća? I da li ona zaista postoji?
Svima nam je poznat taj osjećaj trenutnog zadovoljstva, trenutne sreće, kad ostvarimo nešto što
smo oduvijek htjeli...
Ali, to se ne može nazvati srećom! Za nju jer potrebno mnogo više...
Jednostavno je osjećaš...Osjećaš nevjerovatnu unutrašnju snagu i osjećaš da bi mogao da poletiš
čak i bez krila! Osjećaš se tako ispunjeno i hrabro i imaš potrebu da cijelom svijetu kažeš da si
srećan! Želiš stalno da budeš nasmijan i želiš da vjeruješ da ne postoji ništa što bi moglo da
pokvari taj divan osjećaj.
Za nekoga biti srećan znači imati kraj sebe voljenu osobu, nekoga ko je pored tebe u svakom
trenutku, na koga uvijek možeš da računaš. Ali, da li je to dovoljno za sreću? To jeste dio nje, ali
ja mislim da nije dovoljno da bi se čovjek osjećao srećnim.
Postavlja se tu još pitanja...Da li su srećni svi oni koji to tvrde? Da li je to stvarno tako? Da li su
zaista srećni ili im to služi kao neki štit da bi prikrili ono što zaista osjećaju ili ono što im se zaista
dešava? Ili ipak ne postoji niko na ovom svijetu ko bi mogao da kaže da je zaista srećan?
Sve su to pitanja na koja se ne može dati tačan odgovor. To je nešto relativno, i ako je zaista tako,
ako postoji neko ko za sebe sa razlogom može tvrditi da je srećan, to ne može biti u potpunosti.
Jer uvijek postoji nešto što nam nedostaje da bismo upotpunili našu sreću, pa makar to bilo
nešto malo i beznačajno.
Nekada razmišljamo o tome šta nam je sve potrebano da bismo bili srećni i ispunjeni i
jednostavno shvatimo koliko nam je ustvari potrebno baš to malo.
Kažu da sreća korača za nama i da će kad-tad da stigne svakog od nas. Ali opet, kažu sve u svoje
vrijeme..Nekada mi se zaista čini da je tako i vjerujem u to! A isto tako, ponekad pomislim da to
nije tačno i da je to samo još jedna u nizu fraza koje ljudi koriste da bi utješili druge.
Ponekad se i plašim da nikada neću pronaći sreću, da nje za mene nema. A, nekada počnem da
sanjarim kako je sve oko mene ružičasto i baš onako kako ja želim da bude. Ali se brzo trgnem iz
tog sna i vratim se u stvarnost, koja je ipak više siva nego ružičasta. Surova realnost..
Postoji jedna stvar koju uvijek govorim i iza koje uvijek stojim, a to je:
Sreću čine male stvari i zato ne odustajte!
Koliko god teško bilo uopšte i opstati danas, ipak se borite za svoju sreću.
Ne dozvolite nikome da od vas napravi NEKOG MANJE VAŽNOG!
I zaista tako mislim - BORITE SE! Jer svakog od nas negdje iza nekog ćoška čeka bar onaj
mali,najmanji komadić sreće...
I čeka... ČEKA DA GA ZGRABIMO I JEDNOSTAVNO UŽIVAMO U NJEMU!
150
Zauvijek prijatelji / Amici per sempre
Milica Milić, Šekovići
DELLA FELICITA’
La felicità ... che cosa è, davvero, la felicità? Esiste veramente?
Tutti conosciamo la sensazione del piacere momentaneo della felicità momentanea, quando
riusciamo a realizzare qualcosa che abbiamo desiderato da sempre …
Però, questo non si può chiamare felicità. Per averla ci vuole qualcosa di più … Semplicemente,
è una sensazione … senti una forza interiore incredibile e ti sembra di poter volare anche senza
le ali! Ti senti così soddisfatto e pieno di coraggio e hai bisogno che tutto il mondo dica che sei
felice! Hai voglia di essere sempre sorridente e vuoi credere che niente può toglierti quella
sensazione. Per qualcuno essere felici significa stare accanto alla persona amata, accanto a
qualcuno che in ogni momento ti stia vicino e su cui puoi sempre contare. Ma, questo basta
per avere la felicità? Questo fa parte di essa, però io penso che questo non basta per essere
felici.
Adesso sorge un'altra domanda … sono davvero felici tutti quelli che dicono di esserlo?
E’ davvero come dicono? Sono veramente felici oppure usano questo come uno scudo per
nascondere quello che sentono davvero o quello che gli succede realmente? Forse non esiste
nessuno nel mondo che potrebbe dire di essere veramente felice?
Queste sono le domande alle quali non si possono dare risposte. Perché si tratta di qualcosa di
relativo , se anche esiste qualcuno che ha una buona ragione per affermare che è felice, non
può esserlo in tutto. Perché c’ è sempre qualcosa che ci manca per completare la nostra felicità,
anche se piccola e insignificante.
Ogni tanto ci mettiamo a pensare di cosa avremmo bisogno per essere felici e soddisfatti, e
semplicemente concludiamo che proprio quel poco ci manca.
Dicono che la felicità cammina dietro di noi e che prima o poi ci raggiungerà. Però poi tutto
succederà al momento giusto… Qualche volta pensi che sia veramente così e ci credo! Però,
poi dopo mi succede di pensare che non è vero e che quella è soltanto una delle tante frasi che
la gente usa per consolare gli altri.
In certi momenti ho paura che non troverò mai la felicità, che per me non esiste, in un
altro momento comincio a sognare che tutto attorno a me è roseo ed è proprio come lo volevo
io. … presto mi risveglio da quel sogno e torno alla realtà, più grigia che rosa.
La realtà spietata …
Esiste una frase che dico sempre e che sostengo pienamente, ed è “ Le piccole cose creano la
felicità, e per questo non arrendetevi!”
Sebbene sia difficile vivere oggi, vale combattere per la propria fortuna.
Non permettete a nessuno di SOTTOVALUTARVI.
La penso proprio così – COMBATTETE! Perché per ognuno di noi, da qualche parte, dietro un
angolo, c’è quel piccolissimo pezzo di fortuna … che ci aspetta …
ASPETTA PER PRENDERCI E SEMPLICEMENTE FARCI STARE BENE!
151
Zauvijek prijatelji / Amici per sempre
Mira Ognjenović, Šekovići
...
Sjedim sam u kući. U ruci držim ženu i moju sliku. Na toj slici smo tako zaljubljeni. Ona me gleda
svojim bisernim pogledom, ja nju gledam kao što samo zaljubljen muškarac može da gleda ženu.
Vraćam vrijeme unazad i pominjem da se sjećam te djevojke, koja nije ličila ni na što živo što sam
ikada vidio, na pticu, na polje,na potok a sve je to bilo u njenom čudesnom biću. Sjećam se naših
noći dok smo šetali kroz grad pod svjetlošću uličnih svjetiljki. Sjećam se naših stihova, naših
pjesama, naših plesova.
Sjećam se kako bi slavuji prekidali svoju pjesmu da bi čuli nju kako diše.
Sjećam se njenih poljubaca, njenih riječi..sjećam se davno izgubljene sreće.
Pominjem da osjećam bol u grudima i pitam se zašto? Zašto imam tu mahnitu potrebu da
razmišljam o njoj?
Ustajem sa kreveta, uzimam parče papira i dok naviru sjećanja počinjem da joj pišem pjesmu
koja nosi naziv „zaboravi“.
„Zaboravi, svaki pogled pun topline koji sam ti ikada uputio.
Svaki iskrenu riječ koju sam izvukao iz nekog zaboravljenog ambisa mojih osjećanja.
Ono o neopisivosti tvoj bisernog pogleda naročito zaboravi. Zaboravi svaki ples koji je bio naš
prevoz u neki neopisivi svijet, u kome bi samo mi postojali.
Kako umijem da zalutam pogledom po tvom predivnom licu, slobodno zaboravi.
Zaboravi sve stihove koje sam ti posvetio. Sve pjesme koje sam ti poklonio iako one nikada nisu
bile moje...“Wicked game“,molim te zaboravi.
Zaboravi sve beznačajne korake koje bi dijelili kad bi te kući pratio. Kako bi vrijeme za mene stalo
kad bi trebali da se rastanemo i kako ti nisam dao satima da odeš.
Kako sam htio da te kradem..shvati i zaboravi.“
152
Zauvijek prijatelji / Amici per sempre
Mira Ognjenović, Šekovići
...
Sono a casa da solo. Nella mano ho una foto mia con la mia donna. Nella foto abbiamo l’aria di
essere tanto innamorati. Lei mi guarda col suo sguardo perlato, ed io la sto guardando
con lo sguardo di un uomo innamorato della propria donna. Torno indietro nel tempo e comincio a ricordarmi di quella ragazza che non somigliava a niente che avevo visto fino a quel
momento, ne all’uccello, ne al prato, ne al ruscello, però lei aveva tutto questo dentro il suo
meraviglioso essere. Mi vengono in mente le nostre passeggiate notturne in città, sotto le luci
delle lanterne di strada. Mi ricordo dei nostri versi, delle nostre canzoni, dei nostri balli.
Mi ricordo che gli usignoli interrompevano il loro canto per poter sentire il respiro di lei.
Mi ricordo dei suoi baci, delle sue parole... mi ricordo della felicità, …persa da tanto.
Comincio a sentire un certo dolore nel petto e mi chiedo perché. Ma perché ho questa folle
necessità di pensare a lei?
Mi alzo dal letto, prendo un pezzo di carta e mentre i ricordi stanno affluendo inizio a scriverle
una poesia, con il titolo „Dimentica“.
„ Dimentica ogni sguardo pieno di calore che ti ho mai lanciato. Ogni parola sincera che tiravo
fuori dall’abisso dei miei ricordi.
Dimentica specialmente quella impossibilità di descrivere il tuo sguardo perlato.
Dimentica ogni ballo che ci portava verso un mondo indescrivibile, dove riuscivamo ad esistere
soltanto noi.
Dimentica pure come ero capace a perdermi guardando e ammirando il tuo viso stupendo.
Dimentica tutti i versi che avevo dedicato a te. Tutte le canzoni che ti avevo regalato, anche se
non erano mai le mie... “Wicked game“, ti prego dimentica.
Dimentica tutti i passi inutili che abbiamo condiviso mentre ti accompagnavo a casa. Come si
fermava il tempo per me quando arrivava il momento di salutarti e come, per delle ore, non ti
lasciavo andare via.
Come volevo tenerti per me... cerca di capire e dimentica.“
153
“Zbunjenost”/”Confusione” - Lejla Ćorajević, Mostar
SVE JE ISTO, ALI NIŠTA ISTO NIJE /
TUTTO È UGUALE, UGUALE NON È NIENTE (NIENTE È UGUALE)
ZADNJI DAN DRUŽENJA / L' ULTIMA GIORNATA IN COMPAGNIA
154
Zbunjenost / Confusione
Dajana Ristić, Lopare
SVE JE ISTO, ALI NIŠTA ISTO NIJE
Sat vremena smo pješačile uskim seoskim putićem, dok nismo stigle do stare, kamene kuće.
Kuće našeg djeda i bake. Vjetar je duvao, kiša je sipila, žuto lišće je pokrivalo kamene staze oko
kuće.
Umorne smo sjele na prag, ključ ćemo tražiti kasnije.
“ Ključ je negdje ispod kamena”, rekla je mama kad smo pošle. Obje smo utonule u svoje misli,
ali sam znala da se i seka prisjeća dana kada smo trčkarale oko kuće. Čak sam mogla da osjetim
miris hljeba koji je baka tek izvadila iz rerne, ali i da čujem blejanje ovaca, dole na livadi.
Seka me pogledala i rekla: ,,A sjećaš li se one naše ljulje, na starom orahu, dole, ispod kuce?,, I
sjećala sam se... Mama nas ljulja, a mi se takmičimo koja će više odletjeti nebu pod oblake, dok
je naš smijeh odjekivao zelenom dolinom. Baka kroz prozor viri i maše glavom, sva vedra i nasmijana. Iz šume izlaze tata i djed, na ramenima noseći drva za kućno ognjište. Voljele smo tu
otvorenu vatru na sredini kuće, oko koje smo svi sjedili, grijali se i pričali do kasno u noć.
Našle smo ključ i ušle unutra, sve je bilo isto, ali bez bake i djeda više ništa isto nije.
155
unjenost / Confusione
ZbDajana
Ristić, Lopare
TUTTO È UGUALE, UGUALE NON È NIENTE/NIENTE È UGUALE/
Abbiamo camminato un ora sul sentiero stretto di campagna, finché non siamo arrivate alla
vecchia casa di pietra. L casa dei nostri nonni. Il vento soffiava, pioveva a catinelle, le foglie
gialle coprivano i viottoli di pietra intorno alla casa.
Ci siamo sedute stanche sulla porta di casa, con l’ idea di cercare la chiave…
“ La chiave si trova da qualche parte sotto una pietra ”, ci aveva detto la mamma quando siamo
uscite di casa. Tutte e due ci siamo immerse nei nostri pensieri, ma ho intuito che anche mia
sorella stava cercando di ricordarsi i momenti quando correvamo intorno alla casa. Sono
riuscita a sentire anche il profumo del pane che la nonna toglieva dal forno, e pure il contare
delle pecore lì sul prato.
Mia sorella mi ha guardato chiedendomi : “ Ti ricordi anche quella nostra altalena che era
appesa sul vecchio albero di noce, laggiù, sotto la casa? ”
Io ricordavo... la mamma che ci spingeva sull’altalena, e noi gareggiavamo a chi volava più in
alto, cercando di arrivare alle nuvole del cielo, mentre il nostro sorriso echeggiava nella valle
verde.
La nonna sbirciava attraverso la finestra scuotendo la testa, tutta contenta e sorridente. Dal
bosco uscivano il nonno e papà portando la legna sulle spalle per il focolare....
Ci piaceva quel fuoco selvaggio in mezzo alla casa, intorno al quale tutti ci mettevamo a sedere,
ci riscaldavamo e parlavamo fino a notte fonda.
Abbiamo trovato la chiave e siamo entrate, tutto era uguale, però senza la nonna e il nonno
nulla è più uguale.
156
Admira Mustafić, Sapna
Zbunjenost / Confusione
ZADNJI DAN DRUŽENJA
Život je veoma čudan i mnogo okrutan. Ponekad se dešavaju stvari koje ne želimo da se dese.
Nekad smo tužni, a nekad veseli. Vrijeme prolazi tako brzo da nismo toga ni svjesni. Život nam
stvara razne prepreke, ostajemo bez voljenih osoba veoma prisnih srcu. Često se pitamo kuda
nas ovaj život vodi, da li ćemo živjeti još dugo vremena ili ćemo umrijeti već sutra?...
A najbolje doba je tinejdžersko doba. To svi kažu...
U jednom predgrađu živjela je Emina, veoma slatka djevojčica sa crnom kosom i plavim očima.
Bila je sedmi razred osnovne škole. Ona je skromna osoba sa samo jednim snom - da u životu
postane poslovna žena. Družila se sa Lejlom koja je bila njena najbolja drugarica. Iako su bile
samo djeca, šminka im je bila na prvom mjestu, uže farmerice i druge slične stvari. Emina je bila
bolji učenik od Lejle i nastavnici su je više voljeli. To je Lejli ponekad smetalo, ali je to prikrivala.
Lejla je ipak voljela svoju drugaricu Eminu. Obje imaju svoj profil na facebook-u. Zbog svog
slobodnijeg duha Lejla je već počela pisati i flertovati sa momcima. Emina to nije htjela zbog
svoje povučenosti, stidljivosti, a najprije zbog toga što su joj roditelji bili strogi. Jedne večeri, dok
je Emina bila na facebook-u, javio joj se Lejlin momak, Edin. Sve je počelo u šali, a na kraju se
završilo izjavom ljubavi od strane Lejlinog momka. Emina je sutradan detaljno ispričala Lejli šta
se desilo. Pošto je Lejla bila zaljubljena, nije joj povjerovala. Tu nasta oštra svađa.
- Ti si izdajica, nisam se nadala da ćeš mi ti, moja najbolja drugarica, zabiti nož u leđa, - napadala
ju je Lejla.
- Ali... – pokušavala se braniti Emina.
- Ništa ali... ti si kriva. Edin mi je rekao.
- Edine reci joj šta je bilo, priznaj da si ti htio da se zabavljamo! – vikala je sad Emina na Lejlinog
momka.
- O čemu govoriš? Nije mi jasno, - Edin se pravio nedužan.
Emina je plačući otišla od njih i ostavila ih da oni to riješe između sebe.
Prošlo je od tada dosta vremena. One završiše i osnovnu školu i maturu. Ali još uvijek ne razgovaraju. Ne znajući su upisale istu školu. Kako su godine prolazile, Lejla i Emina su postale ozbiljnije
i odraslije. Shvatile su da su to bila dječija posla. Dogovorile su se da odu na kafu i da mirno
razgovaraju.
- Toliko godina nismo pričale, - započela je Lejla.
- Da, sada smo i odrasle, - potvrdila je Emina.
- Izvini, drugarice, bila sam zaslijepljena ljubavlju, nisam znala da griješim, - pravdala se Lejla.
- Pusti sad to, jesi li razmišljala kakvu ćeš haljinu obući za maturu? – Emina je skretala razgovor
s neprijatne teme.
- Hajde da obučemo iste! – predložila je Lejla svjesna neprijatnosti razgovora kojeg je započela.
- Biće super! – složila se Emina.
Tako je i bilo. Zajedno su maturirale i postigle odličan uspjeh. Na rastanku su se dugo, dugo grlile
i plačući rastale, kako to već i biva na maturskim večerima.
Dogovorile su se da se sutradan nađu ispred drvene kapije gdje su se još kao djevojčice sastajale
i igrale. Obje su došle na vrijeme, ali nisu znale o čemu bi pričale. I jedna i druga su se zbog nečeg
stidjele. Kratko su se zadržale, porazgovarale tek ponešto o budućnosti, svjesne da im se tu
putevi po prvi put u životu zaista razilaze. Sve ovo do sad je bila obična dječija tvrdoglavost,
lažno poimanje ponosa.
157
jenost / Confusione
ZbAliun
ipak, negdje u sjećanju je ostalo saznanje da su barem na kratko uspjele da zaborave
nesporazum i ponovo osjetile onu dječiju radost sadržanu u nesebičnosti, jednakosti i
bezbrižnosti. A onda... kraj.
Bilo bi lijepo da se ova priča završi ovako:
Prošlo je dosta vremena od tada. Sada su one poslovne žene koje imaju svoje porodice i sretan
dom. Žive u predgrađu rodnog grada i prve su komšije, kuća do kuće. Njihove kćerke zajedno
rastu i druže se, kao nekad one. A njih dvije sve to posmatraju i sa smijehom idu dalje u život.
Ali... Život je veoma čudan i mnogo okrutan...
Admira Mustafić, Sapna
L' ULTIMA GIORNATA IN COMPAGNIA
La vita e' molto strana e molto crudele. A volte capitano delle cose che non vorremmo capitassero mai. A volte siamo tristi, a volte felici. Il tempo scorre così veloce che spesso non capiamo
cosa succede. La vita ci presenta diversi ostacoli …. ci chiediamo dove ci porterà, vivremo per
tanto tempo oppure moriremo domani?...
L’età più bella è quella dell' adolescenza. Tutti lo dicono……
…In un sobborgo viveva Emina, una ragazza molto dolce con i capelli neri e gli occhi blu.
Andava a scuola. Era una persona modesta con un' unico sogno – di diventare una donna d'
affari.
Lejla, era la sua amica del cuore.
Anche se erano soltanto due bambine, pensavano già al trucco, all'abbigliamento e a cose simili.
Emina era la migliore a scuola e gli insegnanti l' amavano di più. Lejla ne soffriva ma non lo
faceva notare. Lejla voleva bene alla sua amica Emina.
Tutte due avevano aperto il loro profillo Facebook.
Lejla, uno spirito libero, conosceva e stringeva amicizia con i ragazzi. Emina invece era più
timida. Una sera, mentre Emina era su Facebook, il fidanzatino di Lejla, le si è presentato. Tutto
è cominciato per scherzo, ma alla fine lui ha dichiarato il suo amore ad Emina. Il giorno successivo, Emina ha raccontato tutto a Lejla ed hanno litigato duramente…
- Leila: “ non mi aspettavo che tu, la mia miglior amica, mi potessi tradire in questo modo ”.
- Emina cercava di difendersi ed è andata via piangendo….
158
Zbunjenost / Confusione
E' passato tanto tempo da allora. Leila ed Emina hanno finito la scuola e superato l’esame di
maturità. Gli anni
sono passati, Lejla ed Emina sono diventate più grandi, più mature. Hanno deciso di andare a
prendere un caffè insieme e di parlare.
“ Per così tanto tempo non abbiamo parlato ” ha iniziato Lejla.
“ Si, adesso siamo cresciute ”,- ha concordato Emina.
“ Scusami, amica mia, io ero innamorata, non sapevo che stavo sbagliando ” si giustificava Lejla
“ Lascia perdere, hai pensato a cosa ti metti per la festa della maturità? ” Emina cercava
di cambiare argomento.
“ Si, ci possiamo mettere gli stessi vestiti! ” ha proposto Lejla
“ Andrà tutto alla grande! ” ha esclamato Emina.
E infatti è andata così.
Si sono viste il giorno successivo davanti al portone di legno dove si incontravano
da bambine e dove giocavano. Non sapevano di cosa parlare. Tutte e due sentivano una
timidezza inspiegabile. Poi dopo un po’ hanno iniziato a parlare del loro futuro ed hanno
scoperto che le loro strade si sarebbero divise veramente , per la prima volta nella loro
vita……hanno dimenticato il loro piccolo malinteso ed hanno di nuovo sentito quella felicità di
bambine, senza egoismo, spensierata……
Sarebbe bello che la storia finisse così…..
E' passato tanto tempo da allora. Le due bambine ora sono due donne realizzate con famiglia e
le case piene di felicità. Abitano nello stesso quartiere e sono vicine di casa. Le loro figlie
crescono insieme e sono amiche, come lo sono state loro due. Leijla ed Emina sorridono alla
vita.
Ma… La vita e' molto crudele…
159
“Život”/”La vita” - Boris Pehar, Mostar
VRIJEME PROTIČE / IL TEMPO SCORRE
ZASTAVA MOJE MLADOSTI / LA BANDIERA DELLA MIA GIOVINEZZA
160
Život / La vita
Nedžada Ribić, Čelić
ZASTAVA MOJE MLADOSTI
Nikada se neće vratiti one stepenice moje mladosti.Jednom kad se popneš vraćanja nema.
Jednom kada kreneš stati ne možeš, jer ako staneš tu ćeš i ostati. A ako ostaneš zaboraviti ćeš
da nisi trebao ostati i da te negdje gdje si pošao čeka netko tko željno očekuje da dođeš. Meni
se desilo da zaboravim, mada to nisam trebala učiniti. Prekasno sam se sjetila da trebam
krenuti, ali kako kažu „Nikada nije kasno“. Tako da sam krenula kroz planine i tunele sopstvenog
života. Kroz rupe bez dna i strme litice moga srca. Teško je bilo vratiti se u stvarnost, ali je
vrijedilo. Shvatila sam šta sam ostavila iza sebe, a šta sam dobila. Uspjela sam se popeti na
najveću planinu, preživjeti lavinu, znam kako je kada ti se odroni kamen na kojem stojiš i kada
padneš ponovo na početak, ali ne treba odustati, čovjek se uči na svojim greškama. Vrati se na
put i nastavi kao da ništa nije bilo. Bez ikoga teško je doći do cilja, bez ičije pomoći.Jer cijena
uspjeha je velika, a svi žele uspjeti. Nada umire posljednja, to mi je pomoglo da dođem do svoga
cilja i postavim zastavu svoje mladosti.
Znam da je jučer bilo kada sam krenula i da sam ostavila iza sebe planine i litice. Šume i rijeke
života koje su me pokušale odvesti tamo gdje ne pripadam. Tamo gdje bih bila starnac koji nema
doma.Tamo gdje bi mi se i moj sopstveni smijeh činio tuđim i moje suze bi bile nečije druge. Još
nisam stigla, još sam na putu, dolazim do raskrsnice i gledam. Kojim putem da krenem? Koja će
me staza odvesti tamo gdje sam krenula? Da li ću usojeti ili ću odustati i vratiti se? Gledam,
razmišljam, ali nikako da se odlučim. Lijevo ili desno? Ili nazad? Biram desno i krećem. Polako
koračam i gledam gdje ću da stanem jer ako stanem na krivi kamen zaboraviću prošlost. Čovjek
treba da nastoji da zaboravi prošlost, živi sadašnjost i de ne misli na budućnost. Možda ćemo svi
sutra umrijeti, a danas nismo proživjeli. Gledam na sat i shvatim da još ima vremena i nade. I da
još ništa nije izgubljeno.
I idem ulicama, tragam za nečim što je nemoguće naći, za onim što je skriveno od mene dugo
vremena, ako što ljudi kažu „Zabranjeno voće“... To nešto ima svoje ime, koje je meni strano,
pojam tog imena je meni nepoznat, ta riječ nikad se nije vezala za mene. Tu riječ nikad nisam
upoznala i uvijek sam se nadala da hoću... Stižem do mjesta do kojeg trebam da dođem. Ali me
strah da udjem, da prijeđem kapiju, da je prekoračim. Samo jedan korak me dijeli od sreće, a
ipak me neki strah hvata.Kao malo dijete me hvata za ruku i vodi ponovo nazad, opirem i nedam
da me vodi. Nedam da mi uništi snove i nadu.Jer znam da strah trebam pobijediti. Da ga trebam
u korijenu sasjeći. A strah me je straha. Plašim se da pogriješim, jer greške se kupo plaćaju. A ako
me strah povede nazad morat ću da platim grijehe iz prošlosti, a oni su nemilosrdni prema
onima koji ih još nisu otplatili i bježe od dana kada to trebaju učiniti.Ipak pobjeđujem strah i
ulazim. Gledam i shavtam da je lakš dio pređen, a šta me čeka poslije je zagonetka-misterija. Ne
znam da li me čekaju oluje ili lijepo vrijeme. Ili le me sreća zavarati pa neću vidjeti svu tu nesreću
u sreći. Pokušati ću da budem razumna i da se u svakom trenutku ne prepuštam osjećajima da
me vode, već da razmišlajm glavom. Ako budem razmišljala srcem, završiti ću kao i prošli put, a
to se ne smije dogoditi.
161
ot / La vita
ŽivNedžada
Ribić, Čelić
LA BANDIERA DELLA MIA GIOVINEZZA
Non tornerà mai più la mia giovinezza. Quando cresci non si torna bambini e non ti potrai mai
più fermare, .. se ti fermi rimarrai lì dove ti sei fermato.…. non saprai mai dove saresti arrivato,
non incontrerai mai qualcuno che non vedeva l' ora d' incontrarti. A me è successo di fermarmi
…..
Mi sono ricordata tardi che dovevo incamminarmi, però come dicono: „ Non è mai troppo tardi.
“ Mi sono messa in moto per attraversare le montagne e le gallerie della vita. Attraverso le
gallerie tra le rocce del mio cuore. E' stato difficile tornare, ma ne valeva la pena.
Ho capito cosa avevo lasciato dietro di me, e che cosa avevo ricevuto.
Sono riuscita a salire sulla montagna più alta, sopravvivere alla valanga…… l' uomo impara sui
propri errori. Torna sulla tua strada e prosegui come se nulla fosse accaduto .
Da soli è difficile raggiungere l' obiettivo, senza nessuno che ci aiuti. Il prezzo del successo è alto,
tutti lo vogliono. La speranza è l’ultima a morire, e mi ha aiutato a raggiungere il mio obiettivo,
e ad alzare la bandiera della mia giovinezza.
So che era ieri quando sono partita e che ho lasciato dietro di me le montagne e le rocce.
I boschi ed i fiumi che tentavano di portarmi nel luogo al quale non appartenevo. Lì dove sarei
stata una straniera senza casa. Lì dove anche il mio sorriso e le mie lacrime sarebbero sembrati
quelli di un’altra.
Non sono ancora arrivata, sono ancora in viaggio, sto arrivando ad un bivio. Quale strada
prendere? Quale via mi porterà lì dove devo andare? Riuscirò oppure rinuncerò e ritornerò
indietro?
Guardo, penso, però non riesco a decidermi. A sinistra o a destra? Oppure indietro? Scelgo la
destra e riparto. Cammino lentamente e guardo dove mettere i piedi, se mi appoggio sul sasso
sbagliato dimenticherò il passato. L’uomo deve cercare di dimenticare il passato, di vivere il
presente e di non pensare al futuro.
Forse domani tutti moriremo, e invece oggi non abbiamo vissuto bene. Guardo l' orologio e
capisco che ho ancora tempo e speranza. E che niente è perso.
Cammino per le strade, seguo le tracce di qualcosa che è impossibile trovare, di quello che si
è nascosto in me già da molto tempo. Come dice la gente: „ Il frutto proibito“... Questo qualcosa
ha il suo nome, che per me è sconosciuto, …….. ..Sto arrivando sul posto dove avevo bisogno di
arrivare.
Però ho paura di entrare, di avvicinarmi al portone, di superarlo.
Solo un passo mi separa dalla felicità, ma lo stesso mi sta venendo una paura incredibile.
Come un bambino piccolo, mi prende la mano e mi riporta indietro, mi oppongo …..
Non gli permetterò di distruggere i miei sogni e la mia speranza. Perchè lo so che devo vincere
la paura. Che la devo tagliare alla radice. Ho paura della paura. Temo di sbagliare, perché gli
errori si pagano caro. Se la paura mi portasse indietro pagherei i peccati del passato ……
Tuttavia vinco la paura ed entro. Guardo e capisco che ho già oltrepassato la parte più facile, e
intuisco che quello che mi aspetta è un enigma – un mistero. Ma non so se mi aspettano
tempeste o bel tempo.
Forse la fortuna mi imbroglierà e cosi non vedrò tutta quella infelicità nella felicità.
Proverò ad essere ragionevole, a non abbandonarmi ai sentimenti che vorrebbero guidarmi in
ogni momento, proverò a ragionare con la testa.
Se rifletterò con il cuore, finirò come l' ultima volta, e questo non deve più succedere.
162
Život / La vita
Tijana Ristić, Lopare
VRIJEME PROTIČE
Već sedamnaest godina živim. Živim dug vremenski period... Relativno dug uporedivši ga sa sa
jednodnevnim životom jednog leptira, a prekratak uporedivši ga sa životom planete Zemlje. Ali
ipak, imam osjećaj da sam još juče bila mala djevojčica, kojoj je najveći problem bio koju bojicu
da izabere. Najljepše je dok si mali, dok ne razumiješ poteškoće života odraslih osoba. Dok se
nisi susreo ni sa jednim životnim problemom, a čeka te toliko mnogo problema. Dok se nisi
susreo s činjenicom da ćeš jednog dana priželjkivati da se vratiš u baš te godine... Dok još nisi
svjestan da živiš. Jer je živjeti ustvari egzistirati tako što ćeš se protiviti problemima, a ni jednom
nećeš moći da okreneš leđa jer je tako nemoguće ŽIVJETI. Život je ustvari sačinjen od problema
koje si uspio da prebrodiš, a nisi sve prebrodio.
Živim, trajem... Da li sam svjesna koliko trajem? Ne. To je nemoguće... Život bi bio nemoguć kad
se ne bi zaboravljalo... Na sreću, mnogo stvari se zaboravlja jer vrijeme prolazi ogromnom
brzinom koju mozak ne može da stigne i uprati. Vrijeme ja ustvari nabujali potok koji protiče
ogromnom brzinom i nepovratno... Najbrži je u proljeće i jesen. Tada se priroda budi, odnosno,
sprema za san i pokušava da izvuče svoj maksimum. Pada mnogo kiše koja potkrepljuje to
proticanje. Najsporiji je ljeti i zimi kad je toplo, odnosno hladno što dovodi do suše, odnosno
mržnjenja rijeke. Tako je i u životu... U dobu čovjekovog života javljaju se sva četiri godišnja
doba. Kad nam je lijepo, kad smo ispunjeni, kao i rječica u njenom koritu, vrijeme protiče brzo,
a kad nam je sušno i hladno, onda sporo protiče... Sad, kako se uzme!
Moj život je mnogo stvari učinilo i tužnim i srećnim. U selu gdje ja živim, živi moj stric koji ima
ženu... Ona je najbolja žena koju sam ja ikad upoznala. S njom mogu o svemu pričati... Sve joj
mogu reći. U mojoj dobi niko ne razumije moje probleme. Svi ih smatraju nebitnim, nedostojnim
bilo kakve veće pažnje i brige. A meni su moji problemi najveći... Ne mogu se upoređivati s
drugima. Jedino strina, strina me razumije. Oni su živjeli srećno i zadovoljno s jednom ćerkom.
Druga se već davno udala i ima malu ćerkicu. Često odlazim kod njih. Razgovaramo. Koliko
lijepih, toliko i ružnih trenutaka smo doživjeli zajedno. Toliko smijeha i suza... Tako je prelijepo
ustrojen svijet i odnos među nama...
Ali, ne može uvijek biti tako. Potok protiče, nailazi na razne prepreke i sudara se s njima. Neke
obiđe, a neke i ne. Tako je i sa vremenom, životom. Vrijeme prolazi, gazi ljudsku jedinku i njen
organizam... Nemoguće je egzistirati vječno, posljedica vremena mora se odraziti na svačiji
organizam. Na stričev se odrazila... Nekoliko mjeseci, stric nam se žalio na zdravstvene
probleme. Imao je tešku upalu pluća. Nije mogao da govori, da se kreće, da odlazi na posao. U
bolnici su rekli da ima ozbiljnih problema, da su mu snimci veoma loši. Tata bio s njim. Kaže da
je stric plakao, prvi put u životu plakao. Jednostavno, ne želi da se oprosti od života koji je tek
počeo da bude savršen. Ćerke iškolovane, zaposlene, jedna udata, a uskoro je trebala biti i
druga... Za strinu i njega dosta, za njih je to značilo divan život... A sad se moraju suočiti s onim
najgorim, bolešću. Ljekari su ga uputili da uradi biopsiju, za koju on nije ni znao šta je. Neko
vrijeme kasnije, stigli su im rezultati biopsije. Stric ima učahureni tumor pluća.
Ovo je malo mjesto, vječno ista i statična situacija. Ponekad mi je stvarno dosadno! Nezamislivo
je da u svom gradu nemamo bioskop, teren za treniranje tenisa, bazen. Nezamislivo je da
nemamo više srednjih škola, mjesta gdje ćemo izaći, trg... Kao da živimo u devetnaestom vijeku.
Ali eto, trudim se da ovdje postignem što bolji uspijeh u školi, pa da mogu negdje daleko odavde
studirati i zaposliti se.
163
ot / La vita
ŽivPonekad
se tata ljuti na mene. Uporno favorizujem maminu rodbinu. Ali to je jače od mene. Tek
kad odem u Crnu Goru, kod majkine rodbine, osjećam se preispunjeno...
Tamo mi nikad nije dosadno. Rođake i rodice koje volim najviše na svijetu, nažalost, najmanje
viđam. Samo jednom godišnje- kad odem tamo... Onda mi uživamo, provodimo se, pričamo...
Toliko mnogo tema za razgovor, toliko smijeha. Plačem od sreće kad ih vidim... Ponekad me
strah te sreće, strah da neću moći te sreće da se odreknem i vratim kući, ali ipak sam presrećna.
Tamo provedem tek tri od pedeset dvije sedmice u godini, a ipak su one dovoljne da mi daju
dovoljno energije, snage i optimizma da živim, živim čekajući sljedeću godinu, da ih vidim. Tamo
mi najbrže protiče vrijeme... Valjda, kad je čovjeku lijepo i zanimljivo, onda sve brzo prolazi... I
opet se vratim kući... Ovdje su sati dugi... Danas je sedamdeset dana otkako sam se vratila iz
Crne Gore, a još uvijek se sjećam svega, kao da je juče bilo. Ne želim da dođem kući odande, a
moram. I tako, pokušavam živjeti što bolje i uspješnije, kako u školi, tako i kod kuće brojeći dane
kad ću ponovo otići tamo... Tamo, gdje i sunce ljepše sija, gdje ptice ljepše pjevaju, gdje ruže
ljepše mirišu, gdje ima više zvijezda, gdje srce brže kuca, gdje je za mene carstvo osmijeha i
radosti...
Prije nekoliko dana sam bila kod strica. Loše je. Imao je već dva ciklusa hemoterapija, ima još
dva. Došla sam kod njega da vidim kako je, a bolje da nisam. Samim ulaskom u njegovu sobu,
osjetim negativnu energiju. Na krevetu do prozora leži stric, beživotno i iscrpljeno od terapija.
Na stolu ispred njega sok od cvekle, grožđe, vitaminske tablete. Televizor pojačan, sluša vijesti.
Miriše na bolnicu. Stvari na drugom krevetu su nerspremljene i bez reda, strina ne može stići da
rasprema od toliko obaveza. Majka stričeva, koja je skoro nepokretna, živi s njima. Strina mora
da se muči oko nje. Baba je tako čudan karakter. Razumna je, ali se toliko brine za svoje zdravlje
da nije izašla iz kuče već deset godina. Strinu, koja skoro cio dan napolju čisti i hrani stoku i
živinu, zove za bilo kakve gluposti, da joj sveže maramu, donese vode (a ima, recimo, po tri pune
čaše vode na stolu). Kao da nema obzira što joj je sin bolestan i da sad sva pažnja treba biti
njemu usmjerena! Ponekad dođem kod nje da vidim kako je. Čim uđem u njenu sobu, prepozna
me po glasu. Jednom mi ovako reče «E, sine moj, da mi je da umrem, pa da vidim sestru kojoj ni
na sahranu nisam mogla otići». Spustim pogled i počnem plakati, iako me ona ne bi vidjela i da
podignem glavu. Kažem joj «Baba, bićeš ti živa, da vidiš kad ja završim fakultet», a ona «Eeee,
sinko moj, da mi je umrijeti, a ti dođi babi na grob i reci kad završiš»... Bude mi žao... Ali ovo što
radi strini je neoprostivo i krajnje neljudski...
Već deset godina se družim s Draganom. Ona mi ja najbolja drugarica. Ovdje, u ovom malom
mjestu, postoji mali broj stvari u kojima možeš uživati i trošiti slobodno vrijeme. Dragana i ja
smo bile svaki dan zajedno, viđale se, dolazila jedna kod druge... Ne sjećam se da li sam se ikad
ikome toliko puta nasmijala kao njoj i toliko tajni rekla... Nikome! Preživjele smo zajedno mnogo
lijepih trenutaka. Svaku životnu dob sam preživjela s njom. I onda kad smo se igrale lutkama, i
onda kad smo izlalzile... Ponekad imam osjećaj da me niko ne bi razumio. Moja maštanja,
sanjanja... Ponekad sam toliko nervozna da sam spremna sve ljude oko sebe da dovedem do
ludila. Ponekad plačem bez razloga, svađam se sa roditeljima, sestrom, profesorima. Dragana
kroz sve to, takođe, prolazi. Zato me ona jedina razumije i podržava u svemu! Čak i neka moja
razmišljanja koja totalno bježe od stvarnosti i razuma ona razumije. Čovjek se nikad ne može
osjećati bespomoćno i nesrećno ukoliko, kad se god tako osjeća, može to reći nekom ko ga
razumije bezuslovno! Ne znam šta bih bez nje...
Ali vrijeme čini svoje... Dragana je punoljetna. Ne možemo uvijek biti djeca, igrati se lutkama,
živjeti s roditeljima, dolaziti jedna kod druge, provoditi skoro svaki dan zajedno... Jer je vrijeme
nabujali potok koji protiče velikom brzinom. Nisi ni svjestan, a on je već prešao kilometre i
kilometre, godine i godine. Najveća ironija svega je što protiče nepovratno. Nijedan jedini
molekul tog potoka se ne vraća, kao niti jedan sekund vremena.
164
Život / La vita
Tako da je došlo vrijeme da se Dragana i ja rastenemo. Oktobar je došao, Dragana je otišla na
fakultet koji je udaljen na sto kilometara odavde. Rijetko dolazi kući, jer je prevoz skup. Ne
viđamo se, te joj ne mogu ni pričati sve što mi se dešava, što je logično. Mogu joj ispričati kad
dođe, ali je efekat razgovora s drugaricom najjači kad joj ispričaš onda kad to i osjećaš.
Otkako je vrijeme učinilo svoje i rastavilo nas, osjećam se konstantno loše. Kad vidim neki dobar
film na televiziji, dugu na nebu, zvijezdu padalicu, prvi snijeg, ne osjećam se lijepo ukoliko to
iskustvo ne podijelim sa njom. Toliko puno mi znači, a tako malo se viđamo... Ironično, zar ne?
Skoro sam ponovo bila kod strine. Više se ni ne usuđujem ući kod strica u sobu. Osijedio je, na
nekim dijelovima mu je i opala kosa, blijed je i bez snage. Ne volim da on primijeti na mom licu
da ga žalim. Tako da sam ostala napolju sa strinom i razgovarala. Rekla sam joj «E, moja strinice,
šta je sve tebe snašlo. Striko bolestan, baba, posla oko stoke i previše.» A ona «Ne mogu ništa
promijeniti, da me baba ne muči, bilo bi mi lakše. Stalno vrišti, galami na mene, zivka me za
nekakve gluposti. Kao da imam vremena za nju. Kad me zovne da joj donesem vode, a pune joj
čaše, dođe mi da je polijem. Ali neću da se griješim o nju.» «Kako baš sad», kažem joj, «kad je
počeo bezbrižan život za tebe i strica, on se razboli». «E, dijete moje. Baš tad, kad malo mira
osjetiš, lopatar (tako je ona zvala tumor, zbog sujevijerja da «ne čuje», pa dođe do mene) dođe
i poklopi te. Tako valjda mora biti.» kaže. «A izgleda da mora... Život je borba, nema trenutka kad
si slobodan...». I tako, nekoliko trenutaka ćutimo. Ona gleda u cigaretu koju mučno puši, ja u nju.
Pa će «Izdržala je strina sve, pa će i ovo!». Samouvjerena je u sebe i u stričevo ozdravljenje. Tako
i završismo razgovor.
U svom primjeru, istakla sam loše strane proticanja vremena: starenje, bolest; mladu
dob-rastanak s drugaricom. Ali nekad je i pozitivno da vrijeme prođe brzo. Meni drage osobe i ja
čekamo da prođe ova godina dana. Dragana, da završi prvu godinu fakulteta. Strina i rodice da
stric ozdravi. Ja, da odem u Crnu Goru i da budem na korak bliže do fakulteta. Isto kao što je
nekad dobro da potok protiče brzo. Jer uloga brzog i nabujalog potoka nije samo da poplavi
područje oko sebe, nego da prirodu snabdijeva vodom. Uloga brzog proticanja vremena nije
samo da ostarimo, nego i da nas nauči da uživamo u svakom trenutku svog života, jer nikad ne
znamo kad će nam baš taj trenutak biti neophodan. Možda će baš taj trenutak, koji smo
zanemarili ili mu nismo predali toliko pažnje, biti predmet našeg sjećanja. Da mogu vratiti
vrijeme mnogo stvari bih promijenila u životu. Između ostalog, više bih vremena provela sa
stricem, svaki put kad nema strine ili rodice kod kuće, ostala bih s njim da pričam, ne bih se
okrenula i otišla kući. U Crnoj Gori ne bih spavala, te bi mi tako dan proveden tamo trajao dvadeset četiri, a ne dvanaest sati. Znači, bila bih šest, a ne tri sedmice. S Draganom bih provela svaki
sekund dana, nebitno kakav kontrolni rad imam sutra, ili kakav film je na televiziji. Ali sada je
kasno. Sat ne čeka... Štaviše, nemilosrdno otkucava sekunde i život prođe! Isto kao što i potok
ne čeka, samo protiče brže i brže, ulivajući se u rijeke. To mu je i glavni cilj, cilj kome teži i zbog
koga je rizikovao milijarde i milijarde molekula vode i rizikoveće ih još toliko. A da li smo mi
spremni rizikovati mnogo vremena kako bismo došli do svog cilja...? Ako uopšte znamo i koji je
naš cilj...
165
ot / La vita
ŽivTijana
Ristić, Lopare
IL TEMPO SCORRE
Vivo già da diciassette anni. Vivo già da tempo... Relativamente lungo se si fa il paragone
con la vita giornaliera di una farfalla, ma troppo corto se si fa il paragone con la vita del pianeta
Terra. Ho la sensazione che proprio ieri ero una bambina, per la quale i problema più grande
era quale matita colorata scegliere. E’ bello finché sei giovane, finché non capisci le difficoltà
della vita degli adulti.
Finché non incontri gli ostacoli della vita, però prima o poi l’incontrerai . ….
Perché vivere in pratica è esistere per riuscire ad affrontare i problemi, altrimenti sarebbe
impossibile……VIVERE.
La vita, in verità è fatta di problemi …..
Vivo, continuo ad esserci. Sono cosciente di quanto ancora potrei andare avanti? No.
..E’ impossibile saperlo...... Per fortuna, molte cose si dimenticano, perché il tempo passa
troppo velocemente….Il tempo è come un ruscello ingrossato che scorre con una grande velocità e non lo puoi fermare ... più veloce nella primavera e autunno. .. Piove tantissimo….. Il
ruscello è più lento durante l’ estate e l’ inverno, quando fa caldo, quando fa freddo, quando c’è
siccità, o quando gela….. Cosi è anche nella vita ...
Nell’arco della vita di un uomo si presentano tutte le quattro stagioni. Quando stiamo bene,
quando siamo pieni di vita, come il ruscello nel suo alveo, il tempo scorre in fretta, però quando
abbiamo troppo caldo o freddo, scorre lentamente... Prendetevi quello che volete!
Nel villaggio dove vivo, vivono anche i miei zii... la zia è la più brava donna che io abbia mai
conosciuto... Con lei posso parlare di tutto... Posso dirle tutto lei; comprende i miei problemi
pone attenzione a quello che le dico ..mi ascolta
Fino a poco fa …vivevano felicemente con una figlia. ..Quanti bei momenti, ma anche tanti
momenti tristi che abbiamo vissuto insieme. Quante risate e quanti pianti... purtroppo un
giorno abbiamo saputo che lo zio si è ammalato….
Il villaggio dove vivo è piccolo. Non si muove nulla. Ogni tanto sento la vera noia!
E’ impensabile che nella propria città non ci sia un cinema , un campo da tennis, una piscina.
E’ impensabile che non ci siano scuole, posti dove andare, una piazza...
Come se vivessimo nel diciannovesimo secolo... Però mi sto impegnando per ottenere i miglior
risultati a scuola per poter andare a studiare e trovare il lavoro da qualche altra parte, lontano
da qui.
Qualche volta papà si arrabbia con me, perchè preferisco i parenti di mamma. …è più
forte di me. Solo quando vado da loro in Montenegro mi sento strapiena...non mi annoio
…li con loro ci godiamo la vita, ci divertiamo, parliamo... Piango di gioia quando
li vedo... Ogni tanto ho paura di questa felicità, la paura di non riuscire ha rinunciare a quella
gioia e tornare a casa …. In Montenegro trascorro soltanto tre settimane, è poco però mi
bastano per ricevere abbastanza energia ed ottimismo per vivere, vivere aspettando l’ anno
prossimo per rivederli. Lì il tempo passa più velocemente... Probabilmente perché quando ci
sentiamo bene e le cose che viviamo sono interessanti, tutto passa in fretta...
166
Život / La vita
E di nuovo torno a casa... Qui le ore sono lunge... Sono passati settanta giorni da quando sono
stata nel Montenegro, e ancora mi ricordo tutto, come se fosse successo ieri. Da lì non tornerei
mai a casa, però devo. … Lì, sembra che il sole splenda di più , gli uccelli cantino meglio, le rose
profumino di più, sembra che ci siano più stelle, il cuore batta più velocemente, è il mio regno
del riso e della felicità...
la zia è tanto stanca e lo zio sta ancora tanto male, la nonna .. quasi immobile vive con loro. La
zia si prende cura anche di lei . la nonna non esce di casa da dieci anni. … Ogni tanto passo da
lei per vedere come sta. Appena entro nella sua stanza mi riconosce dalla voce.
Una volta mi ha detto: “ Figlia mia, vorrei morire per rivedere mia sorella ”…..
Mi dispiaceva sentirla dire così.
Già da dieci anni io e Dragana siamo amiche. Lei è la mia miglior amica.
Dragana ed io stavamo ogni giorno insieme, ci incontravamo o a casa mia o a casa sua...
Non ricordo di aver mai riso tanto come quando stavo con lei, ci siamo confidate tanti segreti...
Come con nessun altro! Abbiamo passato insieme momenti bellissimi.
Tutte le fasi della mia vita le ho condivise con lei.
A volte penso che non ci sia nessun che mi possa capire… I miei pensieri, i miei sogni... Qualche
volta posso essere molto nervosa, da fare impazzire tutti intorno a me. Talvolta piango
senza una ragione, litigo con i miei genitori, con mia sorella, con i professori. Dragana è l’unica
che mi capisce e mi sostiene in tutto!
Lei capisce addirittura certi miei pensieri che sono lontanissimi dalla realtà.
Nessun uomo si sentirebbe infelice se avesse una persona alla quale poter dire tutto senza
condizioni!
Non so cosa farei senza di lei...senza la mia amica.
Però il tempo è passato ... Dragana è maggiorenne. …. Cosi è arrivato il momento che io e
Dragana ci separiamo.
E’ arrivato Ottobre. Dragana è partita per studiare all’ Università, cento chilometri lontano da
qui. Viene raramente, perché il viaggio è costoso. Non ci vediamo più, enon posso raccontarle
tutto quello che mi succede…. Da quando il tempo ha fatto il suo dovere e ci ha separate, mi
sento male in continuazione.
Quando vedo un bel film alla televisione, l’ arcobaleno nel cielo, una stella cadente, la prima
neve, non mi sento bene perché non posso più condividere niente con lei. Lei è molto importante per me, e la vedo così poco ... Questo è l’ ironia della vita, è vero?
La zia mi dice:<< Figlia mia, proprio quando finalmente senti un po’ di tranquillità, daino (il
nome che la zia da alla malattia dello zio, perché è superstiziosa…ha paura che chiamandola con
il suo vero nome questa possa andare a prendere anche lei…) viene e schiaccia tutto “.
Lei guardava la sigaretta che fumava esageratamente, e io guardavo lei. Ha detto: ” La zia è
riuscita a sopportare tutto fin ad ora, sopporterà anche questo! >> Aveva fiducia in se e nella
guarigione dello zio...
il tempo scorre si invecchia ci si separa dagli amici …ma a volte è anche un bene… si avvicina il
tempo di incontrare Dragana di rivedere gli zii in Montenegro...
Se potessi far tornare il tempo cambierei molte cose nella vita…
167
“Oči širom otvorene”/”Occhi ben aperti” - Mirna Bećirević, Mostar
I DANAS SUZA KRENE / ANCHE OGGI LA LACRIMA SCENDE
168
Oči širom otvorene / Occhi ben aperti
Tijana Lazić, Šekovići
I DANAS SUZA KRENE
Stojim ovdje,
Na sred Balkana,
A oko mene ruševine.
Gledam,al’ ne vidim ništa
Od bola i suza i očima.
Pred uzdrhtalim i uplašenim tijelom
Slike se mijenjaju.
Slike stradanja,bombardovanja,slike rata
I kako ljudi ljude strijeljaju.
Otišli su u rat želeći
Svojoj djeci bolje sutra,mirne snove i mirna jutra.
Nisu ovo učinili Amerikanci,
Nisu učinili ni drugi stranci,
Nego oni što su pobjegli,DA IH NE KRIVE!
Ali,savjest će ih njihova kriviti
Za sve žrtve.
I moja dječija suza,
Dok oplakuje sve mrtve.
Rat je gotov,al’ samo na papiru,
Jer i danas često krene BRAT NA BRATA,
Pa uništavaju svoju zemlju milu
DAĆE BOG PA VIŠE NEĆE BITI RATA!
169
Oči širom otvorene / Occhi ben aperti
Tijana Lazić, Šekovići
ANCHE OGGI LA LACRIMA SCENDE
Mi trovo qui
Nel mezzo dei Balcani
Intorno a me le rovine
Guardo, ma non vedo nulla
Dal dolore e dalle lacrime che ho negli occhi
Il corpo tremante ed impaurito
Le immagini scorrono
Immagini di stragi, di bombardamenti, immagini di guerra
di esecuzioni
Sono andati a fare la guerra desiderando
un futuro migliore per i propri figli, sogni tranquilli, mattinate tranquille.
Non c’entrano gli americani
Non c’entrano altri popoli stranieri
Quelli che sono fuggiti, PER NON ESSERE GIUDICATI COLPEVOLI
Un giorno saranno coscienti e sentiranno le loro colpe
Per tutte le vittime
E anche la mia lacrima da bambina
Mentre piange tutti i morti.
La guerra è finita, ma solo sulla carta
Perché ancora oggi c’è ostilità fra le persone
si distrugge la terra amata
CHE DIO CI AIUTI AFFINCHE’ NON CI SIA PIU’ LA GUERRA
170
La cronologia dell’iniziativa, finanziamenti e gestione:
Tok inicijative, finansiranje i upravljanje:
(2006-2007) Cooperazione Italiana, UTL Sarajevo - Gestione Diretta
Progetto “Sostegno alle azioni a favore di bambini/e e adolescenti in condizioni di particolare
vulnerabilità e a rischio in Bosnia Erzegovina” - prima fase (laboratori fotografici“Attraverso i
Nostri Occhi” mantenuti a Mostar e Tasovčići)
(2006-2007) Italijanska Kooperacija za razvoj, UTL Sarajevo – Direktno upravljanje projektom
"Podrška akcijama u korist djece i mladih koji se ubrajaju u posebno ugrožene i rizične grupe u
Bosni i Hercegovini" - prva faza (foto radionica "Viđeno našim očima" Održan u Mostaru i
Tasovčićima)
(2008) Cooperazione Italiana, UTL Sarajevo - Gestione Diretta
Progetto “Sostegno alle azioni a favore di bambini/e e adolescenti in condizioni di particolare
vulnerabilità e a rischio in Bosnia Erzegovina” - terza fase (laboratori fotografici “Attraverso i
Nostri Occhi” mantenuti a Srebrenica e Sarajevo)
(2008) Italijanska Kooperacija za razvoj, UTL Sarajevo – Direktno upravljanje projektom
"Podrška akcijama u korist djece i mladih koji se ubrajaju u posebno ugrožene i rizične grupe u
Bosni i Hercegovini" - treća faza (foto radionice "Viđeno našim očima" održane u Srebrenici i
Sarajevu)
(2004 – 2008 ) Convenzione tra la D.G.C.S. del Ministero degli Affari Esteri e l’Associazione
Temporanea di ONG con capofila il CISP Programma “Sviluppo della condizione dei bambini,
degli adolescenti e dei giovani in Bosnia Erzegovina” (mostra fotografica “Attraverso i Nostri
Occhi” presentata a Roma durante Intermundia Festival)
(2004 - 2008) Sporazum između D.G.C.S. Ministarstva vanjskih poslova Republike Italije i privremenog konzorcija 5 italijanskih NVO na čelu sa CISP-om, Program "Poboljšanje položaja djece i
mladih u Bosni i Hercegovini" (izložba fotografija " Viđeno našim očima " predstavljena u Rimu
tijekom “Intermundia” festivala)
172
(2009-2011) Promosso MAE: AID 8882
Progetto “Promozione di politiche giovanili a livello locale nel Nord Est della Bosnia Erzegovina”
(laboratori fotografici “Attraverso i Nostri Occhi” mantenuti a Čelić, Lopare, Sapna e Šekovići e
laboratori di scrittura “Attraverso i Nostri Occhi” mantenuti a Čelić, Lopare, Sapna, Srebrenica e
Šekovići)
(2009-2011) Promosso MAE: AID 8882
Projekat "Promocija omladinske politike na lokalnom nivou u sjeveroistočnoj Bosni i Hercegovini" (foto radionice “Viđeno našim očima ", održane u Čeliću, Loparama, Sapni i Šekovićima i
književne radionice “Viđeno našim očima”, održane u Čelicu, Loparama, Sapni i Šekovićima)