PDF - Centar za nematerijalnu kulturu Istre
Transcript
PDF - Centar za nematerijalnu kulturu Istre
Radionica dokumentiranja nematerijalne kulture Il laboratorio di documentazione della cultura immateriale Istraži, zabilježi, sačuvaj ... Esplora, scrivi, salvaguarda ... Sveučilište Jurja Dobrile u Puli, 6.- 29. studenog 2012. L'Università Juraj Dobrila di Pola dal 6 al 29 novembre 2012 Istraži, zabilježi, sačuvaj... Esplora, scrivi, salvaguarda... 1 Istraži, zabilježi, sačuvaj... Esplora, scrivi, salvaguarda... Centar za nematerijalnu kulturu Istre Etnografskog muzeja Istre u studenom 2012. godine proveo je Radionicu dokumentiranja nematerijalne kulture “Istraži, zabilježi, sačuvaj...” pri pulskom Sveučilištu Jurja Dobrile i nastavnim programima dr. sc. Andree Matoševića - Kulturna antropologija, Etnografija industrije te Povijesna antropologija i usmena povijest. Riječ je o edukativnom programu teoretskog i praktičnog sadržaja čiji su ciljevi bili upozoriti na temeljne pretpostavke nematerijalne kulture i elemente nematerijalne kulture koji se ogledaju u živom prostoru i vremenu. Također, namjera je bila potaknuti nova promišljanja o takvim kulturama, kulturnim identitetima i njihovim manifestacijama. Nadalje, kroz konkretne primjere struke i specijaliziranih istraživača, njome smo skrenuli pozornost na različite pristupe spomenutim postupcima i metode istraživačkog procesa. Oni su poslužili i za motivaciju polaznika koje se ovom radionicom osposobljavalo u razradi ideja za istraživanje nematerijalne kulture, osnovama etnografskih metoda njenog bilježenja, analize, pohrane i difuzije podataka kao rezultata njezina promatranja. Radionici dokumentiranja nematerijalne kulture “Istraži, zabilježi, sačuvaj...” odazvali su se studenti različitih sveučilišnih Odjela, a koji se svojim nastavnim programima dotiču problematike koju svojim sadržajnim konceptom zadaje i ovaj program. Predavanja teoretskog dijela dogodila su se u četiri susreta, a bila su osmišljena na način da doprinesu interaktivnom, živom dijalogu sa studentima i tako omoguće tim veće razumijevanje pojmova nematerijalne kulture, kao i da ukažu na mogućnosti i potrebe novih istraživačkih putova. 2 Istraži, zabilježi, sačuvaj... Esplora, scrivi, salvaguarda... Il Centro per la cultura immateriale dell'Istria del Museo Etnografico dell'Istria nel novembre del 2012 ha tenuto il laboratorio di documentazione della cultura immateriale “Esplora, scrivi, salvaguarda...” presso l'Università Juraj Dobrila di Pola e tramite le materie insegnate dal dr. sc. Andrea Matošević, ossia Antropologia culturale, Etnografia dell'industria e Antropologia storica e storia orale. Si tratta di un programma educativo dai contenuti teorici e pratici i cui fini erano quelli di far conoscere le basi fondamentali della cultura immateriale e i suoi elementi che si trovano in uno spazio e in un tempo tutto vivo. Nostra intenzione è creare nuovi modi di pensare su tale tipo di cultura, identità culturale e le sue manifestazioni. Inoltre, attraverso esempi concreti di ricercatori specializzati abbiamo focalizzato l'interesse su diversi approcci ai metodi elencati e ai metodi del processo di ricerca. Questi sono serviti pure per motivare i partecipanti che con questo laboratorio venivano abilitati nell'elaborazione delle idee per la ricerca della cultura immateriale, per le basi dei metodi etnografici di annotare questa cultura, di analisi, custodia e diffusione dei dati come risultato di osservazione di questo processo. A questo laboratorio hanno aderito gli studenti di varii indirizzi di studio dell'Università polese, che con i propri programmi d'insegnamento si occupano della problematica che con il suo concetto contenutistico viene offerta da questo tema. Le lezioni teoriche si sono svolte attraverso quattro incontri, ed erano concepite in modo da contribuire ad un dialogo vivo con gli studenti che così percepiscano in modo migliore i concetti di cultura immateriale e mostrino la possibilità e il bisogno di nuove vie di ricerca. In questa pubblicazione portiamo i riassunti dei lavori dei relatori-ospiti la cui pluriennale esperienza di ricerca su temi di Ovom publikacijom donosimo sažetke radova gostujućih predavača čije su višegodišnje istraživačko iskustvo na temama nematerijalne kulture studenti imali prilike upoznati. Isto tako, tu su i prvi rezultati/iskustva onih koji su bili polaznicima praktičnog dijela naše Radionice. Voditelji su bili Mario Buletić, kustos Etnografskog muzeja Istre i Nuša Hauser, dokumentaristica Centra za nematerijalnu kulturu Istre Etnografskog muzeja Istre. Radionica dokumentiranja nematerijalne kulture “Istraži, zabilježi, sačuvaj...” održala su se uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Istarske županije. cultura immateriale gli studenti avevano modo di apprendere. Qui sono pure presenti i risultati/le esperienze di coloro che erano partecipanti della parte pratica del nostro laboratorio. I conduttori erano il curatore del Museo Etnografico dell'Istria Mario Buletić e Nuša Hauser, documentatrice del Centro per la cultura immateriale dell'Istria del Museo Etnografico dell'Istria. Il laboratorio di documentazione della cultura immateriale “Esplora, scrivi, salvaguarda...” si è svolto con il contributo del Ministero alla cultura della Repubblica di Croazia e della Regione istriana. Istraži, zabilježi, sačuvaj... Esplora, scrivi, salvaguarda... 3 4 Istraži, zabilježi, sačuvaj... Esplora, scrivi, salvaguarda... dr. sc. Lidija Nikočević Zašto nam je važna nematerijalna kultura i kako joj pristupiti Perché è importante la cultura immateriale e come rappresentare un approccio a tale tipo di cultura Cilj prvog dijela izlaganja je razložiti pojam nematerijalne kulturne baštine, a također i nematerijalne kulture te razliku među njima. Nadalje, objašnjava Konvenciju o zaštiti nematerijalne kulturne baštine, te što sve ona podrazumijeva. Ilustrirano je mjesto i pozicija interpretacije nematerijalnih značenja muzejskih predmeta, a potom i pedagoški rad s posjetiteljima muzeja u kojima oni savladavaju neka znanja i vještine (što su sve kategorije nematerijalne kulture) da bi je mogli i samo prosljeđivati i obogaćivati. Razmatrajući mjesto nematerijalne kulture u kontekstu turizma, uočena je opasnost da se kultura uglavnom shvaća kao produkt a ne kao proces, što nerijetko rezultira banalizacijom ili pak petrifikacijom kulturnih pojava. Ponekad njihovi nositelji stvaraju dvije varijante kulturnih praksi – onu za turiste te drugu za njih same. Time se otvara diskusija o problematičnosti “zaštite” i pretvaranja živih kulturnih praksi u baštinu. Il fine della prima parte di questa esposizione è quello di spiegare il significato del patrimonio culturale immateriale, come pure della cultura immateriale e delle differenze tra di loro. Qui viene spiegata la convenzione sulla salvaguardia della cultura immateriale, e tutto quell che essa rappresenta. È stata illustrata la posizione d’interpretazione dei significati immateriali degli oggetti museali, e il lavoro pedagogico con i visitatori del museo dove essi apprendono un certo sapere e certe abilità (quali le categorie della cultura immateriale) per poterla inoltrare ad altri ed arricchire. Analizzando il ruolo della cultura immateriale nel contesto del turismo, è stato avvertito il pericolo che la cultura venga percepita come prodotto, e non come processo, il che non raramente risulta come banalizzazione oppure pietrificazione dei fenomeni culturali. Talvolta i loro portatori effettuano due specie di prassi culturali – quella per i turisti e quella per loro stessi. Così si apre la discussione sulla problematicità di “protezione” e di trasformazione di prassi culturali vive in patrimonio. Lidija Nikočević rođena je 1959. u Zagrebu. Lidija Nikočević è nata nel 1959 a Zagabria. Gimnaziju je završila u Opatiji. Dodiplomski (etnologija i češki jezik i književnost) i postdiplomski studij iz etnologije završila je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Tema magistarskog rada bila joj je “Istarska tradicijska kultura viđena očima austrijskih etnologa i etnografa”. Od 1985. bila je zaposlena kao etnologinja u Opatiji, pri Biblioteci “Viktor Car Emin”, gdje je stekla stručno zvanje kustosa. 1992. zapošljava se u Ha ultimato il liceo ad Abbazia. Ha conseguito la laurea a Zagabria (etnologia e lingua e letteratura ceca), dove ha ultimato anche gli studi postlaurea alla Facoltà di filosofia. Il tema del suo lavoro di master era “La tradizione istriana vista con gli occhi degli etnologi austriachi e degli etnografi”. Fino al 1985 era impiegata quale etnologa ad Abbazia, presso la biblioteca “Viktor Car Emin”, dove ha ottenuto il titolo di curatrice. Istraži, zabilježi, sačuvaj... Esplora, scrivi, salvaguarda... 5 Upravi za zaštitu kulturne baštine u Rijeci u funkciji etnologinjekonzervatorice. Godine 1997. prelazi na mjesto ravnateljice Etnografskog muzeja Istre u Pazinu, u kojem svojstvu radi i danas. Sudjeluje na znanstvenim projektima, te na brojnim stručnim i znanstvenim skupovima u Hrvatskoj i inozemstvu. Koristila je više stipendija u inozemstvu. Bila je članicom i rizničarkom Upravnog odbora Internacionalnog komiteta za etnografske muzeje ICME od 2001. do 2007. godine, članica Upravnog odbora Hrvatskog etnološkog društva i Nacionalnog komiteta ICOM-a, kojega je od 2011. godine i predsjednica. Bila je članica Hrvatskog muzejskog vijeća do 2012, a trenutno je članica Povjerenstva za nematerijalnu kulturnu baštinu Ministarstva kulture. Autorica je i koautorica brojnih izložbi. Potaknula je niz edukativnih akcija i projekata. Izložba Valiže & deštini – Istra izvan Istre, o istarskom iseljeništvu, koje je autorica, dobila je godišnju nagradu Hrvatskog muzejskog društva za 2010. godinu. Za knjigu koja prati tu izložbu dobila je nagradu Hrvatskog etnološkog društva “Milovan Gavazzi” za 2011. godinu za najbolju etnološku publikaciju. Kao gost održala je predavanja pri katedrama za etnologiju u Lundu, Švedska (1999.), Ljubljani (2000.) i Odsjeku za etnologiju u Freibourgu, Švicarska (1999.). U akademskoj godini 2008/2009. na Filozofskom fakultetu u Puli pri Odsjeku za povijest (na diplomskom studiju) održavala je predavanja u okviru kolegija “Kulturna antropologija”. Na tom je fakultetu stekla naslovno suradničko zvanje asistenta. Odlično se služi engleskim jezikom, vrlo dobro njemačkim, dobro talijanskim, a razumije i češki jezik. 6 Istraži, zabilježi, sačuvaj... Esplora, scrivi, salvaguarda... In seguito, dal 1992, inizia a lavorare nell’Amministrazione per la salvaguardia del patrimonio culturale come etnologaconservatrice. Nel 1997 diventa direttrice del Museo Etnografico dell’Istria a Pisino, la quale funzione occupa pure oggi. Partecipa a progetti scientifici, e a numerosi simposi in patria e all’estero, ottenendo diverse borse di studio all’estero. Era membro e tesoriere del Consiglio di amministrazione del Comitato internazionale per i musei etnografici ICME nel periodo dal 2001 al 2007, membro del Consiglio di amministrazione della Società etnologica croata e del Comitato nazionale dell’ICOM, del quale fino al 2011 era anche presidentessa. Fino al 2012 era presidentessa del Consiglio museale croato ed attualmente è membro della Commissione per la cultura immateriale del Ministero alla cultura. È autrice e coautrice di parecchie mostre e ha intrapreso tutta una serie di azioni educative e progetti. La mostra Valigie & destini – L’Istria al di fuori dell’Istria, sull’emigrazione istriana di cui è autrice, ha ottenuto il premio annuale della Società museale croata per il 2010. Per il libro che accompagna questa mostra ha ricevuto il premio “Milovan Gavazzi” (2011) quale migliore pubblicazione etnologica. In veste di ospite ha tenuto delle conferenze presso le cattedre di etnologia a Lund, in Svizzera (1999), a Lubiana (2000) e presso il reparto di Etnologia a Freibourg (Svizzera) nel 1999. Nell’anno accademico 2008/09 alla Facoltà di filosofia di Pola presso lo studio di laurea in storia ha tenuto delle conferenze nell’ambito della materia Antropologia culturale. Presso questa università ha ottenuto il titolo di assistente. Ha un’ottima conoscenza della lingua inglese, una buona padronanza del tedesco, abbastanza buona dell’italiano e comprende la lingua ceca. dr. sc. Joško Ćaleta Ojkanje - proces prepoznavanja vokalne tradicijske (ugrožene) izvedbene prakse u suvremenom kontekstu; iskustva s pripremom prijave za UNESCO-vu listu L’ojkanje – il processo di riconoscimento della tradizione vocale in via di estinzione nel contesto moderno: le esperienze con la preparazione di candidatura per la lista dell’UNESCO Ojkanje je u stručnim krugovima uvriježen naziv za najstariji sloj arhaičnih, tradicijskih pjevanja na hrvatskim područjima koje po etnografskoj podjeli spadaju u područje dinarskog areala – Dalmatinskog zaleđa, Ravnih Kotara, Bukovice, Podvelebitskog kraja, Like, Korduna, Karlovačkog područja, Pokuplja, Turopolja i Posavine. Radi se o arhaičkom pjevanju za koje je karakteristično potresanje glasom posebnim načinom pjevanja iz grla. Ovu vrstu pjevanja, koju danas u većini krajeva nazivaju starovinskim, starinskim pjevanjem, izvodi pojedinac solo ili, mnogo češće, pojedinac uz pratnju drugoga glasa koji u momentu potresanja leži na duljem pratećem tonu. Današnji nositelji ove tradicije su istaknuti pjevači pojedinci koji su svoja znanja stekli direktnim učenjem - imitiranjem glazbenih talenata svojih prethodnika. Moderan način života, koji je u posljednjih nekoliko desetljeća potpuno zamijenio dotadašnji tradicijski način života, ostavio je posljedice na razvoj tradicijske kulture sela pa tako i starijih slojeva tradicijskog pjevanja poput ojkanja. Danas je ova praksa najčešća u javnim situacijama u lokalnim zajednicama. Nositelji ove aktivnosti u najvećem su broju brojna novoosnovana kulturno-umjetnička društva sa spomenutih područja, koja su u vrijeme Domovinskog rata bila okupirana. Njihov opstanak i u nekim situacijama potpuni revival mogu se obrazložiti upravo tom činjenicom. Upravo zahvaljujući modelima javnog prezentiranja folklorne baštine ustanovljenim početkom prošlog stoljeća, hrvatska je javnost uspjela promovirati određen pozitivan odnos spram arhaičkih oblika koji reprezentiraju lokalnu tradiciju. Ojkanje è tra gli specialisti in materia definito lo strato più remoto di canti arcaici, tradizionali nei territori croati che secondo la spartizione etnografica appartengono alla zona dell’areale dei Dinaridi – l’entroterra dalmato, Ravni Kotari, Bukovica, la zona del Velebit, della Lika, del Kordun, del territorio di Karlovac, presso il fiume Kupa, di Turopolje e della Posavina. Si tratta di un canto arcaico, caratterizzato da un modo di cantare vibrante, uscito dritto dalla gola. Questa specie di canto, nella maggior parte dei luoghi definita antica, è eseguita da un singolo, oppure da una voce accompagnatrice che nel momento della vibrazione si ferma più a lungo sul tono che va ad accompagnare. I portatori odierni di questa tradizione sono dei singoli cantanti che hanno appreso il proprio sapere imitando il talento musicale dei propri predecessori. Lo stile di vita moderno che negli ultimi decenni ha del tutto modificato il modo di vivere tradizionale, ha lasciato delle conseguenze sullo sviluppo della cultura della tradizione rurale, e così pure sull’ojkanje. Oggidì questa prassi è più frequente nelle situazioni pubbliche nelle unità locali. I portatori di tale attività sono le neoformate società culturali-artistiche che durante la guerra patriota di liberazione erano occupate. Il loro recupero e anche il loro revival può venire spiegato appunto in tal modo. Appunto grazie ai modelli di presentazione pubblica di tale patrimonio folcloristico, messo in prassi agli inizi del secolo scorso, la Croazia è riuscita a presentare pubblicamente un certo atteggiamento positivo verso le forme arcaiche che rappresentano la tradizione locale. Così anche alcuni modi di Istraži, zabilježi, sačuvaj... Esplora, scrivi, salvaguarda... 7 Zahvaljujući izvedbenoj praksi neki od načina pjevanja uspjeli su “produžiti” svoj vijek trajanja. interpretazione vocale sono riusciti a prollungare la propria durata, ossia esistenza. Važnost ovog pjevanja prepoznalo je i Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, koje ga je upisom u Registar kulturnih dobara RH istaknulo kao nematerijalnu baštinu vrijednu javnog promoviranja i poticanja lokalne kreativnosti i različitosti, posebno zbog svoje specifičnosti na području Dinarskog areala. Sve ove radnje prethodile su nominaciji, a zatim i upisu na UNESCO-vu listu. Glazbeni izričaj ojkanje je 2010. godine upisan na UNESCO-vu listu nematerijalne kulturne baštine kojoj je potrebna hitna zaštita. Proces pripreme nominacije, proces prepoznavanja i definiranja predloženog fenomena, a posebno reakcije lokalne zajednice i medija koje su uslijedile nakon nominacije, tema su ovog predavanja. L’importanza di questa specie di canto è stata riconosciuta pure dal Ministero alla cultura della Repubblica di Croazia inserendolo nel proprio registro dei beni culturali immateriali, onde promuovere la creatività e la diversità locale, soprattutto per le specificità nei pressi dell’areale dinarico. Tutto ciò ha preceduto la nominazione, e poi anche l’iscrizione nella lista dell’UNESCO, dove è stato inserito nel 2010, come bene immateriale che ha bisogno di urgente salvaguardia. Il processo di preparazione della nomina, di riconoscimento e di definizione di questo fenomeno sono tema di questa lezione. Joško Ćaleta, dr. sc. etnomuzikolog, glazbeni pedagog, kompozitor, glazbeni producent i dirigent (Trogir, 1964.). Joško Ćaleta, dr. sc., etnomusicologo, pedagogista musicale e direttore d’orchestra (Trogir/Trau, 1964). Diplomirao je glazbenu kulturu na Muzičkoj akademiji u Splitu, magistrirao etnomuzikologiju na University of British Columbia u Vancouveru, Canada te doktorirao etnomuzikologiju na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (2012.). Si è laureato all’Accademia di musica a Spalato, ha ottenuto il titolo di master in etnomusicologia all’University of British Columbia a Vancouver, Canada e ha ottenuto il dottorato di ricerca in etnomusicologia a Zagabria, all’Accademia di musica nel 2012. Od 1997. godine stručni je suradnik Instituta za etnologiju i folkloristiku. Član je stručnih, savjetodavnih i ocjenjivačkih komisija, smotri i festivala diljem Hrvatske (Međunarodna smotra folklora, Pasionska baština, Zagreb, Festival dalmatinskih klapa, Omiš, Smotra folklora Dalmacije, Metković). Sudionik je četrdesetak međunarodnih skupova vezanih uz temu tradicijske glazbe i plesa, a autor je i brojnih znanstvenih i stručnih članaka objavljenih u uglednim svjetskim i domaćim publikacijama, kao i producent niza značajnih nosača zvuka hrvatske tradicijske glazbe i klapskog pjevanja. Teme koje istražuje uglavnom su vezane uz vokalnu glazbenu tradiciju, svjetovnu i sakralnu, dalmatinskog priobalja, otoka i zaleđa. 8 Istraži, zabilježi, sačuvaj... Esplora, scrivi, salvaguarda... Dal 1997 è collaboratore professionale dell’Istituto per l’etnologia e il folclore. È membro di molte giurie e festival in tutta la Croazia (della rassegna folcloristica Međunarodna smotra folklora, di quella intitolata Pasionska baština, Zagabria, del festival delle klape dalmate Festival dalmatinskih klapa, Omiš, Smotra folklora Dalmacije, Metković). Ha partecipato ad oltre 40 simposi legati alla tradizione musicale locale e alla danza, ed è autore di molti testi critici e specialistici usciti in molte pubblicazioni locali e mondiali, ed è anche produttore del CD sulla tradizione musicale croata e dell’esecuzione musicale per le klape. I temi che vengono elaborati sono legati alla tradizione musicale vocale, a quella mondana e sacrale del litorale dalmata, delle isole e dell’entroterra. Dario Marušić ISTARSKI ETNOGLAZBENI MIKROKOZMOS Recepcija, percepcija, manipulacija IL MICROCOSMO ETNOMUSICOLOGICO ISTRIANO Ricezione, percezione, manipolazione Suprotno uvriježenom mišljenju, Istra nije bila nikad detaljnije obrađivana i saznanja o istarskoj tradicijskoj glazbi često su prije opća mjesta nego rezultat znanstvenih istraživanja. Skoro svi pristupi istarskoj tradicijskoj glazbi su do nedavno izbjegavali fokusirati svoj interes na njenu raznovrsnost, ili su pak kulturne razmjene bile skoro po pravilu shvaćane kao anomalija. Anche se in molti pensano il contrario, l’Istria non è mai stata più dettagliatamente esaminata e le conoscenze sulla musica tradizionale istriana spesso erano prima dei luoghi comuni che non risultati di ricerche scientifiche. Quasi tutti gli approci alla musica tradizionale istriana fino a non molto tempo fa evitavano di focalizzare il proprio interesse sulla sua diversità, ossia gli scambi culturali erano prima intesi come anomalia. Većina pristupa istarskoj tradicijskoj glazbi, snažno uvjetovana pristranošću nacionalnih pogleda i želja (uz rijetke izuzetke), nepoznavanjem stanja na terenu te nepoznavanjem povijesnih i kulturoloških konteksta, dovela je do mnoštva predrasuda i/ ili pojednostavljenih zaključaka. La maggior parte degli approcci alla musica tradizionale istriana è condizionato fortemente dagli sguardi unilaterali nazionali (salvo rare eccezioni), dalla mancata conoscenza della situazione sul territorio e dalla mancata conoscenza dei contesti storici e culturologici, il che ha portato a molti pregiudizi e/o a conclusioni facilitate. U mnogo slučajeva takvi sumnjivi podaci nekritički bivaju prihvaćeni ne samo od strane javnosti nego i od nastavnika glazbe i novinara kao nepobitne činjenice. Eklatantan primjer toga je fenomen tzv. istarske ljestvice. Istraživači ove glazbe skoro su u potpunosti zanemarili emski pristup te marginalizirali cjelinu njezinih glazbenih značajki kao što su formalna organizacija, vokalna tehnika, odnos između pjevanja i sviranja, odnos između glasova. Isto tako, izvan su interesa istraživača, na primjer, ostali neki drugi više ili manje srodni glazbeni izričaji kao što su bugarenje i diskantno dvoglasje. Drugi zanimljivi fenomeni su rasprave o starosti i podrijetlu sopela koje su dovele do mitizacije samog instrumenta zanemarivajući pri tome druga glazbala (pr. cindra, šurle, mih, dvojnice, švikalnica) te opća mjesta o balonu (balunu). In molti casi tali dati sospetti vengono accettati non soltanto dall’opinione pubblica bensì anche dai professori di musica e dai giornalisti come dati di fatto. Un esempio eclattante di ciò e il fenomeno della cosiddetta scala istriana. I ricercatori di tale tipo di musica hanno quasi del tutto trascurato l’approccio di guardare la cultura dall’interno e hanno marginalizzato tutta una serie di specificità musicali quali l’organizzazione formale, la tecnica vocale, il rapporto tra canto e suono, e il rapporto tra le voci. Così pure, al di fuori dell’interesse dei ricercatori sono alcune più o meno simili espressioni musicali come quelle chiamate bugarenje e diskantno dvoglasje. Altri fenomeni simili inerenti la vecchiaia e l’origine della sopela hanno portato ad una mitizzazione di questo strumento, ignorando così altri strumenti (quali ad esempio quelli chiamati cindra, šurle, mih, dvojnice, švikalnica) e i luoghi comuni sul balon (balun). Istraži, zabilježi, sačuvaj... Esplora, scrivi, salvaguarda... 9 Dario Marušić, glazbenik, skladatelj i istraživač. Pod utjecajem pokreta “Folk Revival” već je u srednjoj školi počeo istraživati istarsku glazbu i sakupljati građu, od koje je dio kasnije objavio u brojnim člancima i knjigama Predi, predi hći moja (tradicijske pjesme sjeverne Istre) i Piskaj, sona, sopi (svijet istarskih glazbala), Strumenti e tradizioni tra Friuli e Istria. Godine 1981. suosnivač je etno skupine ISTRANOVA koja je bila apsolutno prva grupa te vrste na području tadašnje države. Uloga Istranove i Marušića kao njenog umjetničkog vođe značajna je i kod ponovnog oživljavanja tradicijskih sastava i, općenito, glazbe i glazbala sjeverne Istre. Dario Marušić svira violinu, sopele, dvojnice, šurle, razne tipove svirala s mješinom te se bavi istraživanjem, skladateljskom i pedagoškom djelatnošću, kao i vođenjem radionica istarske glazbe. Do sada je izdao 14 nosača zvuka. Član je Hrvatske glazbene unije, Hrvatskog muzikološkog društva, Zgodovinskog društva za Južno Primorsko, Réseau Européen des musiques et danses traditionelles. Za Ministarstvo kulture Republike Hrvatske izradio je projekt Istarski etnoglazbeni mikrokozmos kao hrvatski prijedlog za UNESCO-vo proglašenje remek-djela usmene i nematerijalne baštine čovječanstva. Autor je i prijedloga za upis nematerijalnih dobara Glazbena praksa violine i bajsa u Istri te Dvoglasje tijesnih intervala Istre i Hrvatskog primorja koji su uvršteni na Listu zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara Ministarstva kulture Republike Hrvatske. 10 Istraži, zabilježi, sačuvaj... Esplora, scrivi, salvaguarda... Dario Marušić, musicista, compositore, ricercatore. Sotto l’influsso del movimento “Folk Revival” già ai tempi della scuola media superiore ha iniziato ad analizzare la musica istriana e a raccogliere materiale, di cui ha una parte pubblicato in diversi articoli e libri Predi, predi hći moja (canti tradizionali dell’Istria del nord) e Piskaj, sona, sopi - il mondo degli strumenti musicali istriani, Strumenti e tradizioni tra Friuli e Istria. Nel 1981 è cofondatore del complesso etno Istranova che era assolutamente il primo complesso di tale specie sul territorio dell’ex Jugoslavia. Il ruolo dell’Istranova e di Marušić come suo direttore artistico è importante per far rivivere le tradizioni istriane, e, in generale, la musica e gli strumenti dell’Istria del nord. Dario Marušić suona il violino, le sopele, dvojnice, šurle, altri tipi di strumenti e si occupa di ricerca. Compone ed effettua un lavoro pedagogico e conduce dei laboratori di musica istriana. Finora ha pubblicato 14 CD. È membro dell’Unione dei musicisti croati, della Società musicologica croata, della società Réseau Européen des musiques et danses traditionelles. Per il Ministero alla cultura della Repubblica di Croazia ha svolto il progetto Istarski etnoglazbeni mikrokozmos (Il microcosmo etnomusicologico istriano) come proposta croata per inserire nella lista dell’UNESCO i capolavori della tradizione orale e immateriale dell’umanità. È autore anche della proposta dell’iscrizione della prassi musicale del violino e del bassetto in Istria e della Diafonia degli intervalli stretti dell’Istria e del litorale croato che sono inseriti sulla lista dei beni culturali protetti del Ministero alla cultura della Repubblica di Croazia. dr. sc. Andrea Matošević Etnografija podzemlja. Kako i za koga? L’etnografia del sottosuolo. Come e per chi? Ambivalentnost dubinskog rudarenja proizlazi iz činjenice da je ono izvor relativnog ekonomskog prosperiteta i sreće, ali i ostvarenih strahova, u vidu nesreća, gotovo svake rudarske zajednice koja prakticira taj poziv. Područje istarske Labinštine s dominantnim profesionalnim nazivnikom koji gravitira oko kove, rudnika ugljena, nije u tom smislu iznimka. Čak i ako spomenemo samo dvije neuralgične točke, simbole radničke pogibije pod oprečnim ideološkim sistemima gladnim onodobnog “crnog zlata”, tragedije iz 1940. i 1948. godine kada sveukupno pogiba nešto manje od 300 rudara, bez daljnjeg istraživanja u smjeru profesionalnih bolesti ili datuma obilježenih s manje smrtnih slučajeva, na površinu izranja neugodna svakodnevica ljudi koji su činili sam sukus zenita iskapanja rude. Upravo u tom smjeru valja tražiti dvojak odnos naspram “materijalnosti” koju je potpuno zatvaranje ugljenokopa 1999. godine ostavilo u naslijeđe – permanentno uzimanje u obzir po pitanju ekonomskog razvoja u vidu turističke eksploatacije, ali i minimalnih ulaganja da se isti projekti razviju i zažive. Intermedijarna rješenja poput rudarske lampe - suvenira u koju se implementira mogućnost aromaterapije eteričnim uljima ili projekta Underground city XXI Labin Art Expressa koji je morao omogućiti posjetiteljima da “(…) večeraju 150 metara ispod zemlje, rone kroz potopljene dijelove rudnika, vode ljubav u podzemnom hotelu ili da naprosto uživaju van vremena i prostora u svijetu bez granica između stvarnosti i iluzije (…)” otvaraju važna pitanja o “pravu na vlastito sjećanje i zaborav” te “re-interpretaciju” naslijeđa vlastitih predaka. Stoga, prije nego takva rješenja diskreditiramo kroz proces konzerviranja kao banalna, komercijalna ili “post-moderna”, nužno ih moramo sagledati kroz vizuru potomaka “iskorištenih iskorištavatelja” podzemlja - komercijalizacija mižerije, ukoliko nužna, neka se L’ambivalenza dell’attività dei minatori fuoriesce dal fatto che tale lavoro offre una fonte di prosperità economica e di fortuna, come pure d’altra parte di paure materializzate in forma di incidenti, e ciò avviene regolarmente in ogni comunità di minatori. L’albonese con la zona attorno alla kova, miniera di carbone, non rappresenta un’eccezione in questo senso. Anche se nominiamo soltanto due punti neuralgici, simboli della morte degli operai in due sistemi del tutto diversi di allora, affamati di “oro nero”, le tragedie del 1940 e del 1948, quando in tutto morirono poco meno di 300 minatori, senza ulteriori ricerche sulle malattie professionali o date segnalate da un minor numero di morti, emerge una non piacevole quotidianità di gente che formava lo zenit nell’estrazione delle materie. Appunto qui vanno cercati i rapporti ambivalenti nei confronti della “materialità” che la chiusura totale della miniera nel 1999 ci ha lasciato in eredità – prendere in considerazione permanentemente ciò come quesito di sviluppo economico e di sfruttazione dal punto di vista turistico, con dei minimi investimenti affinché questi progetti vivano. Soluzioni intermediarie come la lampadina dei minatori - suvenir, dove viene implementata la possibilità di aromaterapia con degli olii aromatici o del progetto Underground city XXI del Labin Art Express che doveva rendere possibile ai visitatori di “cenare a 150 metri di profondità sotto terra, di nuotare nei tunnel sommersi, di fare l’amore nell’albergo sotterraneo oppure di gioire fuori dal tempo e dallo spazio nel mondo senza confini tra la realtà e le illusioni (…)”, tutto ciò apre importanti domande sul “diritto dei propri ricordi e quello di dimenticare” e una “reinterpretazione” dell’eredità dei propri antenati. Perciò, prima che discreditiamo tali soluzioni oltre il processo di conservazione come qualcosa di banale, Istraži, zabilježi, sačuvaj... Esplora, scrivi, salvaguarda... 11 odvije na najugodniji mogući način, odnosno, ucjepljivanjem u nju onoga što nikada nismo imali, elementa koji konotiraju iznimnu ugodu, dokonost i kupovnu moć – aromaterapije, casinoa, kafića, sauna, klizališta i kazališta. commerciale o postmoderno, dobbiamo guardare oltre la visura dei superstiti degli “usufruttori usati” del sotterraneo – la commercializzazione della miseria, in quanto necessaria, che si svolga allora nel modo migliore possibile, ovvero bisogna fare quello che prima non abbiamo fatto, inserire gli elementi che ci fanno godere, riflettere e ci danno il potere di acquisto – le aromaterapie, i casino, i caffé, la sauna, la pista da pattinaggio su ghiaccio e il teatro. Andrea Matošević rođen je 1979. godine. Po završetku jezične gimnazije školovanje nastavlja u Italiji. Studij etnologije i talijanske književnosti pri Sveučilištu u Padovi završava 2003. godine te na istom sveučilištu upisuje i Master Interkulturnih studija. Doktorski studij pri Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju Sveučilišta u Zagrebu završava 2010. godine. Andrea Matošević è nato nel 1979. Dopo il diploma presso il liceo linguistico, si è laureato in etnologia e letteratura italiana all’Università di Padova, dove iscrive il master in studi interculturali. Il dottorato di ricerca lo ottiene nel 2010 all’Università di Zagabria – reparto per l’etnologia e l’antropologia culturale. Suosnivač je Centra za kulturološka i povijesna istraživanja socijalizma pri Sveučilištu Jurja Dobrile u Puli, gdje trenutno na Odjelu za studij na talijanskom jeziku radi kao docent. Objavio je knjigu Pod zemljom. Antropologija rudarenja na Labinštini u XX. stoljeću te dvadesetak znanstvenih radova. È fondatore del Centro per le ricerche culturali e storiche del socialismo all’Università Juraj Dobrila di Pola, dove lavora presso il reparto di studi in lingua italiana in qualità di docente. Ha pubblicato il libro Pod zemljom. Antropologija rudarenja na Labinštini u XX. stoljeću (Sotto terra. L’antropologia dell’attività dei minatori nell’albonese nel ventesimo secolo) e una ventina di lavori di ricerca. Šire područje znanstvenog interesa istraživanja i pisanja pronalazi u domeni etno-antropologije, usmene povijesti, filozofije, teorije multikulturalizma, teorije filma itd. Živi i radi u Puli. Si occupa di etno-antropologia, tradizione orale, filosofia, teorie multiculturali, teorie del cinema ed altro. Vive e lavora a Pola. 12 Istraži, zabilježi, sačuvaj... Esplora, scrivi, salvaguarda... Igor Šaponja i Igor Jovanović ISTARSKE SUDBINE: Istrani u sabirnim i zarobljeničkim logorima za Drugog svjetskog rata i poraća I DESTINI ISTRIANI: Gli Istriani nei campi di concentramento e di sterminio durante la Seconda guerra mondiale e nel dopoguerra Istraživačko-dokumentacijski projekt Progetto documentato di ricerca Tijekom Drugog svjetskog rata preko 20 000 stanovnika Istre deportirano je u koncentracijske logore diljem Njemačkog Reicha i fašističke Italije. Velika većina odvedena je nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. godine. Mnogi koji su odvedeni simpatizirali su partizanski pokret ili su završili u logorima iz jednostavnog razloga jer su se našli u krivo vrijeme na krivom mjestu. Od logora smrti do logora za prisilan rad diljem okupirane Europe oko 5000 Istrana je stradalo i nije se nikada vratilo kući. Projekt Istarske sudbine pokrenuli su prije nekoliko godina prof. Igor Jovanović i prof. Igor Šaponja, a učlanjenjem u Istarsko povijesno društvo nastavljaju rad na projektu u sklopu aktivnosti Društva. Cilj je projekta sakupiti što više svjedočanstava preživjelih logorašica i logoraša i zabilježiti njihove priče. Istraživanje spada u domenu prikupljanja usmene povijesti (“oral history”), svjedočanstava malih ljudi čije su priče autentičan prikaz sudbina ljudi zahvaćenih vrtlogom rata. Sakupljena svjedočanstva će nakon obrade i montaže biti arhivirana te napravljen dokumentarni film. U planu je i publiciranje rezultata istraživanja. Dio materijala koristit će se i u obrazovne svrhe prilikom obilježavanja Dana holokausta. U vremenu u kojem živimo svjedoci smo ponovnog uzdizanja neofašističkih i nacističkih ideja, revizionizma, omalovažavanja žrtava i na kraju i same negacije holokausta, stoga je projekt pokrenut s namjerom da se ovoj temi obrati više pozornosti. Ovo će istraživanje približiti mlađim naraštajima, osobito osnovnoškolskim i srednjoškolskim učenicima, patnje i stradanja istarskog čovjeka u Drugom svjetskom ratu. Do sada su zabilježena svjedočanstva devedesetak svjedoka deportiranih u logore smrti ili na prisilan rad. Najveći broj Durante la Seconda guerra mondiale oltre 20 mila abitanti dell’Istria sono stati deportati nei campi di concentramento del Reich tedesco e dell’Italia fascista, di cui la maggior parte dopo la capitolazione dell’Italia avvenuta nel 1943. Molti di loro sono stati deportati perché simpatizzavano il movimento partigiano, oppure semplicemente perché si trovavano nel posto sbagliato al momento sbagliato. Dai campi di concentramento e da quelli dei lavori forzati lungo l’Europa occupata circa 5.000 Istriani non hanno mai fatto ritorno a casa. Il progetto Destini istriani è stato intrapreso alcuni anni fa dai professori di storia Igor Jovanović e Igor Šaponja, che con l’adesione alla Società storica istriana continuano a lavorare al progetto nell’ambito delle attività della Società. Lo scopo del progetto è quello di raccogliere quante più testimonianze possibili dei superstiti dei campi di concentramento e scrivere le loro storie. Tale metodo di ricerca fa parte della raccolta tramite tradizione orale (“oral history”), ovvero tramite storie di gente semplice, raccontate in modo autentico, presentare il destino di coloro che sono stati colpiti dalla guerra. Le testimonianze raccolte dopo il montaggio verranno archiviate e verrà realizzato un documentario. Abbiamo intenzione di pubblicare i risultati della ricerca, e parte del materiale verrà usata a fini didattici durante la celebrazione della Giornata dell’olocausto. Al giorno d’oggi siamo testimoni di alcune tendenze di rinascita delle idee neofasciste e naziste, di revisionismo, di sottovalutazione delle vittime e anche di negazione dell’olocausto, e perciò questo progetto è stato avviato con l’idea di dare più spazio a questo tema. Questa ricerca presenterà alle giovani generazioni, soprattutto a quelle che frequentano Istraži, zabilježi, sačuvaj... Esplora, scrivi, salvaguarda... 13 stradalnika bio je u Dachauu, Auschwitzu, Bergen-Belsenu, Mathausenu, Buchenwaldu, u talijanskim logorima Kamporu na Rabu i Gonarsu, u radnom logoru u Minsku, no Istrana je bilo i u drugim radnim logorima diljem Europe. Snimljeno je i svjedočanstvo jednog zatočenika savezničkog logora u sjevernoj Africi za talijanske i njemačke vojnike te jedno svjedočanstvo pravednika među narodima (Ratomira Deletisa) koji je spasio nemali broj Židova i partizana. Autori su obišli brojna mjesta u Istri u kojima žive preživjeli svjedoci-stradalnici, koji uglavnom imaju između 80 i 90 godina, a najstariji intervjuirani bivši logoraš imao je 97 godina. Bez obzira na godine koje su prošle njihova sjećanja na nemile događaje živa su i bolna i zadnji je čas da budu zabilježena kako zbog odgoja mladih, tako i zbog prikupljanja dragocjene građe za buduća znanstvena istraživanja. Snimili su i film “Šjora Rina Smajla” u kojem se isprepliću tada snimljen intervju s gđom. Rinom Smajlom iz Muntića, osamdesetgodišnjakinjom koja je kao sudionik partizanskog pokreta završila u koncentracijskom logoru Bergen Belsen, i njezin posjet Strukovnoj školi u Puli u svibnju 2007. gdje je ispričala svoju priču učenicima te škole. Ona je jedna od posljednjih bivših logorašica koja priča priču svoje generacije… Film “Šjora Rina Smajla” osvojio je grand prix nagradu u studenom 2008. na 39. Kvarnerskoj reviji ameterskog filma KRAF. Igor Jovanović rođen je 1974. godine u Puli, gdje je završio srednju školu. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Puli te stekao zvanje profesora povijesti i hrvatskog jezika. Duže vrijeme predavao je povijest i hrvatski jezik u osnovnim i srednjim školama diljem Istre. Trenutno je zaposlen u OŠ Veli Vrh u Puli. Godine 2006. pokrenuo je zajedno s kolegom Igorom Šaponjom projekt Istarske sudbine - svjedočanstva Istrana u sabirnim i koncentracijskim logorima za Drugoga 14 Istraži, zabilježi, sačuvaj... Esplora, scrivi, salvaguarda... le scuole elementari e medie superiori le sofferenze e i destini atroci dell’uomo istriano nella Seconda guerra mondiale. Fino ad ora sono state segnate le storie di una ventina di testimoni deportati nei campi di concentramento o in quelli di lavoro forzato. La maggior parte di loro era a Dachau, ad Auschwitz, BergenBelsen, Mathausen, Buchenwald, nei campi di concentramento italiani Kampor ad Arbe e a Gonars, nel campo di lavoro forzato a Minsk, come pure nel resto d’Europa. È stata registrata pure la testimonianza di un prigioniero di un campo alleato del nord Africa e una testimonianza di un giustiziere tra i popoli (Ratomir Deletis) che ha salvato un notevole numero di ebrei e di partigiani. Gli autori hanno visitato diverse località istriane dove vivono i superstiti che hanno ora tra gli 80 e i 90 anni, mentre il più vecchio ne aveva addirittura 97. Nonostante gli anni trascorsi da allora, le loro testimonianze sono vive e dolorose, ed ora è l’ultimo momento per segnarle, sia per l’educazione dei giovani che per la raccolta di materiale prezioso per future ricerche scientifiche. Hanno realizzato anche il film “Šjora Rina Smajla“ (La signora Rina Smajla), che presenta una simbiosi tra l’intervista fatta con l’ottantenne Rina Smajla da Monticchio, che come attivista tra le fila dei partigiani finì nel campo di concentramento Bergen Belsen, e la sua visita alla Scuola di avviamento professionale nel maggio del 2007, dove ha raccontato la propria storia agli alunni. Lei è tra gli ultimi superstiti a raccontare la storia della propria generazione… Il film “Šjora Rina Smajla” ha vinto il grand prix nel novembre del 2008 alla trentanovesima rassegna dei film amatoriali del Quarnero KRAF. Igor Jovanović è nato a Pola nel 1974, dove ha ultimato la scuola media superiore. Si è laureato alla Facoltà di filosofia di Pola ottenendo il titolo di professore di storia e lingua croata. Per parecchi anni ha insegnato storia e lingua croata in diverse scuole dell’Istria, mentre attualmente è impiegato nella scuola elementare di Monte Grande. Nel 2006 assieme al collega Igor Šaponja ha iniziato il progetto Destini istriani – testimonianze degli istriani nei campi di concentramento svjetskog rata i poraća. Član je Istarskog povijesnog društva u Puli. durante la Seconda guerra mondiale e nel dopoguerra. È membro della Società storica istriana di Pola. Igor Šaponja rođen je 10. srpnja 1974. u Puli, gdje još uvijek živi. Završio je srednju Tehničku školu 1993. godine. Nakon srednje škole upisuje Filozofski fakultet u Puli, smjer Hrvatski jezik i književnost i Povijest. Danas predaje povijest u Strukovnoj i Ekonomskoj školi u Puli. Godine 2007. na poziv Igora Jovanovića, kolege s fakulteta, pridružuje se projektu sakupljanja svjedočanstava preživjelih logoraša iz nacističkih konc logora iz Drugog svjetskog rata. Iste godine na Pula Film Factory radionici snima 12-minutni dokumentarni film “Šjora Rina Smajla” za koji dobiva nagradu na KRAF-u. Igor Šaponja è nato a Pola il 10 luglio 1974, dove attualmente vive. Ha ultimato la scuola media superiore tecnica nel 1993, e dopo iscrive la Facoltà di filosofia – lingua croata e storia. Oggi insegna storia alla Scuola di avviamento professionale e alla Scuola media superiore di economia a Pola. Nel 2007, su invito del collega d’università Igor Jovanović inizia a collaborare al progetto di raccolta di testimonianze dei sopravvissuti dei campi di concentramento. Lo stesso anno al laboratorio Pula Film Factory realizza un documentario dalla durata di 12 minuti “Šjora Rina Smajla” per il quale riceve il premio al KRAF. Paolo Parmeggiani L’utilizzo delle nuove tecnologie in sociologia visuale Uporaba novih tehnologija u vizualnoj sociologiji Questo intervento riguarda la comparazione tra due esperienze di ricerca empirica svolte utilizzando la metodologia della sociologia visuale. Ovo se izlaganje odnosi na komparaciju dvaju iskustava empirijskih istraživanja realiziranih uporabom metodologije vizualne sociologije. La prima si è realizzata a Valle di Soffumbergo, un piccolo villaggio del nord-est italiano, preso come esempio dei cambiamenti relativi alle attività umane, al paesaggio ed ai valori della popolazione residente avvenuti negli ultimi 50 anni nei nuclei rurali (Parmeggiani 2007). L'approccio metodologico è consistito in una triangolazione tra la documentazione video fotografica basata sulla Grounded Theory mediate dagli “shooting scripts” (Suchar 1997), sulla “re-photography” (Rieger 1996), sulla “visual content analysis” (Bell 2000) ed infine sulla intervista attraverso la “foto elicitazione” (Collier and Collier 1986). Un aspetto innovativo di questa ricerca è stato l'utilizzo di hardware e software digitali per la documentazione, l'archiviazione, la visione e l'analisi di immagini fisse, immagini in movimento, audio ed annotazioni testuali in un contesto integrato. Prvo je odrađeno u Valle di Soffumbergu, mjestašcu na sjeveroistoku Italije, koje je uzeto kao primjer promjena ljudskih aktivnosti, pejzaža te vrijednosti domicilne populacije u zadnjih 50 godina u ruralnim nukleusima (Parmeggiani, 2007.). Metodološki pristup sastoji se u primjeni metode konzultiranja videofotografske dokumentacije temeljene na “grounded theoryju” uz “shooting scripts” (Suchar, 1997.), “re-photographyju” (Rieger, 1996.) i “visual content analysisu” (Bell, 2000.) te naposljetku na intervjuu po metodi Collier and Collier (1986.). Inovativni aspekt toga istraživanja sastoji se u primjeni digitalnih hardvera i softvera za dokumentaciju, arhiviranje, vizualizaciju i analizu predodžbi - fiksiranih, u pokretu te audio i videobilješki, kontekstualnih u integriranom kontekstu. Istraži, zabilježi, sačuvaj... Esplora, scrivi, salvaguarda... 15 La seconda ricerca ha riguardato Venezia. Nello specifico l'obiettivo è stato documentare e analizzare le attività sociali e le attività inerenti il turismo, sia per quanto riguarda i “city users” che i residenti. Si è trattato di capire il punto di vista e le performance dei turisti, la rappresentazione visiva di Venezia (in particolare le icone e la grammatica visuale della città) utilizzando le tecniche di documentazione fotografica ed audiovisiva. Inoltre è stato analizzato il materiale visivo proposto dall’industria culturale e veicolato dei mass media contemporanei, focalizzando l'attenzione sui contenuti, sugli stili e sugli effetti sociali. Il risultato rappresenta una documentazione culturale ed un'analisi delle pratiche sociali all'interno del contesto della rappresentazione visuale di Venezia nel ciclo di produzione e consumo iconico (Urry, 1990; MacCannell, 1999). Riferimenti bibliografici: Bell, P. (2000) Content analysis of visual images. In: Van Leeuwen, T. and Jewitt, C. (eds) Handbook of Visual Analysis Sage, London, pp. 10–34. Collier, J. Jr and Collier, M. (1986) Visual Anthropology: Photography as a Research Method. University of New Mexico Press, Albuquerque, New Mexico. MacCannell, D. (1999) The Tourist. A New Theory of the Leisure Class. University of California Press, Berkeley, Los Angeles and London. Parmeggiani, P. (2007). Alas there are only sixteen of us left: social disintegration, identity transformation, and visual changes in a rural Italian village. In P. Faccioli & J. A. Gibbons (Eds.), Framing Globalization: Visual Perspectives (pp. 80-102). Cambridge Scholars Publishing, Newcastle. Rieger, John H. (1996) Photographing Social Change, Visual Sociology 11 (1): 5-49. Suchar, C.S. (1997) Grounding visual sociology in shooting scripts. Qualitative Sociology 20(1), 33–55. Urry, J. (1990) The tourist Gaze: Leisure and Travel in Contemporary Societies. Sage, London. 16 Istraži, zabilježi, sačuvaj... Esplora, scrivi, salvaguarda... Drugo se istraživanje odnosilo na Veneciju. Cilj je bio dokumentirati i analizirati socijalne aktivnosti vezane uz turizam, vizualnu predodžbu Venecije (posebice ikone i vizualnu gramatiku grada), upotrebljavajući tehnike audio i videodokumentacije. Ujedno je analiziran i vizualni materijal koji donose kulturološka industrija te moderni masmediji, fokusirajući interes na stilove i socijalne efekte. Rezultat je kulturološka dokumentacija i analiza socijalnih praksi konteksta vizualnog predočavanja Venecije u ciklusu produkcije i ikonskog konzumizma (Urry, 1990.; MacCannell, 1999.). Referentna bibliografija: Bell, P. (2000) Content analysis of visual images. In: Van Leeuwen, T. and Jewitt, C. (eds) Handbook of Visual Analysis, Sage, London, str. 10–34. Collier, J. Jr and Collier, M. (1986) Visual Anthropology: Photography as a Research Method. University of New Mexico Press, Albuquerque, New Mexico. MacCannell, D. (1999) The Tourist. A New Theory of the Leisure Class. University of California Press, Berkeley, Los Angeles and London; Parmeggiani, P. (2007). Alas there are only sixteen of us left: social disintegration, identity transformation, and visual changes in a rural Italian village. In P. Faccioli & J. A. Gibbons (Eds.), Framing Globalization: Visual Perspectives (pp. 80-102). Cambridge Scholars Publishing, Newcastle; Rieger, John H. (1996) Photographing Social Change, Visual Sociology 11 (1): 5-49; Suchar, C.S. (1997) Grounding visual sociology in shooting scripts. Qualitative Sociology 20(1), 33–55; Urry, J. (1990) The tourist Gaze: Leisure and Travel in Contemporary Societies. Sage, London. Paolo Parmeggiani è nato e vive a Udine, Italia. Paolo Parmeggiani rođen je u Udinama. Ha conseguito una laurea in Disciplina delle Arti, Musica e Spettacolo, facoltà di Lettere e Filosofia dell'Università di Bologna e una laurea in Scienze Politiche presso l’Università di Urbino. Dal 1978 collabora come docente a corsi finalizzati alla formazione in ambito socio-educativo e sui media audiovisivi e multimediali. Dal 1993 al 2001 ha lavorato presso il CLAV (Language and Audiovisual Center) dell’Università di Udine come regista nella produzione di documentari CD-ROM sviluppati per rispondere alle necessità didattiche e di ricerca dei vari Dipartimenti. Ha diretto circa 20 documentari e 5 progetti multimediali. Dal 2001 è ricercatore confermato in Sociologia della comunicazione presso Dipartimento di Scienze Umane (DISU) dell’Università degli studi di Udine. In questa università è stato docente in “Teorie e tecniche del linguaggio audiovisivo”, “Sociologia visuale”, “Sociologia del territorio”. Ora insegna Forme e generi della Televisione presso il Corso di Laurea in Scienze e tecnologie Multimediali. I suoi interessi di ricerca comprendono la sociologia visuale, la semiotica della comunicazione, la produzione audiovisiva crossmediale e stereoscopica. Diplomirao je umjetnost, glazbu i spektakl na sveučilištu u Bologni te političke znanosti na univerzitetu u Urbinu. Od 1978. surađuje kao docent na studijima za društveno-edukativne akcije, one audiovizualne te na multimediji. Od 1993. do 2001. radio je pri Language and Audiovisual Centeru sveučilišta u Udinama, kao redatelj u produkciji dokumentarnih CD-ova koji se odnose na didaktičke potrebe sveučilišta. Režirao je oko 20 dokumentaraca i pet multimedijalnih projekata. Od 2001. je istraživač sociologije komunikacije pri Odsjeku za humanističke znanosti sveučilišta u Udinama. Bio je docent za predmete Teorija i tehnika audiovizualnog jezika, Vizualna sociologija i Sociologija teritorija. Sada podučava oblike i vrste televizijskog diskursa pri diplomskom studiju multimedijalnih znanosti. Njegovo polje interesa obuhvaća vizualnu sociologiju, semiotiku komunikacije, audiovizualnu produkciju na način “cross-media” i onu stereoskopsku. Pubblicazioni recenti: Parmeggiani P. (2010) Identità e analisi visuali, Lampi di Stampa, Milano Parmeggiani P. (2010) Integrating multiple research methods: A visual sociology approach to Venice, in Burns P., Lester J. and Biddings L. Tourism and Visual Culture, Volume 2: Methods and Cases, CABI, Wallingford, UK Parmeggiani P., (2011) Visual Sociology in the Classroom: Fostering Interaction Awareness Using Video, in Esposito Anna, Esposito Antonietta M., Martone Raffaele, Müller Vincent C., Scarpetta Gaetano (eds), Toward Autonomous, Adaptive, and ContextAware Multimodal Interfaces: Theoretical and Practical Issues, Springer, p 117 – 135 Parmeggiani P., (2012) Going digital: using new technologies in visual sociology, in Bella Dicks (eds) Digital Qualitative Research Methods, SAGE Publications. Recentne publikacije: Parmeggiani P. (2010) Identità e analisi visuali, Lampi di Stampa, Milano; Parmeggiani P. (2010) Integrating multiple research methods: A visual sociology approach to Venice, in Burns P., Lester J. and Biddings L. Tourism and Visual Culture, Volume 2: Methods and Cases, CABI, Wallingford, UK; Parmeggiani P., (2011) Visual Sociology in the Classroom: Fostering Interaction Awareness Using Video, in Esposito Anna, Esposito Antonietta M., Martone Raffaele, Müller Vincent C., Scarpetta Gaetano (eds), Toward Autonomous, Adaptive, and Context-Aware Multimodal Interfaces: Theoretical and Practical Issues, Springer, p 117 – 135; Parmeggiani P., (2012) Going digital: using new technologies in visual sociology, in Bella Dicks (eds) Digital Qualitative Research Methods, SAGE Publications. Istraži, zabilježi, sačuvaj... Esplora, scrivi, salvaguarda... 17 Praktičnom dijelu... Alla parte pratica... ...Radionice dokumentiranja nematerijalne kulture “Istraži, zabilježi, sačuvaj...” odazvali su se u glavnini studenti Sveučilišnog preddiplomskog interdisciplinarnog studija Kultura i turizam Odjela za ekonomiju i turizam “dr. Mijo Mirković”. Njihov je rad bio podijeljen u četiri susreta. Dvije su bile ideje mentora prilikom koncipiranja praktičnog dijela nastave, odnosno onog dijela koji se odnosi na konkretizaciju teme - predmeta istraživanja: jedna se odnosila na mogućnost odabira jedne pojavnosti nematerijalne kulture, koju bi se potom obradilo promatranjem iz različitih rakursa dinamika njezine živosti, dok bi se druga realizirala kroz obradu različitih tema iz jedinstvenog fokusa promatranja. Upravo je ovaj posljednji pristup bio odabir polaznika. Rad se mogao provoditi u parovima, manjim grupama ili, iznimno, individualno, a sve to zbog lakšeg usmjeravanja polaznika kroz cjelokupan istraživački proces. Odlučili su se za rad u parovima, tek je jedan student svoje rezultate predstavio samostalno, a to je u konačnici rezultiralo trima zaokruženim istraživačkim radovima čiji su autori: Boris Bogunović, Denis Brandeis, Merita Kabaši i Andreas Kancelar. Cilju su prethodili susreti tijekom kojih su svi polaznici sudjelovali u predlaganju tema, prilikom kojih se rapravljalo i o tehnikama i metodama istraživanja i dokumentiranja. Te razrade ideja uključivale su i pitanja o razlozima interesa za određene fenomene nematerijalne kulture, o njegovom značaju, karakteru i nositeljima koji ga čine živim. Također, trebalo je pažljivo razmotriti i gabarite izvedivosti valjanog istraživačkog rada u rokovima koje je nametala Radionica, kao i odabrati 18 Istraži, zabilježi, sačuvaj... Esplora, scrivi, salvaguarda... ...dei laboratori di documentazione della cultura immateriale “Esplora, scrivi, salvaguarda...” hanno aderito prevalentemente gli studenti dello studio di laurea interdisciplinare Cultura e turismo del Reparto per l'economia e turismo dr. Mijo Mirković. Il loro lavoro era diviso in quattro appuntamenti. Due erano le idee dei mentori durante il concepimento della parte pratica delle lezioni, ovvero di quella parte che si riferisce alla concretizzazione del tema-oggetto d'indagine: una si riferiva alla possibilità di scegliere un argomento di cultura immateriale, che poi verrebbe in seguito elaborato con l'osservazione da varii punti della sua dinamica, mentre l'altra sarà realizzata tramite l'elaborazione di varii temi da un punto unico di analisi. Appunto questo ultimo approccio era la scelta dei partecipanti. Il lavoro poteva venir svolto in coppie, gruppi, oppure anche individualmente, e il tutto per una più facilitata introduzione degli studenti all'intero processo di ricerca. Gli studenti hanno presentato un lavoro di coppia, soltanto uno di loro ha optato per un lavoro individuale, ed infine abbiamo ottenuto tre lavori di ricerca i cui autori sono: Boris Bogunović, Denis Brandeis, Merita Kabaši e Andreas Kancelar. A ciò sono preceduti gli incontri durante i quali tutti i partecipanti hanno suggerito i temi e dove si discuteva sulle tecniche e i metodi di ricerca e di documentazione. Le elaborazioni delle idee comprendevano delle domande sui motivi d'interesse per alcuni fenomeni della cultura immateriale, del suo significato, carattere e i portatori che lo rendono vivo. Bisognava tenere conto anche dei tempi di ricerca imposti dal laboratorio, e scegliere il modo di raccolta dei dati. Ogni passo veniva attentamente seguito, e la concretizzazione del tema ha imposto la disponibilità dei mezzi per la documentazione, come pure dei termini per l'analisi e per la formazione dei risultati d'analisi. konačan način (i alat) za prikupljanje podataka. Svaki se korak pažljivo određivao i pratio, a konkretizacija teme nametnula je i raspoloživost/mogućnost pribora za dokumentaciju, kao i spomenute rokove za analizu i konačno oblikovanje rezultata istraživanja. Naslovi koje donosimo na stranicama koje slijede produkt su prije svega interesa onih koji ih potpisuju, dijelom su ambijenta koje smatraju od važnosti za upoznavanje kulturnih prilika kojima svjedoče, pa i vlastitih odraza pulske svakodnevice. Bogunović se tako u svom radu (“Mala priča o identitetu ili 'Tko je Hassan?'”) bavi pitanjem identiteta pojedinca i njegovog odnosa s onima koje zatiče u njemu novoj sredini/prostoru. Čini to na način da otvara perspektivu autorefleksivnog predstavljanja i onog bliskih i slučajnih promatrača, a time ujedno detaljnije razmatra i upoznaje jedinstven ambijent konkretnog kulturnog kruga grada. Brandeis i Kabaši odlučili su se za priče pulskih studenata iz različitih krajeva Hrvatske (“O Puli i Istri sa studentima iz drugih dijelova Hrvatske”), a sve ne bi li upozorili na vrijednost sakupljanja informacija o doživljajima sredine kojoj i sami pripadaju. Naglasak je pritom bio na svojevrsnoj kronologiji zapažnja i osjećanja, pa se kroz njihov rad mogu iščitati dinamike percepcije grada (i šire mu okolice) kroz određeno vrijeme studiranja - od prvog momenta dolaska pa sve do nakon nekoliko godina boravka. I Bogunović i par Brandeis-Kabaši svoj su materijal dokumentirali audio snimačem, posljednji i zbog želje informatora da ostanu anonimni iza svojih riječi, dok treći rad prati i fotodokumentacija. Riječ je o naslovu Andreasa Kancelara “Čekić koji je utihnuo - Anton Čonkaš, virtuoz među kovačima”. To je priča o životu i zanatu kovača Antona Čonkaša, pulskog obrtnika čiji radovi i sjećanja “tiho” svjedoče mnoštvo gradskih (i privatnih) prostora. Fotografije Kancelara svojim nam sadržajem pritom snažno doprinose oživljavanju lika i djela ovog majstora, a znače i konkretnu, dodatnu dokumentacijsku vrijednost. I titoli che presentiamo nelle pagine che seguono sono prodotto prima di tutto dell'interesse di quelli che li firmano, sono parte dell'ambiente che considerano importante per conoscere le condizioni culturali che testimoniano, e considerano pure i propri ambiti di quotidianità polesana. Bogunović così nel suo lavoro (“Piccola storia sull'identità, ovvero chi è Hassan?”) si occupa del problema dell'identità del singolo e del suo rapporto con quelli che lo incontrano nel suo nuovo ambiente/ spazio. Fa in modo di aprire la prospettiva di presentazione autoriflessiva di osservatori vicini e casuali, e in tal modo pure dettagliatamente conosce un ambiente unico di un cerchio concreto culturale della città. Brandeis e Kabaši hanno scelto di raccontare le storie degli studenti che frequentano l'università a Pola e vengono dal resto della Croazia e il tutto per percepire informazioni sull'ambiente al quale appartengono. L'accento era posto su una specie di cronologia di osservazioni e sentimenti così che dai loro lavori si può percepire la dinamica della percezione della città (e del circondariato) durante il tempo di soggiorno – dal primo momento d'arrivo e poi per alcuni anni in seguito. Sia Bogunović che la coppia Brandeis-Kabaši hanno audiodocumentato il materiale registrandolo, anche per il desiderio degli informatori di rimanere anonimi dietro le proprie parole, mentre il terzo lavoro è accompagnato pure da una fotodocumentazione. Questo è il lavoro di Andreas Kancelar “Il martello che è sprofondato nel silenzio – Anton Čonkaš, un virtuoso tra i fabbri”. Si tratta della storia della vita e di lavoro dell'artigiano Anton Čonkaš, i cui lavori “silenziosamente” fanno da testimoni del suo lavoro in molti spazi cittadini (e privati). Le fotografie di Kancelar con il proprio contenuto fortemente contribuiscono a far rivivere l'opera e la personalità di questo fabbro, e hanno un forte valore documentativo. Istraži, zabilježi, sačuvaj... Esplora, scrivi, salvaguarda... 19 20 Istraži, zabilježi, sačuvaj... Esplora, scrivi, salvaguarda... Denis Brandeis i Merita Kabaši O Puli i Istri sa studentima iz drugih dijelova Hrvatske Che cosa pensano di Pola e dell’Istria gli studenti provenienti dalle altre parti della Croazia U našem istraživanju bavili smo se razmišljanjima studenata iz drugih dijelova Hrvatske o Puli i Istri. Svim ispitanicima postavljana su ista, opća pitanja tijekom razgovora, dok potpitanja nisu za svakog bila ista. Prilagođavana su kontekstu razgovora. Većina ispitanika odbila je snimanje kamerom, neki i snimanje diktafonom, a većina je željela ostati anonimna. Rijetki su dopustili korištenje njihovih imena. Dojam koji smo stekli jest da se ispitanici osjećaju nedovoljno “uklopljeni” te da smatraju da bi objavljivanje njihova imena naštetilo njihovom daljnjem boravku u ovoj zajednici. Nakon razgovora uslijedila je analiza odgovora i sastavljanje jedinstvenog rada. Većina ispitanika nije imala stav ili uopće razmišljanje vezano za Istru i Pulu prije dolaska. Stavovi su stvoreni nakon dolaska i pod utjecajem događanja tijekom boravka. Ispitanici su napomenuli da im je Istra prije dolaska bila, praktički, nepoznata. Jedino što su mogli povezati tada s Istrom i Pulom bila je Arena i obala. Dubokoumnija promišljanja nisu postojala. Percepcija Pule nakon određenog vremena provedenog u Puli nije se drastično mijenjala. Točnije, prvi dojam se pokazao točnim i za njih ispravnim. Većina kao negativnost ističe “zatvorenost” stanovnika Pule. Jedina osoba koja je imala pozitivno mišljenje o Puli tu “zatvorenost” ističe kao pozitivnu odrednicu. Ona smatra da Puljani ne pridaju pažnju svakom novom individualcu te se stječe dojam da im je “svejedno” što se oko njih događa. “Zatvorenost” se odnosi na nepristupačnost, a poneki od ispitanika naveli su to ovako: dobar si im samo dok im trebaš. Nella nostra ricerca ci siamo occupati dei ragionamenti degli studenti provenienti dal resto della Croazia a proposito di Pola e dell’Istria. A tutti gli intervistati sono state poste le stesse domande generali durante l’intervista, mentre le sottodomande non erano identiche per tutti, bensì erano adattate al contesto della conversazione. La maggior parte di loro hanno rifiutato di essere filmati, alcuni hanno anche rifiutato la registrazione, e la maggior parte di loro ha voluto essere anonima. In pochi hanno lasciato che si menzioni il loro nome. La sensazione che abbiamo avuto è quella che gli intervistati non si sentano abbastanza “integrati” e pensano che il fatto di pubblicare il loro nome nuocerebbe al loro soggiorno in questa comunità. Dopo l’intervista si è svolta l’analisi delle risposte e la sistemazione di questo lavoro unico. La maggior parte degli intervistati non aveva un’opinione sull’Istria e Pola prima dell’arrivo. Gli atteggiamenti e le opinioni si sono formate dopo l’arrivo e in seguito a varii avvenimenti durante il soggiorno qui. Gli intervistati hanno sottolineato che l’Istria era per loro, prima dell’arrivo qui, quasi del tutto sconosciuta. L’unica cosa che collegavano con l’Istria e Pola erano l’Arena e la costa. Altre percezioni non esistevano. La percezione di Pola dopo l’arrivo e un dato periodo di permanenza qui non è cambiata, ovvero la prima impressione è rimasta identica. La maggior parte degli studenti menziona Pola come città dagli abitanti “chiusi”, riservati. L’unica persona che aveva un’opinione positiva riguardo Pola questa “riservatezza” menziona quale caratteristica positiva. Questa persona sostiene che i polesani non badano ad ogni nuovo arrivato e che per loro è indifferente quello che accade attorno a loro. La “riservatezza” si riferisce all’inacessibilità, e alcuni degli intervistati hanno detto per loro sei buono soltanto finché gli sei utile. Anche se ci è noto il modo di ragionare degli studenti (come possibile campione rappresentativo degli studenti che non vengono dall’Istria) ci farebbe molto piacere se con questo Istraži, zabilježi, sačuvaj... Esplora, scrivi, salvaguarda... 21 Iako je nama poznato razmišljanje studenata (kao mogućeg uzorka populacije studenata koji nisu iz Istre), bilo bi nam izrazito drago ako bismo ovim radom uspjeli potaknuti makar minimalne promjene u razmišljanjima i međuljudskim odnosima. Rad je koncipiran na način da na svako od općih pitanja dolazi dva do tri odgovora ispitanika. Pa krenimo! - Vaše mišljenje i razmišljanje o Puli prije dolaska ovdje? Nakon postavljanja ovog pitanja očekivali smo stvorene stavove prije samog dolaska, no to se pokazalo pogrešnim. Većina ispitanika odgovorila je slično kao kolegica (20) iz Splita: Kao prvo nisan puno ni znala o Istri kad sam došla ovde, samo Rovinj zato što sam bila tamo na ljetovanju. Ostale gradove nisam ni znala. Kao, došla sam kao u nešto nepoznato. (Ispitivač: Jesu li ti možda drugi nametnuli neki stereotip ili razmišljanje?) Nisu mi ništa nametnuli drugi, ali nisu to naši ljudi, Dalmatinci. Ma, rekli su mi da je to nepoznati kraj, daleko. To je drugi mentalitet, nisu to ko naši Dalmatinci. Kao potvrdu toga možemo navesti i konstataciju kolegice Anje (20) iz Vinkovaca: hmmm (duga stanka). Nikada prije nisam bila u Puli, pa ne, nisam imala nikakvo mišljenje prije dolaska!. Kolegica iz Grubišnog Polja (21) odgovorila je: Već prije sam bila u Istri, s obzirom da sam radila u Poreču. Istra je jedna od regija koja je najprivlačnija. (Ispitivač: Zašto?) Pa zbog svega! Ljudi su normalni, nisu zatucani, manijaci i kreteni i ponašaju se normalno. Uglavnom, sviđa mi se Istra. Za Pulu sam prije dolaska znala da ima Arenu i da je na moru... Bila mi je nepoznata, ali zbog tog me i zanimala. - Razlozi dolaska? lavoro potremmo spronare dei cambiamenti, magari minimi, riguardo al ragionamento e ai rapporti interpersonali. Il lavoro è concepito in modo che su ogni domanda generale vengono due o tre risposte degli intervistati. Procediamo allora. - La vostra opinione riguardo Pola prima del vostro arrivo? Dopo aver posto questa domanda, ci siamo aspettati alcuni atteggiamenti prestabiliti prima dell’arrivo, però ciò si è dimostrato sbagliato. La maggior parte degli intervistati ha risposto come la collega ventenne da Spalato: Come prima cosa non sapevo molto sull’Istria quando sono arrivata, conoscevo soltanto Rovigno, perché sono stata li in vacanza. Le altre città non conoscevo. Sono venuta in un territorio non conosciuto. (L’intervistatore: ti hanno forse gli altri imposto qualche ragionamento o stereotipo?) Gli altri non mi hanno niente imposto, però questi non sono come i nostri Dalmati. Mi hanno detto che si tratta di una regione lontana, con un’altra mentalità. Come conferma di ciò, possiamo indicare la constatazione della collega Anja (20) che viene da Vinkovci: hmm (lunga pausa). Non sono stata mai prima a Pola, e non avevo nessuna opinione prima dell’arrivo! Un’altra collega da Grubišno Polje (21) risponde: Sono stata già prima in Istria, ho lavorato a Parenzo. L’Istria è come regione assai attraente, al primo posto per questo. (l’intervistatore: perché?) Per tutto! La gente è normale, non sono chiusi, maniaci e scemi, si comportano normalmente. Mi piace l’Istria. Prima di arrivare sapevo che a Pola c’è l’Arena e che si trova sul mare... Mi era sconosciuta, però mi interessava. - Ragioni dell’arrivo? Većina je kao razlog dolaska navela obrazovanje, točnije “upad na faks” u Puli. Jedan od ispitanika naveo je da je razlog njegova dolaska bio nagovor djevojke da dođe u Pulu. S obzirom da su naši ispitanici većinom studenti odgovor bi i bez pitanja bio poznat. La maggior parte degli intervistati dice che sono venuti qui per via dell’educazione, ovvero per iscrivere l’università. Uno degli intervistati dice che è venuto qui perché la ragazza lo ha convinto a farlo. Siccome la maggior parte degli intervistati sono studenti, la risposta ci sarebbe chiara anche senza la domanda. - Koji je bio vaš prvi dojam po dolasku u Pulu? Točnije, što ste mislili o Puli prvih tjedan dana boravka ovdje? - Qual’era la vostra prima opinione su Pola, cosa ne pensavate la prima settimana? 22 Istraži, zabilježi, sačuvaj... Esplora, scrivi, salvaguarda... Odgovori na ovo pitanje bili su izrazito različiti. Kolegica Anja (20) istaknula je zajedničku misao svih koji su došli u Pulu, a ta misao je: Mali grad, ne ispunjava moja očekivanja! Kolega iz Zagreba napomenuo je da je prije dolaska na fakultet dvije sezone radio u Puli za jednu turističku tvrtku. Njegovo je mišljenje da ljudi trebaju upoznavati različite krajeve. Razmišljanje po dolasku na faks ostalo je isto kao i kada je došao raditi, a glasilo je ovako: Ljudi su svagdje isti, jedina razlika je razlika u govoru, komunikaciji, tj. dijalekt. Primijetio sam da je ljude ovdje baš briga, uopće ne mare za druge, osim za sebe. Organizacija-improvizacija! Nitko ništa ne zna, a svi znaju sve. Nitko ti ne može dati informaciju koju ti trebaš. Nikada ne znaš na čemu si. Pa, ne mogu se naviknuti na radno vrijeme trgovina i drugo. Cigarete moram kupiti dan prije jer ih sigurno neću moći kupiti navečer ili u nedjelju. U drugim gradovima je drugačije, ovdje ujutro i navečer nema žive duše, a popodne je kaos. Zapravo ovdje moraš biti organiziran u njihovoj neorganiziranosti. Kolega iz Varaždina dopustio nam je korištenje njegova imena u radu. Dejan je odgovor na prva tri pitanja sažeo u nekoliko rečenica koje glase: Varaždinski stereotip je da je glazbeni fakultet u Puli najniže rangirani u Hrvatskoj. Ja sam ovdje došao zato što nisam upao u jednu školu u inozemstvu. Dolazak je obilježen susretom s Aljošom u gradu. Stajao je pokraj mene i govorio “Alo, alo, zdravo, zdravo” pa sam se zapitao u kakav sam ja to frikovski grad došao. Svi čudni ljudi. Kolegica iz Pakraca svoj dojam Pule sažela je u jednoj rečenici: Da sam znala ne bi ni dolazila. - Je li se vaš dojam mijenjao tijekom vašeg boravka ovdje? Pojasnite svoj odgovor! Odgovori na ovo pitanje bili su prilično zanimljivi, s obzirom da se niti jednoj osobi nije dogodilo ništa što bi moglo promijeniti dojam. Iznenađujuće je kako život tijekom određenog vremena nije utjecao na razmišljanja. Kolega iz Zagreba ukratko je pojasnio razmišljanje o ovom pitanju: Naučio sam se organizirati u njihovoj neorganiziranosti! Također, većina ispitanika je istaknula kako nisu upoznali osobu iz Pule koja bi im odgovarala u “nekoj mjeri” te da se uopće ne druže s njima zbog njihove “zatvorenosti”. Jedan od razloga Le risposte a questa domanda erano differenti. La studentessa Anja (20) ha sintetizzato l’opinione comune a tutti coloro che sono venuti a Pola: Piccola città, non risponde alle mie aspettative. Un altro studente da Zagabria risponde che prima di iscrivere l’università per due stagioni lavorava presso una dita turistica a Pola, e sostiene che la gente deve conoscere luoghi diversi. L’opinione di quando è venuto a studiare è rimasta identica a quella di quando era venuto d’estate a lavorare: La gente è dappertutto identica, quello che varia è il modo di parlare, la comunicazione, il dialetto. Qui la gente è abbastanza menefreghista nei confronti degli altri, non badano agli altri, soltanto a loro stessi. L’organizzazione è improvvisazione! Nessuno sa niente, e tutti sanno tutto. Nessuno è in grado di fornirti l’informazione che ti serve. Non sai mai a che punto sei. Poi ci si deve adeguare all’orario di lavoro dei negozi ed altro. Le sigarette devo comprarle il giorno prima perché sicuramente non le troverò la sera o di domenica. Nelle altre città è altrimenti, qui al mattino e alla sera non c’è anima viva, mentre al pomeriggio c’è un caos. Qui devi essere organizzato nell’disorganizzazione. Lo studente da Varaždin ci ha permesso di usare il suo nome ai fini di questa ricerca. Dejan, come si chiama, ha conciso la risposta alle prime tre domande/risposte in alcune frasi: A Varaždin sono dell’opinione che la Facoltà di musica, ossia il reparto di musica all’università di Pola sia quello peggiore in Croazia. Sono venuto a studiare qui perché non sono riuscito ad iscrivermi all’estero. L’arrivo a Pola è stato segnato dall’incontro con Aljoša che stava accanto a me e diceva: “Alo, alo, ciao, ciao”, e mi sono chiesto in quale mai città di pazzi sono capitato. Tutte persone strane. Una studentessa da Pakrac ha detto: Se avessi soltanto saputo, non sarei mai venuta qui. - È cambiata la vostra opinione riguardo Pola dopo il vostro arrivo? Spiegateci la vostra risposta. Le risposte a questa domanda erano abbastanza interessanti, siccome a nessuno è capitato qualcosa che li avrebbe fatto cambiare opinione. Anche il soggiorno qui non li ha fatto cambiare le impressioni, il che sorprende. Il collega proveniente da Zagabria ha detto: Ho imparato ad organizzarmi nella loro Istraži, zabilježi, sačuvaj... Esplora, scrivi, salvaguarda... 23 zadržavanja mišljenja vjerojatno je i činjenica da nisu uspjeli sklopiti prisnije kontakte sa stanovnicima grada Pule. Važno je spomenuti i da je većina naših ispitanika ovdje tek oko jednu ili dvije godine (osim kolege Dejana) te se u tako kratkom vremenskom razdoblju ne može spoznati prava vrijednost nekog mjesta. - Usporedba mjesta iz kojeg dolazite i Pule? Kada smo zatražili odgovor na ovo pitanje dobili smo odgovore koji su započinjali “pa ne, ali..!” Kolegica iz Splita odgovorila je ovako: Ostatak Istre puno je ljepši od same Pule. Za razliku od Splita ovdje nedostaje shopping centara, prometne infrastrukture i zabavnih programa za studente. Ipak je ovo studenski grad! Super je to što ne moraš putovat busom po gradu, sve pješice, laganica, mirno je, idealno za učenje. Uz faks možes imati posao i sve stići, što nije moguće u Zagrebu gdje ti od jedne do druge točke treba pola dana. Što se tiče Talijana i njihovog govora i dijalekta, ma imamo i mi svoje Bodule i Vlaje. Kad smo kolegicu iz Grubišnog Polja pitali ovo pitanje strastveno je odgovorila: neusporedivo je! - Vaše mišljenje i razmišljanje o Puli nakon određenog vremena provedenog ovdje? Jesu li se vaša početna razmišljanja o Puli potvrdila? Jeste li promjenili mišljenje? Iako se tijekom razgovora s našim ispitanicima ovo pitanje ispreplitalo s ostalima, pokušali smo iz te “šume” odgovora pronaći najupečatljivije. Kolegica Anja iz Vinkovaca nakon godine provedene ovdje shvatila je da ljudi imaju posebnu vrstu razmišljanja. Tu konstataciju potvrdila je kratkim opisom stanovnika Pule: Ljudi su kod nas prisniji, otvoreniji i druželjubiviji. Za Pulu je sve suprotno. Kolegicu iz Pakraca zasmetala je izrazita skupoća života u Puli te natpisi u Općoj bolnici koji su bili samo na talijanskom jeziku. Kolega iz Zagreba svoje je razmišljanje o Istri i Puli sažeo u nekoliko rečenica: I da, tu je kompleks malih gradova, relativno nerazvijenih sa željom da budu posebni. Ako žele ostati takvi u redu, ali ako se žele uzdignuti iznad toga i postati grad neka se pokrenu... Istra živi u prošlosti, a tako i Pula, što je vidljivo u raznim sferama društva i socijalnim odnosima. Istina, 24 Istraži, zabilježi, sačuvaj... Esplora, scrivi, salvaguarda... disorganizzazione! La maggior parte degli intervistati ha detto che non ha conosciuto qui nessuno con qui fare amicizia e che non frequentano le persone di Pola perché sono chiuse e riservate. Uno dei motivi per i quali non hanno cambiato l’opinione riguardo Pola è probabilmente anche il fatto che non sono riusciti a familiarizzare con i suoi abitanti. È importante sottolineare che la maggior parte degli studenti è qui da unodue anni (tranne il collega Dejan) e che in questo periodo non si può percepire il vero valore di un luogo. - Il paragone tra Pola e il luogo da dove venite? Quando abbiamo cercato la risposta a questa domanda abbiamo ottenuto delle domande tipo “ma, no...però!” Una collega studentessa da Spalato ha risposto: Il resto dell’Istria è più bello di Pola. A differenza di Spalato, qui mancano dei centri per lo shopping, il traffico non è ben regolato e mancano dei contenuti per i giovani. Perché Pola è una città di studenti! Positivo considero il fatto che non occorre usare il bus per spostarsi per la città, si può fare tutto a piedi, senza fretta, è un luogo silenzioso, ideale per studiare. Puoi studiare e lavorare e arrivare tutto, il che a Zagabria non è possibile per via delle distanze considerevoli, dove perdi mezza giornata per arrivare da una parte all’altra. Per quel che concerne gli Italiani e il loro dialetto e la loro lingua, noi abbiamo i propri Boduli e Vlaji. Quando abbiamo posto questa stessa domanda alla collega proveniente da Grubišino Polje, ci ha risposto appassionatamente: è imparagonabile. - La vostra opinione a proposito di Pola dopo un certo tempo trascorso qui? Si sono realizzate le prime aspettative oppure avete cambiato idea? Anche se durante la conversazione con i nostri intervistati questa domanda veniva a sovrapporsi alle altre, abbiamo cercato di estrarre dal “mare” di risposte quelle più marcanti. Anja da Vinkovci dopo un anno trascorso qui ha capito che la gente ha un modo di ragionare speciale. Ha detto: da noi la gente è più vicina, aperta, socievole. A Pola vale tutto il contrario. La collega da Pakrac è stata infastidita dai prezzi alti e dalle scritte nell’ospedale soltanto in lingua italiana. Uno studente cijela država je po tome posebna, no ovdje je to itekako uočljivo. Trebali bi prepustiti uređenje nekim novim ljudima. Kolegica iz Splita nam je odgovorila: Istrani se drže visoko, misle da su država u državi. Slavonci dolaze radit, Zagrepčani žele naše pare, Dalmatinci su lini. Zaključak istraživanja dovodi nas do pitanja: “Koje bi bilo mišljenje većeg broja ispitanika o ovoj temi?”. Ako bi razmišljanje ostalo negativno, kao i kod malog uzorka ispitanika, opet bi si trebali postaviti pitanje, ali ovaj put- “Jesu li potrebne promjene u međuljudskim odnosima?”. Ovako mali uzorak može nas potaknuti na dubokoumnije razmišljanje o ovoj temi, pa i da počnemo stvarati nove kontakte. A pitanje “pripadnosti” možemo prenijeti na višu razinu i zapitati sami sebe: “Nismo li samo ljudi i da li je uopće potrebno dijeliti ljude prema trivijalnim obilježjima poput pripadnosti nekoj regiji?” proveniente da Zagabria ha detto: Questo è uno dei complessi delle piccole città, non del tutto sviluppate, che vogliono essere particolari. Se vogliono restare tali, va bene, altrimenti che si inalzino...L’Istria vive nel passato, e così anche Pola, il che è visibile in varie sfere della vita sociale e nei rapporti sociali. Vero, tutto lo stato è per via di ciò speciale, ma qui è assai visibile questo fatto. Bisognerebbe lasciare molte cose in mano a gente nuova. Una studentessa da Spalato ha detto: Gli Istriani si tengono al di sopra degli altri, pensano di essere uno stato nello stato. Quelli dalla Slavonia vengono qui a lavorare, i Zagabresi vogliono i nostri soldi, i Dalmati sono pigri. La conclusione di questa ricerca ci porta alla domanda: “Quale sarebbe il parere di un maggior numero di intervistati su questo tema?” Se il ragionamento rimarebbe negativo anche usando un campione rappresentativo maggiore, allora ci si dovrebbe porgere la domanda: “Sono necessari dei cambiamenti nei rapporti interpersonali?” Un così piccolo numero di intervistati ci può portare a una più profonda riflessione su questo tema, e a fare dei nuovi contatti. E possiamo trasportare la domanda ad un livello superiore chiedendoci: “Non siamo alla fin dei conti tutti soltanto uomini, e perché è necessario dividere le persone secondo caratteristiche triviali quali l’appartenenza a qualche regione?” Istraži, zabilježi, sačuvaj... Esplora, scrivi, salvaguarda... 25 Andreas Kancelar Čekić koji je utihnuo – Anton Čonkaš, virtuoz među kovačima Il martello che è sprofondato nel silenzio – Anton Čonkaš, un virtuoso tra i fabbri Anton Čonkaš, najstariji kovač, prvi kovač u Puli poslije rata, kako on sebe definira, rođen je 23. listopada 1929. u Prelugu. Kako su roditelji zahtijevali da u obitelji mora postojati netko tko će biti svećenik, odluka je spala da se pošalje mladog Antona u Mađarsku, točnije u Keszthely, no njegova se budućnost svećenika nikada nije uspjela ostvariti zbog njegovog afiniteta prema nježnijem spolu, zbog čega biva vraćen natrag u Prelug 1945. godine. Povratkom u Prelug majka mu je pružila jedinu opciju: Nema druge, moraš ići za kovače; odi kod ujaka. Ujak se nije ponašao korektno prema njemu: Grdi je bio, jako grdi je bio prema meni, ali nije imao našu krv. On je po materi rođak bio, a Čonkašovi su bili nekako svi umjetnički nadareni. Odlaskom ujaku u izučavanje zanata započinje svoju karijeru umjetničkog kovača i tako nastavlja tradiciju kojom će stati uz bok svome djedu i ocu koji su s generacije na generaciju prenosili znanje. Njegov je otac, Đuro Čonkaš, bez kojeg je ostao u veoma 26 Istraži, zabilježi, sačuvaj... Esplora, scrivi, salvaguarda... Anton Čonkaš – il più vecchio e il primo fabbro a Pola del dopoguerra, come da solo si definisce, è nato il 23 ottobre del 1929 a Prelug. Dato che in famiglia pretendevano che in ogni generazione ci fosse un prete, hanno mandato proprio il giovane Anton in Ungheria, precisamente nella città di Keszthely. Il suo destino di diventare prete non si è avverato, perché aveva una certa affinità con il genere più fragile, e così lo rimandarono a casa a Prelug nel 1945. Una volta ritornato a casa, la madre gli offri l’opzione: Devi imparare il mestiere di fabbro, non ci sono altre scelte, devi andare dallo zio. Lo zio non si comportò bene con lui: Era cattivo, assai cattivo con me, non era del nostro stesso sangue. Era cugino di mia madre, mentre i Čonkaš erano quelli che avevano il gene artistico. Andando dallo zio inizia la sua carriera di fabbro, e continua in tal modo la tradizione con la quale sarà a fianco al nonno e al padre che da generazioni tramandavano questo mestiere. Suo padre, Đuro Čonkaš, che perse assai presto, era adetto agli addobbi fatti nella sua manufattura, e che si trovano in tutto il cimitero di Varaždin, che Anton purtroppo non ha mai avuto occasione di vedere. Ha imparato questo mestiere per tre anni interi, e nel 1948, quando gli muore la madre, va a Zagabria a sostenere l’esame. Viene assunto alla fabbrica Gredelj, che si occupava della costruzione di vagoni. Qui lavorava soltanto un anno e mezzo, e poi va a svolgere il servizio militare. Ha scelto la marina, e viene trasferito a Pola. Proprio per il mio compleanno ho indossato la divisa nella caserma Vladimir Gortan, il 23 ottobre 1949. Ho da solo scelto la marina. Mi volevano bene, perché sapevo lavorare, e così sono rimasto. Ero addirittura il sostituto capo dell’officina degli allievi all’accademia militare. Ho svolto il servizio per tre anni, ed eravamo in servizio quattro anni. Quella volta la marina e l’aviazione duravano tre anni. Io ero sempre militare, dal ‘49 al ‘52. - dice. Nel 1952, anche nella giornata del suo compleanno, concluse il servizio militare, e dovette ritornare alla fabbrica Gredelj, siccome quella volta non era difficile trovare lavoro, dopo la fine del servizio militare il lavoro ti aspettava. Però siccome era ranoj životnoj dobi, zaslužan za iskovane ukrase po cijelom varaždinskom groblju, no Anton do dana današnjeg nije imao mogućnosti posjetiti ga i vidjeti ta veličanstvena djela. Zanat je tako izučavao pune tri godine i 1948., kada mu majka umire, odlazi u Zagreb polagati zanat. Tada dobiva posao u tvornici Gredelj, tvornici koja se bavila izradom vagona. U toj je tvornici radio samo godinu i pol dana zbog regrutacije i odlaska u vojsku. Kako je odabrao mornaricu kao usmjerenje biva regrutiran u Pulu: Baš na moj rođendan sam se obukao tu u vojarni Vladimir Gortan, 23. oktobra 1949. Ja sam išao u mornaricu jer smo morali ić u vojsku pa sam ja odabrao mornaricu. I tako sam tu ostao. Volili su me, znao sam delat. Bio sam čak i zamjenik šefa radione kod pitomaca (naziv pod kojim su se podrazumijevali polaznici vojne akademije). Služio sam tri godine a bili smo regrutirani četiri godine. Onda je bilo da mornarica i avijacija moraju odraditi samo 3 godine. Ja sam stalno u biti bio vojnik, od 49' do 52' – kako sam navodi. Po završetku vojnoga roka 23. listopada 1952., također na svoj rođendan, trebao se vratiti natrag u tvornicu Gredelj s obzirom da nije bilo teško naći posao; nego si se trebao vratiti tamo di si radio prije nego si išao u vojsku. No, kako se pokazao kao izvrstan zanatlija njegovi su nadređeni zahtijevali od njega da ostane u Puli govoreći mu: mi ćemo urediti sve dokumente, vi tu morate ostati. Tako sam ja ostao tu i postao civilni radnik. Dobio sam stan u Porečkoj 5, obukli su me i dobio sam vojnički namještaj. Nisu me pustili da odem natrag u Zagreb. Anton je nastavio raditi kao civilni radnik i to kao učitelj praktične nastave pitomcima od prve pa do sedme klase, točnije od 1951. do 1956. godine. Prvo je radio u vojarni Vladimir Gortan pa se kasnije preselio u vojarnu Karlo Rojc. Oduvijek sam volio raditi u fušu, pa sam također radio i sa djecom u Pionirskom domu, a na poziv Ede Girardija i u školi u Šijani. Tamo smo radili makete brodova i kaširali ih. Iz tadašnje mašinske škole odlazi u obrtnike gdje radi pet godina izrađujući predmete u vlastitom stanu. Nakon provedenih pet godina u obrtništvu odlazi raditi kao učitelj praktične nastave u ondašnji BIŠ – Brodograđevni školski centar. Od tamo odlazi 1966. godine na vojni aerodrom na kojem je radio otprilike tri godine i mnogo toga napravio. Od tamo sam otišao zbog jednog ne-čovjeka, Karača. Ja sam dao momentalni otkaz jer je bravissimo nel suo mestiere, i capi volevano che rimanesse a Pola dicendo che sistemeranno tutti i documenti. Così ho ricevuto l’appartamento in via Parenzo, al numero 5, mi diedero il vestiario e ho ricevuto il mobiglio, e non feci ritorno a Zagabria. Continuò a lavorare come persona civile e come maestro di lavoro pratico per gli allievi dalla prima alla settima classe, precisamente dal 1951 al 1956. Prima lavorava nella caserma Vladimir Gortan e poi in quella Karlo Rojc. Da sempre mi piaceva svolgere dei lavoretti extra, così che lavoravo con i bambini nella Casa del pioniere, e su invito di Edo Girardi, pure nella scuola Siana. Li facevamo della macchette di navi. Dalla scuola di allora di macchinisti diventa poi artigiano, in proprio, e per cinque anni costruisce degli oggetti nel proprio appartamento. In seguito va a lavorare come maestro di pratica professionale al BIŠ di allora – scuola di avviamento per i mestieri naval-meccanici. Da li nel 1966 si reca all’aeroporto militare dove lavora circa tre anni e dove ha fatto molto. Me ne sono andato per via di un „non uomo“, di Karač. Ho dato le dimissioni perché lui era segretario del PC sempre con la mano sul sedere. Pure il nonno era contro di lui. Dopo le dimissioni mi ha chiamato il capoufficina, un certo Cvetanović, in seguito il comandante dell’aeroporto, ed infine il dodicesimo reparto, ossia l’UDBA. Loro mi hanno detto „Lei non deve andare, a noi Karač non serve, mentre lei ci serve. Lui verrà domani trasferito e lei domani deve venire da me. Quando non volevo andare, è venuta la polizia a prendermi e il poliziotto che era un mio caro vicino di casa, mi ha portato dal comandante, segretario del PC. Hanno fatto tutto questo per convincermi a rimanere, perché ho fatto molto. Io ho detto loro: ‘Rimarrò, ma non voglio rimanere a lavorare con certa gente. Mi hanno risposto che gli altri verranno trasferiti. Karač aveva due figli e non volevo che fosse trasferito, e in questo caso l’ho salvato. Così per la seconda volta aprì l’artigianato, però questa volta si trovava in via Dobrić. Dapprima lavoravo per conto mio, senza le carte, siccome non potevo affermarmi a Pola dopo l’Italia. Era difficile diventare un nome in Istria, dove gli Istriani se ne fregano di te. Aveva questo artigianato circa tre anni, e poi dovette Istraži, zabilježi, sačuvaj... Esplora, scrivi, salvaguarda... 27 on bio sekretar partije sa rukom na guzici uvijek. I nono je bio protiv njega. Dao sam momentalni otkaz, nakon čega me zvao šef radione, neki Cvetanović, pa me zvao komandant aerodroma pa me zvao 12. Odsjek, tada je to bila UDBA. Oni su me zvali “vi ne smijete otići, nama Karač ne treba, vi nam trebate. On će sutra dobit prekomandu, a vi morate doći kod mene”. Kada nisam htio otići policija je došla po mene, a kako je policajac bio moj dobar susjed lijepo me odveo kod komandanta, sekretara partije; to je sve bilo organizirano da kad ja dođem da me ubijede da ostanem jer sam puno napravio. Ja sam njima rekao: “ja hoću ali ne želim sa takvim ljudima raditi”. Oni su mi rekli da će ostali dobiti prekomandu. Karač je imao dvoje djece tu pa nisam htio da dobije prekomandu. Tu sam ja njega spasio. Tada je po drugi put otvorio obrt, no ovaj put on se nalazio u Dobrićevoj ulici. Ja sam najprije radio u fušu i nisam se mogao afirmirati u Puli nakon Italije. Tu je bilo teško doći do imena u Istri gdje su Istrijani koji te ne jebu za suhu šljivu. Novootvorenu radnju imao je tako skoro 3 godine prije nego li ju je morao zatvoriti radi buke koju je proizvodio prilikom rada, zbog čega mu više nije bilo dopušteno raditi u centru grada te 28 Istraži, zabilježi, sačuvaj... Esplora, scrivi, salvaguarda... chiuderlo per via del rumore che faceva durante il lavoro, e perciò non gli permisero di lavorare più in centro città e dovette trasferirsi nuovamente con l’artigianato nel proprio appartamento dove vive tutt’ora, e dove lavorò per tutto il rimanente periodo. Aprì due negozi: uno vicino alla Comunità degli Italiani di Pola dove una volta entrarono Josip Broz Tito e Moša Pijade del qual fatto è immensamente fiero, e l’altro negozio si trovava a Piazza Foro, dalla parte destra. Entrambi gli spazi sono oggi delle gioiellerie, e quest’ultima ha tutt’ora una porta riconoscibile con la cornice che ho costruito io. Dice che era stato difficile diventare padrone di questi spazi lavorativi, e che se non ci fosse stata Nevenka Zakinja, combattente polese e alcune altre persone, non sarebbe mai riuscito ad ottenerli. Quando si parla di Anton Čonkaš e dei suoi lavori, si parla di un opus assai ampio. Gli oggetti che ha fatto si possono trovare pure oggi a Pola, nella città vecchia. I vecchi lampioni che si trovano in via Kandler, e di cui esistono circa 50 pezzi, sono tutti opera sua, e sono stati costruiti secondo i disegni di Karlo Paliska, con il quale ha fatto una grande scultura svoju radionu seli ponovno u svoj stan u kojem se i dan danas nalazi i u kojoj je radio ostatak svoga radnog vijeka. Otvorio je zato dvije prodavaonice. Jedna se nalazila pored Zajednice Talijana u Puli, a koja danas ima funkciju zlatarne i u koju su mu jednom prilikom zašli Josip Broz Tito i Moša Pijade zbog čega je neizmjerno ponosan, dok se druga nalazila tik do ulaska na pulski Forum s desne strane. Taj je prostor danas također zlatarna i još su uvijek prepoznatljiva vrata s kovanim okvirom koja je sam izradio. Navodi kako je jako teško dobio te prostore, te da nije bilo Nevenke Zakinje, pulskog prvoborca, i nekih drugih ljudi tih prodavaonica nikada ne bi niti bilo. per il Generalturist, che si trovava sull’edificio della vecchia stazione delle corriere a Pola. Nella chiesa della Misericordia ha fatto tre grandi lampadari che anche oggi si trovano la, e tutte le panchine all’interno della chiesa. Per la cattedrale ha fatto i candelabri, mentre per la chiesa di Sant’Antonio ha costruito l’altare che in seguito è stato trasferito a Stignano, dove ancora addobba la chiesa. Per la scuola di musica Ivan Matetić Ronjgov di Pola ha fatto la scritta Muzička škola, come pure un bellissimo lampadario, che è sparito durante un rinnovamento dello spazio. L’interno del caffe bar Mimoza è pure opera di Anton Čonkaš. Kada se govori o radovima Antona Čonkaša može se govoriti o jako velikom opusu. Predmeti koje je izrađivao još se i dan danas mogu pronaći u Puli u predjelu staroga grada. Stari lampioni koji krase Kandlerovu ulicu i koji broje preko 50 komada djela su ruku Antona Čonkaša, a rađeni prema nacrtima umjetnika Karla Paliske s kojim je također izradio skulpturu za General Turist, veliku 4 x 3 m, koja se nalazila na zgradi nekadašnjeg autobusnog kolodvora u Puli. U pulskoj crkvi Misericordia izradio je tri velika lustera koji se i danas tamo nalaze te sve klupe unutar crkve. Za katedralu je izradio svijećnjake, dok je za crkvu Sv. Antuna u Puli izradio oltar koji je kasnije preseljen u crkvu u Šijani koju i danas krasi. Za glazbenu školu Ivana Matetića Ronjgova u Puli dao je napraviti natpis muzička škola, kao i prekrasan luster koji je prilikom jedne adaptacije nažalost nestao. Caffe bar Mimoza, tj. njegov interijer, također je djelo Antona Čonkaša. Čak sam i Verudelu “okovao” navodi, prisjećajući se bunkera na Verudeli između hotela Brioni i hotela Histria, današnjeg Park Plaza hotela, kao interesantnih dva kamiona flaša od radenske vode kojima sam posebnim alatom koji sam napravio zagrijavao ih i rezao dno kako bi na kraju poslužile kao svjetiljke za rasvjetu terase hotela Brioni. Izradio je za prve firme u Puli željezne natpise, od kojih je danas možda najupečatljiviji znak restorana Dva Ferala u Kandlerovoj ulici. Interesantni predmeti koji Anton Čonkaš dodaje svojoj kolekciji su kirurške škare i jedan skalpel; oba su služila doktoru Marakoviću u operacijske svrhe te se po iskazima nekih osoba i danas nalaze u jednoj od operacijskih sala u Mornaričkoj bolnici kao uspomena. Addirittura ho Verudella “messo ai ferri”, dice, ricordandoci del bunker a Verudella tra gli alberghi Brioni e Histria, ovvero Park Plaza hotel. Si ricorda di due camion di bottiglie di acqua minerale che con degli ordegni speciali riscaldavo e tagliavo il fondo trasformandolo in lampade per la terrazza dell’albergo Brioni. Per le prime imprese a Pola costruiva le insegne in ferro, delle quali forse la più particolare è quella per il ristorante Dva Ferala in Via Kandler. Un oggetto interessante che Anton Čonkaš aggiunge alla propria collezione sono le forbici da chirurgo e uno scalpello, ed entrambi servivano al dottor Maraković a fini operativi, e secondo alcune testimonianze si trovano tutt’ora nella sala operatoria dell’Ospedale di marina come souvenir. Istraži, zabilježi, sačuvaj... Esplora, scrivi, salvaguarda... 29 Anton Čonkaš je izrađivao i predmete za mnogo poznatih osoba. Za Josipa Broza Tita izradio je predmete koji krase njegovu konobu na otoku Vangi, kao i jednu veliku gajbu koju su odnijeli sa dizalicom iz moje kuće koliko je bila teška. Taj je kavez bio za neku pticu; kad je Tito išao po svijetu dobio je od nekog veliku pticu i trebalo je napraviti okruglu krletku kao zemaljsku kuglu. Nitko drugi ju nije mogao napraviti osim mene. Radili smo to u dvorištu mjesec dana; moji dečki i ja. Situaciju nastanka lustera koji krasi dom glumca Rade Šerbedžije Čonkaš opisuje na sljedeći način: Šerbedžija mi je zatražio jedan luster. Kada sam ga pitao kakav, on je rekao “nešto lijepo” i ja sam kako sam znao lijepo crtati nabrzinu nešto nacrtao na komad papira i on je bio oduševljen. 30 Istraži, zabilježi, sačuvaj... Esplora, scrivi, salvaguarda... Anton Čonkaš costruiva pure degli oggetti per dei personaggi famosi. Per Josip Broz Tito fece degli oggetti che si trovano all’isola di Vanga, come pure una grande gabbia che era così grande che da casa mia l’hanno portata via con una gru. Era per un uccello. Lui ricevette nei suoi viaggi un uccello per il quale feci questa gabbia rotonda, e nessuno poteva costruirla al in fuori di me. I miei ragazzi ed io costruivamo questa gabbia oltre un mese. La creazione del lampadario che abbellisce la casa di Rade Šerbedžija Čonkaš descrive: Šerbedžija mi ha ordinato un lampadario. Quando gli ho chiesto che tipo di lampadario volesse, mi ha detto ‘qualcosa di bello’ e siccome sapevo bene disegnare, misi qualcosa su un pezzo di carta e lui era entusiasta. Osim Josipa Broza Tita i Rade Šerbedžije, Anton Čonkaš u svom je stanu imao prilike ugostiti Richarda Widmarka i Bebu Lončar, glumce filma Dugi brodovi, koji se snimao u Limskom kanalu u Istri, kao i glavnog redatelja tog filma za kojeg je imao zadatak izraditi poseban medaljon koji je u filmu imao posebne moći i kojeg je jedino on bio u stanju izraditi. Ideja za predmete imao je mnogo. Imam negdje jedan notes, u koji sam zapisivao ideje koje nisam mogao nacrtati kada bi se usred noći nešto sjedio. Ovog “konja u ritu” vidio sam na televiziji i odlučio sam ga napraviti. Trebalo mi je mjesec dana za to. Isto kao i za lampion u hodniku; vidio sam ga u Veneciji i okvirno nacrtao na komad papira od cigareta i kada sam se vratio kući, pogledao crtež i zatvorio oči, u glavi mi se stvorila identična slika tog venecijanskog lampiona koji eto sada visi u mome hodniku. Anton Čonkaš uvijek je za nekoga radio, i imao je također one koji su radili za njega, osobe kojima je nastojao prenijeti svoje umjetničke vještine. Tako je u jednom trenutku imao čak sedam radnika: četiri učenika i tri radnika. Nažalost samo je jedan, po imenu Kelemen Karlo, nastavio zanat, dok su ostali prešli u druga zanimanja. Kada se spominje materijal s kojim je radio Čonkaš navodi kako nikada nije dobivao avans za materijale nego je sve sam morao kupovati ili izrađivati jer, kako napominje, materijali se danas mogu nabaviti no ja sam protiv toga. Sada ti je sve na gotovo. Danas ti listove na primjer štancaju, dok smo mi to sve na ruke radili; listove, žireve, cvjetove... sve je to bilo na ruke rađeno. Tako su nas učili. Godine su prolazile, a umjetnička djela su se stvarala. Anton Čonkaš odlazi 1990. godine u prijevremenu invalidsku mirovinu te se do 2007. godine bavi sitnim kovanjem do trenutka kada počinje gubiti vid, zbog čega jako žali. Ja iman 84 godine i sve bih dao da mogu kovati, ali šta ću kad ne vidim. Jako mi je žao zbog toga jer mi kovačija propada. Anton Čonkaš je u gradu Puli zaslužan za mnogo velikih djela. Pri osnivanju Obrtničke komore u Puli bio je jedan od osnivača, za čiju je prigodu izradio posljednje veće djelo, veliki željezni ključ s ugraviranim simbolom obrtničke komore kojeg je na dan otvaranja predao tada najstarijem obrtniku u Puli, Ivi Dončiću, A parte Josip Broz Tito e Rade Šerbedžija, Anton Čonkaš ha nel proprio appartamento ospitato anche Richard Widmark e Beba Lončar, attrice nel film Dugi brodovi, che si stava realizzando nel Canale di Leme come pure il regista del film, per il quale dovette fare uno speciale medaglione che nel film aveva dei superpoteri e che soltanto lui era in grado di fare. Di idee per la costruzione di oggetti ne aveva molte. Ho da qualche parte un notes dove segnavo le idee che non potevo disegnare quando mi svegliavo di notte. Il cavallo l’ho visto alla tv e nell’arco di un mese l’ho fatto. Lo stesso vale per il lampione nel corridoio. L’ho visto a Venezia e subito l’ho ritratto su una Istraži, zabilježi, sačuvaj... Esplora, scrivi, salvaguarda... 31 kako bi time simbolično otvorio Obrtničku komoru u kojoj se i danas nalazi taj ključ. Danas je on i predsjednik komisije za majstorski ispit; komisije za obrt za polaganje majstorskog ispita za kovače koja postoji samo u Puli. carta da sigarette. Quando sono tornato a casa, ho chiuso gli occhi dopo aver guardato il disegno e nella testa mi si è formata un’identica immagine di questo lampadario veneziano che si trova ora nel mio corridoio. Jedina i najveća želja, koja je i razlog zbog kojeg je Anton Čonkaš, prvi kovač u Puli nakon rata, pristao na zapis svoga života jest ta da bi dao do znanja ljudima kako je postojao jedan takav čovjek u Puli i Istri, sa željom da nakon svega lijepog i dobrog ne padne u zaborav te da postane dijelom memorije svojega grada. Anton Čonkaš sempre lavorava per qualcuno, ed aveva anche chi lavorava per lui - erano delle persone alle quali voleva trasmettere parte delle sue abilità artistiche. In un momento aveva addirittura sette lavoratori, quattro allievi e tre altri operai. Purtroppo soltanto uno di loro, Karlo Kelemen continuò con questo lavoro, mentre gli altri passarono a fare altri lavori. Quando parla del materiale con il quale lavorava, evidenzia che mai non riceveva l’anticipo per l’acquisto del materiale, bensì doveva tutto comprare o costruire da solo, perché i materiali oggi si possono procurare, però io sono contro tale modo di fare. Oggi hai tutto pronto. Oggi ti fanno le foglie, mentre noi facevamo a mano le foglie, le ghiande, i fiori, così ci hanno imparato a fare tutto da soli. Gli anni passavano, e le opere d’arte nascevano. Anton Čonkaš nel 1990 va in pensione anticipata d’invalidità e fino al 2007 fa dei piccoli lavoretti, sino al momento quando inizia a perdere la vista per la qual cosa assai soffre. Ho 84 anni e darei tutto per poter lavorare, ma non posso fare niente siccome non vedo, mi dispiace molto che il mio artigianato da fabbro fallisce. Anton Čonkaš a Pola è meritevole per aver fatto parecchi lavori. Era uno dei fondatori della Camera di commercio, e per l’apertura ha fatto un grande lavoro, uno dei suoi ultimi notevoli lavori, una grande chiave in ferro con il simbolo della Camera di commercio che nella giornata di apertura ha dato al più vecchio artigiano di Pola, Ivo Dončić, per aprire così la Camera di commercio dove tutt’ora si trova questa chiave. Ancor’oggi è presidente della commissione per gli esami d’artigianato, che per il mestiere di fabbro esiste soltanto a Pola. L’unico motivo per il quale Anton Čonkaš – il primo fabbro di Pola del dopuguerra ha accettato che queste testimonianze vengano segnate è quello di far sapere alla gente che una volta a Pola e in Istria è esistita una tale persona, e che dopo di tutto non cada nel dimenticatoio e che diventi parte della memoria della sua città. 32 Istraži, zabilježi, sačuvaj... Esplora, scrivi, salvaguarda... BORIS BOGUNOVIĆ Mala priča o identitetu ili “Tko je Hassan?” Piccola storia sull’identità oppure „Chi è Hassan?“ Ideja Idea: Kristina Nefat Pitanje koje se postavlja u ovom istraživanju je jedno i jednostavno: “Tko je Hassan?”, ali odgovor koji se otkriva nije ni jednostavan ni izravan, a, naravno, ni potpun. Fragmenti koji slijede sastoje se od jednostavnih izraza ljudi koji poznaju Hassana na različite načine. Na samom početku bilo je potrebno dobiti odgovor od samog Hassana, a on, predstavljajući sam sebe, ponešto začuđeno kaže: U kako si me zateko! Hassan Abdelghani, to sam ja. Ime mi je Hassan, prezime Abdelghani. Zapravo pravo ime, puno moje ime je Hassan Mohammed Adel Abdelghani. Mohammed Adel je ime oca i onda ide naše obiteljsko prezime. Slijede podaci da je rođen u Osijeku 1965., ali je odmah kao beba odveden u Kairo, tamo odrastao i krenuo u osnovnu školu. U tom periodu vratio se u, kako on kaže, bivšu nam državu te završio osnovnu i srednju školu u Osijeku. Ipak, budući da se rano pokazao kao nemiran i pustolovan duh, priznaje: Malo je to uzelo vremena, zato što sam prekinuo srednju školu i nekoliko godina živio po svijetu. Bio sam neko vrijeme u Parizu, Amsterdamu, Barceloni, ali većinu tih godina živio sam u Africi, Kairu, a iz Egipta sam lutao u okolne zemlje. Nakon tog perioda vraća se i upisuje fakultet i postaje beogradski đak, za pohvaliti se, ali već nakon druge godine napušta fakultet i odlazi u Kopenhagen o čemu kaže sljedeće: ...tamo sam odrastao, sazrio, naučio i završio škole, radio, stvarao, djeca su mi se rodila u Danskoj. Govoreći o poimanju domovinskog identiteta Hassan govori: Čovjek sam s tri domovine, hoću reći s tri putovnice: hrvatskom, egipatskom i danskom. Svaka od tih zemalja je bila La domanda che ci si pone in questo quesito è semplice: “Chi è Hassan?”, però la risposta che proviene da questi interrogativi non è altrettanto semplice, e naturalmente, nemmeno completa. I frammenti che seguono sono composti da semplici frasi di persone che conoscono Hassan in varii modi. Qui bisogna porre questa identica domanda pure allo stesso Hassan, che ci risponde: Mi hai preso alla sprovvista. Il mio nome è Hassan, il cognome Abdelghani. Il mio nome completo è Hassan Mohammed Adel Abdelghani. Mohammed Adel è il nome di mio padre e poi c’è il nostro cognome di famiglia. Seguono i dati che è nato a Osijek nel 1965, però ancora come piccolissimo si è trasferito con la famiglia al Cairo, dove è cresciuto e dove ha frequentato la scuola elementare, che ha ultimato ad Osijek, dove è in seguito ritornato e dove ha pure completato la scuola media superiore. Però, ammette che aveva da sempre uno spirito di avventura, e che aveva interrotto gli studi superiori e che aveva per alcuni anni vissuto per il mondo: a Parigi, Amsterdam, Barcellona, però per la maggior parte del tempo ero in Africa, al Cairo, e dall’Egitto girovagavo pure per i paesi vicini. Dopo aver terminato gli studi superiori iscrive l’università a Belgrado, che al secondo anno abbandona e va a Copenhagen, della quale città dice: …li sono cresciuto, ho maturato, finito le scuole, creato, li sono nati i miei figli. Parlando della sua identità patria, dice: Sono un uomo con tre patrie, ovvero con tre passaporti: croato, egiziano e danese. Ognuna di queste tre patrie è importante nella mia vita. In ognuna di esse ho creato qualche cosa e imparato molto. Per quel che concerne l’identità nazionale, spiega: Non so quali sono i criteri affinché qualcuno possa definirsi polesano, però se esistono, penso di esserlo diventato. Della propria professione dice: sono fotografo, ho ultimato tutte le scuole che si devono finire, ero in Danimarca, ero professore in una scuola, direttore della Global Fotoscuola, impresa nella città di Copenhagen come luogo dove si può apprendere, però anche divertirsi e conoscere molta gente. Dal punto di vista artistico ho vinto molti premi, ho avuto molte mostre personali. Quest’anno Istraži, zabilježi, sačuvaj... Esplora, scrivi, salvaguarda... 33 Autor fotografije Autore della fotografia: Louis Leon Abdelghani bitna u mom životu. U svakoj sam nešto stvorio, nešto učinio i najviše naučio. A po pitanju lokalnog identiteta objašnjava: Ne znam koji su kriteriji da se netko može nazvati Puležanom, ali ako postoje valjda ja jesam postao neki Puležan ovdje. è uscita la mia prima fotomonografia. Adesso sono ritornato dalla Bulgaria, tra alcuni giorni parto nuovamente, collaboro a una bellissima pellicola cinematografica. Quest’anno ero addirittura in Asia, ho imparato molte cose, fotografato… O svojoj profesiji Hassan navodi sljedeće: Fotograf sam, završio sam sve te škole koje se trebaju završiti, bio sam u Danskoj, i profesor u školi i direktor Global Fotoskole, koja je i dan danas ostala urezana u grad Kopenhagen kao mjesto gdje se moglo prije svega naučiti, ali i zabaviti i upoznati druge ljude. Za svoj rad dobio je razna priznanja, o čemu kaže sljedeće: U umjetničkom Come parte fondamentale della propria vita Hassan dice: non sarei quello che sono se non avessi la mia famiglia, è il mio punto di riferimento principale, la moglie Branka, il mio amore, i miei figli, la cosa più importante al mondo. 34 Istraži, zabilježi, sačuvaj... Esplora, scrivi, salvaguarda... Accanto alla famiglia, Hassan nomina quali affetti più importanti gli amici e l’amore. Circondato da care persone, senza il loro pogledu osvojio sam dosta nagrada, imao sam hrpu samostalnih izložbi. Izašla mi je knjiga ove godine, prva fotomonografija. Sad sam se vratio iz Bugarske, za par dana opet idem, radim na prekrasnom filmu. Ove godine sam čak bio u Aziji, izlagao, naučio svašta, fotografirao... Ipak, kao temeljni i najvažniji dio svog života Hassan jasno ističe da: ...ne bi bio to što jesam da nemam svoju obitelj... to je moj stub, moja jačina - moja supruga Branka, moja ljubav, moja djeca, nešto najbitnije na svijetu. Uz obitelj kao glavni oslonac Hassan ističe prijatelje i ljubav: Okružen dragim prijateljima i bez njihove pomoći ne bi bio Hassan Abdelghani. I to je uvijek uzajamna ljubav i to je ono što znamo- bez ljubavi nema ništa. Ja mislim da je iznad svega Love Supreme (uzvišena ljubav), što bi rekao John Coltrane, i držim da je ljubav pokretačica cijelog svijeta. Na kraju iskaza svoj svjetonazor Hassan sažima u sljedećem izrazu: možda mi je nadraže što se dogodio neki klik, da sam napravio neki klik protiv svega negativnog i to toliko ozbiljno da nemam više...nikakva mržnja, bilo šta negativno me zaobilazi i ja zaobilazim i samo gledam na sve pozitivno, dobro, i tako mi se vraća. Podatak o imenu osobe možemo lako saznati i zapamtiti, ali zapravo to je i jedino što ćemo znati i izreći isto kao drugi. Sve ostalo čine interpretaciju i doživljaj te osobe jedinstvenim i kreativnim. Koliko god ima ljudi koji poznaju određenu osobu toliko će biti različitih prikaza i značenja. Neke pojedinosti će se podudarati, ali uvijek će biti detalja koji su za nekog posebno važni ili kojih se samo određene osobe sjećaju. Pa kako Hassana vide drugi? U prvom redu to ovisi o njihovoj poziciji u odnosu na Hassana, tako da oni koji ga prije svega poznaju kao voditelja galerije Makina govore poput Tanje Habrle (1968., profesorica): Hassan je za mene mjesto, znači ambijent, prostor gdje mogu doći pogledati izložbu... mjesto i vrijeme gdje mogu susresti ljude s kojima sam emotivno vezana već duže vrijeme, a koje inače ne mogu sresti na nekim drugim mjestima. A. F. (1976., stručna suradnica) također vidi Hassana kao voditelja galerije u kojoj se održavaju fotografske izložbe, ali i kao osobu koja ima jako bogat životopis (da čovjek ne može povjerovati što je sve radio). U aiuto ed affetto non sarei Hassan Abdelghani. E ciò è un amore reciproco - senza amore non c’e niente. Penso che al di sopra di tutto ci sia quello che si definisce come Love Supreme (amore supremo), come direbbe John Coltrane, e penso che l’amore sia ciò che fa girare il mondo. Poi esprime il suo concetto di vita dicendo: forse la cosa migliore che mi è capitata è che come se avessi fatto un click contro tutto quello che c’è di negativo, così che non provo nessun tipo di odio, rancore, tutto quello che c’è di negativo passa alla larga da me e io guardo soltanto agli aspetti positivi, faccio del bene, e tutto il bene mi ritorna. Tutti facilmente impariamo come si chiama una persona e questa sarà l’unica cosa che sapremo tutti dire allo stesso modo. Tutti gli altri fattori di descrizione di una persona sono individuali, e ognuno di noi avrà la propria visione e la propria interpretazione a proposito del significato di una persona. Alcuni dati rimarranno sempre identici, però altri aspetti saranno individuali. Come gli altri vedono Hassan? Come prima cosa, la percezione che hanno le varie persone di Hassan dipendono dal rapporto che hanno con lui. La professoressa Tanje Habrle (1968), come molti altri, lo percepisce soprattutto come il capo della galleria fotografica Makina: Hassan per me vuol dire un luogo, un ambiente, un posto dove posso ammirare una mostra... un luogo e un tempo dove posso incontrare delle persone alle quali sono legata emotivamente da un po’ di tempo, e che altrimenti non ho occasione di incontrare. A. F. (1976, collaboratrice profesionale) vede Hassan come una persona che gestisce la propria galleria dove hanno luogo delle mostre fotografiche, e che ha un’assai ricca esperienza lavorativa (da non credere cosa ha di tutto fatto fino ad ora). Un po’ altrimenti A. G. (1984., mestiere indefinito,) dice: Per me Hassan è la persona che ha allestito questa mostra. Questa mostra per me è fenomenale, se non anche perfetta. Riconoscendo l’influenza di Hassan a Pola, M. B. (1976., impiegato) dice: Hassan è una persona che non conosco bene, però provo grande rispetto per quello che fa. Danijela Poropat (1965., coordinatrice del programma dell’ente Gradska radionica) sostiene: Non conosco Hassan molto bene, però quando lo vedo sono sempre felice. Penso che tutti lo conoscano... come se fosse Istraži, zabilježi, sačuvaj... Esplora, scrivi, salvaguarda... 35 nešto drugačijoj varijanti A. G. (1984., zanimanje neodređeno) kaže: Za mene je Hassan osoba koja je postavila ovu izložbu. Ova izložba je za mene fenomenalna, ako ne i savršena. Prepoznajući Hassanov utjecaj u gradu M. B. (1976., zaposlen) navodi: Hassan je čovjek kojeg ne poznajem jako dobro, ali kog volim sretati i jako poštujem ono što radi ovdje i što je čovjek koji jednostavno stvara određenu scenu u gradu. Hassanove karakterne osobine ističe Danijela Poropat (1965., programska koordinatorica Gradske Radionice): Ja Hassana baš dobro ne poznajem, ali kad god ga vidim ili sretnem onda sam uvijek radosna. Imam dojam kao da svi znaju Hassana...kao da je on naš, kao da svima nama pripada, nekako je friendly tip. Sead Gavranović (1961., “radio sve i svašta”) vidi Hassana na sebi svojstven način kao: ...dijete Sunca, Hassan-Ra. Kao da nije s ovog planeta...sve što sam doživio s njim bilo je ono nevjerojatno drugačije od onog što sam prije doživio. On je nešto novo za ovaj grad, ne u fotografskom, profesionalnom, umjetničkom nego naprosto u onom ljudskom gdje mogu nekako više osjećati i zaključiti. Tanja Draškić Savić (1973., fotografkinja) koristi sličnu usporedbu govoreći: Hassan je meni dao jedno Sunce, jedno predivno Sunce. Branko Bratković (1955., nezaposlen) također promatra Hassana na poetski način i kaže: Haso je jedno nadljudsko biće vilinskih dosega, nestalno kao vjetar, ono sve vidi, svugdje bude, održavajući žarišta kao neka nizbrdica koja pada na mlin. Neki ljudi kod Hassana ističu bliskost i srdačnost kao bitnu odrednicu identiteta pa tako Dejan Štifanić (1974., fotograf) kaže: Hassan je za mene prije svega dobar prijatelj. Dakle, čovjek koji je došavši u Pulu potražio srodne duše po zanatu i po nekoj ljudskosti. Hassan je za mene spojnica između ljudi, to je vrlo bitno, da je uspio spojiti ljude koji su bliski po svjetonazoru, po mentalitetu i to je njegova najjača uloga ovdje u Puli. Moris Civitico (1973., ugostitelj) slično tome potvrđuje: Hassan je za mene čovjek koji je puno napravio za ovaj grad, čovjek koji mora biti primjer ljudima koji dolaze u ovaj grad živjeti i koji se trebaju isto tako angažirati kao i on i živjeti taj grad...čovjek koji spaja ljude i nisam upoznao takvog čovjeka- jedan jedini Hassan. Robert Pauletta (1960., slikar) doživljava Hassana kao susjeda, prijatelja i čovjeka koji je uvelike utjecao na pulsku kulturnu 36 Istraži, zabilježi, sačuvaj... Esplora, scrivi, salvaguarda... di tutti noi, come se appartenesse ad ognuno di noi, una persona friendly. Sead Gavranović (1961., “fa di tutto un po”) definisce Hassan come: figlio del Sole, di Hassan-Ra. Come se non fosse da questo pianeta, tutto quello che ho vissuto con lui era diverso da quello che ho vissuto prima. Lui è qualcosa di nuovo per questa città, non soltanto dal punto di vista fotografico, professionale, artistico, bensì anche da quello umano, dove si può maggiormente capire e conoscere qualcuno. Tanja Draškić Savić (1973., fotografa) adopera un simile paragone dicendo: Hassan mi ha dato un Sole, un magnifico Sole. Branko Bratković (1955., disoccupato) pure osserva Hassan da un punto di vista poetico e dice: Haso è un superuomo dalle dimensioni magiche, irreali, instabile come il vento, che vede tutto, è presente dappertutto, mantenendo gli epicentri come una certa discesa che precipita in un mulino. Alcuni evidenziano la spontaneità e la cordialità come un’importante parte dell’identità, e così Dejan Štifanić (1974, fotografo) dice: Hassan è per me prima di tutto un buon amico. Ovvero, una volta venuto a Pola ha cercato delle persone che svolgono una simile professione e che hanno delle affinità simili. Hassan è per me un ponte tra la gente, il che è assai importante, lui è riuscito a collegare le persone che hanno delle idee simili, che hanno delle mentalità simili, e questo è il suo ruolo più importante qui a Pola. Moris Civitico (1973., ristoratore) fornisce pure una simile risposta: Hassan è per me una persona che ha fatto molto per Pola e che deve essere da esempio a coloro che vengono a vivere qui e che devono darsi da fare come lui per “vivere” questa città…una persona che collega la gente. Non ho mai conosciuto qualcuno come lui - Hassan è uno unico. Robert Pauletta (1960, pittore) vede Hassan come un vicino di casa, amico e persona che ha molto influenzato la scena culturale di Pola. Dinko Omrčen (1965, imprenditore) come una speciale qualità di Hassan evidenzia che è la più importante figura d’integrazione a Pola e oltre e sicuramente ha raccolto intorno a sé le persone più importanti di queste parti, mentre Paola Orlić (1973, storica dell’arte) rileva: forse lo definirei meglio di tutto con la parola di collega, compagno e aggiunge: Haso è una pianta esotica e siamo assai contenti che ci sia giunta a Pola, visto che unisce in sé le scenu. Dinko Omrčen (1965., poduzetnik) kao posebnu Hassanovu kvalitetu ističe da je on: ...najbitnija integracijska figura u Puli i šire, i sigurno je skupio najzanimljive ljude s ovog kraja, dok Paola Orlić (1973., povjesničarka umjetnosti) ističe da: ...možda bi ga najbolje opisala riječju komrad - drug i dodaje: Haso je jedna egzotična biljka za koju smo jako sretni da je došla u Pulu, budući da u sebi objedinjuje sve najbolje kvalitete nečega što se zove kozmopolitizam i zbog koje mislim da je Pula baš apsolutno idealno mjesto u kojem bi takva egzotična biljka trebala procvati i mi bi je trebali njegovati. Karakterne osobine i kvalitete navodi i Sanja Tuškan (1979., profesorica): Hassan je za mene ljudina i na neki način uzor. Mislim da je on čovjek koji jako dobro miri taj neki dualizam u sebi, tako ekstrovertan, socijalan, otvoren, a istovremeno bude nekako vrlo kompaktan u sebi, vrlo autentičan. A priču svih kazivača možda je najbolje zaključiti riječima Borisa T. Matića (1966., filmski producent): Hassan je čarobnjak koji je od Osijeka, Kaira, Kopenhagena napokon završio u Puli gdje mu je oduvijek bilo mjesto. Iako je ovdje prezentirani uzorak kazivača nastao metodom slučajnog odabira, kroz dobivene odgovore jasno su istaknute glavne odlike Hassanovog identiteta. Neke osobe Hassana spominju u prvom redu kao prijatelja, neke ga određuju prema profesionalnim postignućima, neke prema zavičajnoj pripadnosti, neke ističu ljudske kvalitete, neke ga vide kao središte okupljanja i pozitivnih stremljenja u Puli. Kako bilo da bilo, ostaje fascinantan utisak pozitivnosti i dojam da poneki put jedna osoba može imati veliki utjecaj na određenu sredinu, a Hassan je, prema svemu sudeći, već sada stekao status pulske urbane legende. Na kraju, ova priča o identitetu može završiti jedino riječima: to be continued... migliori qualità di qualcosa che si chiama cosmopolitismo e per la qual cosa penso che Pola è assolutamente il luogo ideale dove tale pianta esotica debba fiorire e noi dobbiamo curarla. Le qualità caratteriali vengono evidenziate anche da Sanja Tuškan (1979., professoressa): Hassan è colui che riappacifica ottimamente questo dualismo in sé, così estroverso, comunicativo, aperto, e al contempo compatto in sé, assai autentico. Queste testimonianze è meglio di tutto concludere con le parole di Boris T. Matić (1966., produttore cinematografico): Hassan è il mago che da Osijek, Il Cairo, Copenhagen è giunto finalmente a Pola, dove da sempre era il suo posto. Anche se qui è stato scelto un campionario di persone intervistate preso con metodo casuale, tramite le risposte ricevute sono state ottimamente evidenziate le caratteristiche dell’identità di Hassan. Alcuni lo nominano in primo luogo come amico, altri lo definiscono secondo appartenenza geografica, alcuni evidenziano le sue caratteristiche umane e lo vedono come centro di raccoglimento e di emozioni positive a Pola. Comunque sia, rimane quell’affascinante impronta di positività e il senso che talvolta una persona può avere una grandissima influenza su un dato territorio, e Hassan è diventato già una leggenda urbana polese. Questa storia sull’identità può venir portata a termine soltanto con le parole “to be continued...” Istraži, zabilježi, sačuvaj... Esplora, scrivi, salvaguarda... 37 Izdavač Editore Etnografski muzej Istre-Museo Etnografico dell'Istria Trg Istarskog razvoda 1275, br. 1, 52 100 Pazin Za izdavača Per l'editore dr. sc. Lidija Nikočević Urednici Redattori Mario Buletić i Nuša Hauser Autorica uvodnika Autrice delle introduzioni Nuša Hauser Prijevodi Traduzioni mr. sc. Vanesa Begić Voditelji radionice Conduttori di laboratorio Mario Buletić i Nuša Hauser Grafičko oblikovanje i priprema za tisak Progetto grafico ed impaginazione Tihana Nalić Tisak Stampa ARTY d.o.o. Naklada Tiratura 100 CIP - Katalogizacija u publikaciji Sveučilišna knjižnica u Puli UDK 39:069>:002>(07) ISTRAŽI, zabilježi, sačuvaj--- : radionica dokumentiranja nematerijalne kulture, Sveučilište Jurja Dobrile u Puli, 6.-29. studenog 2012. = Esplora, scrivi, salvaguarda--- : il laboratorio di documentazione della cultura immateriale, L'Universita Juraj Dobrila di Pola, dal 6 al 29 novembre 2012 / <urednici, redattori Mario Buletić... <et al.> ; prijevodi, traduzioni Vanesa Begić>. - Pazin : Etnografski muzej Istre, 2013. Tekst usporedo na hrv. I tal. Jeziku. - Bibliografija. ISBN 978-953-96470-9-2